Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2018/21 (M. L.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2018/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-2018/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mirsad Ljubijankić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirsad Ljubijankić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 035266 20 Rev od 9. veljače 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Ljubijankić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Hamdija Veladžić odvjetnik iz Bihaća, podnio je 8. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 035266 20 Rev od 9. veljače 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništav sporazum o namirenju zaključen 2013. godine između prednika tuženika (,,Sunce BH Osiguranja“ d.d. Livno) i apelanta, te da se naloži tuženiku („Adriatic Osiguranju“ d.d. Sarajevo) da apelantu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti isplati iznos od 25.000,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 10.000,00 KM i za pretrpljeni strah iznos od 6.000,00 KM.
3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je neutemeljeno ukazivanje apelanta da je drugostupanjskom presudom onemogućen raspravljati pred sudom iz razloga što nije sankcionirano odbijanje apelantovih dokaznih prijedloga od strane prvostupanjskoga suda. Vrhovni sud je istakao da stoji činjenica da je prvostupanjski sud odbio prihvatiti izvođenje određenih dokaza ocijenivši da su nebitni za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, jer su dokazi predloženi na okolnost pravilnog zastupanja prednika tuženika i stranačke sposobnosti prednika tuženika vezano za odluku o prijedlogu za ponavljanje postupka kojom je ukinuta ranija prvostupanjska presuda. U svezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je iste prizivne prigovor cijenio drugostupanjski sud i zaključio da nisu utemeljeni tako da apelant nije onemogućen raspravljati o bitnim činjenicama u ovom postupku (članak 209. u svezi s člankom 227. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP)). Vrhovni sud je istakao da su ocjenom dokaza koje su stranke izvele na glavnoj raspravi kod prvostupanjskoga suda nižestupanjski sudovi utvrdili da je apelant zastupan po punomoćniku Dajani Džaferbegović, odvjetnici iz Bihaća 2013. godine zaključio s prednikom tuženika sporazum o namirenju naknade štete povodom osiguranog slučaja i da je prednik tuženika na temelju zaključenog sporazuma u cijelosti izmirio svoju obavezu tako što je iznos od 5.250,00 KM isplatio apelantu. Pri tomu, Vrhovni sud je istakao da prilikom zaključenja sporazuma nisu postojale manje volje na strani apelanta, zatim da je apelant duševno bio sposoban shvatiti značaj poduzete radnje zaključenja sporazuma, da su ugovoreni iznos naknade uključene i sve eventualne buduće štetne posljedice istog događaja kao i troškovi, da su isplatom navedenog iznosa podmireni svi zahtjevi apelanta i da neće imati daljih zahtjeva prema isplatitelju, te da se tuženik nije koristio stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem apelanta. Imajući u vidu ovakvo utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je istakao da su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili tužbeni zahtjev apelanta i za takvu odluku su dali jasne, pravilne i potpune razloge. Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi, između ostalog, da je onemogućen u raspravljanju pred sudom, jer je odbijen njegov prijedlog za izvođenje određenih dokaza.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud, pri svega, podsjeća da je konzistentno ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima ukazuje da je onemogućen u raspravljanju pred sudom, jer je odbijen njegov prijedlog za izvođenje određenih dokaza), u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić