Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2255/21 (I. G.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2255/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-2255/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Ivan Glibić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivan Glibić protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 135324 21 Rev od 16. februara 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Glibić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupaju Dušanka Šoljić-Ćorić i Dragan Pudar advokati iz Mostara, podnio je 25. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 135324 21 Rev od 16. februara 2021. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 135324 13 P od 26. maja 2016. godine, potvrđene Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 135324 16 Gž od 15. septembra 2020. godine, u dijelu o troškovima postupka do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom.
2. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 135324 13 P od 26. maja 2016. godine (vrijednost predmeta spora 16.000,00 KM) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi (M.K.) da ukloni stolove, tende, suncobrane i ostale predmete ugostiteljske djelatnosti sa mjesta pobliže označenih predmetnom presudom, te da apelantu da ime neosnovanog bogaćenja i/ili izgubljene zarade za korišćenje dijela nekretnine u vlasništvu apelanta (pobliže označene izrekom predmetne presude) plati određene novčane iznose za zakonskim zateznim kamatama, sve kako je to precizirano izrekom predmetne presude. Obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 26. maja 2016. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 135324 16 Gž od 15. septembra 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 15. septembra 2020. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 58 0 P 135324 21 Rev od 16. februara 2021. godine predmetnu reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa konkretnog predmeta proizlazi da je prvostepena presuda u predmetnom postupku donesena 26. maja 2016. godine. Vrhovni sud je ukazao da je prije donošenja te presude stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama ZPP) (31. decembra 2015. godine), te da je odredbama člana 106. stav (1) navedenog zakona propisano da će se postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu tog zakona ne bude donesena prvostepena odluka provesti prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama ZPP. Vrhovni sud je dalje naveo da je odredbama člana 49. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP izmijenjen član 237. ZPP, tako što je u stavu (2) tog člana propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Dalje, da je stavom (4) navedenog člana zakona propisano da, u slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbama stava (2) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalno-pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Vrhovni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o nenovčanom potraživanju gdje označena vrijednost spora u tužbi ne prelazi iznos od 30.000,00 KM kao kriterij uslova dopuštenosti revizije iz člana 237. stav (2) ZPP. Vrhovni sud je dalje naveo da je, ocjenjujući mogućnost izuzetne dopustivosti revizije u smislu odredbi člana 237. st. (3) i (4) ZPP, taj sud ocijenio da ne postoje uslovi za dopuštanje vanredne (izuzetne) revizije u konkretnom slučaju, iz razloga što apelant nije postupio u skladu sa odredbama člana 237. stav (5) ZPP.
Apelacioni navodi
5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant dalje smatra da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), te navodi da mu je povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom. Od Ustavnog suda traži da preinači odluku Vrhovnog suda na način da usvoji predmetnu reviziju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
8. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, te kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostepena presuda, koju apelant nije osporio predmetnom apelacijom. Dakle, apelant u konkretnom slučaju osporava odluku Vrhovnog suda kojom se odlučivalo samo o procesnim pitanjima tj. ispunjenosti formalnih zakonskih uslova za izjavljivanje revizije. Iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom (za razliku od drugostepene presude kao konačne odluke) nije odlučivalo o „građanskim pravima ili obavezama“ apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku, a imajući u vidu da se u predmetnom postupku odlučivalo isključivo o procesnom pitanju, nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o povredi prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da član 17. Evropske konvencije ne uspostavlja neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije. Stoga su i apelantovi navodi o kršenju člana 17. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić