Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1984/21 (J. B., M. B., F. B. i V. M.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Protek roka
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1984/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-1984/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Jasna Brnadić i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka c) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jasna Brnadić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 043999 20 Rev od 4. veljače 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 043999 19 Gž od 12. svibnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 043999 17 P od 23. kolovoza 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mihaela Brnadić, Frane Brnadić i Valentina Miličević protiv Presude Kantonalnoga suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 043999 19 Gž od 12. svibnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 043999 17 P od 23. kolovoza 2019. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasna Brnadić, Mihaela Brnadić, Frane Brnadić i Valentina Miličević (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica, trećeapelant i četvrtoapelantica ili apelanti), koje zastupa Jerko Čilić odvjetnik iz Ljubuškog, podnijeli su 4. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 043999 20 Rev od 4. veljače 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj: 64 0 P 043999 19 Gž od 12. svibnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 043999 17 Pod 23. kolovoza 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda od 23. kolovoza 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku („Croatia osiguranje“ d.d. Ljubuški) da prvoapelantici na ime nematerijalne štete-pravične naknade zbog pretrpljenih duševnih bolova smrti bliske osobe isplati iznos od 20.000,00 KM, te na ime materijalne štete isplati ukupno iznos od 13.158,25 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da drugoapelantici, trećeapelantu i četvrtoapelantici na ime nematerijalne štete pravične naknade zbog pretrpljenih duševnih bolova smrti bliske osobe isplati iznose od po 20.000,00 KM, te da im na ime naknade materijalne štete isplati iznose od po 500,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Presudom Kantonalnog suda od 12. svibnja 2020. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanata i prvostupanjska presuda je potvrđena.

4. Presudom Vrhovnoga suda od 4. veljače 2021. godine revizija prvoapelantice je odbijena dok je revizija drugoapelantice, trećeapelanta i četvrtoapelantice odbačena kao nedozvoljena.

5. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je istakao da je konkretnom slučaju prvostupanjski sud na prijedlog apelanata odredio izvođenje dokaza vještačenjem po vještaka prometne struke radi utvrđenja uzročne veze između prometne nezgode i propusta sudionika prometne nezgode. Vrhovni sud je istakao da je vještak prometne struke izvršio vještačenje i svoj nalaz i mišljenje dostavio sudu, pa je prvostupanjski sud cijeneći nalaz i mišljenje vještaka, prihvatio njegov nalaz kao objektivan i stručan, dat po pravilima struke. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je neutemeljen prigovor apelanata da je drugostupanjski sud učinio povredu odredaba parničnog postupka iz članka

209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) „kroz navode da su u drugostupanjskom postupku odlučivali o prizivu kao suci Kantonalnog suda u Širokom Brijegu“ a što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. Naime, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radilo o predmetu Kantonalnog suda, a o kojim je odlučivalo vijeće u sastavu sudaca Kantonalnog suda. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da u konkretnomu slučaju nije bila sporna činjenica da se dogodio prometni udes u kojem su sudionici bili prednik apelanata i osiguranik tuženika. Vrhovni sud je istakao da je za postojanje odgovornosti na strani tuženika bilo neophodno da prvoapelantica dokaže postojanje uzročne veze između štetnikove radnje i nastale posljedice, odnosno da je prometni udes prouzročen isključivom krivnjom osiguranika tuženika u kom slučaju bi se na tuženika primijenilo pravilo o odgovornosti po osnovu krivnje (čl. 178. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO)). Međutim, Vrhovni sud je istakao da je u okolnostima predmetnog slučaja utvrđeno da je do štetne posljedice došlo skrivljenim postupanjem prednika apelanata na način da je prednik apelanata (kao vozač motocikla) vozio nepropisnom brzinom (od 105 km/h, a ograničena brzina je 60 km/h), da je pretjecanje vršeno u krivini na punoj liniji, a da je vozio brzinom od 70 km/h mogao je savladati krivinu i ne bi djelovala centripetalna sila uslijed koje je odbačen lijevo van kolnika, te da je osiguranik tuženika već bio zauzeo položaj u svojoj prometnoj traci kad ga je prednik apelanata uočio. S obzirom na to, Vrhovni sud je istakao da su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom članka 178. stavak 1. ZOO donijeli odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva zaključivši da prvoapelantici ne pripada pravo na naknadu štete budući da nije dokazala da je šteta nastala isključivom krivnjom osiguranika tuženika, odnosno da postoji uzročna veza između radnji osiguranika tuženog i nastale štete.

6. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je prema odredbi iz članka 237. stavak (2) ZPP revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u gospodarskim sporovima 50.000,00 KM. Kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva - članak 316. stav (2) ZPP. Vrhovni sud je istakao da su apelanti u ovom sporu formalni suparničari (članak 362. stavak 1. točka 2. ZPP), pa se u materijalno-pravnom smislu radi o više tužbenih zahtjeva istaknutih u jednoj tužbi od strane više tužitelja. Stoga se za ocjenu dopuštenosti revizije uzima u obzir pojedinačna vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude svakog od apelanata, a ne po njihovom zbroju. Kako vrijednost pobijanog dijela za drugoapelanticu, trećeapelanta i četvrtoapelanticu ne prelazi graničnu vrijednost od 30.000,00 KM za dopuštenost revizije, Vrhovni sud je istakao da imovinski cenzus, kao kriterij uvjeta dozvoljenosti revizije iz članka 237. stavak 2. ZPP nije ostvaren.

Apelacioni navodi

7. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i povredu zabrane diskriminacije iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelanti, između ostalog, ističu da su sudovi pogrešno cijenili izvedene dokaze kad su utvrdili da osiguranik tuženika nije doprinio prometnoj nezgodi, odnosno kad su zaključili da se ne radi o podijeljenoj odgovornosti. Apelanti, također, navode da su „odluku u ovoj pravnoj stvari donijeli suci koji nisu suci Županijskog suda u Mostaru…a koji su se o ovoj presudi predstavili kao suci Kantonalnog suda u Mostaru, a da je punomoćnik apelanta znao da će ovo vijeće odlučivati u ovoj pravnoj stvari tražio bi izuzeće sudaca…“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (1) i stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Protek roka

9. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtjeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan ispitao nižestupanjsku odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. U konkretnom slučaju drugoapelantica, trećeapelant i četvrtoapelantica su protiv osporene presude Kantonalnog suda od 12. svibnja 2020. godine izjavili reviziju, ali je ona Presudom Vrhovnog suda od od 4. veljače 2021. godine odbačena kao nedozvoljena. Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek, jer je odbačena iz formalnih razloga, pa proizlazi da je u odnosu na drugoapelanticu, trećeapelanta i četvrtoapelanticu konačna odluka presuda Kantonalnoga suda.

10. S obzirom na to da je iz obrasca apelacije vidljivo da su apelanti presudu Kantonalnoga suda primili 29. svibnja 2020. godine, a da je apelacija Ustavnome sudu podnesena 4. lipnja 2021. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na drugoapelanticu, trećeapelanta i četvrtoapelanticu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su primili osporenu presudu Kantonalnoga suda.

Prima facie

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se prvoapelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, naime, ukazao na to da je prvostupanjski sud na prijedlog apelanata odredio izvođenje dokaza vještačenjem po vještaka prometne struke radi utvrđenja uzročne veze između prometne nezgode i propusta sudionika prometne nezgode, čiji nalaz je sud pravilno prihvatio kao objektivan i stručan, dat po pravilima struke, te da su na temelju toga nižestupanjski sudovi donijeli odluke pravilnom primjenom člana 178. stav 1. ZOO, pri čemu je za takav svoj zaključak Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge u kojima Ustavni sud, nasuprot navodima prvoapelantice, ne vidi proizvoljnost. Ustavni sud, također, primjećuje da je Vrhovni sud ukazao da je da je neutemeljen prigovor prvoapelantice da je drugostupanjski sud učinio povredu odredaba parničnog postupka iz članka 209. ZPP, s obzirom da se u konkretnomu slučaju radilo o predmetu Kantonalnog suda, o kojim je odlučivalo vijeće u sastavu sudaca Kantonalnog suda, a u čemu Ustavni sud, nasuprot prvoapelantičinim navodima, također, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi prvoapelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da prvoapelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je apelacija očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1984/21 (J. B., M. B., F. B. i V. M.) | Sudska praksa | Aktio