Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2026/21 („SYSTEMIC“ d.o.o. Srebrenik)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2026/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-2026/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „SYSTEMIC“ d.o.o. Srebrenik, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „SYSTEMIC“ d.o.o. Srebrenik protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 28 0 Rs 056730 17 Rsž od 22. svibnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Gradačcu broj 28 0 Rs 056730 16 Rs od 28. ožujka 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. „SYSTEMIC“ d.o.o. Srebrenik (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Jasmin Bjelić, odvjetnik iz Srebrenika, podnio je 9. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 28 0 Rs 056730 20 Rev od 16. ožujka 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 Rs 056730 17 Rsž od 22. svibnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Gradačcu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 28 0 Rs 056730 16 Rs od 28. ožujka 2017. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2691/20 od 14. listopada 2020. godine, u odnosu na predmet broj AP-2702/20, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnio apelant protiv Presude Kantonalnoga suda od 22. svibnja 2020. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 28 0 Rs 056730 20 Rev od 16. ožujka 2021. godine revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neučinkovit pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskoga suda od 28. ožujka 2017. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice (A.M.), te je obvezan apelant da joj isplati naknadu za topli obrok za vremensko razdoblje od 22. svibnja 2014. godine do 30. studenoga 2015. godine u određenome iznosu, te na ime regresa za 2015. godinu određeni iznos, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

4. U obrazloženju osporene odluke Općinski je sud istakao da iz odluka o isplati toploga obroka za razdoblje od lipnja do prosinca 2014. godine i siječnja do studenoga 2015. godine, kao i vještačenja po vještaku gospodarske struke proistječe da je apelant za svaki mjesec donosio odluku o isplati toploga obroka za djelatnike, da je iznos toploga obroka po radnome danu iznosio 15,00 KM, te da su se djelatnici pojedinačno potpisivali kraj svojih imena i prezimena u rubrici „isplaćeno“, kao i da vještaku nisu dostavljene isplate za mjesec svibanj i lipanj 2014. godine, dok je za ostale mjesece obračun vršen za sve djelatnike pa i za tužiteljicu i isplaćivan putem blagajne kroz zbirni nalog. Općinski je sud istakao da je apelantica u svojemu iskazu izjavila, između ostaloga, da je potpisivala liste iako joj topli obrok nije isplaćivan, te da je iste morala potpisivati jer bi u protivnome dobila otkaz, te da je imala plaću oko 390,00 KM. Općinski je sud istakao da je svjedokinja I.S. potvrdila da niti njoj niti tužiteljici nije isplaćivan topli obrok, da je liste potpisivala jer im je ravnatelj rekao da moraju potpisati ili da će dobiti otkaz, da joj je trebao posao i da je radila za 400,00 KM, da je i ona tužila apelanta radi ostvarivanja svojih prava sudbenim putem. Općinski je sud istakao da je svjedokinja F.M. također izjavila da topli obrok nikada nisu primali ali da su potpisivali da su ga primali, da su joj ravnatelj i njegov sin rekli da je plaća 400,00 KM, da drugih primanja nema, i da je takve uvjete zaposlenja i prihvatila. Općinski je sud istakao da je u cijelosti istinitim prihvatio iskaz tužiteljice i saslušanih svjedokinja, jer su njihovi iskazi dati neposredno i uvjerljivo, sve su bile djelatnice apelanta, imaju neposredna saznanja o onome o čemu su svjedočile, njihovi iskazi su istovjetni o bitnim pitanjima za ovaj postupak, pa je sud zaključio da tužiteljici nije isplaćivan topli obrok, da je isplata fiktivno prikazivana i dokumentirana u blagajni apelanta. Općinski je sud istakao da je nerealno da je apelant u situaciji velike nezaposlenosti i teških uvjeta poslovanja gospodarskih društava tužiteljici kao prodavačici isplaćivao topli obrok u iznosima od 300,00 do 378,00 KM. Općinski je sud istakao da iz rješenja o trajanju i rasporedu godišnjega odmora od 1. kolovoza 2015. godine proistječe da je tužiteljici odobreno korištenje godišnjega odmora, da je vještačenjem utvrđeno da tužiteljici nije isplaćen regres, te da apelant nije prethodnu poslovnu godinu završio s gubitkom, pa da stoga tužiteljici pripada dosuđeni iznos regresa. Općinski je sud naveo da je nalaz i mišljenje vještaka gospodarske struke prihvatio točnim jer su sačinjeni od strane stručne i nepristrane osobe, ali da su tužiteljici dosuđeni iznosi na ime toploga obroka i regresa kao u izreci presude ocjenom svih provedenih dokaza i sukladno odredbama Općega kolektivnoga ugovora (u daljnjemu tekstu: OKU).

5. Presudom Kantonalnoga suda od 22. svibnja 2020. godine priziv apelanta je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska je presuda potvrđena.

6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da prizivni navod da prvostupanjski sud nije poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka gospodarske struke, a da u razlozima presude tvrdi suprotno, nije utemeljen, jer je prvostupanjski sud jasno naveo da se prema nalazu i mišljenju toga vještaka u knjigovodstvu apelanta nalaze potpisane isplate liste za topli obrok za cijelo utuženo razdoblje, izuzev za svibanj i lipanj 2014. godine. Kantonalni je sud istakao da navod o potpisanim isplatnim listama uopće nije niti sporan među strankama, ali da su sporne okolnosti pod kojima su iste sačinjene i potpisane, što je već izvan domena vještačenja. Kantonalni je sud istakao da apelant u prizivu navodi da prvostupanjski sud nije trebao pokloniti vjeru iskazima tužiteljice i svjedokinja o tomu da im apelant nije isplaćivao naknadu za topli obrok, već da je trebao pokloniti vjeru sadržaju potpisanih isplatnih listi. Kantonalni je sud istakao da nasuprot takvim prizivnim navodima, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio norme materijalnoga prava iz čl. 17. i 19. OKU kada je odlučio o isplati toploga obroka i regresa.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant u predmetnoj apelaciji, između ostaloga, navodi kako su iskazi tužiteljice i svjedokinja subjektivni zbog njihovoga kronično lošega odnosa sa apelantom, te da prvostupanjski sud vještačenje nije pravilno cijenio, budući da iz istoga proistječe da je topli obrok isplaćivan. Apelant, nadalje navodi da su ovakve odluke sudova u suprotnosti sa materijalnim dokazima utemeljenim na knjigovodstvenim propisima i standardima, budući da po ovakvoj odluci sudova tužiteljica biva dva puta namirena za istu stvar, te istječe da tužiteljica nije niti imala pravo na regres.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud jasno obrazložio zbog čega je u cijelosti prihvatio istinitim iskaze tužiteljice i svjedokinja, te zašto je i pored prihvaćanja nalaza i mišljenja vještaka ocjenom svih izvedenih dokaza odlučio kao u izreci presude. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odbijajući priziv apelanta jasno obrazložio da među strankama nisu niti sporne činjenice potpisanih isplatnih listi, ali da su sporne okolnosti pod kojima su iste sačinjene i potpisane, te je zauzeo stav da je to izvan domena vještačenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2026/21 („SYSTEMIC“ d.o.o. Srebrenik) | Sudska praksa | Aktio