Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1991/21 (K. Š.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1991/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-1991/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Kenan Šećkanović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Kenan Šećkanović protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 K 302939 21 Kž 2 od 5. ožujka 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 K 302939 20 K 2 od 19. studenog 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Kenan Šećkanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirnes Ajanović odvjetnik iz Tuzle, podnio je 7. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 302939 21 Kž 2 od 5. ožujka 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 302939 20 K 2 od 19. studenog 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda od 19. studenog 2020. godine apelant je oglašen krivim zbog kaznenog djela teška tjelesna ozljeda iz članka 172. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: KZ FBiH), pa mu je za navedeno kazneno djelo uz primjenu odredbi članka 49., 60. i 62. st. 1., 2. i 3. istog zakona, izrečena uvjetna osuda kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci i istovremeno određeno da se ta kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od 2 (dvije) godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Apelant je obavezan platiti troškove kaznenog postupka, dok je oštećeni (E.S.) upućen da imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parničnom postupku.

3. Osporenom odlukom Kantonalnoga suda, apelantov priziv je djelomično uvažen, prvostupanjska presuda je preinačena u odluci o kaznenopravnoj sankciji tako da je apelantu za kazneno djelo teška tjelesna ozljeda iz članka 172. stavak 1. KZ FBiH, zbog kojeg je oglašen krivim tom presudom, izrečenom uvjetnom osudom, uz primjenu članka 49., članka 50. točka b) i članka 51. stavak 1. točka e) KZ FBiH, utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca i istovremeno određeno da se ta kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od 1 (jedne) godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. U ostalom dijelu prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena.

4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi prizivni prigovori da se nisu mogli prihvatiti razlozi za čitanje iskaza svjedoka D.P. u smislu članka 288. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), s obzirom da se razlozi odnose na opće poznatu činjenicu da je zbog pandemije virusa Covid 19 otežano i onemogućeno putovanje između država, te da je otežan povratak osoba iz Njemačke u Bosnu i Hercegovinu, a posebno imajući u vidu da je ostala nepoznata adresa stanovanja svjedoka D.P. u Njemačkoj. Stoga je Kantonalni sud istakao da je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da su ispunjeni uvjeti da se iskaz svjedoka D.P. pročita u smislu članka 288. stavak 2. ZKP FBiH. Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je na temelju iskaza oštećenog E.S., svjedoka D.P. iz istrage, te svjedoka E.Š. iz istrage, izveden zaključak da je apelant, a nakon što mu je oštećeni pokazao srednji prst, prišao oštećenom, prvi zadao udarac oštećenom u predjelu glave i oštećenog oborio na pod u kojem obaranju se oštećeni dočekao na ruku i na taj način došlo do spiralnog prijeloma lijeve nadlaktične kosti kod oštećenog. Pored toga, naveo je da je cijeneći nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine i materijalne dokaze prvostupanjski sud pravilno našao da je apelant poduzeo kaznenopravne radnje iz izreke presude. Konačno, imajući u vidu kazneno djelo koje je apelant počinio, način i okolnostima pod kojima je kazneno djelo počinjeno, stupanj krivnje apelanta i jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, posebno činjenicu da je apelant bio isprovociran od strane oštećenog, Kantonalni sud je istakao da je osnovano prizivom apelanta prigovarano da mu je izrečenom uvjetnom osudom utvrđena stroga kazna kao i dug rok provjeravanja posebno kada se ima u vidu da apelant nije osuđivan, pa je priziv apelanta u tom dijelu uvažen i prvostupanjska presuda preinačena u odluci o kaznenoj sankciji.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da nije postojala mogućnost primijene članka 288. stavak 2. ZKP FBiH i čitanja iskaza svjedoka D.P. iz istrage. Relevantni propisi

6. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)

7. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 288. stavak (2) Iznimke od neposrednog izvođenja dokaza (2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, zapisnici o iskazima danim u istrazi mogu se po odluci suca odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je znatno otežan uslijed važnih uzroka ili ako bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP FBiH, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, naime, ukazao na to da je prvostepeni sud na glavnoj raspravi dopustio izvođenje dokaza (čitanje iskaza svjedoka D.P. iz istrage) u skladu s člankom 288. stavak 2. ZKP FBiH, pri čemu je za takav svoj zaključak dao detaljne i jasne razloge u kojima Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1991/21 (K. Š.) | Sudska praksa | Aktio