Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5001/19 (S.D.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Stjecanje bez osnova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 123
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5001/19
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5001/19, rješavajući apelaciju S. D., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. D. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 179100 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 179100 19 Gž od 18. juna 2019.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 179100 13 P od 26. oktobra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Duška Bogojević, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. decembra 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 179100 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 179100 19 Gž od 18. juna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 179100 13 P od 26. oktobra 2017. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 21 stav (2) Pravila Ustavnog suda (uz apelaciju nije dostavljena punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom), od apelanta je 15. marta 2021. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 22. marta 2021. godine dostavio traženu dopunu apelacije.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Krajina „Borac“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 14. marta 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i umješač dostavili su odgovore 26. marta 2021. godine, Vrhovni sud 29. marta 2021. godine, tužilac 30. marta 2021. godine i Osnovni sud 1. aprila 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 179100 13 P od 26. oktobra 2017. godine obavezan je apelant da tužiocu na ime stečenog bez osnova isplati iznos od 93.226,56 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi, dok je dio tužbenog zahtjeva za naknadu iznosa preko dosuđenog odbijen kao neosnovan. Presudom je tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog Trgovina „Borac“ d.d. Travnik odbijen. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno kako slijedi: da je Trgovina „Borac” d.d. Travnik pravni sljednik Kombinata za izradu odjeće i rublja, kože i obuće i zaštitne opreme „Borac Travnik“ (u daljnjem tekstu: Kombinat) kojem je Skupština opštine Banja Luka rješenjem od 23. februara 1970. godine dala urbanističku saglasnost za postavljanje montažno-demontažnog privremenog objekta sa poslovno-trgovačkom namjenom u Ulici Kozarska (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor). Utvrđeno je da je predmetni poslovni prostor preuzeo u posjed apelant s kojim je tužilac 1993. godine zaključio ugovor o kupoprodaji i da je poslovni prostor koristio od 1993. do 2007. godine. Osnovni sud je dalje istakao da je kao prethodno pitanje riješio pitanje valjanosti navedenog kupoprodajnog ugovora, te da je na osnovu preciziranih dokaza utvrdio da je on ništav s obzirom na to da do momenta njegovog zaključenja tužilac nije bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora, a što je postao 2002. godine nakon obavljene privatizacije u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, a što je precizirano u presudi, te da je predmetni prostor mogao da bude samo u zakupu od strane apelanta, a što je bilo poznato i apelantu i tužiocu. Utvrđeno je i da apelant tokom držanja predmetnog poslovnog prostora u posjedu nije plaćao zakupninu tužiocu.
6. Nadalje, Osnovni sud je obrazložio da tužilac svoj zahtjev za isplatu novčanog iznosa zasniva na članu 219 ZOO koji se odnosi na pitanje sticanja bez osnova. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da ZOO propisuje da je za primjenu instituta sticanja bez osnova neophodno da se ispune dva uslova. Prvi uslov postoji kada je došlo do umanjenja imovine jednog lica uz istovremeno povećanje imovine drugog lica, dok drugi uslov podrazumijeva da takav prelaz nema pravni osnov. Dakle, kako je obrazložio taj sud, neophodno je da postoji uzročna veza između smanjenja imovine jednog lica i povećanja imovine drugog lica, ali bez pravnog osnova. Članom 219 ZOO, prema obrazloženju tog suda, propisano je da kad neko tuđu stvar upotrijebi u svoju korist imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. Upotreba tuđe stvari u svoju korist postoji i u slučaju kada neko lice pravno neosnovano upotrijebi tuđu stvar i na taj način ostvari korist, pri čemu nije od značaja da li je to lice bilo savjesno ili nesavjesno, tj. da li je znalo ili nije znalo da tuđu stvar upotrebljava u svoju korist.
7. Obrazloženo je da je u vezi s tim nesporno da apelant tvrdi da je u posjedu tog prostora od 1993. pa do 1. marta 2007. godine bilo preduzeće „Div kompani“, čiji je on bio osnivač i vlasnik, ali ovu tvrdnju tokom postupka nije dokazao, što je bio dužan u smislu čl. 7 i 123 ZPP. Obrazloženo je da taj sud nije utvrđivao činjenicu ko se nalazio u posjedu predmetnog prostora prije potraživanog perioda jer to nije predmet ove parnice, a s druge strane nesporno je da je predmetni poslovni prostor apelant koristio, odnosno upotrebljavao u svoju korist, a ne tužilac, čime su, prema mišljenju tog suda, ispunjeni uslovi iz odredbe čl. 219 i 210 ZOO za obavezivanje apelanta za isplatu naknade koristi, a čiju visinu je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke preciziranog u presudi.
8. Obrazloženo je i da je, s obzirom na utvrđenje da tuženi Trgovina „Borac“ d.d. Travnik u spornom periodu nije ostvarivao koristi od predmetnog poslovnog prostora, taj sud zaključio da nije došlo do uvećanja njegove imovine na štetu tužioca, pa da je osnovan prigovor pasivne legitimacije u odnosu na ovog tuženog. Imajući u vidu da se tužiočevo potraživanje odnosi na period od 1. januara 2000. do 1. marta 2007. godine, da je tužilac u podnesku od 25. februara 2010. godine prvi put postavio zahtjev za naknadu izgubljene zakupnine, a da je odredbom člana 19 stav 2 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH“ br. 33/77, 2/87 i 30/90) propisano da se zakupnina plaća mjesečno unaprijed, i to najkasnije do 5. u mjesecu ako ugovorom o zakupu nije određeno vrijeme plaćanja, Osnovni sud je zaključio da je zastarjelo tužiočevo potraživanje za januar i februar 2000. godine, a da u ostalom dijelu potraživanje nije zastarjelo. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
9. Protiv navedene presude apelant i Trgovina „Borac“ d.d. Travnik su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 179100 19 Gž od 18. juna 2019. godine žalbu Trgovine „Borac“ d.d. Travnik u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbacio kao nedozvoljenu, dok je dio žalbe Trgovine „Borac“ d.d. Travnik u odnosu na troškove postupka uvažen i u tom dijelu prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen tužiočev zahtjev da mu Trgovina „Borac“ d.d. Travnik sa apelantom solidarno naknadi troškove postupka, te je tužilac obavezan da Trgovini „Borac“ d.d. Travnik naknadi troškove postupka precizirane u presudi. Presudom je odbijena apelantova žalba u odnosu na dosuđujući dio presude koji se odnosi na ustanovljenu apelantovu obavezu i u tom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. Presudom su odbijeni kao neosnovani zahtjev i apelanta i Trgovine „Borac“ d.d. Travnik za naknadu troškova sastavljanja žalbe i zahtjev Trgovine „Borac“ d.d. Travnik za naknadu troškova za taksu na žalbu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te, prije svega, istaknuto da je žalba Trgovine „Borac“ d.d. Travnik u odnosu na odluku o glavnoj stvari nedozvoljena s obzirom na to da je nesporno utvrđeno da je tužba u odnosu na njega odbijena, te da je, samim tim, osnovana u odnosu na naknadu troškova postupka, pa je taj sud o ovim pitanjima donio odluku kao u dispozitivu.
10. Nadalje, Okružni sud je istakao da u toku postupka nije bilo spora da se radi o predmetnom poslovnom prostoru sagrađenom na zemljištu Medžlisa Islamske zajednice, preciziranom u presudi, od strane Kombinata kojem je Skupština opštine Banjaluka rješenjem od 23. februara 1970. godine dala saglasnost za njegovo postavljanje, a apelant je s Medžlisom Islamske zajednice zaključio i ugovor o zakupu tog zemljišta nakon što je zakupio poslovni prostor – metalni kiosk sagrađen na tom zemljištu, pa se apelantovom žalbom, prema mišljenju tog suda, neosnovano prigovara da nije utvrđeno gdje se nalazi poslovni prostor. Okružni sud je naveo da, nasuprot navodima apelantove žalbe, izvedenim dokazima apelant nije dokazao činjenicu da poslovni prostor nije koristio u svoje ime i za svoj račun. Okolnost na koju žalba ukazuje da prema navedenim dokazima tužilac nije bio ni vlasnik poslovnog prostora, prema mišljenju tog suda, nema uticaja na pravilnost prvostepene presude jer naknada za korišćenje tuđe stvari pripada imaocu, pa nije nužno da je on i vlasnik. Imajući u vidu izvedene dokaze, prema obrazloženju Okružnog suda, prvostepeni sud je izveo pravilan zaključak da apelant nije dokazao da je u spornom periodu u posjedu predmetnog poslovnog prostora bio „Div kompani“, pa je, prema mišljenju tog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant obavezan da tužiocu isplati naknadu za sticanje bez osnova zbog korišćenja predmetnog poslovnog prostora.
11. Protiv navedene presude apelant i Trgovina „Borac“ d.d. Travnik su izjavili revizije Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 179100 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine reviziju Trgovine „Borac“ d.d. Travnik odbacio kao nedozvoljenu, a apelantovu reviziju djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati tako da je apelant obavezan da kamatu plati počev od 17. marta 2008. godine pa do isplate, dok je u preostalom dijelu apelantova revizija odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je, između ostalog, obrazložio da kada se imaju u vidu utvrđene činjenice taj sud nalazi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužilac s uspjehom može isticati zahtjev za povrat koristi po osnovu sticanja bez osnova u odnosu na apelanta u smislu odredbi člana 219 ZOO.
12. Vrhovni sud je obrazložio da kako nije sporno o kojem se poslovnom prostoru radi, odnosno da je u pitanju montažno-demontažni metalni kiosk, površine 48 m , u Banjaluci, Ulica Skendera Kulenovića broj 27 (ranije Kozarska), onda se, prema mišljenju tog suda, apelantovom revizijom neosnovano ukazuje da su nižestepeni sudovi propustili da izvrše identifikaciju predmetnog poslovnog prostora izlaskom na lice mjesta. Kod činjenice da je apelant ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora u januaru 2000. godine i da ga je držao do marta 2007. godine, prema mišljenju tog suda, apelantovom revizijom se neosnovano ističe da taj prostor nije bio u njegovoj upotrebi, već da je predmetni poslovni prostor koristilo njegovo privredno društvo „Div Kompani” d.o.o. Banjaluka s obzirom na to da apelant te tvrdnje ničim u toku postupka nije dokazao. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, prema članu 214 ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je predmetnu tužbu tužilac podnio 17. marta 2008. godine to se, prema mišljenju tog suda, smatra da je apelant od tog datuma nesavjestan, te da od istog datuma tužiocu pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da redovni sudovi nisu vodili računa da tužilac ničim nije dokazao da je bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Navodi i da su redovni sudovi bili dužni da tokom cijelog postupka paze na činjenicu da li postoji pasivna i aktivna legitimacija, te da se radi o činjenici da je promjenom svog oblika organizovanja prvobitni tužilac prestao da postoji, a time i njegov tužbeni zahtjev. Apelant navodi i da redovni sudovi nisu uvažili njegove tvrdnje da je predmetni poslovni prostor upotrebljavalo preduzeće „Div kompani“ d.o.o., a ne apelant, a o čemu svjedoči i Odluka Ustavnog suda broj AP 1184/09 iz koje je vidljivo zbog čega je tužilac jedino od tog preduzeća i mogao eventualno da traži navedenu naknadu.
b) Odgovori na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da se apelantovim navodima ne dovode u pitanje zaključci tog suda, te da je zbog toga apelacija neosnovana.
15. Okružni sud je naveo da je u skladu sa zakonskim odredbama donio osporenu odluku, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
16. Osnovni sud je naveo da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te da je zbog toga apelacija neosnovana.
17. Umješač je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva, te da, s obzirom na to da mu nije dostavljena presuda Vrhovnog suda, ne može ni dati izjašnjenje na tu presudu.
18. Tužilac je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji, te da apelant nije dokazao da nije koristio predmetni poslovni prostor, a što je bio dužan shodno zakonskim odredbama, kao i da shodno odredbama člana 417 Zakona o privrednim društvima promjena pravne forme ne znači i promjenu pravnog lica, već ono i dalje nastavlja da posluje, ali u drugoj formi.
V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 210.
(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće
- da naknadi vrijednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Obim vraćanja Član 214.
Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
21. U Zakonu o privrednim društvima („Službeni glasnik RS“ br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13, 100/17 i 82/19) relevantne odredbe glase:
Član 417.
Promjena pravne forme je prelazak iz jedne pravne forme u drugu, u skladu sa ovim zakonom.
Član 419.
(1) Promjena pravne forme privrednog društva registruje se i objavljuje.
(2) Nakon promjene pravne forme privredno društvo nastavlja da posluje kao isto pravno lice, ali druge pravne forme.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 179100 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku vezanom za vraćanje stečenog bez osnova. Prema tome, član 6 stav 1 Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.
30. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći da je tim presudama proizvoljno primijenjeno pravo i da su činjenice pogrešno utvrđene. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
32. Dovodeći navedene zakonske odredbe u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi dali jasna i argumentovana obrazloženja za svoje zaključke, uključujući i obrazloženje o pitanju prava svojine nad predmetnim prostorom, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant koristio predmetni poslovni prostor za obavljanje poslovne djelatnosti, da apelant nije plaćao zakupninu tužiocu za predmetni poslovni prostor, a da pri tome apelant nije dokazao da je taj prostor koristilo preduzeće „Div kompani“ d.o.o. Ustavni sud ukazuje da činjenica da, kako to tvrdi apelant, postoji javno dostupna Odluka Ustavnog suda broj AP 1184/09, koja dokazuje te njegove tvrdnje, nije od uticaja na razrješenje konkretnog predmeta s obzirom na to da su stranke u postupku pred redovnim sudovima, shodno naprijed citiranim odredbama čl. 7, 8 i 123 ZPP, dužne da najdalje na pripremnom ročištu iznesu sve činjenice i dokaze na kojima zasnivaju svoje tvrdnje. Ustavni sud pri tome podsjeća da nije sud četvrte instance, te da ne može ulaziti u ocjenu dokaza koju su izvršili redovni sudovi u pogledu ključnih činjenica – ovdje tvrdnje da li je predmetni poslovni prostor koristilo navedeno preduzeće, a ne apelant. Pri tome Ustavni sud ima u vidu, kako je već rečeno, da iz stanja spisa jasno proizlazi da apelant nije u toku postupka pred redovnim sudovima ponudio dokaze za svoje tvrdnje, odnosno da nije u nadležnosti Ustavnog suda da ispravlja greške koje su apelanti načinili u toku postupka pred redovnim sudovima.
33. Osim toga, u vezi s apelantovim navodima da redovni sudovi nisu vodili računa o aktivnoj legitimaciji tužioca s obzirom na to da je u toku postupka prestao postojati kao pravni subjekat koji je do tada postojao jer je promijenio oblik organizovanja, a time da je prestao postojati i njegov tužbeni zahtjev, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 419 Zakona o privrednim društvima propisano da nakon promjene pravne forme privredno društvo nastavlja da posluje kao isto pravno lice, ali druge pravne forme. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
35. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant kršenje navedenog prava zasniva na tvrdnjama o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, Ustavni sud smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
36. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su obavezali apelanta da shodno odredbama čl. 210, 214 i 219 ZOO tužiocu isplati naknadu na ime stečenog bez osnova, a u situaciji kad apelant nije shodno odredbama čl. 7, 8 i 123 ZPP dokazao svoju tvrdnju da u posjedu predmetnog poslovnog prostora nije bio on nego preduzeće čiji je osnivač, vlasnik i direktor bio apelant i kada je tužilac aktivno legitimisan u ovom postupku bez obzira na promjenu pravne forme, s obzirom na to da je odredbama člana 419 Zakona o privrednim društvima propisano da nakon promjene pravne forme privredno društvo nastavlja da posluje kao isto pravno lice, ali u drugoj pravnoj formi.
37. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava vezuje za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić