Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-758/20 (B. B.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izdržavanje
- Građanski postupak
- Dijete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-758/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-758/20, rješavajući apelaciju Borisa Bjelotomića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Borisa Bjelotomića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 086439 19 Gž 2 od 13. decembra 2019. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Bijeljini, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Boris Bjelotomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Momir Radulović advokat iz Bijeljine, podnio je 21. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 086439 19 Gž 2 od 13. decembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i mldb. A. B. i O. B (u daljnjem tekstu: tužioci) zatraženo je 21. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i tužioci dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 30. aprila do 6. maja 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 086439 17 P od 8. decembra 2017. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužilaca, te je Presuda Osnovnog suda od 21. januara 2009. godine izmijenjena u dijelu koji se odnosi na određivanje doprinosa za izdržavanje mldb. tužilaca na način da je apelant, kao njihov otac, obavezan da na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. A.B. isplaćuje iznos od 300,00 KM i mldb. O.B. iznos od 200,00 KM mjesečno, tj. ukupno za oboje djece 500,00 KM na ruke njihove majke S.B. kao zakonske zastupnice, počev od dana podnošenja tužbe pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uslovi ili do drugačije odluke suda, dok su tužioci sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenih iznosa odbijeni. Istom presudom obavezan je apelant da tužiocima nadoknadi troškove parničnog postupka.
6. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda iz 2009. godine razveden brak između apelanta i S.B. nakon čega su njihova zajednička djeca-tužioci povjereni na zaštitu i vaspitanje majci, a apelant je obavezan da na ime svog doprinosa za izdržavanje plaća iznose od po 150,00 KM mjesečno za svako dijete. Osnovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju sporno među strankama to što tužioci tvrde da apelant ima mogućnosti da doprinosi u većem iznosu od iznosa koji je utvrđen navedenom pravosnažnom presudom, a da iznos od 300,00 KM, koji je do sada plaćao, nije dovoljan za osnovne egzistencijalne potrebe tužilaca čije su se životne potrebe od donošenja ranije presude udvostručile. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je ukazao na zaključak Centra za socijalni rad Bijeljina koji u svom nalazu, odnosno socijalnoj anamnezi, navodi da su se potrebe djece promijenile jer su se uzrastom i pohađanjem škole povećali troškovi njihovog izdržavanja, pa prema zaključku Osnovnog suda postoji osnov da se apelantu odredi veći iznos alimentacije od ranije utvrđenog. Nadalje, Osnovni sud je odlučujući o apelantovim mogućnostima da doprinese povećanom izdržavanju tužilaca, uzeo u obzir obračun plate apelanta koji je bio zaposlen po ugovoru na određeno vrijeme, a koji ističe za šest mjeseci i tvrdnju da on nema drugih primanja osim plate koja iznosi 670,00 KM. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao na odredbe člana 259. stav 1. Porodičnog zakona, te je zaključio da u konkretnom slučaju nema pouzdan dokaz da apelant ima stalna i redovna primanja i da bi mu se moglo odrediti obaveza izdržavanja u procentom iznosu shodno gore pomenutoj zakonskoj odredbi, iz kojih razloga je obavezu izdržavanja odredio u fiksnom iznosu. Pored navedenog, Osnovni sud je zaključio da se za određivanje fiksnog iznosa opredijelio i zbog opšte poznate činjenice da apelantov poslodavac isplaćuje zaposlenicima zaradu u jednom iznosu koji prikazuje kao platu na koju plaća doprinose, dok zaposlenicima isplaćuje i dio plate na koji ne plaća doprinose, a koje iznose realno ne prikazuje. Osim toga, Osnovni sud je istakao da apelant ima riješeno stambeno pitanje i da nema obavezu nekih drugih dodatnih troškova izdržavanja, tj. da ima stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, osobito kada se uzme u obzir da majka tužilaca, kojoj su djeca povjerena na staranje i vaspitanje, radi dva posla, pa se, prema stavu Osnovnog suda, postavlja pitanje zašto i apelant ne bi mogao raditi dva posla. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je dosuđen iznos na ime izdržavanja tužilaca u ukupnom iznosu za oboje od 500,00 KM, realan i primjeren potrebama djece, a isto tako i mogućnosti apelanta kao roditelja, dok je odbio dio tužbenog zahtjeva koji prelazi potraživanje preko 500,00 KM do 650,00 KM kako je to bilo postavljeno tužbenim zahtjevom, zaključujući da je u ovom trenutku taj iznos potraživanja neosnovan.
7. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 086439 18 Gž od 19. marta 2018. godine odbijena je žalba tužilaca, a djelimično je uvažena žalba apelanta te je prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu koji se odnosi na visinu doprinosa apelanta izdržavanju mldb. A.B., tako što je apelant obavezan na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. A.B. plaća mjesečno 250,00 KM (umjesto 300,00 KM), tj. ukupno za oboje djece mjesečno 450,00 KM, dok je u preostalom dijelu žalba apelanta odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. Istom presudom, tužioci su obavezani da apelantu naknade troškove žalbenog postupka.
8. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant u toku žalbenog postupka priložio dokaz da je njegov radni odnos kod poslodavca od 5. januara 2018. godine prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme (sa bruto platom od 816,75 KM, odnosno 670,00 KM neto). Nadalje, Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju nesporno da su potrebe tužilaca znatno povećane u odnosu na raniju odluku, te su se stekli uslovi da se ranija odluka o doprinosu apelanta njihovom izdržavanju izmjeni u skladu sa članom 263. Porodičnog zakona. Međutim, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud djelimično pogrešno odredio visinu iznosa izdržavanje mldb. A.B., dok je ovaj iznos u odnosu na mldb. O.B. pravilno utvrdio. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da sud je dužan u smislu člana
253. Porodičnog zakona kod utvrđivanja visine ovog doprinosa utvrditi prije svega potrebe lica koje traži izdržavanje, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njegovih potreba, ali i mogućnosti lica koje je dužno davati izdržavanje uzimajući u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njegove vlastite potrebe i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja. Okružni sud je napomenuo da se izdržavanjem zadovoljavaju potrebe djeteta neophodne za obezbjeđenje njegove egzistencije i obezbjeđenje standarda približno onom koji imaju roditelji, korigovan standardom okoline u kojoj dijete živi. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da i u konkretnom slučaju treba voditi računa o tome da se dosudi iznos koji će te potrebe zadovoljiti bez obzira na eventualno mala mjesečna primanja roditelja koji je obveznik plaćanja doprinosa, jer je taj roditelj dužan da iskoristi sve svoje mogućnosti, te da uloži i pojačane napore kako bi obezbijedio pristojnu egzistenciju svome djetetu (član 232. stav
2. Porodičnog zakona). Okružni sud je, dalje istakao da iako dijete ne boravi kod roditelja koji se obavezuje na plaćanje izdržavanja, on je time oslobođen svakodnevne i cjelodnevne brige oko zaštite, vaspitanja i čuvanja djeteta, pa su njegove mogućnosti za sticanje dodatnih sredstava time veće, a u konkretnom slučaju apelant radi i za svoj rad prima plaću, nema druge djece, ni drugih lica koje po zakonu dužan izdržavati, te s obzirom na to može i mora iskoristiti sve svoje mogućnosti da ostvari i dodatnu zaradu. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je adekvatna visina doprinosa apelanta za izdržavanje djece 250,00 KM za mldb. A.B. i 200,00 KM za mldb. O.B., kako bi se mogle podmiriti njihove osnovne potrebe. Okružni sud je, takođe, istakao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da se izdržavanje u konkretnoj situaciji mora odrediti isključivo u procentu od njegove plate koji ne može biti veći od 50%, što bi podrazumjevalo da tu visinu gotovo postiže već dosuđeni iznos ranijom odlukom od 300,00 KM za oboje djece. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao na odredbe člana 260. stav 3. Porodičnog zakona koji propisuje da će određivanje visine izdržavanja u procentima prema odredbama člana 261. istog zakona sud izreći samo ako je davaocu izdržavanja, plata, penzija ili stalna novčana renta tolika da se iz njene visine može alimentirati izdržavanje, a u konkretnom slučaju plata apelanta nije tako visoka da bi se iz nje alimentiralo izdržavanje (sa procentom od 50 % maksimalno), pa je bilo nužno donijeti odluku utvrđivanjem konkretnog novčanog mjesečnog iznosa za izdržavanje u fiksnom iznosu.
9. Odlukom Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 2651/18 od 13. novembra 2019. godine usvojena je apelacija koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda od 19. marta 2018. godine, utvrđena je povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, navedena presuda Okružnog suda je ukinuta i predmet je vraćen Okružnom sudu sa nalogom da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav
1. Evropske konvencije.
10. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 086439 19 Gž 2 od 13. decembra 2019. godine odbijena je žalba tužilaca, dok je apelantova žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena u dosuđujućem dijelu koji se odnosi na visinu doprinosa tuženog izdržavanju mldb. A. B. i u odnosu na troškove postupka, na način da je apelant obavezan na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. A. B. plaćati mjesečno po 250,00 KM (umjesto 300,00 KM) - ukupno za oboje djece mjesečno 450,00 KM i tužiocima nadoknaditi troškove postupka u visini od 1.380,00 KM (umjesto 1.455,00 KM). U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena, te su tužioci obavezani nadoknaditi apelantu troškove žalbenog postupka.
11. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao da je odredbama Porodičnog zakona propisano da će sud lice, koje je dužno da daje izdržavanje a nalazi se u radnom odnosu, obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja u procentu od ličnog dohotka (plate) (član 259. stav l.), da procent iz člana 259. i 260. ovog zakona ne može biti manji od 15 % za svako izdržavano lice, a procent za sva lica koja traže izdržavanje ne može biti veći od 50 % (član 261.). S tim u vezi je istakao da su to osnovna pravila kod određivanja izdržavanja, ali samo onda ako iznosi koje sud smatra adekvatnim potrebama djeteta i mogućnostima davatelja izdržavanja u konkretnom slučaju mogu da pokriju utvrđeni procenti iz člana 261. Porodičnog zakona. Okružni sud je nadalje ukazao da je odredbom člana 260. Porodičnog zakona propisano da lice koje je dužno da daje izdržavanje, a koje nije u radnom odnosu ili korisnik penzije, a niti ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja u novčanim iznosima koji se određuju u procentu od zajamčenog ličnog dohotka u Republici (stav 1.), da izuzetno ako je iznos izdržavanja u slučaju iz prethodnog stava veći od zajamčenog ličnog dohotka, sud ga određuje u fiksnom novčanom iznosu (stav 2.), te da će određivanje visine izdržavanja u procentima prema odredbama člana 261. sud izreći samo ako je davaocu izdržavanja, plata, penzija ili stalna novčana renta tolika da se iz njene visine može alimentirati izdržavanje (stav 3.). S tim u vezi je istakao da se odredba člana 260. stav 3. odnosi na situaciju iz člana 259. stav 1. Porodičnog zakona, odnosno na lica koja primaju platu, penziju ili stalnu novčanu rentu, te da je to potpuno logično s obzirom da plate ili zajamčeni dohodak često nisu visoke, ali da samo zbog te činjenice ne prestaje obaveza izdržavanja u adekvatnom iznosu u skladu sa potrebama tražioca izdržavanja kao i svim objektivnim mogućnostima davaoca da stiče zaradu, na šta upućuje odredba člana 253. Porodičnog zakona. S obzirom da je apelant u radnom odnosu, Okružni sud je zaključio da se na njega ne odnose odredbe člana 260. st. 1. i 2, već odredba člana 260. stav 3, u vezi sa članom 259. stav 1. Porodičnog zakona. Naveo je da se utvrđeni iznosi izdržavanja ne trebaju upoređivati sa statističkim podacima o zajamčenom ličnom dohotku, sudskom praksom i sl., nego sa platom koju apelant ostvaruje i u odnosu na koju bi se određivali procenti. Takođe je naveo da je u konkretnom slučaju utvrđeno da apelantova plata od 670,00 KM neto nije tako visoka da bi se iz nje moglo alimentirati izdržavanje čak i sa maksimalnim procentom od 50 % u skladu sa odredbom člana 261. Porodičnog zakona. Kako su utvrđeni iznosi izdržavanja veći od polovine apelantove plate, Okružni sud je zauzeo stanovište da je bilo nužno donijeti odluku utvrđivanjem fiksnog novčanog mjesečnog iznosa za izdržavanje. Pri tome je istakao da apelant žalbom nije osporavao da dosuđeni iznosi prelaze procente iz člana 261. Porodičnog zakona posmatrajući u odnosu na apelantovu platu, te da upravo to opravdava određivanje izdržavanja u fiksnom iznosu. U konačnici, Okružni sud je naveo da prvostepeni sud nije zaključio da apelant izvjesno ostvaruje dodatnu zaradu, nego je ukazao na mogućnost da je ostvari, te je istakao da apelant kao zdrav, mlad i obrazovan čovjek bez drugih obaveza dužan, u smislu odredbe člana 253. Porodičnog zakona, da sve svoje mogućnosti iskoristi i da ostvari dodatnu zaradu kako bi obezbijedio svoju i egzistenciju svoje djece, čemu je slobodan da se posveti s obzirom da brigu o djeci vodi njihova majka.
IV.Apelacija V.Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Okružni sud, nakon što je Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2651/18, donio osporenu presudu čiji dispozitiv je identičan presudi od 19. marta 2018. godine koja je ukinuta navedenom odlukom Ustavnog suda, s tim što se razlikuje jedino u obrazloženju. Navodi da je Okružni sud u osporenoj odluci zauzeo stanovište da se utvrđeni iznosi izdržavanja ne trebaju upoređivati sa statističkim podacima o zajamčenom ličnom dohotku, sudskom praksom i sl., nego sa platom koju apelant ostvaruje, što je u suprotnosti sa pravnim shvatanjem koji je Ustavni sud zauzeo u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2651/18, te da je na taj način Okružni sud postupio suprotno odredbi člana 62. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Nadalje navodi da je stav Okružnog suda da je apelant kao zdrav, mlad i obrazovan čovjek bez obaveza da izdržava druga lica dužan da iskoristi svaku mogućnost da ostvari dodatnu zaradu kako bi obezbijedio svoju i egzistenciju svoje djece, neosnovan i da bi prema tom stanovištu apelant trebao da radi 16 sati dnevno, što je nezakonito i nehumano. Navodi da je građanima Bosne i Hercegovine u današnje vrijeme jako teško pronaći radno mjesto, bez obzira na visoki stepen obrazovanja, te da Okružni sud od apelanta zahtijeva da radi dodatni posao što je objektivno gotovo nemoguće.
VI.Odgovor na apelaciju
13. Okružni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke, da je odluku donio imajući u vidu sve navode stranaka i primjedbe Ustavnog suda, te da je dao detaljne i jasne razloge koje smatra ispravnim u konkretnoj pravnoj situaciji. Navodi da je u svemu poštovao upute i mišljenje Ustavnog suda i da nije proizvoljno tumačio zakonske odredbe.
14. Tužioci su naveli da ne postoji bilo kakva proizvoljna primjena prava ili povreda prava na pravično suđenje na apelantovu štetu, te da je osporena odluka pravilna, zakonita i obrazložena. Naveli su da je Okružni sud pravilno utvrdio da apelantova plata nije tako visoka da bi se iz nje alimentiralo izdržavanje određivanjem procenta od plate, pa je kao jedini način određivanja visine izdržavanja bio u fiksnom iznosu, jer potrebe tužilaca daleko prevazilaze iznos od 150,00 KM koji je prvobitno određen 2009. godine. Nadalje su naveli da apelant potpuno ignoriše kako potrebe djece u vezi sa povećanjem visine izdržavanja, tako i sopstvenu mogućnost da stiče povećanu zaradu, odnosno da je apelant zdrav, mlad i obrazovan čovjek koji nije imao problema da od svoje “niske” plate plati sebi privatni fakultet, da nema obaveza da nekog drugog izdržava, zbog čega može i mora iskoristiti svaku mogućnost da ostvari dodatnu zaradu kako bi obezbijedio svoju i egzistenciju svoje djece, koji stav Okružnog suda nije neosnovan i proizvoljan, već je u skladu sa zakonom i institutom stvarne mogućnosti sticanja povećane zarade roditelja radi izdržavanja djeteta u smislu odredbe člana 253. Porodičnog zakona. Tužioci su naveli da su apelantovi navodi da ne može da pronađe dodatne izvore zarade ili bolje plaćen posao zbog jako teške situacije u BiH, jednostavno nisu niti argumentovani niti tačni, te da majka tužilaca radi dva posla u Bosni i Hercegovini kako bi obezbijedila bolje uslove za odrastanje, školovanje i liječenje njihove zajedničke djece, a za sve to vrijeme istovremeno brine o djeci, vaspitava ih i pruža im svu roditeljsku pažnju. U konačnici su naveli da se u predmetnom postupku radilo o zaštiti prava djece, čiji interesi imaju prioritet, te su se s tim u vezi pozvali na član 3. stav 1. Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima djeteta i Konvenciju o međunarodnom ostvarivanju prava za izdržavanje djeteta i drugim oblicima izdržavanja porodice. Predložili su da Ustavni sud odbaci apelaciju kao prima facie neosnovanu ili da je odbije kao neosnovanu.
VII.Relevantni propisi
15. Porodični zakon ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 54/02, 41/08 i 63/14).
16. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Porodičnog zakona sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 232.
(1)Međusobnom izdržavanju članovi porodice i drugi srodnici doprinose, srazmjerno svojim mogućnostima i sposobnostima, u skladu s potrebama lica kojem se daje izdržavanje.
(2)Roditelji su prvenstveno obavezni da izdržavaju maloljetnu djecu i u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti.
Član 253.
(1)Prilikom utvrđivanja potreba lica koje traži izdržavanje, sud će uzeti u obzir njegovo imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost za zapošljavanje, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njegovih potreba.
(2)Kad se izdržavanje traži za dijete, sud će uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje.
(3)Prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njegove vlastite potrebe i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja.
Član 259. stav 1.
(1)Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu ili je korisnik penzije, ili ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja koji se određuju u procentu od ličnog dohotka, penzije, ili stalne novčane rente.
Član 260. stav 3.
(3)Određivanje visine izdržavanja u procentima prema odredbama člana 261. sud će izreći samo ako je davaocu izdržavanja plata, penzija ili stalna novčana renta, tolika da se iz njene visine može alimentirati izdržavanje.
Član 261.
Procenat iz čl. 259. i 260. ovog zakona ne može biti manji od 15% za svako izdržavano lice, a procenat za sva lica koja traže izdržavanje ne može biti veći od 50%.
Član 263. stav 1.
Zainteresovano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda.
VIII.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 086439 19 Gž 2 od 13. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. decembra 2019. godine a apelacija je podnesena 21. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
IX.Meritum
21. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
24. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2651/18 od 13. novembra 2019. godine zauzeo stanovište da se u konkretnom slučaju radi o predmetu građanskopravne prirode i da, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2651/18 od 13. novembra 2019. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je predmetni postupak pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i da nije postupio u skladu sa Odlukom Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 2651/18 od 13. novembra 2019. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te da li je Okružni sud postupio u skladu sa Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2651/18 od 13. novembra 2019. godine.
27. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, nakon što je Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2651/18 od 13. novembra 2019. godine, donio osporenu presudu čija je izreka identična onoj iz presude od 19. marta 2018. godine koja je ukinuta navedenom odlukom Ustavnog suda. Naime, osporenom presudom preinačena je prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu koji se odnosi na visinu doprinosa tuženog izdržavanju mldb. A. B. i u odnosu na troškove postupka, na način da je apelant obavezan na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. A. B. plaćati mjesečno po 250,00 KM (umjesto 300,00 KM) - ukupno za oboje djece mjesečno 450,00 KM. Dakle, Okružni sud je obavezao apelanta na plaćanje izdržavanja svoje mldb. djece u fiksnom iznosu od 450,00 KM pozivajući se na odredbe člana 260. stav 3. Porodičnog zakona (prema kojima će sud određivanje visine izdržavanja u procentima izreći samo ako je plata davaoca izdržavanja tolika da se iz njene visine može alimentirati izdržavanje), uz obrazloženje da apelantova plata nije tako visoka da bi se iz nje alimentiralo izdržavanje sa procentom koji ne može biti veći od 50 %. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2651/18 takav stav Okružnog suda ocijenio proizvoljnim, s obzirom da je navedeni stav u suprotnosti sa odredbama čl. 259. stav 1. i 261. Porodičnog zakona (kojim je propisano da se u situaciji, kakva je predmetna, iznos izdržavanja određuje u procentu od ličnog dohotka lica koje je dužno da daje izdržavanje, s tim da taj procent ne može biti veći do 50%) i da Okružni sud nije dao ocjenu o tome koja primanja (shodno eventualno statističkim podacima o zajamčenom ličnom dohotku, sudskoj praksi i sl.) smatra visokim ili niskim primanjima da bi se iz njih moglo ili ne alimentirati izdržavanje. Ustavni sud primjećuje da Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, ponovo, nije dao ocjenu o tome koja primanja smatra visokim ili niskim primanjima da bi se iz njih moglo ili ne alimentirati izdržavanje, već je istakao da se utvrđeni iznosi izdržavanja ne trebaju upoređivati sa statističkim podacima o zajamčenom ličnom dohotku, sudskom praksom i sl., nego sa platom koju apelant ostvaruje i u odnosu na koju bi se određivali procenti. Iz navedenog, dakle, proizlazi da je Okružni sud, nakon što je Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2651/18 kojom je ukinuo presudu Okružnog suda od 19. marta 2018. godine, donio presudu identičnog sadržaja i da pri tome nije postupio u skladu sa pravnim shvatanjem Ustavnog suda zauzetim u navedenom apelacionom postupku.
28. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
X.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja postoji očigledna proizvoljnost u načinu na koji je Okružni sud tumačio relevantne odredbe Porodičnog zakona u vezi sa načinom određivanja visine izdržavanja, zbog čega se ne može zaključiti da je postupak prema apelantu bio pravičan.
30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić