Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-709/21 (H. S.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Izvršenje
- Legitiman cilj
- Proporcionalnost
- Javni interes
- Dostava
- Miješanje u imovinu
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-709/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-709/21 rješavajući apelaciju Hidije Salihović, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Hidija Salihović u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u izvršnom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Banovićima kao predmet broj 127 0 I 056041 14 I, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Hidija Salihović u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u izvršnom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Banovićima kao predmet broj 127 0 I 056041 14 I, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.
OBRAZLOŽENJE
1. Hidija Salihović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banovića, podnijela je 3. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije, odnosno iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju u izvršnom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem 127 0 I 056041 14 I.
2. Apelantica je 7. maja 2021. godine podnijela prijedlog za donošenje privremene mjere kojom će se „ Općinskom sudu naložiti odlaganje provođenja izvršnih radnji prema Rješenjima br. 127 0 I 056041 od 7. marta 2016. i 1. decembra 2017. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.“
Činjenično stanje
3. Tražilac izvršenja (Ć. Đ., apelanticin bivši suprug) podnio je 29. oktobra 2014. godine Općinskom sudu prijedlog za izvršenje, protiv apelantice, na osnovu Presuda Općinskog suda u Živinicama br. 33 0 P 026339 11 P od 17. septembra 2012. godine i 33 0 P 026339 13 P 2 od 21. maja 2014. godine.
4. Tražilac izvršenja je predložio da se izvršenje provede zapljenom, procjenom i prodajom apelanticinih pokretnih stvari i određenih nepokretnosti, te pljenidbom 1/2 plate koju apelantica ostvaruje u JZU Dom zdravlja Banovići. Općinski sud je zaključkom od 22. septembra 2015.godine naložio tražiocu izvršenja da uredi prijedlog za izvršenje na način da sudu dostavi dokaz o vlasništvu na predloženim nepokretnostima. Tražilac izvršenja je 12. oktobra 2015. godine uredio prijedlog za izvršenje, te je predložio upis zabilježbe rješenja o izvršenju na nekretninama koje su uknjižene u zemljišnoknjižnim uredima u Tuzli i u Banovićima.
5. Općinski sud je 7. marta 2016. godine održao ročište na kojem je tražilac izvršenja uredio prijedlog za izvršenje na način da je kao sredstvo izvršenja opredijelio zapljenu apelanticinih novčanih sredstava tj. dijela njene plate, te na pokretnim stvarima i određenim nepokretnostima koje su u apelanticinom vlasništvu a nalaze se na teritoriji Općina Tuzla i Banovići.
6. Općinski sud je predloženo izvršenje dozvolio Rješenjem o izvršenju broj 127 0 I 056041 14 I od 7. marta 2016. godine, te je zaključkom od 7. marta 2016. godine naložio navedenim ZK uredima da izvrše upis zabilježbe postojanja izvršenja na predmetnim nepokretnostima. Općinski sud je rješenje o izvršenju apelantici dostavio putem oglasne table suda, tj. rješenje o izvršenju stavljeno je na oglasnu tablu suda 9. marta 2016., a sa oglasne table je skinuto 19. marta 2016. godine.
7. Tražilac izvršenja je 29. septembra 2017. godine uredio prijedlog za izvršenje, na način da je kao sredstvo izvršenja predložio zapljenu 2/3 apelanticine penzije, popis, procjenu i prodaju apelanticinih pokretnih stvari, te određenih nepokretnosti, kao i zabilježbu predmetnog izvršenja u određenim zemljišnim knjigama. Općinski sud je rješenjem od 1. decembra 2017. godine usvojio prijedlog tražioca izvršenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja. Rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja apelantici je dostavljeno putem oglasne table suda na način da je rješenje stavljeno na oglasnu tablu 2. decembra 2017., a skinuto 22. decembra 2017. godine. Navedeno rješenje je dostavljeno NLB banci na provođenje 1. decembra 2017.godine. Nadalje proizilazi da Banka postupa po rješenju Općinskog suda, te da je navedeno rješenje djelimično provedeno. Naime, Banka je dopisima od 5. marta, 5. aprila, 6. maja, 3. juna, 5. jula, 6. septembra 2019. godine obavijestila Općinski sud da je sa apelanticinog računa zaplijenila određene novčane iznose.
8. Apelantica je 10. novembra 2020. godine pristupila u Općinski sud, te je zatražila da joj se uruči prijedlog za izvršenje, rješenje o izvršenju i obračun kamata. Općinski sud je po apelanticinom zahtjevu postupio 1. decembra 2020. godine. Nadalje proizilazi da je apelantica od Općinskog suda zatražila kopiju spisa. Općinski sud je obavijestio apelanticu da može izvršiti uvid u spis i njegovo kopiranje u pisarnici suda ali na vlastiti trošak, te da ima mogućnost da pribavi jedinstveni pristupni kod. Nadalje proizilazi da je apelantici 23. februara 2021. godine odobren jedinstveni pristupni kod kako bi kroz CMS sistem imala uvid u predmetni postupak.
9. Dalje proizilazi da je apelantica 14. decembra 2020. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za obustavu dijela izvršenja. Općinski sud po podnesenom prijedlogu nije postupio jer apelantica uz prijedlog nije dostavila dokaz da je predmetno potraživanje izmireno.
10. Nadalje proizilazi da je postupak u toku, da se predmetno rješenje o izvršenju prinudnim putem provodi zapljenom dijela apelanticinih novčanih sredstava, tj. dijela penzije. Apelacioni navodi
11. Apelantica smatra da joj je zbog dostavljanja odluka donesenih u predmetnom izvršnom postupku putem oglasne table suda, zbog određivanja i provođenja izvršenja na njenoj penziji, te zbog neodlučivanja Općinskog suda o njenom zahtjevu za obustavu postupka u određenom dijelu izvršenja koji je podnijela 21. decembra 2020. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
12. Apelantica ističe da je Općinski sud, ne odlučujući po njenom prijedlogu za obustavu postupka povrijedio član 5. Zakona o izvršnom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZIP, propisuje hitnost postupanja u izvršnom postupku). Apelantica smatra da je Općinski sud ne dostavljajući lično ili na njenu adresu prijedlog za izvršenje, niti bilo kakvu obavijest da je protiv nje pokrenut izvršni postupak povrijedio član 10. ZIP (propisuje dostavljanje pismena), te je na taj način onemogućio apelantici da učestvuje u postupku i ističe pravne lijekove. Smatra da je postupajuća sudija bila dužna pismena dostaviti lično na adresu stanovanja, a ukoliko je ne pronađe (što i nije mogla jer je tada živjela u Libiji) sudija je morala u skladu sa članom 348. st. (2) i (3) Zakona o parničnom postupku od nadležnog organa pribaviti tačnu adresu njenog prebivališta i tek kada se uvjeri da se odselila, pismena su se mogla postaviti na oglasnu tablu suda. Apelantica ističe da je njenoj privatnoj adresi živjela njena kćerka koja je da je dostava vršena u skladu sa zakonom, apelanticu mogla obavijestiti o postojanju predmetnog postupka. Smatra da je zbog nezakonitog postupanja sudije ostavljena bez mogućnosti izjavljivanja pravnog lijeka protiv rješenja o izvršenju. Apelantica navodi da je Općinski sud zaključkom od 7. marta 2016. godine naložio Uredu Općinskog suda u Tuzli da u zemljišne knjige izvrši upis zabilježbe postojanja izvršenja na nepokretnostima koje su u njenom vlasništvu, iako je za te predmete isključivo mjesno nadležan sud na čijem području se nepokretnosti nalaze.
13. Apelantica ističe da se odselila u Libiju 2013. godine, a da se u BiH vratila 18. oktobra 2020. godine, te da je nekoliko dana po povratku saznala da se sa njenog računa otvorenog u NLB Banci provodi prinudno izvršenje na novčanim sredstvima, a na osnovu rješenja o izvršenju Općinskog suda od 7. marta 2016. godine. Smatra da Općinski sud predmetni postupak vodi nezakonito, da je rješenje o izvršenju nezakonito, te da se u konkretnom slučaju ne može odbijati preko 2/3 njene penzije čime je povrijeđen član 138. ZIP, te je njena egzistencija ugrožena. Apelantica ističe da je 21. decembra 2020. godine zatražila obustavu predmetnog postupka u dijelu koji se po zakonu ne može zaplijeniti, a o tom zahtjevu Općinski sud nije postupio.
14. Apelantica je 7. maja 2021. godine podnijela prijedlog za donošenje privremene mjere kojom će se „ Općinskom sudu naložiti odlaganje provođenja izvršnih radnji prema Rješenjima br. 127 0 I 056041 od 7. marta 2016. i 1. decembra 2017. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.“
Odgovor na apelaciju
15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo tok predmetnog postupka navedenog u činjeničnom dijelu odluke, te je ukazao da se izvršenje provodi prinudnim putem. Nadalje je istakao da se u konkretnom slučaju radi o izvršnoj ispravi na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju od 7. marta 2016. godine, da je postupajući sudija od ranije bio zadužen većim brojem predmeta koji su se vodili protiv apelantice (detaljno navedeno 15 predmeta), da je u svim tim predmetima sudija utvrdila da se apelantica nalazi u Libiji (jer u svim predmetima dostava vršena putem pošte i kurira, te da se na dostavnici poštanskog dostavljača nalazila napomena da se apelantica nalazi u Libiji i da se dostave nisu mogle izvršiti). Općinski sud je ukazao da tražilac izvršenja još od 2010. godine nije namiren za svoje potraživanje, da je postupajući sudija imajući u vidu član 5. ZIP-a, te hitnost i ekonomičnost postupka, dostavu izvršila putem oglasne table suda u skladu sa članom 10 ZIP-a. Općinski sud je istakao da apelantica nije bila uskraćena za svoja prava na pristup sudu jer da je pokušana dostava putem kurira i putem pošte pismeno bi se vratilo sa istom naznakom kao u ranijim spisima, a apelantica sama navodi da je u Libiju otišla 2013., a da se u BiH vratila 2020. godine. Općinski sud je naveo da je 29. septembra 2017.godine tražilac izvršenja uredio prijedlog za izvršenje, da je Općinski sud rješenjem od 1. decembra 2017. godine usvojio prijedlog tražioca izvršenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja, koje je apelantici dostavljeno putem oglasne table suda, te NLB banci na provođenje.
16. Općinski sud smatra da apelantici nije povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, jer nije donesena odluka o obustavi postupka. Općinski sud je istakao da se ne može obustaviti postupak samo po izvršenikovom zahtjevu već se samo može ukinuti klauzula pravosnažnosti ili odlučiti po prigovoru izvršenika ukoliko je namireno potraživanje koje je nastalo na osnovu izvršne isprave, kao i slučajevima propisanim članom 64. ZIP-a.
17. Općinski sud je ukazao da je izvršio upis zabilježbe rješenja o izvršenju na nepokretnostima koje se nalaze na području Općina Tuzla i Banovići, ali da do namirenja na taj način nije došlo (u tom slučaju je za postupanje nadležan drugi sud), a upisom zabilježbe tražilac izvršenja je obezbijedio svoje potraživanje radi zabrane prometa do konačnog namirenja njegovih potraživanja. Relevantni propisi
18. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS FBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje US BiH, 46/16, 36/17 - OUS BiH, 55/18 - Rješenje US BiH i 25/20 OUS BiH) Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 10.
Dostavljanje (1) Po pravilima o dostavljanju tužbe iz Zakona o parničnom postupku, dostavlja se rješenje na prijedlog za izvršenje, rješenje po prigovoru na rješenje o izvršenju, rješenje o izricanju novčane kazne i zaključak iz člana 37. ovog zakona.
(2) Kod izvršenja na osnovu izvršnog dokumenta ukoliko se stranka kojoj pismeno treba dostaviti ne nalazi na adresi naznačenoj u prijedlogu, niti na adresi odnosno sjedištu prijavljenom kod nadležnog organa, dostavljanje se vrši putem oglasne table suda i za slučaj dostavljanja odluka navedenih u stavu 1.
ovog člana.
Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
Član 138.
Ograničenje izvršenja (1) Izvršenje nad: platom, nadoknadom umjesto plate, nadoknadom za skraćeno radno vrijeme i nadoknadom zbog umanjenja plate i penzije, primanjima po osnovu nadoknade zbog tjelesnog oštećenja prema propisima o invalidskom osiguranju, primanjima po osnovu socijalne pomoći, primanjima po osnovu privremene nezaposlenosti, primanjima po osnovu dodatka na djecu, primanjima po osnovu stipendije i pomoći učenicima i studentima i nadoknadom za rad osuđenika može se provesti do iznosa od jedne polovine.
(2) Ograničenja izvršenja na novčanim potraživanjima izvršenika iz stava 1.
ovog člana primjenjuju se samo ako potraživanja ne prelaze 1.000,00 KM mjesečno. Na dijelu potraživanja koji prelazi 1.000,00 KM mjesečno izvršenje se može provesti do iznosa od dvije trećine potraživanja.
[...]
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
20. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelantica ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijalan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine člana i člana 6. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
21. U konkretnom slučaju, predmetni izvršni postupak je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelantice na osnovu pravosnažne i izvršne sudske odluke. Dakle, rješenje o izvršenju je doneseno i prinudno izvršenje se provodi na osnovu izvršnih isprava (Presuda Općinskog suda u Živinicama br. 33 0 P 026339 11 P od 17. septembra 2012.godine i 33 0 P 026339 13 P 2 od 21. maja 2014. godine). S tim u vezi, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelantice», već da su ona utvrđena navedenim izvršnim ispravama. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postupak u kojem se prinudnim putem provodi prinudno izvršenje na osnovu izvršnih i pravosnažnih sudskih odluka ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
22. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji Općinski sud primjenio procesno pravo u konkretnom slučaju. Naime, apelantica tvrdi da dostava rješenja o izvršenju putem oglasne table suda i određivanje izvršenja na njenoj penziji nisu sprovedeni u skladu s relevantnim odredbama ZIP-a čime je povrijeđeno njeno pravo na mirno uživanje imovine.
23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da penzija apelantice na kojoj je određeno izvršenje nesumnjivo predstavlja njenu imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3381/14 od 23. januara 2015. godine, stav 32 dostupna na www.ustavnisud.ba ).
24. Budući da apelantica posjeduje imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, sljedeće pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u imovinu apelantice.
25. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 21/00). S tog aspekta, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama određeno da će se rješenje o izvršenju provesti pljenidbom do 2/3 iznosa penzije, zapljenom potraživanja i prenosom na žiro račun tražioca izvršenja. Uzimajući u obzir vlastitu i praksu Evropskog suda, te okolnost da je apelantica osporenim rješenjima lišena svoje imovine (u smislu da provođenjem rješenja o izvršenju ostaje bez 2/3 svoje penzije), Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u pravo apelantice na imovinu u smislu drugog pravila sadržanog u drugoj rečenici stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud nadalje podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu, mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava –u daljnjem tekstu:_Evropski sud, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A, broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68). S obzirom na to, Ustavnom sudu ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelantice i općeg javnog interesa.
26. U vezi s pitanjem da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža, suprotno navodima apelacije da je u okolnostima konkretnog slučaja dostava putem oglasne table suda predviđena kao procesna mogućnost odredbom stava 2. člana 10 ZIP-a, koja propisuje kod izvršenja na osnovu izvršnog dokumenta ukoliko se stranka kojoj pismeno treba dostaviti ne nalazi na adresi naznačenoj u prijedlogu, niti na adresi odnosno sjedištu prijavljenom kod nadležnog organa, dostavljanje se vrši putem oglasne table suda . Budući da je postupajućem sudiji bilo poznato da se apelantica ne nalazi na adresi naznačenoj u prijedlogu, nego u Libiji, što je kao nesporno potvrdila i u navodima apelacije, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u primjeni procesne mogućnosti iz člana 10 stav 2 ZIP-a pri dostavi rješenja apelantici putem oglasne table. Takođe, suprotno navodima apelacije Ustavni sud zapaža da je Općinski sud saglasno prijedlogu tražioca izvršenja od 29. septembra 2017.godine rješenjem od 1. decembra 2017. godine usvojio prijedlog tražioca izvršenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja, odredio provođenje izvršenja na 2/3 penzije, a ne preko 2/3 penzije, kako to apelantica navodi u apelaciji. Ustavni sud zapaža da nema proizvoljnosti u tome što je sud odredio izvršenje na 2/3 penzije, budući da je to u skladu s stavom 2. člana 138. ZIP-a koji propisuje da se na dijelu potraživanja koji prelazi 1.000,00 KM mjesečno izvršenje se može provesti do iznosa od dvije trećine potraživanja, a iz navoda apelacije i dostavljene dokumentacije u prilogu nesporno proizilazi da apelanticina penzija, kao mjesečno primanje, prelazi iznos od 1.000,00 KM. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da Općinski sud predmetni izvršni postupak provodi i odluke donosi na osnovu relevantnih odredaba ZIP-a, kao relevantnog zakona koji ispunjava uvjete u pogledu dostupnosti, tj. pristupačnosti (objavljen je u „Službenim novinama“, javnom glasilu) i uvjete jasnoće (s obzirom na to da su citirane odredbe ZIP-a dovoljno jasno formulirane, u smislu da svako može shvatiti način i uvjete pod kojima se provodi postupak prinudne naplate potraživanja po osnovu izvršnih i vjerodstojnih isprava). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Općinski sud na osnovu prijedloga za izvršenje nesumnjivo u saglasnosti s izvršnom ispravom (presudom suda kojom je apelantica obavezana na naknadu duga tužiocu, sada tažiocu izvršenja ) donio i dostavio rješenje o izvršenju kojim je određeno predloženo izvršenje, u skladu s odredbama čl. 10. i 138. stav 2. ZIP-a, te stoga proizilazi da je miješanje u pravo apelantice na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom, u smislu standarda Evropske konvencije.
27. U vezi sa sljedećim pitanjem koje se tiče legitimnog cilja od javnog interesa, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud ustanovio da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prilikom donošenja odluka koje su vezane za miješanje u imovinska prava pojedinaca zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba. Odluka da se izvrši miješanje u nečiju imovinu često uključuje razmatranje političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja o kojima će se mišljenja u okviru demokratskog društva bitno razlikovati. Stoga će se presuda domaćih vlasti poštivati, osim ako je očigledno bez opravdanog osnova (vidi Evropski sud, James i dr. protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, stav 46). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je cilj donošenja ZIP-a propisivanje postupka prema kojem će se prinudno ostvariti potraživanje na osnovu izvršnih i vjerodostojnih isprava, što uključuje i potraživanja na osnovu pravosnažne i izvršne presude koja predstavlja izvršnu ispravu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da pravo lica, tražilaca izvršenja koji posjeduju izvršne ili vjerodostojne isprave, da pokrenu postupak prinudne naplate svojih potraživanja, na način i u postupku propisanom odredbama ZIP-a, te zaštita prava tražilaca izvršenja i dosljedna primjena relevantnih odredaba ZIP-a, nesumnjivo predstavljaju legitiman cilj od javnog interesa.
28. Dalje, u konkretnom slučaju se postavlja pitanje da li je lišavanje imovine apelantice proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelantice i općeg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati pravičan odnos između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi poseban i pretjeran teret (vidi Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46. i 50). Dovodeći prethodne stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta proizilazi da se suštinsko pitanje tiče proporcionalnosti miješanja, konkretno da li je pljenidba 2/3 penzije apelantice proporcionalna cilju koji se nastoji ostvariti -izvršenje sudske odluke tražiocu izvršenja. Iz činjeničnog stanja konkretnog predmeta proizilazi da se, izvršenje provodi poštujući zakonska ograničenja na način koji dovodi u ravnotežu interes tražioca izvršenja i načela vladavine prava kao javnog interesa s jedne strane i apelantice, kao izvršenika s druge stane, te da apelantica nije predočila sudu dokaze da to za nju predstavlja poseban i pretjeran teret. Stoga Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer se izvršenje provodi u skladu sa zakonskim ograničenjima, a apelantica nije predočila sudu dokaze da to predstavlja pretjeran teret za nju i da postoje posebne okolnosti koje bi se morale uzeti u obzir. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelantice na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
29. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelacioni navodi pokreću ustavna pitanja, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
30. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. S obzirom na odluku u ovom predmetu, Ustavni sud neće posebno razmatrati apelanticin prijedlog za donošenje privremene mjere.
32. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić