Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2155/21 (U. Z.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2155/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. srpnja 2021. godine, u predmetu broj AP-2155/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Uzejr Zohorović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Uzejr Zohorović protiv Rješenja Apelacionoga suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 096687 21 Gž 2 od 15. travnja 2021. godine i Presude Osnovnoga suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 096687 18 P 2 od 9.
prosinca 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Uzejr Zohorović (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Gornjega Rahića, kojega zastupa Amer Ramić, odvjetnik iz Brčkoga, podnio je 18. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionoga suda Brčko distrikta BiH (u daljnjemu tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 096687 21 Gž 2 od 15. travnja 2021. godine i Presude Osnovnoga suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 096687 18 P 2 od 9. prosinca 2020. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja (N.H.) kojim je tražio da se naloži apelantu da mu preda u posjed i na slobodno raspolaganje dio nekretnine, predmetna nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjske odluke, vlasništvo tužitelja sa dijelom 1/1, na način da pomakne žičanu ogradu postavljenu na predmetnoj nekretnini tužitelja, na svoju nekretninu, bliže označenu u izreci prvostupanjske odluke. Nadalje, apelant je obvezan naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.837,20 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni je sud istakao da je tijekom postupka, između ostaloga, utvrđeno da je apelant tijekom postupka pomjerio spornu ogradu sa parcele tužitelja na granicu parcela tužitelja i apelanta, te da apelant od 21. ožujka 2019. godine ne drži u posjedu dio parcele tužitelja, te da je vještak geodetske struke potvrdio da je apelant pomjerio ogradu. Apelacioni je sud istakao da kod takvoga činjeničnoga utvrđenja, da apelant više ne drži u posjedu dio parcele tužitelja, prvostupanjski je sud odlučujući o tužbenome zahtjevu isti odbio, dok je obvezao apelanta da tužitelju naknadi troškove postupka u određenome iznosi, nalazeći da ni nakon što je apelant pomjerio ogradu i stavio na slobodno raspolaganje tužitelju zauzeti dio parcele, apelant nije priznao tužbeni zahtjev, već ga je i dalje osporavao, bez obzira što je faktički vratio tužitelju dio parcele koji je tražen tužbenim zahtjevom. Apelacioni je sud istakao da prvostupanjsko rješenje o troškovima nije doneseno povredom odredbi parničnoga postupka na koje apelant ukazuje. Apelacioni je sud istakao da je, naime, odredbom čl. 119. st. 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove, dok je odredbom čl. 121. ZPP propisano da je stranka dužna da neovisno od ishoda parnice naknaditi protivnoj stranci troškove koje je prouzročila svojom krivnjom. Apelacioni je sud istakao da u konkretnome slučaju, bez obzira što je tužbeni zahtjev odbijen iz razloga što je apelant tijekom postupka pomjerio ogradu na svoju parcelu i na taj način vratio tužitelju zauzeti dio parcele, pravilan je zaključak prvostupanjskoga suda da pravo na naknadu troškova pripada tužitelju. Apelacioni je sud istakao da apelant niti nakon što je vratio dio parcele, što je u konačnici potvrđeno nakon dopune nalaza vještaka geodetske struke, nije priznao tužbeni zahtjev, već je nastavio sa predlaganjem dokaza saslušanjem apelanta kao parnične stranke i saslušanjem svjedoka, i na taj način osporavao tužbeni zahtjev sve do okončanja postupka.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, između ostaloga, navodi da je tužitelj sve do okončanja postupka ustrajavao na tužbenome zahtjevu prema apelantu, te budući da se tužitelj nije žalio na prvostupanjsku odluku u kojoj je izgubio spor, pravilnom primjenom ZPP troškovi su se trebali dosuditi apelantu, a ne tužitelju. Nadalje, apelant istječe da se ne može govoriti o njegovoj krivnji u situaciji kada je donesena odluka o odbijanju tužbenoga zahtjeva.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke jasno ukazao na činjenicu da je prvostupanjski sud, odlučujući o tužbenome zahtjevu tužitelja, isti odbio budući da je apelant u međuvremenu uklonio spornu ogradu sa nekretnine tužitelja, čime je vratio nekretninu u posjed tužitelju. Ustavni sud, također, zapaža da je Apelacioni sud ukazao da je prvostupanjski sud, imajući u vidu odredbu čl. 121. ZPP kojom je propisano da je stranka dužna da neovisno od ishoda parnice naknaditi protivnoj stranci troškove koje je prouzročila svojom krivnjom, obvezao apelanta na plaćanje troškova, budući da je apelant i nakon uklanjanja ograde i vraćanju nekretnine u posjed tužitelju ustrajavao na osporavanju tužbenoga zahtjeva i predlaganju dokaza, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić