Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-562/20 (R.O.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-562/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 562/20, rješavajući apelaciju R. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija R. O. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 148823 19 Kž od 13.

decembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 148823 17 K od 8. jula 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant R. O. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bakir Ljubović, advokat iz Zenice, podnio je 13. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 148823 19 Kž od 13. decembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 148823 17 K od 8. jula 2019. Apelant je u apelaciji, a potom i podneskom od 21. oktobra 2020. godine zatražio donošenje privremene mjere kojom se „odlaže izvršenje kazne zatvora […] do okončanja postupka po apelaciji“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno odlukama br. AP 562/20 od 11. marta i 10. novembra 2020. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba) apelantove zahtjeve za donošenje privremene mjere odbio kao neosnovane.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog sud, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 10. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud i Općinski sud su 15. i 22. juna 2021. godine dostavili tražene odgovore. Tužilaštvo nije dostavilo svoj odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Općinski sud je Presudom broj 43 0 K 148823 17 K od 8. jula 2019. godine apelanta proglasio krivim što je u vrijeme i na način kako je to opisano u izreci presude radnjama opisanim pod tač. 1. (13 podtački), 2. i 3. počinio produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. U skladu sa članom 76. stav 1) u vezi sa stavom 2) KZFBiH apelantu je izrečena bliže opisana mjera sigurnosti. Apelant je proglašen krivim što je na način kako je to opisano u izreci presude u periodu od 2012. do 2015. godine u svojstvu službenog lica na poziciji direktora Službe za zapošljavanje Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Služba), iskorištavanjem svog službenog položaja i ovlaštenja propisanih članom 44. Statuta Službe, postupao suprotno interesima Službe, a s ciljem da većem broju lica pribavi korist u vidu zaposlenja u Službi, za vrijeme trajanja Mjera štednje radi finansijske stabilizacije Službe. Utvrđeno je da je apelant na navedeni način iskorištavanjem svojih službenih ovlaštenja drugim licima pribavio korist u vidu zaposlenja. Istom presudom Općinski sud je odbio optužbu protiv apelanta u odnosu na radnje iz tačke 1.3.) i 1.10) optužnice, kojim je bio optužen da je počinio produženo krivično djelo iz člana 383. stav 1, a u vezi sa članom 55.

KZFBiH.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je za svaku pojedinačnu tačku optužnice, odnosno presude kojom je apelant proglašen krivim naveo dokaze koje je proveo. Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza, što u toku postupka nije bilo sporno, utvrdio da je apelant u periodu od 2012. do 2015. godine imao svojstvo službenog lica jer je obavljao funkciju direktora Službe. Također, Općinski sud je utvrdio da je dokazano da je apelant, suprotno interesima Službe, a s ciljem da većem broju lica pribavi korist, radnjama koje su opisane u tačkama: I)-1/1 do I)-l/15;I)-2. i I)-3. izreke presude, zaista i pribavio drugim licima korist u vidu zaposlenja, a koja lica nisu imala potrebne kvalifikacije ili radno iskustvo. Također, dokazano je da je zapošljavanje navedenih lica vršeno u toku trajanja Mjera štednje radi finansijske stabilizacije Službe, usvojenih zaključkom Upravnog odbora od 20. aprila 2012. godine, kada je počela njihova primjena, a da je tim mjerama propisano da Služba neće primati nove zaposlenike u radni odnos, niti da će se vršiti izmjene sistematizacija koje bi za rezultat imale povećanje izdataka ove vrste. Iz svih provedenih dokaza jasno proizlazi da su sporna zapošljavanja koja su bila predmet optuženja vršena upravo u periodu dok su bile na snazi predmetne Mjere štednje, a da je apelant bio svjestan sadržaja tih mjera, te da je bio svjestan da svako zapošljavanje predstavlja direktno kršenje osnovne intencije tih mjera, a da je svojim postupcima u vezi sa konkretnim zapošljavanjima koja su predmet optuženja želio pribaviti korist licima koja je zaposlio, pri tome svjesno postupajući suprotno odredbama Pravilnika koji propisuju uvjete – opise radnih mjesta za svakog od zaposlenika. Općinski sud je naveo da iz iskaza četiri imenovana svjedoka proizlazi da su u kritičnom periodu 2012. do 2015. godine bile na snazi Mjere štednje, te da je istim mjerama propisano da Služba neće primati nove zaposlenike u radni odnos, niti da će se vršiti izmjene sistematizacija koje bi za rezultat imale povećanje izdataka ove vrste. Također, iz iskaza ovih svjedoka vidljivo je da su se kontinuirano vršila nova zapošljavanja, a za koja većinom nisu ispunjavani svi uvjeti propisani sistematizacijom Službe, te da za većinu zaposlenih nije postojala saglasnost rukovodioca, već je apelant vršio nova zapošljavanja prema vlastitom nahođenju.

8. Općinski sud je naveo da se kod ovakve vrste krivičnih djela kada se kao izvršioci pojavljuju u konkretnom slučaju službena lica postavlja pitanje da li se uopće može problematizirati svijest o protivpravnosti kao eventualna negacija umišljaja. Ovo iz razloga što službeno lice mora poznavati svoje službene dužnosti. U konkretnom slučaju radilo se o službenom licu na poziciji direktora Službe koji je kao rukovodilac i po zakonu i po općim internim aktima Službe odgovoran za, između ostalog, i zakonit rad Službe, iz čega se mora zaključiti da je apelant bio svjestan svog svojstva i svojih dužnosti i ovlaštenja, odnosno zakonskih i podzakonskih akata kojima je to regulirano. Istaknuto je da izvedeni dokazi ukazuju da je kod apelanta u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela postojala krivnja za to djelo. Naime, on je bio svjestan svoga djela, što znači da je obavljajući poslove direktora Službe znao da su u kritično vrijeme bile na snazi mjere štednje u Službi zbog manjka sredstava za rad, tj. da je bio moratorij za prijem novih radnika u radni odnos, da kao direktor Službe nije mogao izvršiti prijem novih radnika u radni odnos bez prijedloga neposrednog rukovodioca i bez ispunjavanja općih i posebnih uvjeta (odgovarajuća stručna sprema i radno iskustvo propisani Pravilnikom), koje činjenice je apelant ignorirao i izvršio prijem novih radnika na način kako je to bliže opisano u tačkama I)-l/l do I)-1/15, I)-2 i I)-3 izreke presude, iako je znao da su predmetne radnje u suprotnosti s pobrojanim internim aktima i da su stoga protivpravne. Dakle, apelant je znao da čineći predmetne protivpravne radnje kao službeno lice u Službi postupa protivpravno u namjeri pribavljanja koristi za druge u vidu zaposlenja, odnosno stjecanja imovinske koristi u vidu zarađenih ličnih dohodaka, to jest bio je svjestan svog djela i htio je njegovo izvršenje, te je postupao s direktnim umišljajem pa ga je stoga Općinski sud i proglasio krivim.

9. Konačno, Općinski sud je naveo da je nakon okončanog dokaznog postupka na glavnom pretresu Tužilaštvo odustalo od krivičnog gonjenja apelanta za tačke 1/3. i 1/10. optužnice iz razloga što nije dokazano da ih je počinio, te je slijedom toga, u skladu sa članom 298. tačka b) ZKPFBiH odbijena optužba protiv apelanta za opisane radnje pod tačkom II) izreke presude.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 148823 19 Kž od 13. decembra 2020. godine djelomično je uvažena žalba apelantovog branioca izjavljena protiv Presude Općinskog suda broj 43 0 K 148823 17 K od 8. jula 2019. godine i prvostepena presuda je preinačena u pogledu odluke o kazni, te je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.

11. Kantonalni sud je u presudi interpretirao sadržaj apelantove žalbe, te naveo da je ocjenom žalbenih navoda zaključio kao u izreci svoje presude. U tom smislu je ukazano na definiciju pojma krivičnog djela – zloupotreba položaja ili ovlaštenja – propisana je u članu 383. stav (1) KZFBiH, te da je u najširem smislu zloupotreba svako ponašanje koje je protivpravno i protivno interesima službe, a posebno ono koje je protivno Ustavu, zakonu ili drugom propisu. Slijedom toga, da svako službeno lice čije djelatnosti nisu u saglasnosti sa interesima službe zloupotrebljava svoju službenu dužnost. Navedeno krivično djelo se može izvršiti samo s umišljajem, i to samo s direktnim umišljajem jer je za postojanje djela potrebna i namjera da se zloupotrebom službenog položaja pribavi sebi ili drugom kakva korist, odnosno da se drugom nanese šteta.

12. Nakon što je Kantonalni sud izvršio uvid u pobijanu presudu utvrdio je da je prvostepena presuda napisana na jasan, razumljiv i ne protivrječan način, da je u presudi naveden iscrpan sadržaj svih izvedenih dokaza, analiza i ocjena. U ovoj konkretnoj krivičnoj stvari Kantonalni sud nalazi da je prvostepeni sud korektno i pregnantno naveo svu dokaznu građu (subjektivne i materijalne dokaze), analizu i ocjenu svih izvedenih dokaza, kako optužbe tako i odbrane, iz koje dokazne građe, koju je utvrdio prvostepeni sud, i prema ocjeni Kantonalnog suda, proizlazi sljedeće. Prvo, da je apelant u kritično vrijeme (od 2012. do 2015. godine) obavljao funkciju direktora Službe, dakle postupao u okviru prava i dužnosti propisanih zakonom i drugim pravnim aktima u svojstvu službenog lica. Drugo, da je u navedenom periodu, u tom svojstvu, izvršio zapošljavanje više lica protivno propisima kojima se štite interesi Službe, dakle iskorištavanjem svog službenog položaja postupao suprotno interesima službe, a s namjerom da se većem broju lica pribavi korist u vidu zaposlenja u službi (imena lica koja su zaposlena na opisanim radnim mjestima navedena u presudi). Treće, Kantonalni sud uvidom u dokaznu građu (subjektivne i materijalne dokaze), koje je prezentirao prvostepeni sud, također nalazi nesporno utvrđenim, i to prevashodno na bazi materijalnih dokaza, da navedena zaposlena lica nisu ispunjavala propisane opće i posebne uvjete koji su traženi za zapošljavanje na određenom radnom mjestu, na način ili da kandidati nisu imali odgovarajuću školsku spremu ili odgovarajuću školsku spremu koja se traži za predmetno radno mjesto po raspisanom javnom pozivu Službe, ili da nisu imali propisane godine radnog iskustva, ili da su zaposleni bez prijedloga neposrednog rukovodioca koji je morao po propisima da postoji, ili prethodno nisu imali potrebne godine radnog iskustva za radno mjesto na koje su zaposleni shodno raspisanom javnom pozivu za zapošljavanje, ili da su neke prijave za zapošljavanje podnosili nakon već sklopljenog ugovora o radu, ili da su neke prijave podnesene nakon isteka roka raspisanog javnog poziva za prijavu na radno mjesto, pa su na takav način zaposleni. Četvrto, Kantonalni sud nalazi da je prvostepeni sud nesporno utvrdio da su navedena zapošljavanja od apelanta izvršena, mada navedeni kandidati, kako to proizlazi iz subjektivnih i prevashodno materijalnih dokaza, nisu ispunjavali propisane opće i posebne uvjete koji su traženi za zapošljavanje na određenom radnom mjestu za zapošljavanje; da su zapošljavanja od apelanta izvršena protivno odredbama člana 44. stav 9. Statuta i člana 9. Pravilnika o organizaciji rada Službe; prvostepeni sud precizno navodi sve blanketne propise, kao na primjer, protivno odredbama tačaka 3. 2. 2. Pravilnika o organizaciji rada službe ili odredbama člana 105. istoga pravilnika, kao i drugih blanketnih propisa čije su odredbe precizno naznačene u prvostepenoj presudi, kao i za pojedine kandidate protivno Programu sufinansiranja aktivnih mjera za podsticaj nezaposlenih lica bez radnog iskustva ili Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta u Službi. Peto, Kantonalni sud nalazi nesporno dokazanim da je apelant svojim protivpravnim radnjama, zapošljavanjem navedenih lica koja nisu ispunjavala propisane opće i posebne uvjete za zaposlenje na predmetna radna mjesta, njima pribavio korist u vidu zaposlenja u Službi.

13. Prvostepeni sud je u obrazloženju prvostepene presude za svako naprijed navedeno utvrđenje i protivpravno zaposleno lice iscrpno i detaljno naveo koje to propisane opće i posebne uvjete nisu ispunjavali navedeni kandidati da bi bili zaposleni na predmetna radna mjesta. Sve relevantne činjenice utvrđene su i temeljem subjektivnih i materijalnih dokaza (uvidom u sklopljene ugovore o radu, svjedodžbe o školskoj spremi i diplome, radne knjižice, pismene podatke da li su podnesene ili nisu podnesene prijave za radno mjesto, da li su pismeno podnesene u propisanim rokovima na javni poziv službe) uz precizno označavanje protivno kojim blanketnim propisima su navedena lica zaposlena u Službu (str. 16–25. obrazloženja prvostepene presude).

14. Nasuprot tome, činjeničnom i pravnom utvrđenju prvostepenog suda, u toku prvostepenog postupka, a ni u žalbi, odbrana nije ponudila nikakve protivdokaze kojima bi se dovela u pitanje vjerodostojnost i istinitost prezentiranih dokaza. Kantonalni sud je također konstatirao da je svaki pojedinačni slučaj zapošljavanja koje je izvršio apelant činjenično i krivičnopravno elaboriran neovisno o mjerama štednje u Službi, i to prevashodno na materijalnim dokazima: uvidom u sklopljene ugovore o radu, svjedodžbe o školskoj spremi i diplome, radne knjižice, pismene podatke da li su podnesene ili nisu podnesene prijave za radno mjesto, da li su pismeno podnesene u propisanim rokovima na javni poziv Službe, da li je postojao prijedlog neposrednog rukovodioca za zapošljavanje, na precizno označavanje protivno kojim blanketnim propisima je navedeno, i drugo.

15. Nasuprot pobrojanim materijalnim dokazima, na kojima se prevashodno temelji optužba i prvostepena presuda, koncept odbrane/žalbe temelji se prevashodno na iskazu apelanta i nekoliko svjedoka (Binasa Avdić, Jasminka Kovačević i Mehmed Hamzić), i na aktima u vezi s mjerama štednje kao dokaz da apelant nije postupao protivpravno, da je imao pravo da vrši zapošljavanje, kojim iskazima i aktima nije osporena vjerodostojnost dokaza optužbe, kako u pogledu konkretnih inkriminiranih radnji izvršenja i njihove protivpravnosti, kao što je već prezentirano.

16. Kantonalni sud je ocijenio da je tvrdnja žalbe „da je logično da apelant nije ni bio dužan ni mogao i trebao lično vršiti provjeru za svakog pojedinačnog zaposlenog, da li ispunjava sve propisane opće i pojedinačne uvjete za prijem u radni odnos“ i odgovornost prebacivati na stručnu službu, samo jedan od neutemeljenih načina kojim se služi odbrana/žalba za izbjegavanje apelantove krivične odgovornosti. Naime, apelant je u kritično vrijeme (od 2012. do 2015. godine) obavljao funkciju direktora Službe, dakle postupao u svojstvu službenog lica, kojem je zakonom povjeren određen krug poslova, koji se odnose na primjenu zakona ili propisa donesenih temeljem zakona ili nekog drugog općeg pravnog akta (član 2. tačka 3. KZFBiH); jednom riječi, da je kao službeno lice bio odgovoran za zakonit rad Službe u cjelini (u ovom konkretnom slučaju i zapošljavanja) u okvirima poslova koji su njemu povjereni na radu u Službi.

17. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je sažeto istakao samo ono što je po istaknutim prigovorima iz žalbe krivičnopravno najbitnije, a detaljna obrazloženja u vezi s pojedinosti data su u obrazloženju prvostepene presude, a koju analizu, ocjene i zaključke prvostepenog suda Kantonalni sud prihvata kao svoje, pa se apelant u vezi s ostalim upućuje na obrazloženje prvostepene presude.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnje tekstu: Evropska konvencija) jer su prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno i proizvoljno primijenili odredbe člana 35. KZFBiH. Pojašnjava da je osuđen zbog počinjenja produženog krivičnog djela iz člana 383. stav 1. a u vezi sa članom 55. KZFBiH, koje krivično djelo po svom sadržaju može biti počinjeno samo sa umišljajem, dok nehatno izvršenje ovog krivičnog djela, kako apelant smatra, nije moguće. U svojoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude apelant je naročito ukazao da za prvostepeni sud subjektivni odnos apelanta prema radnjama koje mu se stavljaju na teret apsolutno nije bitan, iako se radi o krivičnom djelu koje se može počiniti isključivo sa umišljajem, zbog čega prije svega u činjeničnom opisu i nedostaju činjenice kojima bi se za svaku apelantovu radnju moglo definirati da li je ta radnja počinjenja sa umišljajem, a ako jeste, sa kojim oblikom umišljaja i opisom činjenica koje to dokazuju, niti je u obrazloženju pobijane presude prvostepeni sud na bilo koji način utvrđivao ili obrazložio subjektivni odnos optuženog prema radnjama krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Kantonalni sud je u svojoj presudi u cijelosti prihvatio obrazloženje prvostepenog suda u pogledu postojanja elemenata ovog krivičnog djela, a kada je u pitanju apelantov subjektivni odnos prema ovom krivičnom djelu. Apelant ističe da je žalbene prigovore koji se tiču činjeničnih (bliže opisanih) utvrđenja Kantonalni sud ocijenio kao jedan od neutemeljenih načina kojim se služi odbrana/žalba za izbjegavanje apelantove krivične odgovornosti, te da je i ostale prigovore Kantonalni sud šturo obrazložio. Navodi da iz obrazloženja Kantonalnog suda proizlazi da je službeno lice uvijek odgovorno, čak i kada je od posebnog odjeljenja za prava poslove koje ima obavezu utvrđivati uvjete za prijem u radni odnos prevaren ili kada je to odjeljenje nepravilno (makar iz nehata) pogrešno tumačilo uvjete iz općeg akta, te predložilo službenom licu – direktoru nacrt ugovora uz potvrdu načelnice odjeljenja da je on sačinjen u svemu po zakonu i općem aktu, a da prethodno tokom postupka nije i pokušano, a kamoli dokazana apelantova svijest da ponuđeni nacrti ugovora o radu nisu sačinjeni u skladu sa zakonom i općim aktima Službe, te volja da takve ugovore uprkos tome potpiše, i to radi pribavljanja koristi licima koja nije uopće znao. Dakle, nije potrebno posebno obrazlagati pojam „direktnog umišljaja“, ali je očito da taj pojam svakako podrazumijeva da je apelant (inače ekonomista po struci) prije potpisivanja spornih 15 ugovora o radu morao biti svjestan da ponuđeni nacrti ugovora o radu koje je sačinilo stručno pravno odjeljenje Službe (u okviru svojih nadležnosti utvrđenih sistematizacijom radnih mjesta), te koje je potpisala načelnica tog odjeljenja kao dokaz da je ponuđeni nacrt ugovora zasnovan na zakonu i općem aktu, nisu sačinjeni u skladu sa uvjetima iz općeg akta, ili da je tumačenje pojedinih uvjeta kao npr. pojma radno iskustvo i radno iskustvo u struci od pravnog odjeljenja pogrešno i suprotno uvjetima iz općeg akta, a da je apelant ipak htio potpisati te akte s namjerom pribavljanja koristi drugom u vidu zapošljavanja. U svojoj žalbi za svaku radnju izvršenja apelant je jasno i precizno naveo način potpisivanja ugovora o radu, obaveze odjeljenja za pravne poslove u tom procesu (provjera uvjeta za zapošljavanje za svakog pojedinačnog kandidata u skladu sa općim aktom i potrebama Službe), te potpisivanje načelnice odjeljenja za pravne poslove na nacrtu ugovora kao potvrda izvršene provjere i usklađenosti sa općim aktom, te propuste prvostepenog suda prilikom ocjene svake pojedinačne radnje koja mu se stavlja na teret, a prije svega izostanak bilo kakvog obrazloženja u pogledu apelantovog subjektivnog odnosa za svaku pojedinačnu radnju. Međutim, Kantonalni sud je propustio obrazložiti svaki pojedinačni prigovor na te okolnosti, ali je u svojoj presudi naveo da u cijelosti prihvata obrazloženje prvostepenog suda na sve okolnosti, čime praktično nedostaje i cjelovito obrazloženje drugostepene presude.

II.Odgovor na apelaciju

19. Općinski sud je naveo da je apelacija proizvoljna iz razloga što se ne zasniva na stanju spisa budući da je u predmetnom postupku apelantu i njegovom braniocu omogućeno da se izjasne o svim dokazima optužbe i da izvedu sve dokaze koje su predložili, kao i iz razloga što je taj sud izvršio savjesnu i cjelovitu ocjenu svih dokaza, a u obrazloženju svoje presude je iznio razloge o odlučnim činjenicama.

20. Kantonalni sud je naveo da je sve što se imalo krivičnopravno relevantno reći u vezi s predmetom povodom kojeg je podnesena apelacija rečeno u obrazloženju osporene presude, u kojoj su apsolvirani svi navodi žalbe apelantovog branioca.

V.Relevantni propisi

21. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2. tačka (3) Značaj izraza u ovom zakonu (3) Službena osoba je izabrani ili imenovani službenik ili druga službena osoba u organima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti i u drugim organima uprave i službama za upravu Federacije, kantona, gradova i općina koje obavljaju određene upravne, stručne i druge poslove u okviru prava i dužnosti vlasti koja ih je osnovala; osoba koja stalno ili povremeno vrši službenu dužnost u navedenim organima i tijelima; ovlašćena osoba u privrednom društvu ili u drugoj pravnoj osobi kojoj je zakonom ili drugim propisom donesenim na osnovu zakona povjereno obavljanje javnih ovlašćenja, a koja u okviru tih ovlasti obavlja određenu funkcija; te druga osoba koja obavlja određenu službenu funkcija na osnovu ovlašćenja iz zakona ili drugog propisa donesenog na osnovu zakona.

Član 21.

Krivično djelo Krivično djelo jeste protupravno djelo koje je zakonom propisano kao krivično djelo, čija su obilježja propisana zakonom i za koje je zakonom propisana krivičnopravna sankcija.

Član 35.

Sadržaj krivice (1) Krivica postoji ako je počinitelj u vrijeme počinjenja krivičnog djela bio uračunljiv i pri tome postupao s umišljajem.

(2) Krivica za krivično djelo postoji i ako je počinitelj postupao iz nehata, ako to zakon izričito predviđa."

Član 37.

Umišljaj (1) Krivično se djelo može učiniti s direktnim ili eventualnim umišljajem.

(2) Učinitelj postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje.

(3) Učinitelj postupa s eventualnim umišljajem kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastupanje.

Član 55.

Produženo krivično djelo (1) Odredbe ovog zakona o stjecaju krivičnih djela neće se primijeniti kad učinitelj učini produženo krivično djelo.

(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

(3) Kad se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.

Član 383. stav (1) Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1)Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

22. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 K 148823 19 Kž od 13. decembra 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 13. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja [...] osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

30. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije.

31. Imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, Ustavni sud treba ispitati da li je u predmetnom postupku došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje na način na koji to on tvrdi, odnosno jesu li redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u predmetnom krivičnom postupku postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije primjenjujući kako relevantne materijalnopravne tako i procesnopravne norme.

32. U tom kontekstu Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je njegova odbrana isticala u postupku pred redovnim sudovima te koje su redovni sudovi ispitali.

33. Ustavni sud zapaža da je apelant, prije svega, ukazao da su redovni sudovi u predmetnoj krivičnopravnoj stvari proizvoljno primijenili materijalno pravo, i to prije svega odredbe člana 35. KZFBiH. U tom smislu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Istovremeno, redovni sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

34. U pogledu apelantovih navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog prava budući da su, kako apelant navodi, u konkretnom slučaju pogrešno i proizvoljno primijenjene odredbe člana 35. KZFBiH, Ustavni sud primjećuje da je apelant proglašen krivim i osuđen jer je počinio produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav (1) KZFBiH. Ustavni sud ukazuje da je zakonska odredba kojom je određeno biće krivičnog djela iz člana 383. stav 1. KZFBiH (za koje je apelant proglašen krivim) uopćena, odnosno da se radi se o krivičnom djelu blanketnog karaktera, što znači da je potrebno utvrditi koje zakonske ili druge propise je učinilac prekršio. Pri tome, kršenje zakona ili drugih propisa može se sastojati u činjenju, preduzimanju određenih aktivnih radnji koje posmatrane zajedno određeno postupanje karakteriziraju kao očito nesavjesno poslovanje, kao i nečinjenjem, npr. propuštanjem vršenja dužnog nadzora, koju obavezu nalaže odgovarajući zakonski ili drugi propis.

35. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi utvrđenje redovnih sudova, nakon provedenog dokaznog postupka, da je apelant predmetno krivično djelo izvršio umišljajno. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, kako u izreci prvostepene presude tako i u obrazloženjima osporenih odluka, jasno ukazali da je apelant zloupotrijebio položaj na način što je iskorištavanjem svojih službenih ovlaštenja drugim licima pribavio korist u vidu zaposlenja, na koji način je počinio krivično djelo iz člana 383. stav (1) KZFBiH. Odredbama člana 383. stav (1) KZFBiH je popisano da „službeno ili odgovorno lice u Federaciji koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.“ Dalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 35. KZFBiH propisan sadržaj krivice na način da je propisano da „(1) Krivica postoji ako je počinitelj u vrijeme počinjenja krivičnog djela bio uračunljiv i pri tome postupao s umišljajem“, te da „(2) Krivica za krivično djelo postoji i ako je počinitelj postupao iz nehata, ako to zakon izričito predviđa.“ Dakle, iz navedenih odredaba proizlazi da se krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim može počiniti samo sa umišljajem budući da zakon, u smislu odredba stava (2) člana 35. KZFBiH, nije propisao da krivično djelo postoji i ako je počinilac postupao iz nehata. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz analize sadržaja osporene odluke proizlazi da u njenom obrazloženju nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, kako onih koje je predlagala optužba tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana, a iz kojih je Općinski sud zaključio da je apelant postupao s direktnim umišljajem jer je bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje. O navedenom zaključku Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja koja Ustavnim sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Dakle, Općinski sud je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, tj. zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav (1) u vezi sa članom 55. KZFBiH.

36. Kada je u pitanju apelantovo ukazivanje na proizvoljnost u postupanju više sudske instance, u konkretnom slučaju Kantonalnog suda, kod odlučivanja o žalbi njegove odbrane, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da pravo na žalbu u krivičnopravnim stvarima kao takvo samostalno nije garantirano članom 6. Evropske konvencije, već članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, prema ocjeni Ustavnog suda, suština apelantovih navoda u vezi s tim pravom pokreće pitanje prava na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da obrazložena odluka mora biti zasnovana na objektivnim kriterijima i da štiti pravo na odbranu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). Nadalje, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, stranica 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi Boldea protiv Rumunije, stav 30).

37. U svjetlu navedenih principa, Ustavni sud primjećuje da je osporena odluka Kantonalnog suda posebnu pažnju posvetila svim navodima apelantove odbrane od suštinskog značaja, kojima su osporavani stavovi Općinskog suda iz prvostepene presude i koje navode je apelant ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u toj drugostepenoj presudi dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne utječu na konačnu odluku koja se tiče njegove krivice za počinjena predmetna krivična djela. Kako se suština žalbenih navoda u postupku pred Kantonalnim sudom odnosila na tvrdnje apelantove odbrane o pogrešnom zaključku prvostepenog suda da je on počinilac predmetnog krivičnog djela, Ustavni sud nalazi da samo prihvatanje činjeničnopravnih zaključaka Općinskog suda od Kantonalnog suda u tom smislu nije ugrozilo poštovanje garancija prava na obrazloženu sudsku odluku na apelantovu štetu, s obzirom na prethodno zauzeti stav Ustavnog suda da nema proizvoljnosti u načinu na koji je Općinski sud cijenio dokaze i izveo zaključak o apelantovoj krivnji. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje određenog činjeničnog utvrđenja ili pravnog shvatanja iz nižestepene sudske odluke od više sudske instance, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40).

38. Ustavni sud napominje i da je prilikom donošenja odluke ispitao ostale navode, ali ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati jer nalazi da su redovni sudovi na dvije instance dali logične i zadovoljavajuće odgovore na ostale apelantove prigovore, kao i da njegovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost predmetnog postupka.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da, kako osporenim odlukama redovnih sudova tako i u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi, a naročito Kantonalni sud, za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-562/20 (R.O.) | Sudska praksa | Aktio