Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4355/19 (B. V.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nije krivična optužba
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4355/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP 4355/19, rješavajući apelaciju Bojana Vučetića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bojana Vučetića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 751334 19 Pžp od 10. septembra 2019. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bojana Vučetića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 751334 19 Pžp od 10. septembra 2019. godine, u odnosu na navode o povredi prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine te prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bojan Vučetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nedim Ademović, advokat iz Advokatskog društva „Ademović, Nožica i partneri“ d.o.o. Sarajevo, podnio je 12. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 751334 19 Pžp od 10. septembra 2019. godine.

2. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), sudija Sanela Talirević, je odlučujući u postupku protiv nasilne osobe – apelanta zbog izricanja zaštitnih mjera iz člana 9. stav 1. tač. 2) i 3) Zakona o zaštiti nasilja u porodici (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od nasilja), po zahtjevu Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, Uprava policije, Druga PU, PS Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: PS Centar), na osnovu člana 3. stav 2. i člana 19. Zakona o zaštiti od nasilja, 8. februara 2019. godine donio Rješenje broj 65 0 Pr 751334 19 Pr. Tim rješenjem su nasilnoj osobi – apelantu, zbog toga što je 2. februara 2019. godine, na detaljno opisani način, prema supruzi Z.K. (u daljnjem tekstu: oštećena), počinio radnje nasilja u porodici iz člana 7. stav (1) tačka 1) Zakona o zaštiti od nasilja, na osnovu čl. 12. i 13. Zakona o zaštiti od nasilja, apelantu izrečene zaštitne mjere i to: 1. Zabrana približavanja žrtvi nasilja u porodici - oštećenoj na bilo kojem području na udaljenosti manjoj od 3 (tri) metra i 2. Zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju - oštećenoj. Zaštitne mjere su izrečene u trajanju od godinu dana od dana donošenja rješenja. Određeno je da će zaštitnu mjeru zabrane uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju i zabranu približavanja žrtvi nasilja u porodici provodit će PS Centar te da je navedeni Organ starateljstva dužan pratiti izvršenje zaštitnih mjera izrečenih ovim rješenjem i o tome dostaviti sudu izvještaj najkasnije u roku od šest mjeseci, a na zahtjev suda, prema potrebi, i ranije. Određeno je i da žalba na rješenje ne odlaže izvršenje rješenja.

3. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je PS Centar, podnio sudu, 8. februara 2019. godine zahtjev za izricanje zaštitnih mjera nasilnoj osobi – apelantu, sadržaja kao u izreci ovog rješenja. Uz prijedlog su podneseni sljedeći dokazi: zapisnik o prijemu usmene prijave i zapisnik o saslušanju svjedoka – oštećene od 7. februara 2019. godine, zapisnik o ispitivanju nasilne osobe u svojstvu osumnjičenog od 8. februara 2019. godine, službena zabilješka policijskog službenika OKP Centar od 7. februara 2019. godine, anamneza JU Centar Služba za socijalni rad Centar od 8. februara 2019. godine i izvod iz operativne evidencije MUP-a Kantona Sarajevo za apelanta od 8. februara 2019. godine.

4. Općinski sud je u rješenju interpretirao iskaz oštećene od 7. februara 2019. godine, iz kojeg je utvrdio da je apelant počinio, u izreci rješenja opisane radnje nasilja u porodici. Također, Općinski sud je naveo da iz zapisnika o ispitivanju apelanta u svojstvu osumnjičenog, proizilazi da je apelant negirao da je počinio radnje nasilja za koje je prijavljen te da je izjavio da će, ukoliko bude potrebno, detaljnu izjavu dati postupajućem tužiocu na Kantonalnom tužilaštvu Kantona Sarajevo.

5. Cijeneći priložene dokaze, a naročito iskaz žrtve nasilja - oštećene koja je detaljno opisala radnje nasilja koje je nad njom izvršila nasilna osoba – apelant, koji sud cijeni kao uvjerljiv, jasan i logičan, Općinski sud je zaključio da je nasilna osoba počinila nasilje u porodici, bez obzira što nasilna osoba tvrdi suprotno, a kako je to opisano u članu 7. stav (1) tačka 1) Zakona o zaštiti nasilja. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ocijenio da je zahtjev za izricanje zaštitnih mjera osnovan, pa je, na osnovu čl. 12. i 13. u vezi sa članom 7. Zakona o zaštiti od nasilja, odlučio kao u izreci rješenja.

6. Odlučujući o žalbi apelantovog branioca podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda od 8. februara 2019. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 Pr 751334 19 Pžp od 10. septembra 2019. godine, kojim je žalbu odbio.

7. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da je ispitao pobijano rješenje u granicama žalbenih prigovora branioca nasilne osobe, te da je utvrdio da žalba nije osnovana. Naime, Kantonalni sud je razmatrajući žalbene navode branioca apelanta da je osporeno rješenje zasnovano na dva zapisnika o ispitivanju osumnjičenog, oba od 8. februara 2019. godine, a koja su izrađena po osnovu prijava oštećene i R.K., pri čemu se skreće pažnja da je Uprava policije saslušavala apelanta kao osumnjičenog zbog osnova sumnje da je izvršio krivična djela, a ne zbog prekršaja, utvrdio da se u predmetnom slučaju ne radi o prekršajnom kažnjavanju okrivljene osobe, već izricanju zaštitnih mjera učiniocu nasilja u porodici, pa stoga navedeni žalbeni navodi branioca nasilne osobe nisu od značaja. Nadalje, navodi iz žalbe da iz oba zapisnika koje je apelant dobio nakon saslušanja od postupajućeg organa, ispada da je za vrijeme saslušanja bio prisutan branilac Sanel Nezirić, što nije istina, zbog čega zapisnici predstavljaju materijalni falsifikat, te su osnovi sumnje da je urađeno krivično djelo zloupotrebe položaja u smislu člana 383. ZKP F BiH, prema stavu Kantonalnog suda, nisu od značaja za ovaj postupa i ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Navedeno, imajući u vidu da se u predmetnom slučaju radi o postupku koji zahtjeva hitnost, te da sud isključivo odlučuje o osnovanosti zahtjeva PS Centar za izricanje zaštitnih mjera.

8. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene prigovore, da sudovi kada sude po osnovu Zakona o zaštiti od nasilja, nisu opterećeni pravilima dokaznog postupka (član 19.), ali da ta odredba ne znači da sudovi smiju zanemariti institute pravičnog suđenja kao što su ravnopravnost strana u postupku, pravo na odbranu, ravnopravnost oružja, pravo na pristup sudu i sl. Navedeno iz razloga što je Zakon o zaštiti od nasilja i to član 19., predvidio da sud donosi rješenje bez saslušanja stranaka, odnosno nasilne osobe, te samo izuzetno ukoliko nadležni sud zahtijeva da se nasilna osoba izvede pred sud, može tu osobu pozvati putem nadležne policijske uprave. Stoga je , po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud ispravno postupio kada je donio pobijano rješenje, ne saslušavši nasilnu osobu.

9. Vezano za navode iz žalbe da se institut „nasilja u porodici“ zloupotrebljava u predmetnom slučaju zbog toga što je prvostepeni sud predstavljala sutkinja, „Sanela Talirević, a koja je supruga Ismara Talirevića, a koji je opet brat od Emira Talirevića kojeg je kancelarija Karkin branila u sudskom postupku […].“ Kantonalni sud je naveo da taj sud, kao drugostepeni sud, u skladu sa ZKP FBiH nije nadležan da odlučuje o izuzeću sudije, stoga prethodno istaknute žalbene prigovore nije niti razmatrao.

10. Ostalim žalbenim navodima, po ocjeni Kantonalnog suda, branilac apelanta pobija prvostepeno rješenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, u žalbi se obrazlaže da kada se vidi datum podnošenja prijava, izgleda nevjerovatno da se nasilje desilo, a da je prijavljeno pet dana kasnije. Osim toga, kad se uzmu u obzir dokazi koji se dostavljaju uz žalbu - ispis iz poruka između oštećene i apelanta iz Viber komunikacije - upravo iz perioda za koji je apelant prijavljen da je bio nasilan, jasno je da je prijava neosnovana. Sve to zajedno ukazuje da je „nasilništvo u porodici“ bilo samo paravan da se rješavaju očigledno drugi porodični i tazbinski problemi. Prvostepeni sud je uzeo izjavu oštećene kao uvjerljivu, jasnu i logičnu, a nije se suočavao sa istom, ali dijametralno suprotnom izjavom apelanta. Kako su žalbeni osnovi propisani odredbama člana 26. Zakona o zaštiti od nasilja i isti ne predviđaju da se rješenje može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to se Kantonalni sud nije ni upuštao u meritorno razmatranje ovog dijela žalbe.

11. Opreza radi, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju ispravno izrekao opisane zaštitne mjere, jer i po mišljenju Kantonalnog suda postoji realna opasnost da će učinilac nasilja učiniti nasilje kada se nađe u neposrednoj blizini žrtve, zbog čega je prvostepeni sud ispravno odredio zaštitne mjere u trajanju od godinu dana od dana donošenja prvostepenog rješenja, a sa čime je u potpunosti saglasan i Kantonalni sud Apelacijski navodi

12. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, apelant je ukazao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije te prava iz člana II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

13. Apelant navodi da je 8. februara 2019. godine pozvan u PS Centar da da izjavu u krivičnom postupku u svojstvu osumnjičenog zbog krivičnog djela Nasilje u porodici iz člana 222. KZ F BiH, te da je u Zapisniku PS Centar falsifikovan navod da je apelant saslušan u prisustvu branioca. Potom je 8. februara 2019. godine Općinski sud, po zahtjevu PS Centar, na osnovu člana 3. stav 2. i

19. Zakona o zaštiti od nasilja donio Rješenje broj 65 0 Pr 751334 19 Pr kojim je apelantu izrekao zaštitne mjere. Apelant navodi da nije učestvovao u bilo kojem postupku, mada je tražio lično saslušanje. Apelant ističe da je u dosadašnjim odlukama Ustavni sud iznio stav da se navedeni sui generis postupak prema Zakonu o zaštiti od nasilja ne može smatrati „krivičnom optužbom“. Ističe da postupak koji može rezultirati ograničavanjem ili lišavanjem navedenih Ustavom i Evropskom konvencijom zagarantiranih prava mora zadovoljiti standarde prava na pravično suđenje barem u građanskopravnom smislu, s obzirom na to da su prava i slobode koji se njime ograničavaju u prvom redu iz sfere građanskopravnih. Iz toga razloga, i ako nije riječ o krivičnoj optužbi, ne znači da postupak prema Zakonu o zaštiti od nasilja predstavlja svojevrsno ,,ostrvo“ u pozitivnopravnom sistemu Bosne i Hercegovine, u kojem je moguće narušavati ustavnopravne vrijednosti, a bez dužnosti organa u postupanju da ispoštuju barem minimum standarda koje jamči Ustav BiH i međunarodne konvencije. Također, ističe da svaki postupak koji može rezultirati ovakvim zahvatima u prava pojedinaca, zasigurno mora biti provjerljiv od strane Ustavnog suda kao posljednje instance i jamca ljudskih prava na cjelokupnom teritoriju Bosne i Hercegovine, posebno u svijetlu kršenja „načela pravne sigurnosti od strane istražnih i sudskih organa“. Ukazuje da procesno rješenje kojim se uskraćuje pravo osobi protiv koji se vodi postupak prema Zakonu o zaštiti od nasilja na aktivno sudjelovanje u postupku, Ustavni sud u svojim dosadašnjim odlukama pravdao činjenicom da je svrha Zakona o zaštiti od nasilja donošenje mjera koje imaju za zadatak sprečavanje nasilja, posebice u odnosu na činjenicu da država ima potrebu promptno intervenirati između članova porodice. Međutim, potreba za promptnim reagiranjem se iscrpljuje donošenjem prvostepenog rješenja s obzirom na to da žalba prema Zakonu o zaštiti od nasilja nije pravni lijek koji ima suspenzivna svojstva. Ovo, dodatno, smatra neprimjerenim i neodgovarajućim pravdati suspenziju prava na pravično suđenje u postupku navodnom potrebom za promptnim reagovanjem kada Kantonalni sud donosi odluku o žalbi sedam mjeseci nakon donošenja prvostepenog Rješenja. U ovome postupku je nesporno da apelantu, ne samo da nije bilo zajamčena jednakost sredstava, nego je lišen bilo kakvog sredstva kojima bi mogao utjecati na odlučenje suda, čime je nesporno apelant doveden u bitno lošiji položaj od suprotne strane. Ustavni sud je, u skladu sa članom 1/2. Ustava Bosne i Hercegovine, dužan preuzeti jurisdikciju kada su povrede bazičnih ljudskih prava takve da narušavaju načelo pravne sigurnosti. U ovome konkretnom slučaju postupci svih istražnih i sudskih organa, od prve do posljednje instance, su takvi da afirmiraju arbitrarnost u odlučivanju i neizvjesnost učesnika u postupku u pogledu ograničenja vlastitih ljudskih prava, lišeni bilo kakve mogućnosti da i sami sudjeluju u postupku. Postupanje istražnih i sudskih organa, u ovome konkretnom predmetu, apelanta su doveli u stanje apsolutne nemogućnosti pravnog djelovanja i došlo je do najgrubljih kršenja ljudskih prava i garancije vladavine prava, a povrede su: a) istražni organi su falsificirali službene zapisnike; b) odluku je donijela sudija koja se morala izuzeti; c) dokazi ukazuju na totalnu arbitrarost i falsiciranje meritornih zaključaka; d) odlučujući po žalbi drugostepeni sud je arbitrarno navode apelanta u pogledu nužnosti izuzeća prvostepenog sudije cijenio kao zahtjev za izuzeće, a ne kao bitnu povredu odredaba postupka, čime je došlo do povrede apelantovog prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije koje je pravo inherentno pravu na pravično suđenje iz člana 6. Evropke konvencije; e) i konačno, apelantu je tokom cijelog postupka bilo uskraćeno pravo na pristup sudu. Povreda apelantovog prava na efikasan pravni lijek se ogleda u činjenici da je Kantonalni sud je u svome rješenju arbitrarno i pogrešno cijenio žalbene razloge. Apelant je tokom cijelog postupka, a koji je rezultirao ograničenjem njegovih prava, bio je uskraćen na pravo na pristup sudu, odnosno ni u kom trenutku mu nije bilo omogućeno da iznese „svoju stranu priče“. Na osnovu svega navedenog, kao i specifičnosti samog postupka, ne može se smatrati da saslušanje apelanta u svojstvu osumnjičenog u istrazi u postupku ispunjava pravo na pristup sudu u smislu ljudskih prava apelanta u postupku koji se „pretvorio u postupak po Zakon u o zaštiti od nasilja. Odnosno, to što je apelant saslušan u svojstvu osumnjičenog u istrazi ne znači da je apelant i imao mogućnost pristupa sudu u smislu člana 6. Evropske konvencije. Navode apelanta iz žalbe u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, i predlaganje novih dokaza koji bi u potpunosti potkrijepili njegove navode, a koji materijalni dokazi su oprečni navodima oštećene i njenog brata, Kantonalni sud nije ni meritorno razmatrao obzirom da „pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje“ nije Zakonom o zaštiti od nasilja predviđeno kao žalbeni razlog, a koji bi dokazi bili od važnosti da ih je apelant mogao iznijeti. Razlog zbog kojih ih nije iznio je taj da je mu je bilo uskraćeno pravo na pristup sudu.

Relevantni propisi

14. Ustav Bosne i Hercegovine Član I/2.

Demokratska načela Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.

15. Zakon o zaštiti od nasilja u porodici („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 20/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Predmet Zakona Ovim zakonom uređuje se: zaštita od nasilja u porodici, pojam porodice i nasilje u porodici, vrsta i svrha zaštitnih mjera za osobe koje su počinile radnje nasilja u porodici, način i postupak izricanja zaštitnih mjera, zaštita žrtve od nasilja u porodici, međusobna povezanost svih subjekata koji su u funkciji zaštite od nasilja u porodici i druga pitanja od značaja za zaštitu od nasilja u porodici. Član 2.

Značenje izraza Nasilna osoba u smislu ovog zakona je član porodice koji vrši radnje nasilja iz člana 7. ovog zakona.

Žrtva nasilja u smislu ovog zakona je svaki član porodice koji je izložen radnjama nasilja u porodici iz člana 7. ovog zakona. […] Član 4.

Hitnost rješavanja Za predmete nasilja u porodici nadležni subjekti iz člana 3. stav 2. ovog zakona dužni su osiguravati hitnost u rješavanju.

Član 7. stav (1) tačka 1) Pojam nasilja u porodici U smislu ovog zakona smatrat će se da postoji nasilje u porodici ukoliko postoje osnove sumnje da su učinjene radnje kojim član porodice nanosi fizičku, psihičku ili seksualnu bol ili patnju i/ili ekonomsku štetu, kao i prijetnje koje izazivaju strah od fizičkog, psihičkog ili seksualnog nasilja i/ili ekonomske štete kod drugog člana porodice.

Radnje nasilja u porodici ili prijetnje tim radnjama, u smislu stava 1. ovog člana, su:

1) svaka primjena fizičke sile na fizički ili psihički integritet člana porodice, Član 17. stav 1.

Podnošenje zahtjeva za izricanje zaštitnih mjera Zahtjev za izricanje zaštitne mjere nadležnom sudu podnosi policijska uprava.

Član 18.

Rokovi za podnošenje zahtjeva i obavezni elementi zahtjeva za izricanje zaštitne mjere Policijska uprava je obavezna za svaki prijavljeni slučaj nasilja u porodici podnijeti zahtjev za izricanje zaštitne mjere nadležnom sudu u roku od 12 sati od saznanja za radnje nasilja iz člana 7. ovog zakona.

[…] Član 19.

Rokovi za izricanje zaštitne mjere, način izricanja i pravni lijekovi Nadležni sud dužan je u roku od 12 sati od prijema zahtjeva za izricanje zaštitne mjere iz člana 9. tač. 1), 2) i 3) ovog zakona postupiti prema zahtjevu i donijeti rješenje.

Nadležni sud dužan je u roku od sedam dana od prijema zahtjeva za izricanje zaštitnih mjera iz člana 9. tač. 4) i 5) ovog zakona osigurati mišljenje vještaka, ukoliko je neophodno, te postupiti prema zahtjevu i donijeti rješenje. Ukoliko nadležni sud zahtijeva da se nasilna osoba izvede pred sud, može tu osobu pozvati putem nadležne policijske uprave.

Prilikom izricanja zaštitne mjere nadležni sud nije ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima radi utvrđivanja činjenica o izvršenju radnji nasilja iz člana 7. ovog zakona, kao i posljedicama koje su nastupile.

Rješenjem o izricanju zaštitne mjere utvrđuje se trajanje zaštitne mjere izrečene nasilnoj osobi koja počinje teći od dana donošenja rješenja.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvorni pravni lijek

17. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se apelantovi ključni prigovori odnose na kršenje garancija koje pruža pravo na pravično suđenje (pravo na pristup sudu, ravnopranost u postupku, ocjena dokaza i sl.) S tim u vezi, prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju..

18. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u svojoj praksi razmatrao pitanje - da li postupak za izricanje zaštitnih mjera u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja uživa garancije člana 6. Evropske konvencije, te zaključio da se navedeni postupak ne odnosi na odlučivanje o «krivičnoj optužbi» u smislu garancija prava na pravično suđenje (vidjeti odluku Ustavnog suda broj AP-2813/13 od 12. februara 2014. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u tome predmetu, prilikom utvrđivanja je li suštinski karakter legislative krivični razmotrio pitanja: (a) je li cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprječavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; (b) ako postoji cilj sprječavanja ili kažnjavanja, implicira li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno krivicu (pitanje vinosti) i (c) koja visina kazne se može nametnuti. U vezi sa time, Ustavni sud je istakao da se radi o „…postupku sui generis u kojem je sud dužan da postupa hitno (…) a da izricanje zaštitne mjere nije ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Nadalje je evidentno da nadležni sud rješenje donosi bez obaveze saslušanja osobe za koju se tvrdi da je nasilna, ali sud može zahtijevati da se nasilna osoba izvede pred sud kao i osigurati nalaz vještaka, kada smatra da je neophodno…“. Zatim, Ustavni sud je naveo da je u vezi sa postupkom izricanja zaštitnih mjera „…sudu potreban najniži traženi nivo sumnje tj. osnov sumnje - vjerovatnost - da su učinjene opisane radnje. U postupku izricanja zaštitnih mjera sud nije nadležan utvrđivati krivicu niti se bavi krivičnom ili prekršajnom odgovornošću osobe za koje se tvrdi da je nasilno. (…) Zbog toga, u postupku po zahtjevu za izricanje zaštitnih mjera sud na osnovu cjelokupnog dojma da su se desile radnje nasilja (uz ispunjenje zakonskih uvjeta) donosi rješenje o zaštitnim mjerama. Dakle, u ovim postupcima sud ima veliku slobodu u odlučivanju o izricanju zaštitne mjere, koja je opravdana ciljem odnosno činjenicom da je suština izricanja zaštitne mjere sprečavanje nasilja a ne sankcioniranje počinitelja.…“. Nadalje, u vezi sa pitanjem svrhe izrečenih zaštitnih mjera Ustavni sud je istakao „…Svrha zaštitnih mjera je osiguravanje nužne zaštite zdravlja i sigurnosti osoba izloženih nasilju, sprečavanje nasilja u porodici, te poduzimanje mjera liječenja i preodgoja nasilnih osoba. Dakle, karakter zaštitnih mjera je više preventivni (u smislu generalne i specijalne prevencije) nego represivni. Aspekt generalne prevencije se ogleda u „razdvajanju“ od žrtve, odnosno sprečavanju nasilja i ponavljanja nasilja, a aspekt specijalne prevencije se ogleda u činjenici da se pokušava uticati na samu ličnost počinioca nasilja liječenjem. Mjere su određene u trajanju od jednog mjeseca do dvije godine....“. Najzad, Ustavni sud je istakao „…Ustavni sud primjećuje da donošenjem zaštitnih mjera, u situaciji kada jedna strana tvrdi da su odnosi tako poremećeni i da joj je ugrožen tjelesni integritet, duševno zdravlje ili spokojstvo, država, odnosno sud koji donosi zaštitnu mjeru intervenira u cilju sprečavanja ili ponavljanja krivičnog djela ili prekršaja, zaštite osobe koje tvrdi da je žrtva, bez odlučivanja o vinosti ili bilo kojoj odgovornosti osobe za koje se tvrdi da je nasilnik. Iz navedenog dakle slijedi da se predmetni postupak koji je okončan osporenim rješenjima, kojim su apelantu izrečene zaštitne mjere shodno odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, nije odnosio na odlučivanje o «kaznenoj optužbi» protiv apelanta u smislu garancija prava na pravično suđenje….“.

19. Imajući u vidu prethodno izloženu praksu Ustavnog suda (vidjeti odluku Ustavnog suda broj AP-2813/13 od 12. februara 2014. godine) prema kojoj se postupak izricanja zaštitnih mjera shodno odredbama Zakona o zaštiti od nasilja, ne odnosi na odlučivanje o «krivičnoj optužbi» u smislu garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, niti se odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi njegovog prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. U pogledu navoda apelanta da mu je osporenom odlukama povrijeđeno i pravo iz člana 13. Evropske konvencije, dovodeći navedeno pravo u kontekst prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantira pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantiranih Evropskom konvencijom. S obzirom na navedeno, kao i već izneseni stav u ovoj odluci u odnosu na član 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da se navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na navode o povredi člana I/2 Ustava BiH

21. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

22. U vezi sa apelantovim navodima o povredi člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud podsjeća na svoj stav vezan za član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP-1679/17 od 10. novembra 2020. godine, tačka 21.(dostupna na www.ustavni sud.ba). Naime u toj odluci Ustavni sud je istakao: „Ustavni sud podsjeća na demokratska načela iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Iz načela vladavine prava, koje u sebi sadrži načelo zakonitosti i načelo pravne sigurnosti, slijedi da svi zakoni i drugi propisi koji se donose, moraju biti usklađeni sa ustavnim načelima. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da pravna sigurnost, između ostalog, podrazumijeva da uspostavljeni mehanizmi i institucije djeluju u skladu sa zakonima koji su opći, određeni, jasni, postojani i koji se jednako primjenjuju prema svakome. Također, ovaj princip podrazumijeva i zabranu arbitrarnosti u odlučivanju i postupanju svih organa vlasti koji moraju djelovati isključivo u skladu sa zakonom i u okviru ovlaštenja koja su im zakonom dodijeljena, te postojanje institucionalnih garancija u tom pravcu. Formalna strana vladavine prava ukazuje da svi moraju biti u mogućnosti znati unaprijed koja su pravila napisana kako bi mogli svoje ponašanje uskladiti s njima. Dakle, važna je predvidljivost i sigurnost za sve pravne sudionike. Također, zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju u kojem se zakon na njih neposredno primjenjuje.“

23. Dovodeći u vezu navedena načela sa konkretnim predmetom, Ustavni sud konstatuje da su apelantu izrečene zaštitne mjere zabrane približavanju žrtvi nasilja u porodici na udaljenosti od tri metra i zabrane uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju, u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja; da su navedene zaštitne mjere izrečene pravosnažnim rješenjem nadležnog suda, na način koji je propisan odredbama Zakona o zaštiti od nasilja pa proizlazi da je ograničenje apelantovih prava izvršeno u skladu sa zakonom koji je opći, određen, jasan, postojan i koji se jednako primjenjuje prema svakome. Dakle, iz osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi, primjenom relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od nasilja, donijeli odluku kojom su apelantu, kao nasilnoj osobi, izrečene zaštitne mjere u trajanju od 12 mjeseci od dana pravosnažnosti rješenja, i to mjeru zabrane približavanja oštećenoj, kao žrtvi nasilja u porodici, te mjeru zabrane njenog uznemiravanja i uhođenja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

24. U pogledu apelantovog pozivanja na povredu prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da osim formalnog navođenja ovog prava apelant u apelaciji nije naveo bilo koju činjenicu ili dokaz na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju povrede tog prava, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno razmotriti, pa zaključuje da su navodi apelanta i o povredi ovog prava očigledno prima facie neosnovani.

25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni je sud odlučio kao u izreci ove odluke.

26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić