Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2239/21 (L. R.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2239/21
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-2239/21, rješavajući zahtjev Ljilje Rašević rođ. Rajačić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Ljilje Rašević rođ Rajačić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljilja Rašević rođ. Rajačić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa ZAK „Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić“ Sarajevo, podnijela je 25. juna 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 V 051968 21 Rev od 11. marta 2021. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 V 051968 20 Gž 2 od 21. oktobra 2020. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 V 051968 18 V 3 od 23. decembra 2019. godine.
2. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio iseljenje apelantice iz preciziranog stana u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) odnosno zabranio svim trećim licima i Željku Rajčiću da zahtijeva iseljenje apelantice iz predmetnog stana, do donošenja odluke o apelaciji.
Uvodne napomene
3. Odlukom o dopustivosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-231/21 od 17. februara 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija koju je apelantica podnijela 22. januara 2021. godine protiv rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 V 051968 20 Gž 2 od 21. oktobra 2020. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporenog rješenja Kantonalnog suda.
4. Apelantica je shodno uputama iz naprijed navedene odluke broj AP-231/21, nakon donošenja odluke o reviziji Vrhovnog suda koji je rješenjem broj 65 0 V 051968 21 Rev od 11. marta 2021. godine reviziju apelantice odbacio, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnijela novu apelaciju u kojoj su navela prethodnu odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena kao preuranjena, čime je osigurala mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).
5. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 V 051968 21 Rev od 11. marta 2021. godine revizija apelantice odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 V 051968 20 Gž 2 od 21. oktobra 2020. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
6. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 V 051968 18 V 3 od 23. decembra 2019. godine, donesenim u vanparničnom postupku vođenom po prijedlogu apelantice radiodređivanja nosioca stanarskog prava, odbijen je apelantičin prijedlog da se za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu odredi apelantica, te da su Željko Rajačić i Jadranka Večerak (u daljnjem tekstu: prvoprotivnik predlagateljice i drugoprotivnica predlagateljice ili protivnici predlagateljice) dužni to trpiti. Rješenjem je dalje utvrđeno da prvoprotivniku predlagateljice pripada pravo da kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava nastavi koristiti predmetni stan, nakon smrti njegove majke Jozefine Rajačić, kao posljednjeg nosioca stanarskog prava, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
7. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je konkretnom slučaju nesporno da je Jozefina Rajačić (u daljnjem tekstu: nositeljica stanarskog prava) bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u momentu njene smrti 16. aprila 1996. godine, te je nesporno da su apelantica i protivnici predlagateljice njena djeca. Dalje je naveo da je njihov otac Petar, prije nositeljice stanarskog prava, bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u kojom su vanparnične stranke sa svojim roditeljima živjeli od 1977. godine, da su predmetni stan nakon udaje, a prije rata napustile apelantica i drugoprotivnica predlagateljice, te da je u predmetni stanu sa roditeljima prije rata ostao prvoprotivnik predlagateljice. Istaknuo je da je iz apelantičinog iskaza, koji je cijenio u vezi sa iskazima protivnika predlagateljice i svjedoka, kao i materijalnim dokazima, utvrđeno da je apelantica bila evidentirana da stanuje na adresi na kojoj se nalazi predmetni stan, zajedno sa svojom djecom kao članovima domaćinstva. Dalje je naveo da iz uvjerenja MUP-a KS Odjeljenje Novi Grad od 19. maja 2004. godine, potvrde Kantonalnog stambenog fonda od 26. jula 2006. godine, te kopije lične karte prvoprotivnika predlagateljice, koje je cijenio u vezi sa iskazom protivnika predlagatelja i svjedoka Safeta Avdića, proizilazi da je prvoprotivnik predlagateljice imao prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog stana počev od 8. augusta 1978. godine, te od 23. februara 1981. godine i da je bio član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava sa svojim sinom. Istaknuo je da iz svih provedenih dokaza nije mogao utvrditi da je prvoprotivnik predlagateljice odjavljen sa adrese predmetnog stana. Također je istaknuo da je nesporno da prvoprotivnik predlagateljice nije stanovao u predmetnom stanu sa nositeljicom stanarskog prava u momentu njene smrti, jer je napustio Bosnu i Hercegovinu zbog ratnih dešavanja 18. maja 1992. godine, te da je nakon majčine smrti prvi put u Bosnu i Hercegovinu došao 1998. godine, a da je prema iskazu prvoprotivnika, apelantica u predmetni stan došla mjesec dana prije smrti majke, kada je on bio na privremenom radu u Francuskoj.
8. Općinski sud je naveo da je iz potvrde Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo od 26. jula 2006. godine utvrđeno da su članovi porodičnog domaćinstva na predmetnom stanu, na osnovu podataka dobivenih bodovanjem stana od 10. novembra 1987. godine, nositeljica stanarskog prava, prvoprotivnik predlagateljice i njegov sin. Dalje je ukazao da je iz uvjerenja PU Novi Grad od 9. marta 2001. godine utvrđeno da je apelantica počev od 16. januara 1981. godine imala prebivalište na adresi predmetnog stana, kada se odjavila iz Novog Grada za Centar, da je od 22. maja 1990. godine bila prijavljena na drugoj adresi, a da je od 23. januara 1996. godine odjavljena za Novi Grad, te ponovo prijavila prebivalište na adresi predmetnog stana počev od 19. marta 1997. godine. Imajući u vidu da je navedeno uvjerenje nadležnog organa jedini relevantan dokaz o prebivalištu, odnosno boravištu građana, i da je on nadležan za vođenje evidencija prebivališta i boravišta građana, bez obzira na nespornu činjenicu što je apelantica živjela/stanovala na adresi njene majke prije njene smrti, Općinski sud je zaključio da apelantica izvedenim dokazima nije dokazala da je bila član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, kako bi u ovom postupku stekla pravo da se odredi za nosioca stanarskog prava u smislu člana 22. Zakona o stambenim odnosima.
9. Općinski sud je naveo da iz iskaza vanparničnih stranka, kao i svih provedenih materijalnih dokaza, posebno sudskih presuda i rješenja Uprave za stambena pitanja KS navedenih u obrazloženju presude, te iskaza svjedoka, utvrđeno da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva umrle nositeljice stanarskog prava u vrijeme kada je stanarsko pravo prešlo sa umrlog Petra Rajačića na nositeljicu stanarskog prava, niti u vrijeme njene smrti, te da je član domaćinstva nositeljice stanarskog prava bio prvoprotivnik predlagateljice sa svojim sinom. Istaknuo je da je nesporno da je prvoprotivnik predlagateljice bio ranije zaposlenik GP ,,ŽGP“ Sarajevo, da je zbog rata otišao u Francusku 18. maja 1992. godine, a niti iz jednog dokaza ne proizilazi da nije imao namjeru da se vrati. Općinski sud je naveo da je poklonio vjeru svjedocima u dijelu iskaza da su apelanticu viđali na adresi predmetnog stana, s obzirom da je predmetni stan bio u njihovom komšiluku, te da je apelantica stanovala u predmetnom stanu, s obzirom da su njihovi iskazi u skladu sa iskazom protivnika predlagateljice, i provedenim materijalnim dokazima na koje je ukazao apelantičin punomoćnik (potvrda mjesne zajednice, kopija zdravstvene knjižice, potvrde škola). Međutim, po mišljenju Općinskog suda, iz iskaza svih svjedoka, niti naprijed izvedenih materijalnih dokaza nije mogao utvrditi da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava u momentu njene smrti, pa je u tom dijelu sud poklonio vjeru svjedoku Avdić Safetu, a posebno imajući u vidu potvrdu Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo od 26. jula 2006. godine i uvjerenje PU Novi Grad od 9. marta 2001. godine. S tim u vezi, ukazao je da se zbog navedenog dovodi u sumnju apelantičin iskaz da je 1993./1994. bila sa nositeljicom stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu, te da od tada koristi predmetni stan.
10. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 V 051968 20 Gž 2 od 21. oktobra 2020. godine, odbijena je apelantičina žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje.
11. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno utvrdio sve činjenice, pa tako i donio konačan zaključak da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava u momentu njene smrti. Dalje je naveo da, suprotno žalbenim navodima, smatra da je Općinski sud u obrazloženju prvostepene odluke dao razloge kojima se na jasan i potpun način objašnjava na osnovu kojih činjenica je utvrdio sporne činjenice ocjenjujući i povezujući sve izvedene dokaze, prije svega potvrdu Stambenog fonda Sarajevo od 26. jula 2006. godine iz koje je vidljivo ko su članovi porodičnog domaćinstva na predmetnom stanu nositeljice stanarskog prava, te uvjerenje PU Novi Grad za apelanticu iz kojeg jasno proizilazi kada je bila odjava i onda ponovna prijava na adresi predmetnog stana. Istaknuo je da se Općinski sud referiše i na odluke sudova u parničnom postupku i upravnom sporu, a posebno činjenicu da je odbijena apelantičina tužba da se utvrdi da je kao član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, koja odluka je pravomoćna. Također je ukazao da su cijenjeni i iskazi saslušanih stranaka i svjedoka, data je ocjena svih izvedenih dokaza, te je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva umrle nositeljice stanarskog prava ni u momenti kada je stanarsko pravo prešlo sa umrlog Petra Rajačića na nositeljicu stanarskog prava, niti u momentu smrti nositeljice stanarskog prava.
12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 V 051968 21 Rev od 11. marta 2021. godine odbačena je apelantičina revizija podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda, zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa, te jer apelantica nije postupila po odredbi člana 237. stav 5. Zakona o parničnom postupku.
13. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica smatra da redovni sudovi nisu mogli primijeniti odredbu člana 22. Zakona o stambenim odnosima na način na koji je to učinjeno njihovim odlukama. Također ukazuje da je Vrhovni sud povrijedio njeno pravo na obrazloženu odluku, jer nije prihvatio i odlučio o istaknutom pravnom pitanju, niti je dao razloge o neprihvatanju istaknutog pravnog pitanja. U pogledu prava na dom, ističe da u predmetnom stanu živi od 1996. godine bez bilo kakvog ometanja od strane javne vlasti ili pojedinca, te da osporene odluke predstavljaju izvjesnu opasnost od lišavanja apelantice njenog doma, koja opasnost je postala stvarna istaknutim zahtjevom za iseljenje apelantice. Naime, tvrdi da je iz zahtjeva za iseljenje kojeg je primila 23. juna 2021. godine vidljivo da je prvoprotivnik predlagateljice otkupio predmetni stan i izvršio upis vlasništva na njemu.
14. U pogledu zahtjeva za privremenu mjeru, apelantica smatra da Ustavni sud ima osnova odrediti privremenu mjeru zbog realne opasnosti prinudnog iseljenja iz predmetnog stana po zahtjevu vlasnika, zbog povrede prava na pravičan postupak jer su redovni sudovi donijeli odluke na osnovu nepostojećeg zahtjeva sadašnjeg vlasnika predmetnog stana, zbog činjenice korištenja predmetnog stana više od dvadeset godina u mirnom i neometanom posjedu i zbog činjenice da postoji osnova o pozivanju apelantice na njeno pravo na dom.
15. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
16. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantičinih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere.
17. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Stoga, apelantica mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
18. U vezi sa tim, Ustavni sud napominje da apelantica zahtjevom za donošenje privremene mjere traži od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio iseljenje apelantice iz predmetnog stana, odnosno zabranio svim trećim licima i prvoprotivniku predlagateljice da zahtijeva iseljenje apelantice iz predmetnog stana, do donošenja odluke o apelaciji. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da apelantica zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji (navodi o povredi prava na pravično suđenje i dom), kao i tvrdnjama o realnoj opasnosti prinudnog iseljenja iz predmetnog stana po zahtjevu vlasnika, kojeg koristi više od dvadeset godina. Međutim, ispitujući apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Naime, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno da apelantica izvedenim dokazima nije dokazala da je bila član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, kako bi stekla pravo da se odredi za nosioca stanarskog prava u smislu člana 22. Zakona o stambenim odnosima, a da konkretni apelantičini navodi koji se tiču merituma spora i navodi o prinudnom iseljenju, bez drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da je zaista neophodno donijeti privremenu mjeru u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, sami po sebi ne mogu predstavljati dovoljan razlog za uvažavanje apelantičinog zahtjeva za donošenje privremene mjere. Suprotno tumačenje vodilo bi zaključku da, u situaciji kad se apelanti pozovu na ovakve razloge, Ustavni sud uvijek mora udovoljiti ovakvom zahtjevu što je u suprotnosti i sa samim smislom i ciljem instituta privremene mjere na način kako je on regulisan Pravilima Ustavnog suda (vidi mutatis mutandis Odluke o privremenoj mjeri Ustavnog suda. AP-3777/18 od 11. septembra 2018. godine, tačka 16. i AP-69/15 od 10. februara 2015. godine, tačka 15). Ovo osobito imajući u vidu da odlukama koje su osporene apelacijom nije naloženo iseljenje apelantice. Stoga, budući da apelantica nije ponudila Ustavnom sudu dovoljne argumente i dokaze koji ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan.
19. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić