Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1919/21 (D.D.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1919/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-1919/21, rješavajući apelaciju D. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela D. D.

protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 033339 20 Uvp od 10. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. D. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, podnijela je 1. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 033339 20 Uvp od 10. maja 2021. godine.

2. Rješenjem o internom premještaju Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uprava) od 18. juna 2019. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantkinje za raspoređivanje na radno mjesto šefa Odsjeka za provođenje i poštovanje carinskih i poreskih zakonskih propisa, te je apelantkinja premještena na radno mjesto šefa Odsjeka za normativno pravne poslove u Odjeljenje za pravne poslove u Središnjem uredu Banjaluka, počev od 19. juna 2019. godine.

3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Uprave od 18. juna 2019. godine, Odbor državne službe za žalbe (u daljnjem tekstu: Odbor) je rješenjem od 25. jula 2019. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.

4. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 033339 19 U od 22. oktobra 2020. godine odbio tužbu apelantkinje podnesenu protiv rješenja tuženog (Odbor) od 25. jula 2019. godine.

5. Odlučujući o zahtjevu za preispitivanje sudske odluke, presude Suda BiH od 22. oktobra 2020. godine, Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 033339 20 Uvp od 10. maja 2021. godine predmetni zahtjev odbio kao neosnovan.

6. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je rješenje Uprave od 18. juna 2019. godine doneseno zbog objektivnih potreba službe, primjenom člana 5. stav 1. tač. a) i b) Pravilnika o premještaju zaposlenih u Upravi za indirektno oporezivanje od 24. oktobra 2014. godine (u daljem tekstu: Pravilnik). Sud BiH je dalje naveo da je odredbama člana 54. Zakona o Upravi za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: Zakon o Upravi), te odredbama člana 2. stav (2) Pravilnika direktor Uprave ovlašćen da donese odluku o internom premještaju zaposlenih zbog objektivnih potreba službe. Takođe, da su razlozi za premještaj koji predstavljaju objektivne potrebe službe taksativno pobrojani odredbama člana 5. Pravilnika, pri čemu je, prema tački a) navedenog člana Pravilnika objektivna potreba službe popunjavanje upražnjenog radnog mjesta sistematizovanog aktom o sistematizaciji, a prema tački b) obezbjeđivanje potrebnog stručnog kadra radi poboljšanja rezultata rada i organizovanja efikasnijeg funkcionisanja organizacione jedinice Uprave. Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju apelantkinja imala trajni raspored na radno mjesto šefa Odsjeka za provođenje i poštovanje carinskih i poreskih zakonskih propisa od 20. januara 2005. godine, te da je od 27. aprila 2014. godine radila na radnom mjestu šefa Odsjeka za normativno pravne poslove, da je na to radno mjesto raspoređivana privremenim rješenjima, kao i da nikada nije izjavila žalbu protiv takvih rješenja. Sud BiH je dalje naveo da ne stoje navodi apelantkinje o povredi odredbi člana 32. Zakona o državnoj službi u institucijama BiH (navedenim odredbama je upravo propisano da interni premještaj državnog službenika s jednog na drugo slično radno mjesto u istoj instituciji može biti dobrovoljan ili nametnut državnom službeniku u skladu sa objektivno utvrđenim potrebama državne službe). Sud BiH je takođe naveo, u odnosu na navode apelantkinje da između dva predmetna radna mjesta postoji značajna razlika u plati, da se radi o radnim mjestima istog ranga, koja pripadaju istom platnom razredu, a da je dodatak od 20% (koji se prima na radnom mjestu šefa Odsjeka za provođenje i poštovanje carinskih i poreskih zakonskih propisa) vezan za posebne uslove rada. Sud BiH je naveo da se u konkretnom slučaju, kako je pravilno zaključila tužena, radi o primanjima akcesorne prirode utvrđenim posebnim aktom koji ne utiče na koeficijent radnog mjesta i ne može biti osnov za tvrdnju da se radi o bilo kakvom obliku diskriminacije. Sud BiH je takođe naveo da su neosnovani prigovori apelantkinje (da u predmetnom postupku nije saslušana) budući da je predmetno prvostepeno rješenje doneseno na osnovu relevantnih odredbi Zakona o Upravi i Pravilnika, kojima nije propisano saslušanje stranke koje bi prethodilo donošenju predmetnog rješenja.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, između ostalog, smatra da je u predmetnom postupku pred organima uprave prekršeno načelo saslušanja stranke jer joj, pri donošenju rješenja Uprave od 18. juna 2019. godine, nije data mogućnost da se izjasni o bitnim činjenicama. Dalje navodi da je Sud BiH zanemario činjenicu da su njena primanja značajno smanjena predmetnim premještajem, te ističe da je, nasuprot zaključku Suda BiH, irelevantan osnov primanja (plata ili primanja akcesorne prirode), jer je u konačnici uskraćena za sporni iznos. Smatra da je Sud BiH, u vezi s tim, proizvoljno primijenio odredbe člana

32. Zakona o državnoj službi, te da se ne može raditi o sličnom radnom mjestu u slučaju kada između dva radna mjesta postoji razlika u primanjima od 20%.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Sud BiH primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da je, naime, Sud BiH jasno obrazložio svoj zaključak da je predmetno rješenje o premještaju od 18. juna 2019. godine pravilno i zakonito, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe Zakona o Upravi i Pravilnika, te da je dao precizne razloge zbog kojih smatra da „razlika u plati“ na koju se apelantkinja poziva zapravo predstavlja primanja akcesorne prirode, a u takvom obrazloženju Suda BiH Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud takođe primjećuje da je Sud BiH jasno obrazložio svoj stav zbog čega u konkretnom slučaju nije prekršeno načelo saslušanja stranke, pa suprotni navodi apelantkinje ne dovode u pitanje pravičnost postupka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1919/21 (D.D.) | Sudska praksa | Aktio