Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1858/21 (N. N.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1858/21

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1858/21, rješavajući apelaciju Nataliie Nachinkin, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nataliie Nachinkin podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 038927 21 Kž 2 od 13. maja 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nataliia Nachinkin (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Republike Ukrajine, koju zastupa Violeta Popović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 28. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 038927 21 Kž 2 od 13. maja 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovor na apelaciju 23. juna 2021. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 038927 21 Kv 3 od 23. aprila 2021. godine apelantkinji i A. Z. je kao osumnjičenim licima produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da su počinile krivično djelo međunarodnog navođenja na prostituciju iz člana 187 stav 1 Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) i krivično djelo međunarodne trgovine ljudima iz člana 186 KZBiH. Izrekom rješenja je određeno da pritvor produžen po navedenom rješenju, zbog postojanja osnovane sumnje da su apelantkinja i A. Z. počinile navedena krivična djela i zbog opasnosti od bjekstva iz člana 135 stav 1 tačka a) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), može da traje najduže tri mjeseca, odnosno do 26. jula 2021. godine ili do nove odluke suda.

6. Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) Rješenjem broj S1 2 K 038927 21 Kž 2 od 13. maja 2021. godine odbilo je žalbu apelantkinje i A. Z. i potvrdilo prvostepeno rješenje o produženju pritvora. U obrazloženju rješenja su istaknuti apelantkinjini žalbeni navodi kojim je ukazano na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te povrede odredbi ZKPBiH (u obrazloženju opširno interpretirani razlozi žalbe) s prijedlogom da se žalba uvaži i da se odredi neka od blažih mjera.

7. Nakon što je prvostepeno rješenje preispitano u granicama žalbenih navoda, apelaciono vijeće je ocijenilo da je žalba neosnovana, te su u nastavku rješenja navedeni razlozi za takav stav. Nasuprot žalbenim navodima, apelaciono vijeće je navelo da smatra da je prvostepeno vijeće osnovano uvažilo prijedlog Tužilaštva BiH za produženje pritvora, te primjenom odredbe člana 135 stav 3 ZKPBiH prema apelantkinji i A. Z. produžilo mjeru pritvora za tri mjeseca, našavši pri tome da su ispunjeni kako opšti uslov – osnovana sumnja tako i posebni pritvorski razlog i da je za svoju odluku prvostepeno vijeće dalo jasne i konkretne razloge, koje je kao pravilne prihvatilo i apelaciono vijeće.

8. Postojanje osnovane sumnje kao uslova za mjeru pritvora, kako je navedeno, proizlazi iz dokaza koji su dostavljeni sudu uz prijedlog za određivanje i produženje pritvora. U vezi s tim, apelaciono vijeće je naglasilo da je cilj člana 5 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 132 stav 1 ZKPBiH, da zaštiti osumnjičeno lice od proizvoljnosti u lišenju slobode. U tom pravcu je ukazano na pravilnu argumentaciju i zaključak iz prvostepenog rješenja o postojanju osnovane sumnje da su apelantkinja i A. Z. organizovale i omogućavale pružanje seksualnih usluga ženskih osoba stranih državljanki, kojima su prethodno organizovale i omogućile dolazak u BiH na području Mostara i Banje Luke. Osnovana sumnja, kako je dalje navedeno, proizlazi iz iskaza svjedoka korisnika seksualnih usluga, ali i drugih svjedoka, između ostalog, svjedokinja koje su apelantkinja i A. Z. vrbovale, te iz rezultata posebnih istražnih radnji i radnji dokazivanja koje su provedene u toku istrage. Osim toga, apelaciono vijeće je ukazalo na pravilno utvrđenje prvostepenog vijeća kada je u pitanju osnovana sumnja da je u konkretnom slučaju izvršeno i krivično djelo međunarodne trgovine ljudima jer osnovana sumnja za navedeno krivično djelo proizlazi iz iskaza svjedokinje Anzhele Hondiienko, nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra koji je izvršio psihijatrijsko vještačenje navedene svjedokinje, te iskaza svjedoka korisnika seksualnih usluga. Apelaciono vijeće je u pogledu neosnovanosti žalbenih navoda koji se odnose na nedostatak osnovane sumnje ukazalo da je prvostepeno vijeće dalo odlučne razloge koji su ga opredijelili za zaključak izvjesnosti o počinjenju predmetnih krivičnih djela. U vezi s tim je naglašeno da dostavljeni dokazi u konkretnom procesnom momentu pružaju dovoljno osnova za percepciju toka inkriminisanih događaja, kao i uloge apelantkinje i A. Z., kako se to osnovano sumnja. Detaljnije elaboriranje pitanja osnovane sumnje bi, prema ocjeni apelacionog vijeća, vodilo nedopuštenom prejudiciranju postupka.

9. Cijeneći žalbene prigovore koji se odnose na nedostupnost dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja, pri tome ukazujući na primjenu člana 47 ZKPBiH, apelaciono vijeće je ukazalo da su navedenom zakonskom odredbom propisana pravila branilaca u pogledu razmatranja spisa i dokaza, kao i određena ograničenja u ostvarivanju tog prava, posebno kada se radi o spisima i dokazima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Tužilaštvo je, u skladu s odredbom člana 47 stav 2 ZKPBiH, dostavilo sudu dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, za koje je ocijenjeno da bi njihovo dostavljanje odbrani moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Dakle, kako je dalje obrazloženo, Tužilaštvo je u provođenju istrage došlo do saznanja i dokaza koje je potrebno zaštititi u skladu sa članom 47 ZKPBiH, a apelantkinjinoj odbrani je omogućeno da se u dovoljnoj mjeri upozna s onim što joj se stavlja na teret i s onim na čemu se bazira uvjerenje suda o postojanju osnovane sumnje.

10. Kada su u pitanju posebni razlozi za pritvor, apelaciono vijeće je ocijenilo da je prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo postojanje pritvorskih razloga iz člana 132 stav 1 tačka a) ZKPBiH, te da je za svoju odluku dalo pravilno obrazloženje. Preispitujući osnovanost postojanja posebnog pritvorskog razloga izraženog kroz opasnost od bjekstva, apelaciono vijeće je ocijenilo pravilnim stav prema kojem se opasnost od bjekstva ne može otkloniti nijednom drugom mjerom, pri čemu ona počiva na dostatnoj podlozi, zasnovanoj na konkretnim okolnostima. U tom pravcu je obrazloženo da su u pobijanom rješenju pravilno istaknute činjenice, i to: da su apelantkinja i A. Z. strane državljanke, da imaju isključivo državljanstvo Republike Ukrajine, da BiH s Republikom Ukrajinom nema bilateralni ugovor kojim bi bilo regulisano izručenje državljana, te da sve naprijed navedeno ukazuje na opasnost da bi apelantkinja (i prvoosumnjičena A. Z.) svojim bijegom dovela do opstrukcije krivičnog postupka. Osim toga, apelaciono vijeće smatra da su neosnovani i žalbeni navodi prema kojima se poseban pritvorski razlog zasniva isključivo na činjenici stranog državljanstva jer je prvostepeno vijeće imalo u vidu da apelantkinjin boravišni status u BiH nije regulisan, te da apelantkinja u BiH nema veze trajnijeg karaktera u smislu porodičnih, imovinskih ili poslovnih veza. U prilog tome su ponovljene okolnosti koje je prvostepeni sud imao u vidu, i to da apelantkinja ima porodicu i djecu u svojoj matičnoj državi i partnere van matične države, te da intenzitetu opasnosti od bjekstva doprinose i ti nesporni međunarodni kontakti, te kontakti na koje upućuju dostavljeni dokazi, a koje je apelantkinja uspostavila činjenjem krivičnih djela za koja se tereti.

11. Osim navedenog, apelaciono vijeće je ukazalo na pravilnost ocjene uslova za produženje pritvora po osnovu opasnosti od bjekstva, i to, između ostalog, karaktera, dužine trajanja i težine inkriminacija, zatim visine zaprijećene kazne za krivična djela za koja se sumnja da ih je apelantkinja počinila i u konačnici da je svjesna svog procesnog položaja, što može biti motiv za bjekstvo za slučaj da se nađe na slobodi. Pri tome je takođe cijenjena okolnost da apelantkinji nisu nepoznati načini za ilegalan prelazak državne granice, kontakti koji bi joj u tome mogli pomoći, a posebno kad se uzme u obzir da se radi o krivičnim djelima međunarodnog karaktera i fazi istrage u kojoj predstoji saslušanje identifikovanih lica, provjera prikupljenih podataka, te identifikovanje domaćih konzumenta usluga prostitucije u kontekstu međunarodne trgovine ljudima, te utvrđivanje finansijskog aspekta krivičnih djela.

12. Takođe, kako je dalje navedeno, prvostepeno vijeće se u pobijanom rješenju bavilo pitanjem predaje apelantkinjinog pasoša, te je izvelo pravilan zaključak da ta činjenica nije garancija da apelantkinja ne bi mogla pobjeći, posebno imajući u vidu sadržinu apelantkinjinog iskaza o ilegalnom prelasku državne granice BiH nekih djevojaka. Apelaciono vijeće se posebno osvrnulo na žalbene navode kojima je ukazano na apelantkinjino loše fizičko i psihičko stanje uzrokovano boravkom u pritvoru, pa je u tom smislu istaknuto da je i prvostepeno vijeće cijenilo identične navode, ali da pitanje apelantkinjinog zdravstvenog stanja, naspram svih navedenih činjenica i okolnosti koje ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je ona počinila krivičnopravne radnje koje joj se stavljaju na teret, kao i na postojanje opasnosti od bjekstva, ne može biti od odlučnog značaja kada je u pitanju produženje mjere pritvora, niti predstavlja zakonski razlog za ukidanje pritvora. U tom pravcu je navedeno da apelantkinja ima mogućnost liječenja i dok se nalazi u pritvoru.

13. Najzad, apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće cijenilo niz okolnosti kod apelantkinje, njen lični status i prilike, kao i sve druge okolnosti o kojima je prethodno bilo riječi, nalazeći da nijedna od navedenih okolnosti nije cijenjena izolovano, već u vezi s drugim okolnostima, što opravdava produženje pritvora iz posebnog pritvorskog razloga člana 132 stav 1 tačka a) ZKPBiH. Prvostepeno vijeće je razmotrilo i mogućnost primjene blažih mjera, te je, prema ocjeni apelacionog vijeća, pravilno zaključilo da niti jedna druga mjera osim mjere pritvora ne bi ostvarila svrhu nesmetanog vođenja krivičnog postupka.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelantkinja smatra da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

15. Apelantkinja, prije svega, ukazuje na nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama, pri čemu posebno ističe da u osporenom rješenju nije dat odgovor zbog čega blaža mjera ne bi mogla ostvariti istu svrhu kao i pritvor. Pored toga, apelacijom se ukazuje da nisu cijenjene specifične okolnosti koje se tiču apelantkinjinog statusa, morala, radnog mjesta, porodičnih prilika i ranije neosuđivanosti, već su prilikom izricanja i produženja najstrože mjere cijenjene isključivo okolnosti koje se tiču državljanstva i međunarodnih kontakata, što smatra nedopustivim. U tom kontekstu ukazuje da u obrazloženju osporenog rješenja nedostaje razmatranje dokaznog materijala i utvrđenje odlučnih činjenica u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje i stvarnih razloga od opasnosti od bjekstva. Smatra da se razlozi na kojima je zasnovano osporeno rješenje suštinski svode na jedan jedini razlog koji se tiče njenog državljanstva, koji je doveden u vezu s njenim međunarodnim kontaktima i bojazni da bi zbog toga mogla pobjeći. Nadalje, ističe da je istraga u konkretnom predmetu naknadno proširena, da je pritvor produžen treći put i da joj je u pritvorskim uslovima narušeno psihičko zdravlje i zdravlje uopšte, ali da je sud u osporenom rješenju i taj prigovor ocijenio neosnovanim smatrajući da joj je medicinska zaštita obezbijeđena u pritvorskim uslovima. U tom kontekstu smatra da je povrijeđen zakon koji se tiče trajanja pritvora u istrazi, da nisu postojali zakonski razlozi za produženje pritvora, da opasnost od bjekstva nije dovoljan razlog za produženje pritvora i da su u okolnostima konkretnog slučaja cijenjene samo otežavajuće, a ne i olakšavajuće okolnosti koje apelantkinji idu u korist. Predloženo je da se apelacija usvoji i osporeno rješenje ukine.

b) Odgovor na apelaciju

16. Sud BiH je naveo da je apelacija neosnovana, prije svega zbog toga što je prvostepeno vijeće dalo jasne i razumljive razloge kojim se rukovodilo prilikom donošenja odluke. Osim toga, apelantkinja je identične prigovore isticala u žalbi protiv prvostepenog rješenja, o čemu se izjasnilo apelaciono vijeće vodeći pri tom računa o apelantkinjinim osnovnim pravima i slobodama, naročito da pritvor bude zakonit i da ne traje duže nego je to neophodno. U vezi s tim, apelaciono vijeće se izjasnilo u osporenom rješenju uz argumentovano i jasno obrazloženje zbog čega je mjera pritvora jedina adekvatna mjera kojom se može ostvariti svrha nesmetanog vođenja krivičnog postupka. Dalje je navedeno da je prvostepeno vijeće za svoju odluku dalo adekvatno obrazloženje, te da je apelaciono vijeće takvu odluku ispitalo i u vezi s tim zaključilo da su razmotreni svi dokazi u spisu i svi navodi stranaka u postupku. Slijedom navedenog, Sud BiH smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povreda na koje je apelacijom ukazano, te je predloženo da se apelacija odbije.

17. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana, da je osporeno rješenje pravilno i zakonito i da je zasnovano na konkretnim okolnostima iz kojih proizlazi kako osnovana sumnja tako i opasnost od bjekstva. Osim toga, u pitanju su teška krivična djela za koja se apelantkinja osnovano sumnjiči i za koja je propisana kazna zatvora u trajanju od pet do 20 godina. Predloženo je da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18 i 22/21 – odluka USBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 47.

Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.

(...)

Član 132. stav (1) tačka a) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva;

Član 135. st. (1) i (3) Trajanje pritvora u istrazi (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora.

Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.

(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može produžiti, po obrazloženom prijedlogu Tužitelja, za još najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba o kojoj odlučuje vijeće apelacionog odjeljenja Suda. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 038927 21 Kž 2 od 13. maja 2021. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantkinja je primila 18. maja 2021. godine, a apelacija je podnesena 28. maja 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelantkinja pobija rješenje Suda BiH ukazujući da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na djelotvoran pravni lijek. Imajući u vidu navode iz apelacije i sadržaj izrečene mjere, Ustavni sud smatra da ona ne pokreće pitanje garancija na koja je ukazala apelantkinja, već prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;

25. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

26. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja lišena slobode, da se prema osporenom rješenju nalazi u pritvoru koji može trajati najduže do 26. jula 2021. godine i da apelantkinja u suštini tvrdi da su u obrazloženju osporenog rješenja izostali stvarni razlozi za produženje mjere pritvora, pri čemu osporava poseban pritvorski razlog iz člana 132 stav 1 tačka a) ZKPBiH.

27. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati lišenje slobode čini bitan element zaštite od proizvoljnog lišenja slobode propisanog članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

28. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno već se mora procijeniti postoje li za pritvor, odnosno za produženje pritvora relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, na dvije instance, na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo BiH dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora, utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelantkinja počinila krivična djela koja joj se stavljaju na teret, o čemu su dati detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je apelaciono vijeće ispitalo žalbene navode i potvrdilo odluku prvostepenog vijeća ukazujući da iz prikupljenih dokaza, između ostalog, iskaza saslušanih svjedoka i drugih dokaza, proizlazi osnovana sumnja da je apelantkinja počinila krivična djela za koja se sumnjiči. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da navodi iz apelacije ni na koji način nisu doveli u sumnju date razloge, te da se obrazloženje osporenog rješenja u ovom dijelu ni u čemu ne doima proizvoljnim, nego upravo suprotno, vrlo je konkretno i argumentovano, pa Ustavni sud ne nalazi ništa što bi upućivalo na to da su apelantkinji garancije koje pruža član 5 Evropske konvencije na bilo koji način povrijeđene. Stoga je u ovoj fazi postupka, prema mišljenju Ustavnog suda, zaključak redovnih sudova da postoji osnovana sumnja kao preduslov za produženje pritvora apelantkinji u skladu sa standardima koje propisuje član 5 Evropske konvencije.

30. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da osim postojanja osnovane sumnje postoji i poseban pritvorski razlog iz člana 132 stav 1 tačka a) ZKPBiH koji se tiče opasnosti od bjekstva. Apelantkinja smatra da u ovom dijelu nije obrazloženo u čemu se ogleda stvarna opasnosti da bi u slučaju puštanja na slobodu mogla pobjeći i da je ovaj razlog baziran isključivo na njenom državljanstvu (državljanstvo Republike Ukrajine).

31. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da se opasnost od bjekstva mora procjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičene, njenog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58). Prema praksi Evropskog suda, opasnost da će se aplikant „sakriti s ciljem izbjegavanja krivičnog gonjenja“ ne može se ocijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na druge brojne relevantne faktore koji mogu bilo potvrditi postojanje takve opasnosti, bilo pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Takođe, i Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao kako činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo i imovinu u nekoj susjednoj državi ne može per se biti valjan i opravdan razlog na osnovu kojeg sudovi mogu zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega, „niti se zbog ove činjenice za svako osumnjičeno lice, koje posjeduje državljanstvo susjedne države te imovinu u njoj, po automatizmu može smatrati da postoji bojazan da će pobjeći od pravde u Bosni i Hercegovini“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10 od 14. septembra 2010. godine, tačka 48, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 27/11).

32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH rizik od opasnosti od apelantkinjinog bjekstva obrazložio time da iz dokaza koje je razmotrio proizlazi da apelantkinja ima državljanstvo Republike Ukrajine; da njen boravišni status u BiH nije regulisan, niti u BiH ima veze trajnijeg karaktera u smislu porodičnih, imovinskih ili poslovnih veza; da ima porodicu u matičnoj državi, te da ima nesporne međunarodne kontakte s licima preko kojih je organizovala i omogućavala pružanje seksualnih usluga; da je zaprijećena kazna za djela za koja se sumnjiči pet do 20 godina; da je svjesna svog procesnog položaja, što bi mogao biti dodatni motiv za bjekstvo, te da joj nisu nepoznati ilegalni prelasci državne granice i kontakti koji bi joj u tome mogli pomoći. Osim toga, uzeta je u obzir i okolnost da se radi o krivičnim djelima međunarodnog karaktera i fazi istrage u kojoj predstoji saslušanje većeg broja identifikovanih lica i lica koje tek treba identifikovati, kao i utvrđivanje finansijskog aspekta krivičnih djela. Sud BiH je zaključio da navedene činjenice, dovedene u vezu s karakterom krivičnih djela za koja se apelantkinja sumnjiči, predstavljaju posebne okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, tačnije motiva za bjekstvo. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da u ovoj fazi postupka njegov zadatak nije da preispituje tačnost ovih navoda, već je to zadatak suda koji odlučuje o mjeri pritvora koji je u boljoj poziciji da sagleda ukupnu situaciju i procijeni sve relevantne okolnosti. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je Sud BiH uzeo u obzir niz faktora s obzirom na koje je zaključio da u konkretnom slučaju postoji stvarna opasnost od bjekstva, o čemu je dato relevantno i dovoljno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim budući da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da je pritvor apelantkinji produžen mimo uslova koji su propisani domaćim zakonom.

33. Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće u okviru žalbenih prigovora razmotrilo navode istaknute u vezi s primjenom neke od blažih mjera, kao i pružanjem medicinskih usluga u pritvoru, te je u vezi s tim zaključio da apelantkinja ima mogućnost liječenja dok se nalazi u pritvoru, da je prvostepeno vijeće razmotrilo mogućnost primjene blažih mjera i zaključilo da se jedino mjerom pritvora može obezbijediti nesmetano vođenje krivičnog postupka i da blaže mjere nisu dovoljan garant kojim bi se isključila opasnost od bjekstva. Ustavni sud smatra da je Sud BiH ocijenio sve relevantne okolnosti i da rješenjem o produženju pritvora, čije je trajanje, nasuprot tvrdnjama iz apelacije, zasnovano na odredbi člana 135 stav 3 ZKPBiH, nije doveo u pitanje poštovanje načela pretpostavke nevinosti, te da je razmotrio i utvrdio postojanje okolnosti koje upućuju na zaključak da se obezbjeđenje apelantkinjinog prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka u ovoj fazi postupka ne bi moglo postići određivanjem blažih mjera.

34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane tvrdnje o kršenju prava iz člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada je Sud BiH u postupku povodom produženja pritvora utvrdio da postoje razlozi koji opravdavaju produženje pritvora apelantkinji i kada je za svoj zaključak dao jasno obrazloženje, kako u pogledu postojanja osnovane sumnje tako i postojanja konkretnih okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantkinjinog bjekstva, o čemu je dao konkretne, jasne i dovoljne razloge koji, suprotno navodima iz apelacije, nisu proizvoljni.

36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1858/21 (N. N.) | Sudska praksa | Aktio