Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2148/21 (M. Č.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2148/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2148/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mehdin Čivić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mehdin Čivić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 Rs 032876 20 Rev 2 od 24. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehdin Čivić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Capardi, općina Osmaci, kojeg zastupa Enver Paščanović advokat iz Kalesije, podnio je 17. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 Rs 032876 20 Rev 2 od 24. marta 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijeni su apelantovi tužbeni zahtjevi kojim je tražio: da se utvrdi da je tuženi (Republika Srpska, Vlada Republike Srpske, MUP Republike Srpske) počev od 15. oktobra 2016. godine provodio diskriminaciju na nacionalnoj osnovi prema apelantu, tokom provođenja sistematizacije i unutrašnje organizacije radnih mjesta u CJB/PU Zvonik, tako što su apelanta direktno stavili u neravnopravan i nepovoljan diskriminirajući položaj kod rasporeda na poslove i radne zadatke u odnosu na druge policijske službenike srpske nacionalnosti i to: L.M., A.O., D.M., S.B., D.K., G.M., D.K., M.P., Ž.M., I.Č., D.S., S.K., R.V. i D.T; da se ponište kao nezakonita i diskriminirajuća rješenje tuženog o rasporedu na poslove i radne zadatke za apelanta od 17. maja 2017. godine, rješenje Policijskog odbora od 7. jula 2017. godine, rješenje tuženog od 19. oktobra 2016. godine i rješenje Policijskog odbora od 21. decembra 2016. godine; da se utvrdi da je prihvaćen apelantov zahtjev za ostvarenjem radnog prava za raspored na poslove i radne zadatke VSS kod tuženog, a koji zahtjev je apelant tuženom podnio 17. oktobra 2016. godine; da se naloži tuženom da apelanta rasporedi na poslove i radne zadatke za koje je predviđena visoka stručna sprema u PU Zvornik ili u PS Osmaci; da se obaveže tuženi da apelantu obračuna i isplati razliku plaće sa svim drugim po zakonu pripadajućim pravima i naknadama, kao da je radio na poslovima VSS počev od 15. oktobra 2016. godine sa zakonskom zateznom kamatom; da se utvrdi da je struktura policijskih službenika-PS Osmaci i PU Zvornik ne odražava nacionalnu strukturu stanovništva propisanu članom 4. stav 1. Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima, prema posljednjem popisu stanovništva; da se naloži tuženom da u određenom roku za PS Osmaci organizuje i provede unutrašnju sistematizaciju i organizaciju radnih mjesta sa ciljem uspostavljanja nacionalne strukture i ujednačavanja policijskih službenika po nacionalnoj zastupljenosti, a sve u skladu sa procentima posljednjeg popisa stanovništva, kako to nalaže član 4. stav 1. Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant zasnovao radni odnos kod tuženog 1. novembra 2001. godine, da ima SSS i završenu policijsku akademiju, da je 24. decembra 2015. godine stekao zvanje diplomiranog pravnika, te da je 2. marta 2018. godine stekao zvanje magistar prava. Zatim da je rješenjima tuženog od 19. oktobra 2016. godine i 17. maja 2017. godine apelant raspoređen na radno mjesto vođa sektora, PS Osmaci, za čije je obavljanje predviđena SSS, čin „do glavnog policajca”. S tim u vezi je naveo da raspoređivanje apelanta nije izvršeno na osnovu internog oglasa, već na osnovu člana 79. stav 2. Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima i Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u tuženom od 8. augusta 2016. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Vrhovni sud je ukazao da su na osnovu iste zakonske odredbe i Pravilnika (bez internog oglasa) raspoređeni i drugi zaposleni tuženog, između ostalih i L.M., A.O., D.M., S.B., D.K., G.M., D.K., M.P., Ž.M., koji su stekli VSS prije apelanta, a niko od navedenih nije raspoređen u službi prelaskom sa SSS na VSS. Pri tome je ukazao da je članom 80. Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima propisano da se raspoređivanje policijskih službenika vrši na osnovu internog oglasa ili bez internog oglasa. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelant nije predložio da se čitanje Pravilnika provede kao dokaz tvrdnji da je Pravilnikom za raspoređivanje bila propisana obaveza internog objavljivanja, pa se nije moglo utvrditi da je tuženi postupao nezakonito. Dakle, apelant nije učinio vjerovatnim da je tuženi različito postupao prema apelantu u odnosu na ostala navedena lica, da bi se mogao izvesti zaključak da je raspoređivanje rađeno prema apelantu da bi se prema njemu izvršila diskriminacija, pa ni iz razloga nacionalne pripadnosti. Nadalje, naveo je da je apelant 17. oktobra 2016. godine podnio zahtjev tuženom u kojem je naveo da trenutno obavlja poslove SSS, a da je u međuvremenu stekao VSS, te da ga tuženi u PS Osmaci rasporedi na poslove i zadatke VSS. Međutim, kako iz sadržaja tog zahtjeva ne proizlazi da je apelant ukazivao da mu je povrijeđeno neko pravo iz radnog odnosa, već obavještava tuženog da je stekao VSS, Vrhovni sud je naveo da takav zahtjev nema karakter zahtjeva iz člana 200. stav 1. Zakona o radu, pa neodlučivanje o tom zahtjevu ne proizvodi pravne posljedice iz člana 200. stav 4. Zakona o radu, sve i da nisu protekli prekluzivni rokovi za podnošenje tužbe iz člana 201. stav 4. Zakona o radu. Također je ukazao da članom 4. stav 1. Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima nije garantovano pravo na raspored prema nacionalnoj pripadnosti, već samo propisana obaveza poštovanja proporcionalne zastupljenosti prema nacionalnoj pripadnosti, koja može dati prednost pripadnicima određenih naroda kod zapošljavanja i raspoređivanja. Budući da je raspoređivanje policijskih službenika (komparatora) izvršeno u CJB Zvornik, a ne u PS Osmaci, kao i da su izvedeni samo dokazi koji se odnose na nacionalnu strukturu stanovništva u Općini Osmaci i strukturu zaposlenih u PS Osmaci, u kojoj nije bilo raspoređivanja policijskih službenika nakon što je apelant stekao VSS, naveo je da apelant nije učinio vjerovatnim da je kod tuženog prilikom raspoređivanja diskriminisan zbog nacionalne pripadnosti. Također je naveo da je apelant u stavu I tužbenog zahtjeva podnio deklaratornu antidiskriminacijsku tužbu (član 12. stav 1. tačka a) Zakona o zabrani diskriminacije) u kojoj je tražio da se utvrdi postojanje diskriminacije, te tražio otklanjanje posljedica diskriminacije na način naveden u tačkama II, IV i V tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu član 4. stav 1. Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima, Vrhovni sud je naveo da apelant ne bi mogao postaviti kao poseban tužbeni zahtjev da se utvrdi da struktura policijskih službenika PS Osmaci i PU Zvornik ne održava nacionalnu strukturu stanovništva propisanu članom 4. stav 1. Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima, kao ni zahtjev da se naloži tuženom da organizuje i provede unutrašnju sistematizaciju i organizaciju radnih mjesta sa ciljem uspostavljanja nacionalne strukture i ujednačavanja policijskih službenika po nacionalnoj zastupljenosti, u skladu sa procentima posljednjeg popisa. Naime, ta dva tužbena zahtjeva, u smislu člana 12. Zakon o zabrani diskriminacije, ne predstavljaju radnju radi otklanjanja posljedica diskriminatorskog postupanja. Vrhovni sud je naveo da nižestepeni sudovi pravilno odbili apelantov tužbeni zahtjev, jer nije učinio vjerovatnim da je tuženi svojim radnjama učinio diskriminaciju i doveo apelanta u neravnopravan položaj na način propisan čl. 2. i 3. Zakona o zabrani diskriminacije, koji bi mogao dovesti do diskriminacije, a tuženi je dokazao da nije prekršen princip jednakog postupanja, iz čega proizlazi da apelant prilikom raspoređivanja nije tretiran drugačije u odnosu na druge radnike tuženog.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da zbog diskriminacije nije imao nikakvu šansu za napredovanjem u službi, da su svi njegovi tužbeni zahtjevi osnovani, ali da to sudovi nisu htjeli objektivno i zakonito da sagledaju, te da Vrhovni sud proizvoljno navodi da apelant nije učinio vjerovatnim postojanje diskriminacije, budući da se iz provedenih dokaza vidi potpuno drugačije stanje od onoga što tvrdi Vrhovni sud. Također navodi da je Vrhovni sud propustio da utvrdi da nije zakonito raspoređivati policijske službenike na upražnjena radna mjesta bez internog oglasa, te da je apelantov zahtjev za ostvarenjem radnog prava proizvoljno okvalifikovao kao "obavještenje", što očigledno nije. Također navodi da je struktura policijskih službenika u PS Osmaci ne odražava nacionalnu strukturu stanovništva prema posljednjem popisu stanovništva, te da je Vrhovni sud na potpuno proizvoljan način tumači član 4. Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima.
5. Zakon o policiji i unutrašnjim poslovima (“Službeni glasnik RS”, br. 57/16, 110/16, 58/19 i 82/19) u relevantnom dijelu glasi:
Nacionalna zastupljenost, zabrana diskriminacije i ravnopravnost polova Član 4.
(1) Struktura policijskih službenika u Ministarstvu treba da odražava nacionalnu strukturu stanovništva prema posljednjem popisu.
Raspoređivanje zaposlenih Član 79.
(2) Direktor odlučuje o raspoređivanju policijskih službenika kojima rukovodi, izuzev rukovodilaca osnovnih organizacionih jedinica iz stava 1. tačka 1) i pripadnika organizacionih jedinica iz stava 1. tačka 3) ovog člana.
Raspoređivanje policijskih službenika Član 80.
Raspoređivanje policijskog službenika vrši se na osnovu internog oglasa ili bez internog oglasa.
6. Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 1/16 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Član 200.
(1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može podnijeti pisani zahtjev poslodavcu da mu obezbijedi ostvarivanje tog prava.
(4) Poslodavac je dužan da odluči o zahtjevu radnika u roku od 30 dana od dana dostavljanja zahtjeva, a ako u tom roku ne odluči, smatrat će se da je zahtjev prihvaćen.
Član 201.
(4) Tužbu za zaštitu prava radnik može da podnese najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu prava ili dana učinjene povrede.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima, Pravilnika i Zakona o radu, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić