Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3246/19 (A. H.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Disciplinska mjera
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Disciplinski postupak
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3246/19
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3246/19, rješavajući apelaciju Asidina Husejnovića , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Asidina Husejnovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 000817 19 Gž 6 od 17. maja 2019. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Bijeljini, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini da, u skladu s članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od dva mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Asidin Husejnović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Radivoje Lazarević, advokat iz Zvornika, podnio je 8. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 000817 19 Gž 6 od 17. maja 2019. godine. Predmetna apelacija je u Ustavnom sudu evidentirana kao AP 3246/19.
2. Apelant je 8. januara 2020. godine podnio novu apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 000817 19 Rev3 od 2. oktobra 2019. godine (kao i presudā koje je osporio i ranijom apelacijom). Ova apelacija je registrovana pod brojem AP 119/20.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud prvenstveno konstatira da je prethodno Odlukom broj AP 2091/14 od 7. marta 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), donesenom povodom apelacije koju je apelant podnio 5. maja 2014. godine, usvojio apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Okružnog suda broj 83 0 P 00081713 Gž od 29. januara 2014. godine, utvrdio povredu apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Okružni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio relevantne odredbe Pravilnika na apelantovu štetu utvrdivši da su sporna rješenja donesena uz poštivanje procedure propisane Pravilnikom i pored evidentnih propusta nadležnih organa prilikom provođenja disciplinskog postupka.
4. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije istog apelanta koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3246/19.
5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te Pravobranilaštva Republike Srpske-sjedište zamjenika Bijeljina, kao zakonskog zastupnika tuženog Ministarstva unutrašnjih poslova - CJB Bijeljina - PS za bezbjednost iz Zvornika (u daljnjem tekstu: MUPRS) zatraženo je 8. februara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
6. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud i tuženi MUPRS su odgovore na apelaciju, odnosno dostavnicu, dostavili u periodu od 19. do 25. januara 2017. godine.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
a) Činjenično stanje i postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 2091/14
8. Apelantu je Rješenjem Prvostepenog disciplinskog suda MUP-a RS - CJB Bijeljina broj 12- 125-4/07 od 11. maja 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Drugostepenog disciplinskog suda MUP-a RS - Kabinet ministra Banjaluka broj II K/B-7-125, 1-6/07 od 27. avgusta 2007. godine (u daljnjem tekstu: sporna rješenja) izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa zbog teže povrede radne dužnosti iz člana 4. stav 1. tač. 1. i 34. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti policajaca i drugih zaposlenih u MUP-u RS i njegovim izmjenama i dopunama (u daljnjem tekstu: Pravilnik).
9. Osnovni sud je Presudom broj 83 0 P 000817 08 P od 11. juna 2013. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev tako što je sporna rješenja kao nezakonita poništio, te tuženom MUP-u RS naložio da apelanta vrati na posao, da mu isplati plaće, uplati doprinose, te naknadi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
10. Osnovni sud je, između ostalog, zaključio da tuženi MUPRS nije u cijelosti ispoštovao postupak propisan odredbama Pravilnika koji propisuje proceduru i rokove za vođenje disciplinskog postupka, jer apelant u tužbi s pravom ističe da disciplinski organ MUP-a RS sporna rješenja temelji na nezakonito provedenom postupku i na iskazima svjedoka datim pred neovlaštenim licem. Osnovni sud se nije upuštao u utvrđivanje činjenica da li apelantove radnje predstavljaju povredu radne obaveze s obzirom na to da je utvrdio da je tuženi MUPRS postupao nezakonito i to suprotno odredbama Pravilnika, pa je shodno tome odlučeno kao u izreci presude.
11. Okružni sud je, odlučujući o žalbi tuženog MUP-a RS, donio Presudu broj 83 0 P 000817 13 Gž od 29. januara 2014. godine kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.
12. Okružni sud je pojasnio da se prvostepeni sud u osporenoj odluci bavio isključivo utvrđivanjem da li su ispoštovani rokovi za provjeru prijave u toku unutrašnjeg postupka koji, prema odredbi člana 18. stav 2. Pravilnika, iznosi 14, odnosno 30 dana, te da li je ispoštovan rok iz člana 23. istog pravilnika po kome nadležni organ odmah, a najkasnije u roku od sedam dana, podnosi zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka, te da li je ispoštovan član 24. stav 1. Pravilnika po kom se prvo saslušanje policajca protiv kojeg je pokrenut disciplinski postupak može obaviti u roku od 15 dana. Prema ocjeni Okružnog suda, u pitanju su tzv. instrukcioni rokovi koji nisu prekluzivnog karaktera i zbog kojih se ne gubi pravo na preduzimanje daljnjih radnji u disciplinskom postupku ukoliko rokovi nisu ispoštovani, jer odredbe Pravilnika ne propisuju da se zbog propuštanja ovih rokova gubi pravo na vođenje disciplinskog postupka. Osim toga, Okružni sud je pojasnio da navedeni rokovi nisu ni zastarni da bi zbog njihovog proteka zastarjelo eventualno pokretanje disciplinskog postupka.
13. Okružni sud je, također, naveo da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je disciplinski sud u drugostepenom postupku učinio bitnu povredu disciplinskog postupka, što nije postupio u skladu sa članom 36. stav 6. Pravilnika koji obavezuje organ koji donosi prvostepenu mjeru da pribavi mišljenje sindikata i da nakon toga kompletan spis dostavi na odlučivanje drugostepenom disciplinskom sudu, jer je članom 19. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika izmijenjen član 36a. tako da je dodat novi stav 8. kojim je propisano da, ako prvostepeni disciplinski sud izrekne disciplinsku mjeru prestanak radnog odnosa, drugostepeni disciplinski sud, prije razmatranja žalbe, pribavlja mišljenje direktora policije, a koje je pribavljeno, što je i konstatovano u osporenoj odluci. Okružni sud nije uočio ništa sporno što je na glavnoj raspravi pročitana izjava svjedoka Milenka Stanišića, navodeći u tom pravcu da je „zbog opravdane nemogućnosti da se odazove pozivu na glavnu raspravu“ pročitana izjava imenovanog svjedoka koja je dana na zapisnik od 6. decembra 2006. godine pred ovlaštenim službenim licem PS Milići, u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP), utvrdivši da to ni na koji način ne utiče na zakonitost disciplinskog postupka i zakonitost spornih rješenja, posebno kada se uzme u obzir da se sporna rješenja ne zasnivaju samo na izjavi tog svjedoka.
14. Okružni sud je na kraju zaključio da je, nakon provedenog disciplinskog postupka, nesumnjivo utvrđeno da je apelant počinio teže povrede radne dužnosti iz člana 4. stav 1. tačka 1. i
34. Pravilnika i da mu je za učinjene povrede pravilno izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa i stoga nije bilo razloga da se sporna rješenja ponište, pa je primjenom odredaba člana 229. stav 1. tačka 5. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučeno kao u izreci presude.
15. Odlučujući o apelaciji broj AP 2091/14, koju je apelant podnio protiv Presude Okružnog suda broj 83 0 P 000817 13 Gž od 29. januara 2014. godine, Ustavni sud je Odlukom broj AP 2091/14 od 7. marta 2017. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) apelaciju usvojio i utvrdio da je tom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Okružni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio relevantne odredbe Pravilnika na apelantovu štetu utvrdivši da su sporna rješenja donesena uz poštivanje procedure propisane Pravilnikom i pored evidentnih propusta nadležnih organa prilikom provođenja disciplinskog postupka, što je i bio razlog da se predmet vrati Okružnom sudu na ponovno odlučivanje.
16. Ustavni sud je u citiranoj odluci, u tački 39, ukazao, između ostalog, da je nesporno da je nadležni organ sa zakašnjenjem, odnosno izvan propisanog roka, proveo procesnu radnju iz člana 23. Pravilnika, te da je, po mišljenju Ustavnog suda, takvo nepoštivanje roka u proceduralnom smislu trebalo biti prepoznato kao kršenje procedure, posebno u okolnostima kada je apelant i pokrenuo radni spor zbog kršenja relevantnih odredaba Pravilnika, tražeći od redovnih sudova da ispitaju pravilnost postupka. U suprotnom, prihvati li se stav Okružnog suda da se propisani rokovi ne moraju „baš striktno poštovati“, jer nisu ni prekluzivni niti zastarni, bilo bi iluzorno očekivati da organi koji vode disciplinski postupak poštuju propisane rokove, posebno one kod kojih je preciziran krajnji rok za preduzimanje radnje i uz jasnu uputu da se, u slučaju prekoračenja roka, o razlozima kašnjenja informiše nadležni organ, kao u slučaju člana 23. Pravilnika.
17. Ustavni sud je nadalje (tačka 40) zapazio da Okružni sud nije pojasnio da li je prethodno ispoštovana obaveza Prvostepenog disciplinskog suda iz stava (4) člana 36a. Pravilnika, koja je i dalje ostala obaveza (da zatraži mišljenje sindikata i da ga proslijedi Drugostepenom disciplinskom sudu) niti u jednoj dopuni nije izmijenila, tako da je ta obaveza ostala i proizlazi iz naknadno dodatog člana 36a. stav (4) Pravilnika (ranije član 36. stav (6) Pravilnika, kako je bilo regulisano prije njegovih izmjena i dopuna). Takođe, ukazano je da obaveza organa koji vodi disciplinski postupak (pribavljanje mišljenja Sindikata) proizlazi i iz člana 24a. Pravilnika, što dovoljno govori o tome da se radi o relevantnoj obavezi, koja je u konkretnom slučaju očito zanemarena, što je Okružni sud propustio da uoči, selektivno primijenivši odredbe člana 36a. Pravilnika na apelantovu štetu.
18. Apelantove prigovore da istražni postupak uopšte nije proveden, odnosno da je zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka podnesen (izvan zakonom propisanog roka), a da prethodno nije proveden unutrašnji postupak od nadležnog Inspektorata (čl. od 17. do 23. Pravilnika), kako je utvrdio Osnovni sud, Ustavni sud nije bio u mogućnosti da ispita, jer se Okružni sud prilikom ispitivanja presude Osnovnog suda ovim problemom uopšte nije ni bavio(tačka 41).
19. U kontekstu prigovora koji se tiču kršenja prava na odbranu u disciplinskom postupku zbog činjenice da izjava koju je dao svjedok i koja je pročitana na raspravi (čemu se apelant izričito protivio) nije data pred nadležnim organom i data je bez pouke o posljedicama lažnog svjedočenja, te činjenice da apelantu nije bilo omogućeno da ispita svjedoka, jer se svjedok nije pojavio na raspravi, budući da su i u tom dijelu redovni sudovi imali potpuno oprečno stajalište za Ustavni sud je ostalo i dalje nerazjašnjeno pitanje o kakvoj se izjavi zapravo radilo, odnosno da li je izjava data pred nadležnim organom „u unutrašnjem postupku“ i da li je data u skladu sa ZKP. Budući da Okružni sud, osim konstatacije da je izjava data pred nadležnim organom i u skladu sa ZKP, nije ponudio obrazloženje u vezi s tim (ne pojasnivši ko je nadležni organ, da li je to policijski službenik ili Inspektorat ili neki drugi organ), pa imajući u vidu da je prethodno već uočena proizvoljnost Okružnog suda prilikom odlučenja, Ustavni sud je smatrao svrsishodnim da Okružnom sudu naloži da u ponovnom postupku ovaj prigovor dodatno analizira(tačka 42).
20. Konačno, (tačka 43), Ustavni sud je smatrao bitnim da skrene pažnju i na dio obrazloženja Okružnog suda u kojem je taj sud utvrdio „da je apelant nesporno učinio težu povredu radne dužnosti“ i da mu je pravilno izrečena disciplinska mjera i pored činjenice da se tokom postupka nisu utvrđivale činjenice na okolnosti da li radnje koje je preduzeo apelant predstavljaju povredu radne obaveze, niti su se provodili dokazi u tom pravcu, budući da je prvostepeni sud to izričito naglasio u svojoj presudi, baveći se isključivo proceduralnim aspektom disciplinskog postupka, što je dodatno učvrstilo stav Ustavnog suda o proizvoljnom postupanju Okružnog suda prilikom odlučenja.
21. S obzirom na izneseno u obrazloženju ove odluke, Ustavni sud je zaključio da je osporenom presudom prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Činjenično stanje nakon donošenja Odluke broj AP 2091/14
22. Nakon što je Okružni sud, u postupku izvršenja Odluke broj AP 2094/14, ukinuo Presudu Osnovnog suda broj 83 0 P 000817 08 P od 11. juna 2013. godine i vratio Osnovnom sudu na ponovno odlučivanje, Osnovni sud je Presudom broj 83 0 P 000817 17 P 2 od 17. oktobra 2017. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev tako što je sporna rješenja kao nezakonita poništio, te tuženom MUP-u RS naložio da apelanta vrati na posao, da mu isplati plaće, uplati doprinose, te naknadi troškove parničnog postupka.
23. Presudom Okružnog suda broj 83 0 P 000817 17 Gž 3 od 26. januara 2018. godine žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
24. Rješenjem Vrhovnog suda broj 83 0 P 000817 18 Rev 2 od 12. aprila 2018. godine revizija tuženog je usvojena, presuda Okružnog suda od 26. januara 2018. godine je ukinuta i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovno suđenje.
25. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je dopustio reviziju, jer se tuženi pozvao na odredbu člana 237. stav 3. ZPP, te ukazao na različitu praksu istog drugostepenog suda u pobijanoj presudi u odnosu na odluku istog suda u ovom predmetu donesenu po žalbi tuženog 12. maja 2017. godine, te praksu Okružnog suda u Istočnom Sarajevu u Odluci broj 89 0 P 000291 15 Gž 2 od 17. decembra 2015. godine i Odluci Vrhovnog suda broj Rev-215/2000 od 26. januara 2001. godine koje se tiču pitanja karaktera rokova i učešća Sindikata u disciplinskom postupku.
26. Obrazlažući zbog čega smatra da drugostepena odluka nije pravilna, Vrhovni sud je istakao da disciplinski postupak ima cilj da se radniku kome se stavlja na teret određena povreda radne obaveze omogući da se provede postupak za utvrđivanje postojanja povrede radne obaveze u kome će mu se omogućiti pravo na odbranu, a za poslodavca predstavlja obavezu da se taj postupak pokrene i provede u određenim rokovima. To su rokovi zastarjelosti pokretanja i vođenja disciplinskog postupka. Zastarjelost pokretanja i vođenja disciplinskog postupka upozorava poslodavca na potrebu odgovornog ponašanja u provođenju postupka, kako ne bi protekao rok u kome se postupak može pokrenuti i voditi, a radniku pruža pravnu sigurnost da nakon određenog vremena neće biti kažnjen za povredu radne obaveze. Dakle, zastarjelost je pravna nemogućnost pokretanja i vođenja disciplinskog postupka, jer se posljedice zastare nikakvim pravnim sredstvima zbog prekluzivnog karaktera ovih rokova ne mogu otkloniti, a eventualno donesena odluka poslodavca po proteku tih rokova je nezakonita. Na zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova, čiji radnik je apelant, u pogledu disciplinske odgovornosti primjenjuju se odredbe člana 68-78. Zakona o unutrašnjim poslovima ("Službeni glasnik RS" broj 48/03) i Pravilnika tuženog, koji donosi ministar shodno odredbi člana 77. tog zakona, a kojim se bliže uređuju disciplinski postupak, rokovi i organi za vođenje postupka, kao i ostala pitanja disciplinske odgovornosti. Tuženi je Pravilnikom propisao povrede radnih obaveza, uredio postupak za utvrđivanje odgovornosti, rokove u kojima se trebaju provesti određene faze disciplinskog postupka (prethodni postupak, rad disciplinskog suda i drugo), te rokove zastarjelosti pokretanja i vođenja disciplinskog postupka (član 41. Pravilnika). Za težu povredu radne obaveze (koja je apelantu stavljena na teret) postupak za utvrđivanje odgovornosti policajca ne može pokrenuti po isteku roka od jedne godine dana od kada je učinjena, odnosno po isteku godine dana od saznanja za povredu i učinioca, ako povreda istovremeno predstavlja i krivično djelo (član 41. stav 2. Pravilnika). Postupak za utvrđivanje odgovornosti iz stava 2. člana 41. Pravilnika mora se okončati u roku od godinu dana od pokretanja disciplinskog postupka (stav 3). Što se tiče rokova zastarjelosti koji su propisani u konkretnom slučaju (a kojima se prvostepeni i drugostepeni sud nisu bavili), proizlazi da je tuženi disciplinski postupak pokrenuo i okončao u rokovima propisanim odredbom člana 41. st. 2. i 3. Pravilnika. Prvostepeni i drugostepeni sud su utvrdili da tuženi nije poštovao rokove koji su propisani Pravilnikom, koji se tiču unutrašnjeg postupka propisanog odredbama člana 17. do 23. Pravilnika, zatim, da je prekoračio rok za provjeru prijave, odnosno predstavke u toku unutrašnjeg postupka koji iznosi 14, odnosno 30 dana (član 18. stav 2. Pravilnika), te člana 23. Pravilnika (po kome disciplinski tužilac nije odmah a najkasnije u roku od sedam dana podnio zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka) i člana 24. stav 1. Pravilnika (da obezbijedi da se prvo saslušanje apelanta obavi u roku od 15 dana), te da u disciplinskom postupku nije pribavljeno mišljenje Sindikata. Po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno je drugostepeni sud zaključio da ovi rokovi za preduzimanje radnji u pojedinim fazama postupka iz člana 17. do 23. člana 24. stav 1. Pravilnika predstavljaju rokove koji se odnose na postupanje službenih lica koji treba da određenu radnju izvrše, ali da nepoštovanje tih rokova ne predstavlja takve povrede postupka zbog kojih bi pobijana rješenja bila nezakonita, jer nemaju kao posljedicu gubljenje mogućnosti preduzimanja procesne radnje koja se u okviru roka trebala izvršiti. Nepoštovanje ovih rokova šteti poslodavcu, zbog eventualnog proteka rokova zastare pokretanja i vođenja postupka.
27. Nasuprot tome, Vrhovni sud je ocijenio da se (u tom trenutku) ne može prihvatiti pravilnim zaključak drugostepenog suda da je činjenica što u disciplinskom postupku protiv apelanta nije pribavljeno mišljenje Sindikata od uticaja na disciplinski postupak, koji zaključak drugostepeni sud je temeljio na tome da je odluka disciplinskog suda u odlučnoj mjeri zasnovana na pisanom iskazu svjedoka Milenka Stanišića, koji nije saslušan pred disciplinskim sudom, već je njegov iskaz pročitan kod prvostepenog disciplinskog organa, te da tako apelantu nije omogućeno da se o takvom iskazu izjasni i da se sa svjedokom suoči i da ga ispita, pa smatra da je čitanjem ove izjave povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. Ta obaveza poslodavca, da zatraži mišljenje sindikata, propisana odredbom člana 14. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti policajaca i drugih zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske, po ocjeni Vrhovnog suda, ne dovodi automatski do nezakonitosti odluke o disciplinskoj odgovornosti i treba je ocijeniti s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja. U konkretnom slučaju u disciplinskom postupku saslušani su svjedoci Zoran Pavlović i Predrag Skočo, te pročitana izjava Milenka Stanišića. Po mišljenju Vrhovnog suda, iz odluke prvostepenog disciplinskog organa ne može se zaključiti da je ona zasnovana samo na iskazu svjedoka Milenka Stanišića, pa se ne može vidjeti na osnovu čega je drugostepeni sud zaključio da je ova izjava bila odlučna za utvrđivanje disciplinske odgovornosti apelanta. Pogotovo što su se prvostepeni i drugostepeni sud bavili pitanjem formalne zakonitosti pobijanih rješenja, a nisu se bavili ni pitanjem da li je pravilno u disciplinskom postupku i na osnovu kojih dokaza utvrđeno da je apelant učinio povredu radne obaveze koja mu je stavljena na teret.
28. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je pobijanu presudu ukinuo i vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
29. Iz činjenica predmeta proizlazi da je Okružni sud nakon toga rješenjem od 18. maja 2018. godine uvažio žalbu tuženog, ukinuo prvostepenu Presudu broj 83 0 P 000817 17 P 2 od 17. oktobra 2017. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
c) Činjenično stanje u predmetu broj AP 3246/19
30. Osnovni sud je Presudom broj 83 0 P 00817 17 P 4 od 27. decembra 2018. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev tako što je sporna rješenja navedena u tački 8. odluke kao nezakonita poništio, te tuženom MUP-u RS naložio da apelanta vrati na posao, da mu isplati plaće, uplati doprinose, te naknadi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
31. Iz obrazloženja presude proizlazi da je u postupku prvostepeni sud utvrdio da je osporenim rješenjem apelantu izrečena (zbog 29 bodova) disciplinska mjera prestanak radnog odnosa, zbog toga što je apelant zajedno sa radnim kolegom, 27. septembra 2006. godine, u Milićima izvršio zaustavljanje i kontrolisanje učesnika u saobraćaju Zorana Pavlovića, a da tu radnju nisu evidentirali u izvještaju po patrolnom nalogu od 27. septembra 2016. godine, te da je apelant izvršio radnju alkotestiranja vozača Zorana Pavlovića pri čemu je utvrdio 0,9 promila alkohola u krvi i propustio da sankcioniše vozača Zorana Pavlovića za to što je od njega apelant dobio novčanu nadoknadu od 50,00 KM, čime je apelant učinio i zloupotrebu svoje radne dužnosti i ovlaštenja kao povredu profesionalnog standarda ponašanja - III „zloupotreba službenog položaja“, 3.8. „povlačenje prijava11 načela i procedura, kao i krivično djelo primanje mita iz člana 351. stav 1.
KZRS.
32. Dalje je utvrđeno da je zahtjevom za pokretanje disciplinskog postupka od 20. februara 2007. godine pokrenut disciplinski postupak protiv apelanta i Senaida Hasanovića zbog teže povrede radne obaveze i dužnosti iz člana 4. stav 1. tačka 1, 34. i 37. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policajaca i drugih zaposlenih u MUP-u Republike Srpske, da je rješenjem načelnika CJB Bijeljina od 5. marta 2007. godine apelant privremeno udaljen iz MUP-a - CJB Bijeljina zbog postojanja osnovane sumnje daje učinio težu povredu radne dužnosti iz člana 4. stav 1. tač. 1,34. i 37. navedenog Pravilnika, da je 15. decembra 2006. godine protiv apelanta podnesen izvještaj od inspektora OKP - PS Milići o počinjenom krivičnom djelu primanja mita, jer je od Zorana Pavlovića na ime neoduzimanja vozačke dozvole primio mito u iznosu od 50,00 KM i prigovor apelanta protiv teg rješenja je odbijen rješenjem od 2. aprila 2007. godine kao neosnovan, da je Presudom Osnovnog suda u Vlasenici od 15. aprila 2009. godine utvrđeno da je apelant proglašen krivim što je, u vrijeme i u mjestu, radeći kao policajac u Policijskoj stanici za bezbjednost saobraćaja Zvornik, kontrolisao učesnike saobraćaja i zaustavio vozača Zorana Pavlovića koji je upravljao vozilom u alkoholisanom stanju i uzeo od njega vozačku i saobraćajnu dozvolu, zaprimio novac u iznosu od 50,00 KM od Zorana Pavlovića, vratio mu vozačku i saobraćajnu dozvolu i nije u službenim evidencijama evidentirao i da ga je kontrolisao i alkotestirao čime je učinio krivično djelo davanja mita iz člana 351. stav 1. KZRS, za koje djelo mu je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanja od tri mjeseca, a koja se neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine po pravosnažnosti presude na učini novo krivično djelo. Osnovni sud ovu presudu nije coijenio na okolnosti da je tuženi bio dužan u disciplinskom postupku utvrditi odgovornost apelanata, dok izrečena krivična sankcija može eventualno da ima uticaj na radni odnos.
33. Na osnovu ovako utvrđenih činjenica Osnovni sud je zaključio da tuženi nije u cijelosti ispoštovao odredbe navedenog pravilnika, jer disciplinski organi tuženog predmetna rješenja zasnivaju na nezakonito provedenom postupku i na iskazima svjedoka datim pred ovlaštenim licem OKP, ne provodeći disciplinski postupak u skladu sa navedenim pravilnikom, tačnije ne provodeći odredbe Pravilnika o nadležnosti Inspektorata u disciplinskom postupku, pa su povrijeđene odredbe člana 17. do 23. tog pravilnika, jer su probijeni svi utvrđeni rokovi za preduzimanje radnji Inspektorata u pogledu provjere navoda iz prijave građana, jer je isti postupak morao biti završen najkasnije u roku od 30 dana od dana prijave žalbe građana. U konkretnom slučaju žalba građana, odnosno prijava lica Milenka Stanišića je bila 27. septembra 2006. godine, što znači da je postupak morao biti završen najkasnije do 28. oktobra 2006. godine, a apelant je svoju odbranu iznio tek 24. novembra 2006. godine pred službenim licem OKP. Takođe se zaključuje da je povrijeđen i član
23. Pravilnika prema kom je disciplinski tužilac dužan odmah, a najkasnije u roku od sedam dana od dana prijema inicijative, odnosno dopune inicijative Inspektorata podnijeti zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka disciplinskom sudu, a Jedinica za profesionalne standarde i Inspektorat za unutrašnju kontrolu su tek 3. januara 2007. godine dali inicijativu za pokretanje disciplinskog postupka protiv tužioca i disciplinski postupak je pokrenut zahtjevom disciplinskog tužioca tek 20. februara 2007. godine, a koji je podnesen bez prethodno provedenog unutrašnjeg postupka od Inspektorata. Dalje je utvrđeno da apelant nije saslušan u roku od 15 dana od pokretanja disciplinskog postupka i da je njegovo prvo saslušanje pred disciplinskim sudom bilo na zapisniku od 13. marta 2007. godine. Pored toga je utvrđeno kao povreda postupka to što je disciplinski sud u drugostepenom postupku postupio suprotno članu 36. stav 6. istog pravilnika po kome je propisano da je organ koji je izrekao prvostepenu mjeru bio obavezan pribaviti mišljenje Sindikata i nakon toga kompletan predmet dostaviti na odlučivanje drugostepenom disciplinskom sudu. Izjave koje je dao apelant kao i svjedok Milenko Stanišić, te svjedok Zoran Pavlović, prema utvrđenju prvostepenog suda, nisu date u skladu sa odredbama Pravilnika, jer su trebale biti date u unutrašnjem postupku koji provodi Inspektorat za unutrašnju kontrolu, praćenje i zaštitu zakonitosti u radu, dok su navedene izjave date CJB Bijeljina - SJB Zvornik u slučaju apelanta, a kod svjedoka Milenka Stanišića i Zorana Pavlovića date kod CJB Bijeljina - PS Milići, pa se zaključuje da su one date kod nenadležnog organa i da su nezakoniti dokazi, pa iako je Milenko Stanišić iskaz dao kod nenadležnog organa, on je ocijenjen kod donošenja odluke i to bez saslušanja ovog svjedoka u postupku i apelantu nije bila data mogućnost da ispita ovog svjedoka u disciplinskom postupku. Takođe je utvrđeno da je disciplinski postupak pokrenut zahtjevom disciplinskog tužioca CJB Bijeljina za pokretanje disciplinskog postupka od 20. februara 2007. godine, a koji je podnesen bez prethodno provedenog unutrašnjeg postupka od Inspektorata, te nije ispoštovana odredba člana 23. Pravilnika prema kojoj je disciplinski tužilac bio dužan odmah, a najkasnije u roku od sedam dana od dana prijema inicijative, odnosno dopune inicijative Inspektorata podnijeti zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka Disciplinskom sudu. Takođe, apelant nije saslušan u roku od 15 dana od pokretanja disciplinskog postupka. Disciplinski sud je na glavnom pretresu 27. aprila 2007. godine, i pored protivljenja apelantovog punomoćnika, pročitao izjavu svjedoka Milenka Stanišića datu na zapisnik ovlaštenom službenom licu u PS Milići 6. decembra 2006. godine, koja je, po mišljenju prvostepenog suda, data pred nenadležnim organom i u disciplinskom postupku bez pravno valjane pouke o dužnosti kazivanja istine i posljedicama lažnog svjedočenja i na ovaj način je tužiocu onemogućeno da ospori iskaz ovog svjedoka na glavnom pretresu, što je u suprotnosti sa odredbom člana 27. stav 1. navedenog pravilnika. Ocjenjujući da je odredbom člana 4. stav 1. tačka 4. navedenog Pravilnika propisano da je teža povreda radne dužnosti neizvršavanje ili nesavjesno, neblagovremeno ili nemarno vršenje radnji i drugih dužnosti, i to u iznosu od 5 bodova, dok je odredbom člana 4. stav 1. tačka 34. propisano da je teža povreda radne obaveze zloupotreba službenog položaja, i to u iznosu od 25 bodova, i da je odredbom člana 6. stav 1. tačka 4. Pravilnika propisano da se izriče disciplinska kazna zbog 25 kaznenih bodova, prvostepeni sud je zaključio da, ukoliko bi se prihvatilo da je tačno utvrđenje disciplinskog suda u pogledu radnji koje je izvršio apelant, to bi predstavljalo teže povrede radne obaveze, ali kako disciplinski postupak nije proveden u skladu sa Pravilnikom, to se prvostepeni sud izjasnio o težini povrede radne dužnosti iz razloga što je to naložio drugostepeni sud u svom rješenju.
34. S obzirom na navedeno prvostepeni sud je našao da je tuženi u vođenju disciplinskog postupka protiv apelanta učinio povrede postupka na navedeni način, pa je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i sudio kao u izreci presude.
35. Presudom Okružnog suda broj 83 0 P 000817 19 Gž 6 od 17. maja 2019. godine žalba tuženog je usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantov zahtjev da se ponište kao nezakonita sporna rješenja o izrečenoj disciplinskoj mjeri prestanka radnog odnosa, te da se naloži tuženom MUP-u RS da apelanta vrati na posao, da mu isplati plaće, uplati doprinose, te naknadi troškove parničnog postupka. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 240,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
36. Okružni sud nije prihvatio stav prvostepenog suda da nepoštovanje rokova za prijavu u okviru unutrašnjeg postupka predstavlja takve povrede postupka zbog kojih su pobijana rješenja nezakonita, što se odnosi na povredu odredaba člana 17. do 23. Pravilnika i da nije ispoštovan član 18. stav 2. Pravilnika kojim je utvrđeno da je za provjere prijave, odnosno predstavke u toku unutrašnjeg postupka potrebno 14, odnosno 30 dana, te člana 23. tog Pravilnika po kome disciplinski tužilac odmah, a najkasnije u roku od 7 dana podnosi zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka i člana 24. istog Pravilnika, da se prvo saslušanje policajca protiv koga je pokrenut disciplinski postupak obavi u roku od 15 dana. Okružni sud je naveo da su to instrukcioni rokovi, a ne prekluzivni i da njihovo propuštanja nema kao posljedicu gubljenje mogućnosti preduzimanja procesne radnje koju je u okviru roka trebalo i izvršiti, jer se ovi instrukcioni rokovi koji su organizacionog karaktera po pravilu odnose na službena lica koja navedenu radnju vrše. Ovakav stav ovog suda je prihvaćen i u Odluci Vrhovnog broj 83 0 P 1300817 1 8 Rev 2 od 12. aprila 2018. godine, gdje je navedeno da drugostepeni sud pravilno zaključuje da ovi rokovi za preduzimanje radnji u pojedinim fazama postupka iz člana 17. do 23. i člana 24. stav 1. Pravilnika predstavljaju rokove koji se odnose na postupanje službenih lica koja treba da izvrše određenu radnju, ali da nepoštovanje tih rokova ne predstavlja takve povrede postupka zbog kojih bi pobijana rješenja bila nezakonita, jer nemaju kao posljedicu gubljenje mogućnosti preduzimanja procesne radnje koja se u okviru roka treba izvršiti i nepoštovanje ovih rokova šteti poslodavcu: zbog eventualnog proteka rokova, zastare pokretanja i vođenja postupka. Pored toga, istaknuto je da se Ustavni sud u Odluci broj AP 2091/14 (pasus I strana 14. odluke) nije izjasnio da su ovi rokovi ni prekluzivni, ni zastarni, nego samo da kod onih rokova kod kojih je preciziran krajnji rok za poduzimanje radnje postoji uputa da se, u slučaju prekoračenja tog roka, o razlozima kašnjenja informiše nadležan organ kao u slučaju iz člana 23. Pravilnika. Dakle, jedina propisana posljedica u ovom slučaju je informisanje nadležnog organa, a propuštanje ovih rokova ne može dovesti do nezakonitosti pobijanih odluka o disciplinskom postupku.
37. Okružni sud je dalje ukazao da je u Odluci broj AP 2091/14 (posljednji pasus na strani 14. odluke) u vezi sa prigovorima da istražni postupak uopšte nije proveden, odnosno da je zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka podnesen (van zakonom propisanog roka), a da nadležni inspektorat nije proveo unutrašnji postupak (čl. 17. do 23. Pravilnika), kako je utvrdio Osnovni sud, Ustavni sud zapazio da se Okružni sud prilikom ispitivanja presude Osnovnog suda ovim problemom uopšte nije bavio, pa Ustavni sud nije u mogućnosti da ispita relevantne apelacione navode, jer Okružni sud nije dao obrazloženje u tom pravcu. S tim u vezi je dalje navedeno da u pogledu ovog pitanja Okružni sud ranije nije nalazio da je potrebno da obrazlaže da li je došlo do zastare pokretanja disciplinskog postupka protiv apelanta, jer na to apelant nije ni prigovarao, a na zastarne rokove sud ne pazi po službenoj dužnosti. Međutim, u vezi sa navedenim zapažanjem Ustavnog suda i dovođenjem u vezu propuštanja navedenih rokova iz unutrašnjeg postupka i potrebe da se utvrdi da li ovo propuštanje ima uticaja na protek zastarnog roka za pokretanje disciplinskog roka protiv apelanta, Okružni sud je prihvatio stav Vrhovnog suda u navedenoj odluci od 12. aprila 2018. godine u kojoj je konstatovano da, što se tiče rokova zastarjelosti koji su propisani u konkretnom slučaju (a kojima se nižestepeni sudovi nisu bavili), proizlazi da je tuženi disciplinski postupak pokrenuo i okončao u rokovima propisanim odredbom člana 41. st. 2. i 3. Pravilnika, odnosno da je postupak za utvrđivanje odgovornosti policajca iz člana 41. stav 2. Pravilnika okončan u roku od godine dana od pokretanja disciplinskog postupka. Na osnovu navedenog, Okružni sud je zaključio da propuštanje navedenih instrukcionih rokova iz unutrašnjeg postupka nije imalo kao posljedicu ni protek zastarnih rokova za pokretanje disciplinskog postupka protiv apelanta.
38. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je nesporno da u provedenom disciplinskom postupku protiv apelanta nije pribavljeno mišljenje Sindikata, pa je bilo potrebno ocijeniti da li je učešće Sindikata u postupku od uticaja na disciplinski postupak. S tim u vezi je ukazano na Presudu Vrhovnog suda broj Rev-215/2000 od 26. januara 2001. godine u kojoj je zauzet stav „da propust disciplinskih organa da zatraže mišljenje sindikata ne može imati za posljedicu poništenje disciplinske mjere, jer se, s obzirom na okolnost ovog slučaja, ne bi moglo očekivati da bi ono bilo pozitivno za tužilju, zato što dokazi na kojima se zasniva disciplinska mjera, kao i njeno priznanje upućuju da je zaista i počinila navedene radnje koje čine povredu radne obaveze“. Shodno navedenom stavu, u ovom predmetu je bilo potrebno ocijeniti da li dokazi na kojima se zasniva disciplinska mjera upućuju da je apelant i počinio navedene radnje koje čine povredu radne obaveze. S tim u vezi je dalje ukazano da, prema stavu Vrhovnog suda Republike Srpske u navedenoj Odluci broj 83 0 P 000817 18 Rev 2 od 12. aprila 2018. godine, obaveza poslodavca da zatraži mišljenje sindikata, propisana odredbom člana 14. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika, ne dovodi automatski do nezakonitosti odluke o disciplinskoj odgovornosti i treba je ocijeniti s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja.
39. Takođe je ukazano da je i u ranijoj drugostepenoj odluci od 12. maja 2007. godine navedeno da treba imati u vidu da nije sa sigurnošću utvrđeno da li je zakonito proveden disciplinski postupak protiv apelanta da bi se samo na osnovu tog izveo zaključak da je bilo nepotrebno utvrđivati da li apelantove radnje zbog kojih je vođen ovaj postupak predstavljaju težu povredu radne obaveze, a kod navedenog stava Ustavnog suda da je potrebno istu težu povredu da utvrdi i sud. U vezi sa tim je i ukazivanje Vrhovnog suda da su se nižestepeni sudovi bavili samo pitanjem formalne zakonitosti pobijanih rješenja, a da se nisu bavili pitanjem da li je pravilno u disciplinskom postupku i na osnovu kojih dokaza utvrđeno da je apelant učinio povredu radne obaveze koja mu je stavljena na teret. U disciplinskom postupku saslušani su svjedoci Zoran Pavlović i Predrag Skočo, te pročitana izjava Milenka Stanišića. Okružni sud je smatrao da se odluka disciplinskog suda ne zasniva samo na iskazu svjedoka Milenka Stanišića, a i stav Vrhovnog suda u navedenoj odluci je da se iz odluke prvostepenog disciplinskog organa ne može zaključiti da je ona zasnovana samo na iskazu svjedoka Milenka Stanišića. Naime, ovaj svjedok je saslušan pred nadležnim organom o „unutrašnjem postupku“ 6. decembra 2006. godine i apelant kao policijski službenik je upoznat sa sadržajem iskaza ovog svjedoka i omogućeno mu je da se o takvom iskazu očituje, a što je u skladu sa članom 28. stav 4. navedenog pravilnika kojim je propisano da, ako se svjedok koji je uredno pozvan ne odazove pozivu ili ne opravda izostanak, postupak će se voditi u njegovom odsustvu, a izjava koju je dao Inspektoratu uzet će se kao vjerodostojna. Navedeno je u skladu i sa stavovima Evropskog suda u predmetu Trubić protiv Hrvatske, aplikacija broj 44887/10, presuda od 2. oktobra 2012. godine. Istaknuto je da je Ustavni sud u Odluci broj AP 2091/14 naložio da se ispita da li je ova izjava data pred nadležnim organom o unutrašnjem postupku, te da li je Okružni sud, ponovo ocjenjujući tu izjavu, našao da je data u unutrašnjem postupku pred ovlaštenim službenim licem CJB Bijeljina - Policijska stanica Milići 6. decembra 2006. godine koje je saslušavalo i svjedoke Zorana Pavlovića i apelanta kao osumnjičenog. Pored toga, odluka disciplinskog suda ne zasniva se samo na iskazu ovoga svjedoka koji je pročitan pred disciplinskim sudom nego i na izjavi saslušanih svjedoka Zorana Pavlovića i Predraga Skoče, pa se ovdje ne može primijeniti stav iz odluke Ustavnog suda u predmetu U 117/03 prema kome će do povrede člana 6. Evropske konvencije doći ako se presuda zasniva isključivo ili uglavnom na izjavama svjedoka sa kojima optuženi nije imao mogućnost da se suoči i da ih ispita, a koje se odnose na krivični postupak. Ustavni sud je u Odluci broj AP 2091/14 naložio i da se ocijeni da li je ova izjava svjedoka Milenka Stanišića data u skladu sa ZKP i ovaj sud nalazi da je ta izjava, prema navedenom stavu, data u skladu sa tim zakonom.
40. Nadalje, navedeno je da je u navedenoj odluci Ustavnog suda ukazano da je potrebno da se utvrde činjenice na okolnosti da li radnje koje je preduzeo apelant predstavljaju povrede radne obaveze i da li je to potrebno obrazložiti da ne bi bilo proizvoljne primjene propisa i postupanja redovnih sudova. S tim u vezi, Okružni sud je našao da je disciplinski postupak pravilno proveden u skladu sa navedenim pravilnikom i da je apelant navedenim radnjama koje su mu stavljene na teret i utvrđene rješenjima u disciplinskom postupku učinio težu povredu radne obaveze. U drugostepenom disciplinskom rješenju od 27. avgusta 2007. godine je konstatovano da je za postojanje bića povrede radne dužnosti iz člana 4. stav 1. tačka 37. Pravilnika odlučna činjenica da li se protiv policajca vodi krivični postupak i da li je pravilan stav prvostepenog disciplinskog suda da su se u navedenim apelantovim radnjama stekla obilježja povrede „neizvršavanje ili nesavjesno, neblagovremeno ili nemarno vršenje radnih i drugih dužnosti iz člana 5. stav 1. tačka 1. Pravilnika". Takođe je utvrđeno da je apelant učinio težu povredu radne obaveze iz člana 4. stav 1. tačka 34. navedenog pravilnikazloupotreba službenog položaja. Navedeno je potvrđeno i Presudom Osnovnog suda u Vlasenici od 15. aprila 2009. godine kojom je apelant pravosnažno osuđen za krivično djelo primanje mita iz člana 351. stav 1. KZRS. Prema tome, proizlazi da je pravilan stav prvostepenog i drugostepenog disciplinskog suda da je apelant navedenim radnjama koje mu se stavljaju na teret i za koje mu je izrečena disciplinska mjera počinio teže povrede radne obaveze.
41. Prema utvrđenom, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, i stavu Vrhovnog suda u Presudi broj Rev-215/2000 od 26. januara 2001. godine, kao i stavu Vrhovnog suda u Rješenju broj 83 0 P 000817 18 Rev 2 od 12. aprila 2018. godine, propust disciplinskih organa da zatraže mišljenje Sindikata ne može imati kao posljedicu poništenje disciplinske mjere jer se, shodno navedenom stavu, ne bi moglo očekivati da bi ono bilo pozitivno za apelanta, zato što dokazi na kojima se zasniva disciplinska mjera upućuju da je apelant zaista i počinio navedene radnje koje čine povredu radne obaveze.
42. Rješenjem Vrhovnog suda broj 83 OP 000817 19 Rev3 od 2. oktobra 2019. godine odbačena je, s obzirom na vrijednost spora, apelantova revizija kao nedozvoljena na osnovu odredbe člana 247. st. 1. i 4. i odredbe člana 237. st. 2. i 3. ZPP.
43. U obrazloženju rješenja je navedeno da se Vrhovni sud u rješenju od 12. aprila 2018. godine izjasnio o pitanjima koja su se u reviziji postavljala: da obaveza poslodavca da zatraži mišljenje Sindikata, propisana odredbom člana 14. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti policajaca i drugih zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske ne dovodi automatski do nezakonitosti odluke o disciplinskoj odgovornosti i da je treba ocijeniti s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, kakvo mišljenje je izraženo i u Odluci Vrhovnog suda broj Rev-215/2000 od 26. januara 2001. godine, da rokovi koji se tiču unutrašnjeg postupka propisanog odredbama člana 17. do 23. Pravilnika i člana 24. stav
1. Pravilnika predstavljaju rokove za preduzimanje radnji službenih lica u pojedinim fazama postupka i da nepoštovanje tih rokova nema kao posljedicu gubljenje mogućnosti preduzimanja procesne radnje koja se u okviru tih rokova trebala izvršiti za razliku od posljedica nepoštovanja rokova propisanih za zastarjelost pokretanja i vođenja disciplinskog postupka čiji protek se nikakvim pravnim sredstvima ne može otkloniti, ali da u konkretnom slučaju proizlazi da je tuženi disciplinski postupak pokrenuo i okončao u okviru rokova zastarjelosti iz člana 41. st. 2. i 3. Pravilnika.
44. Pored toga, istaknuto je da je Ustavni sud u Odluci broj AP 2091/14 izrazio mišljenje da je nesporno da je nadležni organ tuženog sa zakašnjenjem proveo propisanu proceduru iz člana 23. Pravilnika, što je trebalo biti prepoznato kao kršenje procedure od e Okružnog suda, te da nije obrazložen značaj zanemarivanja obaveze pribavljanja mišljenja Sindikata, pa da Ustavni sud nije u mogućnosti da ispita relevantne apelacione navode, jer Okružni sud nije dao obrazloženje u tom pravcu, što je bio razlog zašto je ukinuta presuda Okružnog suda od 29. januara 2014. godine. Dakle, Ustavni sud u predmetu broj AP 2091/14 nije izrazio svoje mišljenje o karakteru ovih rokova, niti o tome da je odluka nezakonita zbog propusta poslodavca da zatraži mišljenje Sindikata, pa nije dovedena u pitanje obaveza poštovanja izraženog shvatanja Ustavnog suda. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
45. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje se, između ostalog, da je pravo na pravično suđenje prekršeno u disciplinskom postupku koji je vođen protiv apelanta u kojem nisu ispoštovani rokovi, ni procedura propisana Pravilnikom. Smatra da su odredbe Pravilnika na najgrublji način višestruko prekršene u prvom redu u pogledu propisanih rokova za postupanje nadležnih organa, jer su neke radnje preduzete protekom dužim od mjesec dana od propisanog roka. Stoga je za apelanta neprihvatljiv stav Okružnog suda da se radi o instrukcionim rokovima, jer je takav stav u direktnoj suprotnosti sa pravom na pravično suđenje koji obuhvata segment suđenja „u razumnom roku“. Kršenje prava na pravično suđenje ogleda se i u segmentu apelantovog prava na odbranu, jer u disciplinskom postupku nije bio u mogućnosti da ispita svjedoka Milenka Stanišića, koji se nije pojavio na raspravi, čija je izjava pročitana na raspravi iako se apelantov punomoćnik tome izričito protivio. Apelant smatra da je izjava data pred nenadležnim organom, bez pouke o posljedicama lažnog svjedočenja i da se, stoga, nije mogla koristiti u disciplinskom postupku jer se radi o nezakonitom dokazu. Apelant kršenje svojih prava vidi i u proizvoljnoj primjeni člana 36. stav 6. Pravilnika jer nadležni organ koji je izrekao prvostepenu mjeru nije pribavio mišljenje Sindikata, a što mu je bila obaveza shodno citiranom članu. Kako je apelantu izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, jasno je da je apelantu povrijeđeno i pravo na imovinu, odnosno pravo na isplatu plata i drugih naknada proisteklih iz radnog odnosa.
46. Apelant navodi da su svi ovi navodi već bili predmet apelacionog postupka pred Ustavnim sudom, te da je Ustavni sud donio Odluku broj AP 2091/14 od 7. marta 2017. godine kojom je usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio povredu apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ukinuo osporenu presudu Okružnog suda i vratio presudu tom sudu da donese novu odluku u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, ali da je u ponovnom postupku Okružni sud donio odluku kojom je na isti način prekršio pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
b)Odgovor na apelaciju
47. Okružni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga iz osporene presude, jer smatra da tom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao.
48. Tuženi MUPRS je ocijenio sve apelacione prigovore neutemeljenim, ponovivši stavove Okružnog suda sa kojima se u potpunosti slaže i koje podržava, predloživši da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
49. U Pravilniku o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti policajaca i drugih zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova RS („Službeni glasnik RS“ br. 4/04, 14/05 i 91/06) relevantne odredbe glase:
Član 2. st.(1) i (2) (1) Policajac odgovara za povrede radne dužnosti koje učini u vrijeme dok je na dužnosti, svojom krivicom.
(2) Odgovornost za krivično djelo i prekršaj ne isključuju disciplinsku odgovornost policajca, ako ista radnja predstavlja i povredu radnih obaveza i dužnosti.
Član 4.
Teže povrede radne dužnosti:
(1)neizvršavanje ili nesavjesno, neblagovremeno ili nemarno vršenje radnih i drugih dužnosti – 5 bodova, (34) zloupotreba službenog položaja – 25 (37) bilo koja druga povreda službene dužnosti koja nije određena kao lakša povreda, a za koju prema važećim propisima može biti izrečena bezuslovna kazna zatvora, ili radnja zbog koje policajcu može biti oduzet certifikat iz člana 18. Zakona o unutrašnjim poslovima – 25 bodova.
Član 17. st. (1) i (2) (1) Unutrašnji postupak za povrede radne dužnosti pokreće se na osnovu: predstavke građana, prijave zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova ili zahtjeva neposrednih rukovodilaca zaposlenih u Ministarstvu.
(2) Unutrašnji postupak iz prethodnog stava sprovodi Inspektorat ili neposredni rukovodilac policajca koji je učinio povredu radne dužnosti, ako ga na to obaveže Inspektorat.
Član 19. stav (1) (1) Nakon sprovedenog unutrašnjeg postupka, načelnik Inspektorata, a uz suglasnost načelnika Jedinice i Biroa, dostavlja inicijativu za pokretanje disciplinskog postupka. Član 23. st. (1) i (4) (1) Disciplinski tužilac odmah, a najkasnije u roku od sedam dana od prijema inicijative, odnosno dopune inicijative Inspektorata, podnosi zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka disciplinskom sudu i zastupa ga pred disciplinskim sudom.
(4) U slučaju težih i komplikovanijih slučajeva disciplinski tužilac može produžiti rok za pokretanje disciplinskog postupka za maksimalno 10 dana, uz obavezu da ministru unutrašnjih poslova podnese pismeni izvještaj o razlozima produženja roka.
Postupak i tok postupka pred disciplinskim sudom Član 24. st. (1) i (3) (1) Po prijemu zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka protiv policajca, predsjednik Prvostepenog disciplinskog suda preduzima sve potrebne mjere da se pripremi pozivanje i obavještavanje svih zainteresovanih strana, podnosilac predstavke ili žalbe, svjedok, policajac protiv koga je postupak pokrenut, Sindikalna organizacija kojoj radnik pripada, tako da se prvo saslušanje obavi u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva.
(3) U slučaju težih i komplikovanijih slučajeva, predsjednik Prvostepenog disciplinskog suda može produžiti rok, iz stava 1. ovog člana, za maksimalno 30 dana uz obavezu da ministru unutrašnjih poslova podnese izvještaj o razlozima produženja roka.
Član 24a.
Organ za vođenje disciplinskog postupka obavezan je da u toku disciplinskog postupka od Sindikalne organizacije kojoj radnik pripada zatraži mišljenje i da ga razmotri. Član 25. st. (1)i (2) (1) U vođenju disciplinskog postupka primjenjuju se načela krivičnog postupka propisana Zakonom o krivičnom postupku.
(2) Disciplinski postupak je hitan i javan.
Član 26. stav (1) (1) U postupku pred disciplinskim sudom policajac mora biti saslušan i mora mu se omogućiti odbrana, a ako on zahtijeva, može ga zastupati predstavnik Sindikalne organizacije.
Član 27. stav (1) (1) Na glavni pretres pozivaju se policajac i njegov branilac, ako ga ima, disciplinski tužilac, predstavnik Sindikata organizacione jedinice kojoj pripada, svjedoci i ostali čije je prisustvu u toku postupka neophodno (vještak).
Član 28. st. (1) i (4) (1) Svjedok je dužan odazvati se pozivu za glavni pretres i iznijeti sve što mu je poznato u vezi s povredom zbog koje je pokrenut disciplinski postupak protiv policajca.
(4) Ako se svjedok koji je uredno pozvan ne odazove pozivu ili ne opravda izostanak, postupak će se voditi u njegovom odsustvu, a izjava koju je dao u unutrašnjem postupku uzeće se kao vjerodostojna.
Član 36. stav (1) (1) Rješenjem se izriču disciplinske mjere (…) Član 36a. st. (4), (8), (10) i (11) (4) Prvostepeni disciplinski sud je obavezan, u ovom dijelu postupka, da zatraži mišljenje Sindikata i da ga proslijedi Drugostepenom disciplinskom sudom.
(8) Ako Prvostepeni disciplinski sud izrekne disciplinsku mjeru – prestanak radnog odnosa, Drugostepeni disciplinski sud prije razmatranja žalbe pribavlja mišljenje direktora policije.
(10) Rješenje Drugostepenog disciplinskog suda je konačno.
(11) Protiv drugostepenog rješenja policajac može pokrenuti spor pred nadležnim sudom, u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.
VI - ROKOVI ZASTARJELOSTI
Član 41. st. (2) i (3) Postupak za utvrđivanje odgovornosti policajca zbog povrede radnih dužnosti iz člana 4. ovog pravilnika ne može se pokrenuti po isteku roka od godine dana od dana kada je povreda učinjena, odnosno po isteku godine dana od saznanja za povredu i učinioca, ako povreda čini istovremeno i radnju koja predstavlja krivično djelo.
Postupak za utvrđivanje odgovornosti iz prethodnog stava ovog člana mora se okončati u roku od godinu dana od dana pokretanja disciplinskog postupka.
VI.Dopustivost
50. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
51. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
52. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio dvije apelacije kojima osporava isključivo Presudu Okružnog suda broj 83 0 P 000817 19 Gž 6 od 17. maja 2019. godine s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 83 0 P 000817 19 Rev3 od 2. oktobra 2019. godine revizija odbačena kao nedopuštena, što znači da je ona u apelantovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni suda konstatuje da je u apelantovom slučaju konačna odluka, u smislu ranije iznesenog stava, Presuda Okružnog suda broj 83 0 P 000817 19 Gž 6 od 17. maja 2019. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 8. avgusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
53. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
54. Apelant pobija presudu Okružnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
55. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
56. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
57. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud zapaža da se ključni apelantovi prigovori odnose na kršenje procedure u disciplinskom postupku koji je vođen protiv apelanta zbog teže povrede radne dužnosti, ukazavši u tom pravcu na brojne propuste i kršenja relevantnih odredaba Pravilnika u kontekstu rokova u kojima su preduzimane određene procesne radnje od organa uprave u tom postupku kao apelantovog poslodavca, nepreduzimanja određenih procesnih radnji propisanih Pravilnikom, te kršenja prava na odbranu, te u tom pravcu ukazuje i na nepoštovanje Odluke Ustavnog suda broj AP 2091/14 od 7. marta 2017. godine kojom je Ustavni sud ranije utvrdio kršenje apelantovog prava na pravično suđenje kada je Okružni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio relevantne odredbe Pravilnika na apelantovu štetu utvrdivši da su sporna rješenja donesena uz poštivanje procedure propisane Pravilnikom i pored evidentnih propusta nadležnih organa prilikom provođenja disciplinskog postupka.
58. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
59. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je primjena prava bila proizvoljna.
60. U konkretnom slučaju Ustavni sud će uporediti i razmotriti presudu Okružnog suda koja je osporena konkretnom apelacijom sa Odlukom Ustavnog suda broj AP 2091/14.
61. Ustavni sud je u citiranoj Odluci broj AP 2091/14, u tački 39, ukazao, između ostalog, da je nesporno da je nadležni organ sa zakašnjenjem, odnosno izvan propisanog roka, proveo procesnu radnju iz člana 23. Pravilnika, te da je, po mišljenju Ustavnog suda, takvo nepoštivanje roka u proceduralnom smislu trebalo biti prepoznato kao kršenje procedure, posebno u okolnostima kada je apelant i pokrenuo radni spor zbog kršenja relevantnih odredaba Pravilnika, tražeći od redovnih sudova da ispitaju pravilnost postupka. U suprotnom, prihvati li se stav Okružnog suda da se propisani rokovi ne moraju „baš striktno poštovati“, jer nisu ni prekluzivni, niti zastarni, bilo bi iluzorno očekivati da organi koji vode disciplinski postupak poštuju propisane rokove, posebno one kod kojih je preciziran krajnji rok za preduzimanje radnje i uz jasnu uputu da se, u slučaju prekoračenja roka, o razlozima kašnjenja informiše nadležni organ, kao u slučaju člana 23. Pravilnika.
62. Ustavni sud zapaža da Okružni sud u osporenoj presudi koja je donesena nakon Odluke broj AP 2091/14 ponovo nije prihvatio stav prvostepenog suda da nepoštovanje rokova za prijavu u okviru unutrašnjeg postupka predstavlja takve povrede postupka zbog kojih su pobijana rješenja nezakonita, što se odnosi na povredu odredaba čl. od 17. do 23. Pravilnika, i da nije ispoštovan član 18. stav 2. Pravilnika kojim je utvrđeno da provjera prijave, odnosno predstavke u toku unutrašnjeg postupka iznosi 14, odnosno 30 dana, te član 23. tog pravilnika po kome disciplinski tužilac odmah, a najkasnije u roku od 7 dana, podnosi zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka, i član 24. istog pravilnika, da se prvo saslušanje policajca protiv koga je pokrenut disciplinski postupak obavi u roku od 15 dana. Okružni sud je naveo da su to instrukcioni rokovi, a ne prekluzivni i da njihovo propuštanja nema kao posljedicu gubljenje mogućnosti preduzimanja procesne radnje koju je u okviru roka trebalo i izvršiti, jer se ovi instrukcioni rokovi, koji su organizacionog karaktera, po pravilu odnose na službena lica koja navedenu radnju i vrše. U tom smislu se pozvao na Odluku Vrhovnog suda broj 83 0 P 1300817 1 8 Rev 2 od 12. aprila 2018. godine, gdje je navedeno da drugostepeni sud pravilno zaključuje da ovi rokovi za preduzimanje radnji u pojedinim fazama postupka iz čl. 17. do 23. i člana 24. stav 1. Pravilnika predstavljaju rokove koji se odnose na postupanje službenih lica koja treba da izvrše određenu radnju, ali da nepoštovanje tih rokova ne predstavlja takve povrede postupka zbog kojih bi pobijana rješenja bila nezakonita, jer nemaju kao posljedicu gubljenje mogućnosti preduzimanja procesne radnje koja se u okviru roka treba izvršiti i nepoštovanje ovih rokova šteti poslodavcu, zbog eventualnog proteka rokova, zastare pokretanja i vođenja postupka. Pored toga, istaknuto je da se Ustavni sud u Odluci broj AP 2091/14 nije izjasnio da ovi rokovi nisu ni prekluzivni, ni zastarni, nego samo da kod onih rokova kod kojih je preciziran krajnji rok za poduzimanje radnje postoji uputa da se, u slučaju prekoračenja tog roka, o razlozima kašnjenja informiše nadležan organ kao u slučaju iz člana 23. Pravilnika, odnosno jedina propisana posljedica u ovom slučaju je informisanje nadležnog organa, a propuštanje ovih rokova ne može dovesti do nezakonitosti pobijanih odluka u disciplinskom postupku.
63. Ustavni sud je nadalje u citiranoj odluci (tačka 40) zapazio da Okružni sud nije pojasnio da li je prethodno ispoštovana obaveza Prvostepenog disciplinskog suda iz stava (4) člana 36a. Pravilnika, koja je i dalje ostala obaveza (da zatraži mišljenje Sindikata i da ga proslijedi Drugostepenom disciplinskom sudu), te da se niti u jednoj dopuni nije izmijenila, tako da je ta obaveza ostala i ona proizlazi iz naknadno dodatog člana 36a. stav (4) Pravilnika (ranije član 36. stav (6) Pravilnika, kako je bilo regulisano prije njegovih izmjena i dopuna). Takođe, ukazano je da obaveza organa koji vodi disciplinski postupak (pribavljanje mišljenja Sindikata) proizlazi i iz člana 24a. Pravilnika, što dovoljno govori o tome da se radi o relevantnoj obavezi, koja je u konkretnom slučaju očito zanemarena, što je Okružni sud propustio da uoči, selektivno primijenivši odredbe člana 36a. Pravilnika na apelantovu štetu.
64. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene odluke Okružni sud naveo da je nesporno da u provedenom disciplinskom postupku protiv apelanta nije pribavljeno mišljenje Sindikata, pa je bilo potrebno ocijeniti da li je učešće Sindikata u postupku od uticaja na disciplinski postupak. S tim u vezi je ukazano na Presudu Vrhovnog suda broj Rev-215/2000 od 26. januara 2001. godine u kojoj je zauzet stav „da propust disciplinskih organa da zatraže mišljenje Sindikata ne može imati kao posljedicu poništenje disciplinske mjere, jer se, s obzirom na okolnost ovog slučaja, ne bi moglo očekivati da bi ono bilo pozitivno za tužilju, zato što dokazi na kojima se zasniva disciplinska mjera, kao i njeno priznanje upućuju da je zaista i počinila navedene radnje koje čine povredu radne obaveze“.
65. Shodno navedenom stavu u ovom predmetu, Okružni sud je ocijenio da li dokazi na kojima se zasniva disciplinska mjera upućuju da je apelant i počinio navedene radnje koje čine povredu radne obaveze. S tim u vezi je dalje ukazano da, prema stavu Vrhovnog suda u navedenoj Odluci broj 83 0 P 000817 18 Rev 2 od 12. aprila 2018. godine, obaveza poslodavca da zatraži mišljenje sindikata, propisana odredbom člana 14. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika, ne dovodi automatski do nezakonitosti odluke o disciplinskoj odgovornosti i treba je ocijeniti s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja. U tom kontekstu je ukazano da su u disciplinskom postupku saslušani svjedoci Zoran Pavlović i Predrag Skočo, te pročitana izjava Milenka Stanišića. Okružni sud je smatrao da se odluka disciplinskog suda ne zasniva samo na iskazu svjedoka Milenka Stanišića. Naime, ovaj svjedok je saslušan pred nadležnim organom o „unutrašnjem postupku“ 6. decembra 2006. godine i apelant kao policijski službenik je upoznat sa sadržajem iskaza ovog svjedoka i omogućeno mu je da se o takvom iskazu očituje, a što je u skladu sa članom 28. stav 4. navedenog pravilnika kojim je propisano da, ako se svjedok koji je uredno pozvan ne odazove pozivu ili ne opravda izostanak, postupak će se voditi u njegovom odsustvu, a izjava koju je dao Inspektoratu uzet će se kao vjerodostojna. Okružni sud je smatrao da je navedeno u skladu i sa stavovima Evropskog suda u predmetu Trubić protiv Hrvatske, aplikacija broj 44887/10, presuda od 2. oktobra 2012. godine, te Odlukom broj AP 2091/14 u kojoj je Ustavni sud naložio da se ispita da li je ova izjava data pred nadležnim organom o unutrašnjem postupku s obzirom na to da je Okružni sud, ponovo ocjenjujući tu izjavu, našao da je data u unutrašnjem postupku pred ovlaštenim službenim licem CJB Bijeljina - Policijska stanica Milići 6. decembra 2006. godine, koje je saslušavalo i svjedoke Zorana Pavlovića i apelanta kao osumnjičenog. Pored toga, odluka disciplinskog suda ne zasniva se samo na iskazu ovoga svjedoka koji je pročitan pred disciplinskim sudom nego i na izjavi saslušanih svjedoka Zorana Pavlovića i Predraga Skoče, pa se ovdje ne može primijeniti stav iz odluke Ustavnog suda u predmetu broj U 117/03 prema kome će do povrede člana 6. Evropske konvencije doći ako se presuda zasniva isključivo ili uglavnom na izjavama svjedoka sa kojima optuženi nije imao mogućnost da se suoči i da ih ispita, a koji se odnosi na krivični postupak. Ustavni sud u Odluci broj AP 2091/14 je naložio i da se ocijeni da li je ova izjava svjedoka Milenka Stanišića data u skladu sa ZKP i ovaj sud nalazi da je ta izjava, prema navedenom stavu, data u skladu sa tim zakonom.
66. Nadalje, navedeno je da je u navedenoj odluci Ustavnog suda ukazano da je potrebno da se utvrde činjenice na okolnosti da li radnje koje je preduzeo apelant predstavljaju povrede radne obaveze i da je to potrebno obrazložiti da ne bi bilo proizvoljne primjene propisa i postupanja redovnih sudova. S tim u vezi, Okružni sud je našao da je disciplinski postupak pravilno proveden u skladu sa navedenim pravilnikom i da je apelant navedenim radnjama koje su mu stavljene na teret i utvrđene rješenjima u disciplinskom postupku učinio težu povredu radne obaveze. U drugostepenom disciplinskom rješenju od 27. avgusta 2007. godine je konstatovano da je za postojanje bića povrede radne dužnosti iz člana 4. stav 1. tačka 37. Pravilnika odlučna činjenica da li se protiv policajca vodi krivični postupak i da je pravilan stav Prvostepenog disciplinskog suda da su se u navedenim apelantovim radnjama stekla obilježja povrede „neizvršavanje ili nesavjesno, neblagovremeno ili nemarno vršenje radnih i drugih dužnosti iz člana 5. stav 1. tačka 1. Pravilnika". Takođe je utvrđeno da je apelant učinio težu povredu radne obaveze iz člana 4. stav 1. tačka 34. navedenog pravilnikazloupotreba službenog položaja. Navedeno je potvrđeno i Presudom Osnovnog suda u Vlasenici od 15. aprila 2009. godine kojom je apelant pravosnažno osuđen za krivično djelo primanje mita iz člana 351. stav 1. KZRS.
67. Imajući u vidu navedeno, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i stav Vrhovnog suda u Presudi broj Rev-215/2000 od 26. januara 2001. godine, kao i stav Vrhovnog suda u Rješenju broj 83 0 P 000817 18 Rev 2 od 12. aprila 2018. godine, Okružni sud je zaključio da propust disciplinskih organa da zatraže mišljenje Sindikata ne može imati kao posljedicu poništenje disciplinske mjere, jer se, shodno navedenom stavu, ne bi moglo očekivati da bi ono bilo pozitivno za apelanta, zato što dokazi na kojima se zasniva disciplinska mjera upućuju da je apelant zaista i počinio navedene radnje koje čine povredu radne obaveze.
68. Dakle, proizlazi da je Okružni sud ponovio iste stavove kao u presudi koju je Ustavni sud ukinuo svojom Odlukom broj AP 2091/14, smatrajući ih proizvoljnim i u suprotnosti sa standardima prava na pravično suđenje.
69. S obzirom na izneseno u obrazloženju ove odluke, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom prekršeno apelantovo prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
70. Imajući u vidu da se radi o radnom sporu koji je po zakonu hitan i da se postupak vodi zbog događaja koji su se desili u septembru 2006. godine, a da apelant još uvijek nije dobio konačnu odluku, Ustavni sud smatra svrsishodnim, pozivajući se na odredbu člana 72. stav (4) Pravila Ustavnog suda, naložiti Okružnom sudu da u roku od dva mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
71. U odnosu na apelacione navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da, s obzirom na prethodni zaključak o povredi prava na pravično suđenje, nije neophodno posebno razmatrati ove apelacione prigovore.
VIII.Zaključak
72. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Okružni sud, zanemarujući odluku Ustavnog suda kojom mu je predmet vraćen na ponovni postupak, ponovno donio istovjetnu odluku kao što je ona koju je Ustavni sud ukinuo, utvrdivši da je taj sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe Pravilnika na apelantovu štetu utvrdivši da su sporna rješenja donesena uz poštivanje procedure propisane Pravilnikom i pored evidentnih propusta nadležnih organa prilikom provođenja disciplinskog postupka.
73. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
74. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić