Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-237/20 (M. S.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Privatni život
  • Miješanje u privatni život
  • Kleveta
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Legitiman cilj
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Internet
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-237/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 237/20, rješavajući apelaciju Medihe Smajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Medihe Smajić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 020077 18 Gž od 4. novembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 P 020077 17 P od 7. juna 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mediha Smajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Srebrenice, koju zastupa Danilo Mrkaljević, advokat iz Srebrenice, podnijela je 17. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 020077 18 Gž od 4. novembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 82 0 P 020077 17 P od 7. juna 2018. godine. Na traženje Ustavnog suda, apelantica je 27. januara 2020. godine dostavila popunjeni obrazac apelacije.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i punomoćnika Adema Mehmedovića i Nermine Avdić (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena ili tuženi) zatraženo je 31. maja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud i Osnovni sud su 9, odnosno 7. juna 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tuženi nisu dostavili odgovore u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 82 0 P 020077 17 P od 7. juna 2018. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obavežu tuženi da apelantici isplate svako po 3.000,00 KM na ime pravične novčane naknade zbog povrede časti i ugleda nanesene objavljivanjem tekstova netačne sadržine o njoj na svojim facebook profilima 20. i 22. juna 2017. godine, odnosno 8. jula 2017. godine, da joj solidarno naknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, te da se tuženi obavežu da ovu presudu u roku od 15 dana objave na svojim facebook profilima, kao i u dva dnevna lista koji se distribuiraju u Federaciji Bosne i Hercegovine i u Republici Srpskoj. Presudom je također obavezana apelantica da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je prvotuženi 20. juna 2017. godine na svom facebook profilu objavio komentar: ,,E sad javno pitam bošnjačke odbornike u Skupštini opštine Srebrenica ... kako to ima para da se Medihi Smajić uplaćuje topli obrok i obračuna plata za maj, a nije zavirila u radio niti je bilo šta uradila i gdje je bila zapravo cijelo vrijeme. Dalje je naveo da je prvotuženi 22. juna 2017. godine na portalu ,,Zasrebrenicu“ objavio komentar: „Mediha je dobila stan u Potočarima koji ne plaća i kuću u Lipovcu, a i predsjednica je Udruženja (jednog lica) Sjaj koje ima finansijsku podršku opštine, bila na pozicijama sve zahvaljujući tome što se kvalifikuje kao Bošnjakinja. Pored toga poznata je po tome kao neko ko ne voli raditi, ali voli dobijati platu za nerad.“ Osnovni sud je također ukazao da je nesporno da apelantica sa članovima svoje porodice koristi stan u Potočarima za koji ne plaća kiriju, a što proizlazi iz apelantičinog iskaza.

7. Osnovni sud je naveo da je, uvidom u fotokopije tekstova na facebook stranicama sa fotokopijama odgovora i komentara u vezi sa tim natpisima, utvrdio da je prvotuženi 20. juna 2017. godine preko svog facebook profila objavio komentar ,,E sad javno pitam bošnjačke odbornike u Skupštini opštine Srebrenica ... kako to ima para da se Medihi Smajić uplaćuje topli obrok i obračuna plata za maj, a nije zavirila u radio niti je bilo šta uradila i gdje je bila zapravo cijelo vrijeme“. S tim u vezi, ukazao je da je utvrdio, kako to osnovano ukazuje prvotuženi, da je navedeni komentar, a prema kojem apelantica smatra da postoji kleveta i odgovornost za naknadu štete, izvučen iz konteksta. Po ocjeni Osnovnog suda, radi se o temi od općeg interesa, u smislu postupanja nadležnih organa na rješavanju aktuelne političke i ekonomske situacije u Srebrenici, odnosno da se radi o temi koja se može smatrati doprinosom debati o suzbijanju takve situacije i djelovanja nadležnih organa s tim u vezi. Istaknuo je da takvo činjenično stanje proizlazi iz komentara prvotuženog preko facebook profila objavljenog 20. juna 2017. godine koji počinje sa: „Prije tri godine sam se vratio u Srebrenicu. I mnogo toga dobrog i lošeg se desilo. Međutim, najveće poniženje sam doživio danas ... Od februara do maja sam obnašao i dužnost v.d. direktora radija, a nelegalno smijenjen u maju ... Tri godine je priča kako nema para da bih ja dobio normalan ugovor (iako je budžet radija povećan). E sad javno pitam bošnjačke odbornike u Skupštini opštine Srebrenica ... kako to ima para da se Medihi Smajić uplaćuje topli obrok i obračuna plata za maj, a nije zavirila u radio niti je bilo šta uradila i gdje je bila zapravo cijelo vrijeme. To je samo jedno od pitanja...“

8. Osnovni sud je dalje naveo da je uvidom u dopis Općine Srebrenica od 29. jula 2009. godine utvrdio je Nedib Smajić (u daljnjem tekstu: apelantičin suprug) ispunio opće kriterije javnog poziva za dodjelu kadrovskih stanova kroz pilot-program CRS Socijalno stanovanje u BiH, kao i pravo na dodjelu stana. S tim u vezi, ukazao je da je uvidom u akt Općine Srebrenica od 13. februara 2018. godine utvrdio da je apelantičin suprug sa porodicom korisnik stana socijalnog stanovanja u Potočarima i do dan-danas, te da mu je po projektu Federalnog ministarstva za izbjeglice i raseljena lica dodijeljen materijal za izgradnju porodične stambene jedinice u naselju Lipovac. Po mišljenju Osnovnog suda, u odnosu na ova dva materijalna dokaza, nesporno je da se u konkretnom slučaju ne radi o kadrovskom stanu, suprotno apelantičinom navodu, nego o socijalnom stanu, budući da se pod socijalnim stanovanjem osigurava prihvatljiv način stanovanja za građane koji nisu u mogućnosti samostalno riješiti svoje stambeno pitanje. Istaknuo je da su vlasnici objekata socijalnog stanovanja lokalne zajednice u Bosni i Hercegovini na čijem se području nalaze objekti, a što je u konkretnom slučaju Općina Srebrenica. Stoga je zaključio da iz navedenih materijalnih dokaza nesporno proizlazi da su komentari prvotuženog u tom smislu osnovani, istiniti i razumni.

9. Osnovni sud je naveo da je uvidom u odgovor na molbu od 8. novembra 2017. godine akt Općine Srebrenica utvrdio da je apelantica imenovana odlukom SO Srebrenica za v.d. načelnika Odjeljenja za društvene djelatnosti i javne servise, da načelnik Općine Srebrenica nije donio rješenje o rasporedu apelantice za v.d. navedenog odjeljenja i da ona nikada nije prijavljena na obavezno osiguranje u PU Srebrenica. Dalje je naveo da je iz navedenog dokaza utvrdio da je apelantica izvjesno vrijeme dolazila u Općinsku upravu Srebrenica, ali da nikada nije izvršena primopredaja dužnosti, jer je Vlada Republike Srpske obustavila izvršenje odluke SO Srebrenica o imenovanju apelantice. Dalje je ukazao da se u iskazu svjedoka Daneta Katanića navodi da je apelantica u maju 2017. godine dolazila na posao, jer je SO Srebrenica apelanticu postavila za načelnika Odjeljenja, te da je imala problema oko primopredaje, kao i da odluka o imenovanju nije realizovana, jer je Vlada Republike Srpske odluku stavila van snage, odnosno da je apelantica dolazila na posao, dok odluka o imenovanju nije stavljena van snage i da za taj mjesec nije plaćena od SO Srebrenica. Istaknuo je da je navedenom iskazu poklonio vjeru, jer nije u suprotnosti sa drugim dokazima. Osnovni sud je dalje naveo da se u iskazu svjedoka Marinka Sekulića navodi da apelantica od februara 2017. godine, kada je smijenjena sa pozicije direktora, više nije dolazila na posao u RTV Srebrenica. Istaknuo je da je navedenom iskazu poklonio vjeru, jer nije u suprotnosti sa drugim dokazima. Osnovni sud je ukazao da se u apelantičinom iskazu navodi da je dolazila na posao u maju 2017. godine u Općinu Srebrenica, a da je platu i topli obrok primila od RTV Srebrenica gdje je i prijavljena. Stoga, po mišljenju Osnovnog suda, iz navedenih materijalnih dokaza nesporno proizlazi da su komentari prvotuženog u tom smislu osnovani, istiniti i razumni.

10. Osnovni sud je naveo da je uvidom u fotokopiju teksta ,,u Srebrenici potreba za nastavkom redovnih ginekoloških pregleda“ objavljenih na portalu ,,E Srebrenica" od 2. jula 2014. godine utvrdio da je predsjednica (apelantica) udruženja ,,Sjaj“ imala podršku načelnika Općine Srebrenica u realizaciji projekata redovnih ginekoloških pregleda. Dalje je naveo da se u apelantičinom iskazu navodi da je udruženje „Sjaj“ imalo i ima dan-danas podršku Općine Srebrenica i tadašnjeg načelnika, ali ne i finansijsku podršku. S tim u vezi, ukazao je da je općepoznato da realizacija bilo kakvog projekta u Bosni i Hercegovini, pa i projekta redovnih ginekoloških pregleda kojima se bavilo udruženje ,,Sjaj“ podrazumijeva i finansijsku podršku kako iz sredstava lokalne zajednice, tako i donatorskih sredstava, pa je u tom smislu komentar prvotuženog osnovan, istinit i razuman.

11. Osnovni sud je naveo da uvidom u fotokopije ovjerenih tekstova na facebook stranicama, fotokopije odgovora i komentara u vezi sa tim natpisima u odnosu na drugotuženu koja je putem facebook profila objavila komentar 8. jula 2017. godine: „Iza svih naručenih tekstova protiv Adema Mehmedovića stoji Mediha Smajić ... nije dala Ademu ugovor“ ... nazivajući istu „kurvom“ i da ima „sumnjivu prošlost.“, te s tim u vezi uvidom u print skrint sadržaja facebook profila drugotužene urađen 24. novembra 2017. godine nije mogao sa potpunom sigurnošću utvrditi da li se uistinu radi o pravom ili lažnom facebook profilu, odnosno komentaru drugotužene. S tim u vezi, ukazao je da je općepoznato da facebook predstavlja globalnu društvenu mrežu gdje je vrlo teško utvrditi identitet članova, pa i u konkretnom slučaju komentatora, jer mnogi koriste ovu društvenu mrežu pod pseudonimom, skrivenim identitetom, a vrlo često problem predstavlja identifikacija onoga ko stoji iza nekog naloga sa koga je napisana uvreda. Po mišljenju Osnovnog suda, ne može sa potpunom sigurnošću izvesti zaključak da je drugotužena upravo to lice sa čijeg je naloga uvreda izrečena, jer je općepoznato da su mogući lažni nalozi i upadi i neovlašteno preuzimanje naloga. Stoga je Osnovni sud odbio i ovaj dio apelantičinog tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženu kao nedokazan primjenom odredbe čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

12. Osnovni sud je citirao odredbe člana 1. stav 1, člana 2. i člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete, te ukazao da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti, nego o vrijednosnom sudu, te da takvo iznošenje ne podliježe građanskopravnoj odgovornosti. Pri tome Osnovni sud je ukazao da postoji jasna distinkcija između informacije-činjenice koja se može dokazivati i mišljenja - vrijednosne ocjene koja nije podložna dokazivanju. Po mišljenju Osnovnog suda, izraženi vrijednosni sud tuženih nije pretjeran iako su dokazivali, a nisu podložni, te, s tim u vezi, nije narušena ravnoteža između slobode izražavanja tuženih i prava apelantice na zaštitu ugleda, kao segmenta privatnog života. Istaknuo je da teret dokazivanja u ovom postupku u materijalnom smislu leži na tuženima, jer ako se za nekoga nešto tvrdi negativno, treba to i dokazati, što su tuženi u ovom postupku uspjeli, jer su ponudili relevantne dokaze na okolnost istinitosti svojih navoda, pa objavljeni komentari tuženih, a najprije prvotuženog, ne predstavljaju klevetu kako je ona definisana, u smislu odredbe člana 5. stav 1. i člana 3. Zakona o zaštiti od klevete. Također je istaknuo da subjektivni osjećaj povrijeđenosti apelantice nije odlučan za ocjenu i zaključak da se u konkretnom slučaju radi o kleveti i da bi joj sa tog osnova pripalo pravo na naknadu štete, pa stoga nije ni poklonio vjeru njenom iskazu. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je ocijenio da se u radnjama-komentarima tuženih nisu ispunili uslovi za naknadu štete, jer se ne radi o iznošenju ili prenošenju izražavanja neistinite činjenice, uz identifikaciju pravne, odnosno fizičke osobe trećoj osobi, čime bi se prouzrokovala šteta ugledu te fizičke i pravne osobe, pa samim tim i odgovornosti tuženih, kao komentatora, pa je odlučio kao u izreci presude. Istaknuo je da ostale dokaze provedene u ovom postupka nije smatrao potrebnim obrazlagati, jer je na osnovu obrazloženih dokaza imao dovoljno činjenica na kojima zasniva svoju odluku.

13. Presudom Okružnog suda broj 82 0 P 020077 18 Gž od 4. novembra 2019. godine odbijena je apelantičina žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.

14. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Osnovni sud sve izvedene dokaze ocijenio savjesno i brižljivo, i to svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, pri čemu su pravilno ocijenjene sve činjenice odlučne za pravilno presuđenje u konkretnom slučaju, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo, te da nije počinio nikakve povrede odredaba parničnog postupka. Istaknuo je da je u cijelosti prihvatio razloge za donošenje te odluke kao potpune, dovoljne i jasne. Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantičini žalbeni navodi koji se u osnovi svode na tvrdnju da prvostepeni sud kod ocjene dokaza nije postupio po odredbama člana 8. i člana 191. stav 4. ZPP. S tim u vezi, obrazložio je da je takav prigovor suprotan stanju spisa, prema kome je prvostepeni sud sve dokaze ocijenio brižljivo kako dokaze apelantice, tako i dokaze tuženih. Dalje je ukazao da je u obrazloženju presude izložio sve zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je Osnovni sud zasnovao svoju presudu. Stoga je zaključio da su neosnovani i žalbeni navodi vezani za pogrešnu primjenu odredaba člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, kao i odredaba čl. 123. i 126. ZPP po pitanju tereta dokazivanja u konkretnom slučaju. Istaknuo je da o ostalim žalbenim navodima iz apelantičine žalbe nije posebno raspravljao, jer je uvjerenja da nisu od odlučnog značaja za pravilno odlučivanje u meritumu u ovom sporu. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da Osnovni sud nije na razuman način obrazložio iz kojih dokaza je utvrdio da se radi o vrijednosnoj ocjeni i zašto je tako zaključio. Također smatra da je izostala ocjena svega onoga što je pokazivalo da je prvotuženi iznio samo dijelove istine a preostali dio istine svjesno prećutao, koji dio daje potpuno drugačiju informaciju o apelantici. U pogledu drugotužene, apelantica smatra da je Osnovni sud proizvoljno primijenio pravilo o teretu dokazivanja, jer smatra da je na drugotuženoj bio teret da dokaže da se radilo o lažnom profilu. S tim u vezi, također ističe da sud nije ocijenio da u fotokopijama tekstova na profilima, koji su izvedeni kao dokaz, ima još njenih profila (njen odgovor na objavu prvotuženog u kojem je vrijeđala apelanticu i drugi tekstovi koji se odnose na apelanticu).

16. Nadalje, apelantica smatra da je Osnovni sud proizvoljno primijenio i odredbu člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, jer nije pravilno primijenio stav 1. tač a) i v), niti je primijenio stav 2. navedenog člana, budući da nije ocijenio sve okolnosti propisane u toj odredbi. S tim u vezi, ističe da sporni natpisi nisu izražavanje mišljenja, te da je prvotuženi iznosio poluistine i sakrio bitne činjenice koje su mu bile poznate. Posebno ističe da sud nije uopće ocijenio odredbu člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete, jer je prvotuženi sporne natpise iznosio zlonamjerno i iz osvete putem facebooka. Apelantica također ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu ocjenu dokaza (prvotuženom su poznati svi detalji oko isplata jer je obavljao dužnost direktora RTV Srebrenica, zaključak suda da se radi o temi od općeg interesa, motiv prvotuženog je obračun i blaćenje apelantice, apelantičin suprug je korisnik kadrovskog stana, a ne stana socijalnog stanovanja, da nije dokazano da je podrška načelnika udruženju „Sjaj“ bila finansijska, nego samo moralna i dr.). Apelantica također smatra da osporena presuda Okružnog suda ne zadovoljava standard obrazložene odluke iz člana 6. Evropske konvencije.

17. Apelantica smatra da je sud morao imati u vidu da je prvotuženi objavio sporne informacije zlonamjerno, da su to uvredljivi i omalovažavajući natpisi i da se ne mogu smatrati razumnim izražavanjem, te je morao naći ravnotežu između njenog prava na ugled i prava prvotuženog na slobodu izražavanja, te obrazložiti na uvjerljiv način.

II.Odgovor na apelaciju

18. Okružni sud navodi da ostaje kod svog stava i obrazloženja iz osporene presude, te smatra neosnovanim navode apelacije. Također, smatra da je osporena presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom, te da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantičina prava na koja se poziva u apelaciji.

19. Osnovni sud smatra apelaciju neosnovanom i proizvoljnom.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

21. Zakon o zaštiti od klevete Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) glasi:

OPŠTI DEO

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a)pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b)pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;

v)sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.

TUMAČENJE

Član 2.

Ovaj zakon tumači se tako da se u najvećoj meri obezbedi princip slobode izražavanja.

DEFINICIJE

Član 3.

U smislu ovog zakona:

a) „izražavanje" znači bilo kakvu izjavu, naročito uključujući: svaki usmeni, pisani, audio, vizuelni ili elektronski materijal, bez obzira na sadržaj, formu ili način iznošenja ili prenošenja;

b)„javni organ" znači svaki zakonodavni, sudski, izvršni ili drugi upravni orgar, svaki organ koji je imenovan ili ustanovljen u skladu sa zakonom, a obavlja javnu funkciju i pravno lice koje je u vlasništvu ili je kontrolisano od strane jednog od gore navedenih javnih organa;

v)„javni službenik" znači svako lice koje je zaposleno u javnom organu;

g)„autor" je svako lice koje iznosi ili pronosi izražavanje.

ODGOVORNOST ZA KLEVETU

Član 5. st. 1, 2. i 3.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

IZUZECI OD ODGOVORNOSTI

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja. VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 82 0 P 020077 18 Gž od 4. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantičin zastupnik je primio 18. novembra 2019. godine a apelacija je podnesena 17. januara 2020. godine (60. dan), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

27. Ustavni sud u vezi s apelacionim navodima prvenstveno ima u vidu da je presudom Osnovnog suda, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obavežu da joj isplate određeni novčani iznos na ime pravične novčane naknade zbog povrede časti i ugleda nanesene objavljivanjem tekstova netačne sadržine o apelantici na svojim facebook profilima (kao i da se tuženi obavežu da presudu objave na svojim facebook profilima, kao i u dva dnevna lista).

28. Shodno tome, kako se suština apelantičinog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“ koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju, prije svega, ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba), odnosno da li je osporenim odlukama postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, a zatim ispitati navode u vezi s pravom na pravično suđenje.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

30. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII, i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C, stav 31). Član

8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelantica u konkretnom slučaju tražila zaštitu zbog navodne klevete, što znači da je, u suštini, tražila da se radi zaštite njenog ugleda i časti ograniči pravo tuženih na slobodu izražavanja koje je garantirano članom 10. Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da se radi o „konfliktu“ dvaju prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom – apelantičinom pravu na ugled i čast, koje je kroz pravo na privatan život zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, i pravu tuženih na slobodu izražavanja, koje je zaštićeno članom

10. Evropske konvencije.

33. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, treba dati odgovor da li predmetni postupak ulazi u sferu apelantičinog „privatnog života“, odnosno njenog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. Dakle, predmetni postupak se odnosio na kršenje apelantičinog prava na ugled i čast, a što je dovedeno u pitanje komentarima tuženih datim na facebook stranicama tuženih, iz kojih navodno proizlazi da su tuženi narušili ugled i čast apelantice navodeći da prima platu i topli obrok iako ne radi, da je dobila stan i da je predsjednica udruženja koje ima finansijsku podršku općine, odnosno navodeći da ima sumnjivu prošlost i da stoji iza svih naručenih tekstova protiv prvotuženog. Ustavni sud smatra da navedena izražavanja ulaze u sferu apelantičinog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4065/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 10, dostupna na www.ustavnisud.ba).

34. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li osporene presude redovnih sudova predstavljaju „miješanje“ u apelantičino pravo iz člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama odbijen apelantičin tužbeni zahtjev da se tuženi obavežu da joj naknade nematerijalnu štetu, koju je, prema navodima iz tužbe, pretrpjela zbog klevete. Stoga, Ustavni sud smatra da osporene odluke redovnih sudova nesumnjivo predstavljaju „miješanje“ u apelantičino pravo iz člana 8. Evropske konvencije. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u apelantičino pravo na ugled bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo iz člana 8. Evropske konvencije bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu s načelom proporcionalnosti.

35. Dakle, prvo pitanje na koje treba odgovoriti jeste da li je u konkretnom slučaju miješanje u apelantičino pravo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete bile dostupne jer su objavljene u „Službenim novinama Republike Srpske“ i predvidive, odnosno da su formulirane s dovoljno preciznosti (vidi, Evropski sud, Milisavljević protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2017. godine, stav 28). Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u odnosu na prvotuženog, obavili odgovarajuću analizu relevantnih kriterija u skladu sa standardima Evropske konvencije, te da su zaključili da je u konkretnom slučaju sporno izražavanje prvotuženog istinito. U odnosu na drugotuženu, redovni sudovi su odbili tužbeni zahtjev kao nedokazan primjenom odredbe čl. 7. i 123. ZPP. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su na osnovu navedenog redovni sudovi zaključili da su tuženi ponudili relevantne dokaze na okolnost istinitosti svojih navoda, pa objavljeni komentari tuženih, a najprije prvotuženog, ne predstavljaju klevetu kako je ona definisana, u smislu odredbe člana 5. stav 1. i člana 3. Zakona o zaštiti od klevete.

36. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se u predmetima koji pokreću pitanje klevete sporna izražavanja i izjave moraju sagledavati u kontekstu različitih aspekata, pri čemu se bitna razlika povlači između činjeničnih izjava i vrijednosnih sudova. Stoga, redovni sudovi imaju obavezu da na osnovu provedenih dokaza i njihovom ocjenom u okolnostima svakog konkretnog slučaja naprave jasnu razliku između činjenica i mišljenja jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu se na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Pri tome treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjenični osnov koji ga može potkrijepiti jer, u suprotnom, može biti pretjerano (vidi, Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).

37. Ustavni sud podsjeća da je Osnovni sud detaljno analizirao sporno izražavanje prvotuženog, dio po dio, tako da je u odnosu na prvi dio, koji se odnosio na primanje plate i toplog obroka, ukazao u prvom redu da je izjava navedena u tužbi izvađena iz konteksta. Također je ukazao na provedene dokaze u postupku iz kojih je nesumnjivo proizlazilo da apelantica u spornom periodu nije dolazila na posao u RTV Srebrenica, nego u Općinsku upravu Srebrenice. Nadalje, Osnovni sud je u pogledu dijela spornog izražavanja koji se odnosio na korištenje stana ukazao na provedene dokaze i zaključio da je apelantičin suprug, zajedno sa porodicom, korisnik stana socijalnog stanovanja i da mu je dodijeljen materijal za izgradnju porodične kuće, što se u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnim. Osim toga, Osnovni sud je ocijenio i da je istinito izražavanje prvotuženog da je udruženje, čija je predsjednica apelantica, uživalo finansijsku podršku Općine, što se u okolnostima konkretnog slučaja, također, ne čini proizvoljnim. S druge strane, u odnosu na drugotuženu, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev kao nedokazan primjenom odredbe čl. 7. i 123. ZPP, jer nije mogao sa potpunom sigurnošću utvrditi da li se uistinu radi o pravom ili lažnom facebook profilu, odnosno komentaru drugotužene. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon što je napravio jasnu distinkciji između činjenica i vrijednosne ocjene, ocijenio i da da nije narušena ravnoteža između slobode izražavanja tuženih i prava apelantice na zaštitu ugleda, kao segmenta privatnog života. Također, Osnovni sud je ocijenio i da se radi o temi od općeg interesa, u smislu postupanja nadležnih organa na rješavanju aktuelne političke i ekonomske situacije u Srebrenici, odnosno da se radi o temi koja se može smatrati doprinosom debati o suzbijanju takve situacije i djelovanju nadležnih organa. Navedenu odluku Osnovnog suda Okružni sud je u cijelosti potvrdio, prihvatajući razloge za donošenje te odluke kao potpune, dovoljne i jasne.

38. Dovodeći navedene standarde u kontekst s konkretnim predmetom i imajući u vidu obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi sporna izražavanja tuženih sagledali iz više uglova upravo kako to propisuju relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, te član 8. Evropske konvencije. Nadalje, suprotno apelantičinim navodima kojim ukazuje da su redovni sudovi zaključili da se radilo o vrijednosnoj ocjeni, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi u konačnici zaključili da je prvotuženi dokazao istinitost svojih navoda, pa objavljeni komentari prvotuženog ne predstavljaju klevetu u smislu odredbe člana 5. stav 1. i člana

3. Zakona o zaštiti od klevete. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je članom 6. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete jasno definisano da se neće odgovarati za klevetu ako je izražavanje u suštini istinito, pa Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj stav o tome da se radi o istinitim činjenicama dovoljno jasno obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Također, Ustavni sud smatra da suprotno apelantičinom navodu, redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili pravilo o teretu dokazivanja u odnosu na drugotuženu kada su, u okolnostima konkretnog slučaja, odbili tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu jer nisu mogli sa potpunom sigurnošću utvrditi da li se uistinu radi o pravom ili lažnom facebook profilu, odnosno komentaru drugotužene.

39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, obavili odgovarajuću analizu relevantnih kriterija na način kako to zahtijevaju standardi Evropske konvencije, te da su argumentovano zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o pronošenju neistinitih činjenica od prvotuženog, odnosno da se ne radi o kleveti jer iz provedenih dokaza proizlazi da su navedene činjenice istinite. S obzirom na navedeno, nesporno je da je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelantičino pravo bilo zakonito.

40. Ustavni sud, također, smatra da u okolnostima predmetnog slučaja nije sporno da je miješanje u konkretnom slučaju imalo legitiman cilj, odnosno da je težilo jednom od ciljeva navedenih u članu 8. stav 2. Evropske konvencije, tj. miješanje je imalo cilj da „zaštiti prava i slobode drugih“, u konkretnom slučaju tuženih, te da je u okolnostima konkretnog slučaja, odbijanjem apelantičinog tužbenog zahtjeva, zadovoljeno načelo proporcionalnosti. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi neosnovani.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelantičinog prava na ugled iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. Kršenje navedenog prava apelantica vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

46. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

47. Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

48. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili osporene odluke u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava dajući pri tome jasne i argumentovane razloge zašto su neki dokazi prihvaćeni, a neki ne. Ustavni sud smatra da iz navedenih obrazloženja ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, te da su ta obrazloženja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su, ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja, izveli jasan zaključak da nema odgovornosti tuženih za klevetu, pri tome ocjenjujući svaki dokaza posebno i sve dokaze zajedno, nakon čega su zaključili da je apelantičin tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete neosnovan jer se u radnjama-komentarima tuženih nisu ispunili uslovi za naknadu štete. Također, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u osporenoj odluci odgovorio na svaki apelantičin navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da je za svoj stav dao jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

49. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

50. Nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno obrazloženje svojih zaključaka o tome da navodno izražavanje prvotuženog ne predstavlja klevetu, već istinite činjenice, odnosno kada nisu mogli sa potpunom sigurnošću utvrditi da li se uistinu radi o pravom ili lažnom facebook profilu drugotužene, zbog čega je i odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog klevete.

51. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno i razumno obrazloženje u pogledu ocjene dokaza, utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava, dok je Okružni sud u osporenoj odluci odgovorio na svaki apelantičin navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-237/20 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio