Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4538/19 (A.R.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
  • Ništavost
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4538/19

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4538/19, rješavajući apelaciju A. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. R. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 189514 19 Rev od 12. jula 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant A. R. iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 189514 19 Rev od 12. jula 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i „Fondacije za razvoj obrazovanja Sarajevo“ (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa advokat Nusret Mešić, zatraženo je 7. i 9. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 10. do 18. juna 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 189514 16 Rs 2 od 11. juna 2018. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu bez otkaznog roka, ugovor o radu od 1. oktobra 2010. godine (u daljnjem tekstu: odluka), te da se naloži tuženoj da apelanta vrati na radno mjesto izvršnog direktora, na koje je bio raspoređen prije donošenja odluke i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa kakva su bila i prije donošenja te odluke, kao i zahtjev za isplatu naknade plaće u iznosu od 48.105,60 KM i za uplatu doprinosa za PIO u iznosu od 16.035,04 KM. Također, navedenom presudom apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove postupka.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Zatim, Općinski sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelantu odlukom otkazan ugovor o radu od 30. aprila 2010. godine zbog toga što je bez odobrenja Upravnog odbora tužene sam sebi promijenio raniji ugovor o radu od 1. septembra 2005. godine smanjivanjem ugovorenog radnog vremena na četverosatno, a za ostatak radnog vremena zaključio ugovor o radu s firmom MIP d.o.o., te zato što je grubo povrijedio integritet Senata Internacionalnog univerziteta u Sarajevu tako što je pozivao u svoj ured studente tog univerziteta dezinformirajući ih da će doći do gašenja Univerziteta i da sebi potraže bolje rješenje za studiranje.

7. Općinski sud je dalje citirao odredbe čl. od 88. do 91. i član 94. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), te je naveo da je tužena dokazala postojanje razloga za otkaz ugovora o radu, odnosno da je apelant počinio težu povredu radne obaveze. Naime, grafološkim vještačenjem, koje je ocijenjeno objektivnim i u skladu s pravilima nauke i struke, utvrđeno je da je ugovor o radu apelant potpisao za obje ugovorne strane, iz čega proizlazi da nije postojala saglasnost volja, kako to propisuje odredba člana 26. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno druge ugovorne strane nije ni bilo. Prema članu 72. ZOO-a, kada je za zaključenje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je zaključen kad ispravu potpišu sve osobe koje se njime obavezuju, a što je navedeno i u članu 14. ugovora o radu. U konkretnom slučaju novi ugovor nije potpisan od poslodavca kao strane koja se ugovorom obavezuje, odnosno apelant je izmijenio postojeći ugovor o radu iz 2005. godine, kako je to navedeno u obrazloženju odluke o otkazu, bez saglasnosti, odnosno znanja poslodavca tako što je u ime Upravnog odbora tužene donio odluku o raskidu ranijeg ugovora o radu (iz 2005. godine) koji je bio zaključen na puno radno vrijeme, te odluku o zasnivanju radnog odnosa sa skraćenim radnim vremenom, i to na njegov zahtjev zbog sklapanja sličnog ugovora s drugim poslodavcem, i to poslodavcem MIP d.o.o. koji je izvodio radove za tuženu. To što tužena u odluci nije navela i ugovor o radu iz 2005. godine nije od utjecaja za odluku u konkretnom slučaju jer iz obrazloženja odluke jasno proizlazi da tužena ne želi nastaviti rad s apelantom zbog navedene teže povrede radne obaveze. Imajući to u vidu, Općinski sud je naveo kako smatra apsurdnim da apelant tužbenim zahtjevom traži povratak na rad i uspostavu radnopravnog statusa prema ugovoru o radu koji je zaključio, bez znanja poslodavca, sam sa sobom. Polazeći od težine povrede koja se apelantu stavlja na teret, Općinski sud je naveo da od tužene nije bilo opravdano očekivati da od apelanta traži da iznese svoju odbranu, na osnovu čega se utvrđuje da je tužena u zakonskom roku otkazala apelantu ugovor o radu, računajući početak računanja tog roka od 31. januara 2011. godine kada je prema Matičnoj evidenciji aktivnih osiguranika tužena saznala za promjene apelantovog radnopravnog statusa.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 189514 18 Rsž 3 od 1. oktobra 2018. godine apelantova žalba je djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je utvrđeno da je odluka nezakonita, te je naloženo tuženoj da apelanta vrati na rad na radno mjesto izvršnog direktora na koje je bio raspoređen prije donošenja odluke i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa kakva su bila i prije donošenja te odluke (stav 1). Također, navedenom presudom apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu naknade plaće u iznosu od 48.105,60 KM i za uplatu doprinosa za PIO u iznosu od 16.035,04 KM (stav 2).

9. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo sadržaj provedenih dokaza i internih akata tužene, te je naveo da apelant nije mogao potpisati ugovor o radu za samog sebe i kao uposlenik i kao poslodavac jer takav postupak nije u skladu s pozitivnim pravilima, internim aktima tužene, kao ni moralu društva (prema ZOR-u, ugovor potpisuju uposlenik i poslodavac, a nije moralno zloupotrijebiti svoje mjesto i povjerenje radi zaključenja ugovora u svom interesu mimo pravila i znanja poslodavca). Takvo ovlaštenje za apelanta ne proizlazi ni iz jednog pravila, niti iz nekog posebno danog ovlaštenja. Stoga je ugovor o radu od 30. aprila 2010. godine apsolutno ništavan, kako to propisuje član 103. ZOO-a. Kantonalni sud je naveo da pitanje ništavosti ugovora predstavlja prethodno pitanje koje je bitno radi poništenja odluke, uspostave radnopravnog statusa i isplate naknade plaća, po službenoj dužnosti, zbog čega o tom pitanju neće izrekom odlučivati. Prema tome, apelantovo navedeno postupanje je teža povreda radne obaveze, uslijed koje je poslodavac imao zakonsku mogućnost opravdanog otkaza, bez poštovanja otkaznog roka i davanja prilike apelantu prava na odbranu, u skladu sa članom 88. stav 1. ZOR-a. Međutim, prema članu 89. ZOR-a, ugovor o radu se, prema članu 88. ZOR-a, može otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz. Ovaj rok je prekluzivan. Njega dokazuje poslodavac (blagovremen otkaz), kao i u svakom slučaju kada su zakonom uspostavljeni određeni prekluzivni rokovi (blagovremenost poduzimanja radnje unutar zakonskog roka je u teretu dokazivanja strane koja tvrdi da je blagovremeno poduzela određenu radnju). U cijeloj pravnoj stvari tužena nije ni navela, a pogotovo nije dokazala kada je saznala za činjenicu potpisivanja spornog ugovora o radu, te da je u roku od 15 dana donijela odluku. Ugovor o radu je potpisan 30. aprila 2010. godine, dok je odluka o otkazu donesena 1. februara 2011. godine. Zbog toga je odluka nezakonita, pa je u tom smislu ovom presudom utvrđena njena nezakonitost. Kantonalni sud je dalje naveo da kako je sporni ugovor o radu ništavan, smatra se kao da i ne postoji (jer ne može proizvoditi nikakve pravne posljedice), zbog čega je tužena dužna uspostaviti radnopravni status apelantu koji je postojao prije nezakonitog otkaza, a to je radnopravni status izvršnog direktora prema ugovoru o radu od 1. septembra 2005. godine, koji je i dalje na snazi, a radnopravni status izvršnog direktora koji apelant traži proizlazi i iz tog ugovora.

10. U vezi s apelantovim zahtjevom za naknadu plaća i doprinosa, Kantonalni sud je naveo da kako je apelant u postupku pred prvostepenim sudom tražio isplatu naknade plaće i doprinosa za PIO uz tu plaću, prema iznosu koji je vještak izračunao iz apsolutno ništavnog, nepostojećeg ugovora o radu od 30. aprila 2010. godine (nalaz vještaka od 6. decembra 2012. i dopunski nalaz od 25. septembra 2017. godine), to apelantu ne pripada naknada plaće u iznosima kako je to postavio tužbenim zahtjevom. Ovo zbog toga jer ništavni ugovor ne može proizvoditi nikakve pravne posljedice, kako je već pojašnjeno, pa ni obavezivati na isplatu određene visine plaće. S druge strane, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazivao pa prema tome ni dokazao koliki mu iznos pripada prema ugovoru o radu od 1. septembra 2005. godine. Kantonalni sud je također naveo da ugovor o radu od 1. septembra 2005. godine nije predložen od apelanta, i to kao dokaz na okolnost utvrđivanja visine plaće iz tog ugovora, zbog čega sud ne može sam utvrđivati tu činjenicu u smislu čl. 7. i 123. ZPP-a, s obzirom na to da je apelant koji tvrdi da mu je tuženi dužan isplatiti naknadu plaće trebao provesti određeni dokaz za tačno tu određenu činjenicu visine plaće. Zbog toga je dio odluke kojim je odbijen apelantov zahtjev za naknadu plaće i uplatu doprinosa potvrđen i od drugostepenog suda.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 189514 19 Rev od 12. jula 2019. godine odbijena je apelantova revizija.

12. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da ne postoji povreda odredbe člana 8. ZPP-a na koju ukazuje apelant s obzirom na to da je drugostepeni sud u okviru kontrolne funkcije prihvatio da je prvostepeni sud ocijenio sve dokaze savjesno i brižljivo, kako svaki dokaz posebno tako i sve dokaze zajedno. Apelant zbog toga ne može s uspjehom svoju subjektivnu ocjenu dokaza suprotstaviti ocjeni dokaza koju su dali nižestepeni sudovi u skladu s odredbom člana 8. ZPP-a. Također, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud ispitao sve žalbene navode od odlučnog značaja i za svoju odluku dao odgovarajuće razloge (član 231. u vezi sa članom 191. stav 4. ZPP-a) pa prema tome nije bilo povreda iz člana 209. ZPP-a.

13. Vrhovni sud je dalje naveo da su ocjenom prihvaćenih dokaza koje su stranke izvele na glavnoj raspravi nižestepeni sudovi utvrdili da je ugovor o radu od 30. aprila 2010. godine apelant potpisao za obje ugovorne strane tako da predmetni ugovor nije potpisan od poslodavca – ovlaštene osobe ispred Upravnog odbora tužene, da je takav ugovor ništav, da je apelant postavljeni zahtjev za isplatu naknade plaće zasnivao na nalazu vještaka finansijske struke od 25. septembra 2017. godine, koji je urađen na osnovu ugovora o radu od 30. aprila 2010. godine. Polazeći od takvog utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi, koje veže i revizioni sud bez ovlaštenja da ga ispituje i mijenja (član 240. stav 2. ZPP-a), i ovaj sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na tražena novčana potraživanja. Ovo iz razloga što stoji ocjena da je ugovor o radu od 30. aprila 2010. godine ništav zbog toga što ga je i za poslodavca potpisao apelant, a to je mogla da učini samo ovlaštena osoba ispred Upravnog odbora tužene. Ništav ugovor ne stvara ugovorena prava i obaveze (analogna primjena člana 148. stav 1. ZOO-a) i ne može biti osnov za pružanje sudske zaštite s ciljem prinudnog ispunjenja (član 124. ZOO-a). Također, Vrhovni sud je naveo da je pravilna i ocjena u drugostepenoj presudi da apelant na pripremnom ročištu nije predložio da se izvede kao dokaz uvid u važeći ugovor o radu od 1. septembra 2005. godine zbog čega nije bilo moguće da se na osnovu tog ugovora utvrdi visina pripadajuće naknade plaće. Prema tome, s obzirom na to da apelant nije dokazao pripadajuću razliku plaće i doprinosa za PIO, bilo je osnova da se odbije tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu člana 126. ZPP-a.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

15. U vezi s tim, apelant smatra da je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke zanemario čitav niz bitnih revizionih razloga koje je naveo u reviziji, dok je u odnosu na druge razloge iznio tek paušalne i apstraktne konstrukcije, čime mu je povrijedio pravo na obrazloženu odluku. U tom pogledu, apelant ističe da Vrhovni sud nije odgovorio na revizione razloge kojima je ukazano na međusobnu proturječnost izreke drugostepene presude u kojoj drugostepeni sud s jedne strane poništava odluku tužene o otkazu ugovora o radu apelantu i nalaže da tužitelju uspostavi sva prava iz radnog odnosa kakva su bila prije donošenja tužbom pobijane odluke, dok s druge strane istovremeno odbija dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu naknade plaće koju bi ostvarivao kod tužene da je radio i da nije bilo nezakonite odluke. Prema apelantovom mišljenju, ako je već naložio tuženoj da mu izvrši uspostavu svih prava iz radnog odnosa u obimu u kojem su bila prije donošenja odluke o otkazu, sud je time pružio pravnu zaštitu i dijelu zahtjeva kojim je potraživao naknadu plaća koja je bila prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu. Također, apelant ističe da je u reviziji ukazao i na povredu odredaba parničnog postupka koja je nastala kao posljedica nepravilne primjene čl. 7. i 123. ZPP-a u vezi sa članom 8. ZPP-a zbog propuštanja drugostepenog suda da cijeni sadržaj odredbe ugovora o radu od 1. septembra 2005. godine koji je suprotno zaključcima drugostepenog i revizionog suda proveden kao dokaz. U tom smislu, apelant smatra da je sud cijenio taj ugovor koji je izveden kao dokaz, što proizlazi iz sadržaja prvostepene presude, i na koji je ukazano i žalbom, utvrdio bi djelomičnu osnovanost po visini tog dijela tužbenog zahtjeva. Naime, apelant smatra da se na osnovu tog ugovora moglo utvrditi da mu je mjesečna plaća bila ugovorena u iznosu od 400,00 KM, te da je pravilnom primjenom tog ugovora o radu i jednostavnom matematičkom operacijom množenja ugovorene mjesečne plaće i broja mjeseci koje apelant nije radio (82) mjeseca mogao utvrditi visinu iznosa naknade plaće. Također, apelant smatra da je vještak finansijske struke u nalazu i mišljenju dao formulu za način obračuna doprinosa navodeći da se oni obračunavaju po stopi od 33,33% na iznos koji se ima platiti, pa je sud mogao utvrditi i iznos doprinosa koji bi se za apelanta trebao uplatiti za utuženi period Federalnom zavodu PIO. U tom smislu, apelant smatra da nije bilo neophodno provoditi bilo kakvo vještačenje, te da je Kantonalni sud, imajući u vidu stajališta iz Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 222943 17 Rev od 5. jula 2018. godine, prema kojima je obaveza suda da stranci koja ima legitiman pravni interes i dokaže osnovanost tužbenog zahtjeva, omogući zaštitu njenog prava koje tužbom potražuje, a što znači da je obaveza suda da utvrdi da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan u odnosu na nalaz vještaka, da pojedine pozicije iz nalaza umanji do iznosa za koji sud utvrdi daje osnovan. Međutim, a unatoč tome što mu je ukazano i na njegovu vlastitu praksu, apelant smatra da je Vrhovni sud odstupio od svoje prakse. b)Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju osporene odluke, te da, suprotno apelantovom stavu, prilikom donošenja osporene odluke nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se pozvao u apelaciji.

17. Kantonalni sud je naveo da iz apelacionih navoda proizlazi da je apelant nezadovoljan načinom utvrđivanja činjenica i primjene prava na njegov slučaj, te da taj sud ostaje pri obrazloženju navedenog u drugostepenoj presudi.

18. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje pri odlukama, te da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.

19. Tužena je navela da je u konkretnom slučaju jasno utvrđeno da je ugovor o radu koji je apelant zaključio ništav s obzirom na to da ga je osobno potpisao za obje ugovorne strane. Također, tužena navodi da je u cijelosti postupila po presudi Kantonalnog suda tako da je apelantu uspostavila radni odnos u istom kapacitetu koji je imao i prije prekida radnog odnosa, da mu je povezan radni staž, da mu je uplatila pripadajuće doprinose i isplatila neisplaćene plaće u punom iznosu, te da je po sili zakona, zbog ispunjavanja zakonom predviđenih uvjeta za redovnu starosnu penziju, apelantu zaključen radni odnos 12. aprila 2011. godine jer je apelant navršio 65 godina života. Prema tome, tužena smatra da u konkretnom slučaju ne postoje bilo kakve povrede odredaba na koje se apelant pozvao u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 2. stav (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 209. stav (1) (1) Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

Član 240.

(1) Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

(2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

22. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00, 29/03) koji je primijenjen u konkretnom predmetu, u relevantnom dijelu glasi:

Član 88.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.

U slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, ugovor o radu se ne može otkazati bez prethodnog pismenog upozorenja zaposleniku.

Pismeno upozorenje iz stava 2. ovog člana sadrži opis prijestupa ili povrede radne obaveze za koje se zaposlenik smatra odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkazanog roka za slučaj da se takav prijestup ponovi.

Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu mogu se utvrditi vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. ovog člana Član 89.

Ugovor o radu, u slučaju iz “čl .88. i 88. a“ ovog zakona, može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz.

Član 90.

Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

Član 91.

U slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. st. 1. i 2. ovog zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže postojanje razloga za otkaz.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 189514 19 Rev od 12. jula 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena apelantovom punomoćniku 1. oktobra 2019. godine, a da je apelant podnio apelaciju 26. novembra 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

aPravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

30. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu i potraživanja iz radnog odnosa, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

31. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

32. U pogledu apelanticinih navoda, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.

34. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci prilikom odlučivanja o apelantovoj reviziji kojom je potvrdio drugostepenu presudu kojom je preinačena prvostepena presuda dovoljno jasno i argumentirano obrazložio osporenu odluku, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. U tom pogledu, razmatrajući apelantove tvrdnje da Vrhovni sud nije dao odgovor na revizione razloge kojima je ukazano na međusobnu proturječnost izreke drugostepene presude, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno naveo da je ugovor ništav jer ga je i za poslodavca potpisao apelant, te da takav ugovor ne stvara ugovorena prava i obaveze za tuženu i ne može biti osnov za pružanje sudske zaštite, a zatim je prihvatio i razloge Kantonalnog suda da je otkaz ugovora o radu bio nezakonit, te zaključke da apelant nije dokazao pripadajuću razliku plaće i doprinosa za PIO, zbog čega je primjenom pravila o teretu dokazivanja njegov tužbeni zahtjev u tom pogledu odbijen. Prema tome, Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog predmeta ne proizlazi da postoji bilo kakva proturječnost u navedenim zaključcima koju je Vrhovni sud trebao posebno razmotriti. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da je apelant, na kojem je bio teret dokazivanja, trebao dokazati svaki segment svog tužbenog zahtjeva, na što upućuju odredbe čl. 7. i 123. ZPP-a prema kojima je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Također, u odnosu na apelantove tvrdnje da Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno navode da apelant nije izveo dokaz uvidom u ugovor o radu od 1. septembra 2005. godine, Ustavni sud zapaža da je tačno da iz obrazloženja prvostepene presude (na stranici broj 3) proizlazi da je navedeni ugovor izveden kao dokaz i da je prvostepeni sud izvršio uvid u njegov sadržaj. Međutim, Ustavni sud zapaža da ta sama činjenica ne ukazuje na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova s obzirom na to da apelant visinu svog tužbenog zahtjeva koji je precizirao tokom postupka nije zasnivao na visini plaće koja je određena u tom ugovoru, već na visini plaće koja je određena u ugovoru o radu koji je proglašen ništavim, i na tu okolnost je provodio dokaz vještačenjem od vještaka finansijske struke. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvenstveno na redovnim sudovima da procijene da li i na osnovu kojih dokaza mogu utvrditi određene činjenice s obzirom na to da su im poznate sve okolnosti predmeta, te da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje jesu li redovni sudovi mogli utvrđivati određene činjenice, u konkretnom slučaju iznos naknade plaće i doprinosa, bez provođenja vještačenja. U takvim okolnostima, imajući u vidu odredbu člana

123. ZPP-a, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da su redovni sudovi imali procesnu obavezu utvrđivati iznos plaća i doprinosa koje bi trebale pripasti apelantu zbog nezakonitog otkaza, i to postupajući na način kako to apelant smatra matematičkim množenjem iznosa plaće iz ugovora o radu iz 2005. godine s brojem mjeseci, te na osnovu podataka koje je koristio vještak utvrđivati i iznos doprinosa koji bi mu trebao biti uplaćen. Ovo pogotovo što je i sam apelant dokazujući visinu pripadajuće naknade plaća prema ugovoru koji je proglašen ništavim i u kojem je također bio naveden iznos plaće predlagao vještačenje po vještaku finansijske struke, pa je na isti način to mogao predložiti i u odnosu na ugovor od 1. septembra 2005. godine. Prema tome, Ustavni sud zapaža da je apelanta neadekvatan angažman u konkretnoj parnici, propustom da izvede dokaz finansijskim vještačenjem, doveo u situaciju da trpi štetne posljedice nedokazanosti dijela tužbenog zahtjeva. Imajući to u vidu, u nedostatku drugih argumenata kojima bi se doveli u pitanje razlozi koje je naveo Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvati apelantovi navodi da su ti zaključci proizvoljni, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem i činjenica konkretnog predmeta zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje. Ovo tim prije što je, kako to proizlazi iz izreke drugostepene presude, udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu, te je tuženoj naloženo da apelanta vrati na rad na radno mjesto izvršnog direktora na koje je bio raspoređen prije donošenja odluke i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa (dakle, isplatu plaća i doprinosa koje je imao prema ugovoru iz 2005. godine), što je tužena, kako proizlazi iz njenog odgovora, i učinila.

35. Razmatrajući apelantove tvrdnje kojima ukazuje da je zaključak iz osporene odluke suprotan stavu Vrhovnog suda iz Presude broj 65 0 Rs 222943 17 Rev od 5. jula 2018. godine, Ustavni sud zapaža da apelant u prilogu apelacije nije dostavio primjerak navedene presude, pa se uslijed toga nije ni moglo zaključiti je li doista zaključak iz osporene odluke suprotan stavovima Vrhovnog suda. Prema tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da u konkretnom slučaju bilo što ukazuje da je došlo do različitog postupanja Vrhovnog suda, odnosno povrede načela pravne sigurnosti. Uostalom, Ustavni sud ukazuje da samo postojanje dviju proturječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Vrhovnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost – vidi Odluka o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine), za šta apelant u konkretnom slučaju nije predočio dokaze.

36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

c)Pravo na imovinu

37. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede tih prava, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu prava, također, neosnovani.

d)Pravo na učinkovit pravni lijek

38. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi s drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud dalje zapaža da su u predmetnom postupku redovni sudovi odlučivali o apelantovoj tužbi, da je relevantnim odredbama ZPP-a propisano da stranke protiv drugostepene presude, ukoliko su ispunjeni uvjeti iz člana, mogu izjaviti reviziju, koje pravo je apelant koristio budući da je bio nezadovoljan drugostepenom presudom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da apelant nije zadovoljan ishodom predmetnog postupka, što ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnih lijekova koje je nesporno koristio. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene presude kojom je utvrđena ništavost otkaza ugovora o radu i istovremeno odbijen zahtjev za isplatu naknade plaće i uplatu doprinosa sa zaključkom da apelant nije dokazao visinu tog zahtjeva, za što je dao obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima na koje je apelant ukazivao.

40. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni prava i utvrđivanju činjenica, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu.

41. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na učinkovit pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je apelant u parničnom postupku imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava, koje je i koristio.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4538/19 (A.R.) | Sudska praksa | Aktio