Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-83/20 (J. J.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Hipoteka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Ništavost
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-83/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 83/20, rješavajući apelaciju Joke Jović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Joke Jović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 042657 19 Rev od 15. oktobra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Joka Jović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Pelagićeva, koju zastupa Novak Gojković, advokat iz Modriče, podnijela je 4. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 042657 19 Rev od 15. oktobra 2019. godine. Apelantkinja je takođe podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se „odlaže izvršenje po presudi Vrhovnog suda od 15. oktobra 2019. godine“ do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 83/20 (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je apelantkinjin zahtjev za privremenu mjeru odbio kao neosnovan.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, tuženih Sime Jović (u daljnjem tekstu: prvotuženi ili tuženi), Jove Jović (u daljnjem tekstu: drugotuženi ili tuženi) i od „Sberbank“ BiH d.d. Sarajevo (kao pravni sljednik „Volksbank BiH“ d.d. iz Sarajeva; u daljnjem tekstu: trećetužena ili tuženi) zatraženo je 9. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud i tuženi su u periodu od 24. do 31. maja 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 P 042657 16 P od 10. jula 2018. godine djelimično je usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je djelimično ništav ugovor o zasnivanju hipoteke zaključen 26. jula 2010. godine između prvotuženog i drugotuženog s jedne strane i trećetužene s druge strane u odnosu na apelantkinju, te da se naloži zemljišnoknjižnom uredu Opštinskog suda u Gradačcu da po pravosnažnosti presude izvrši brisanje određenih upisa, pobliže navedenih u izreci presude, te da se obavežu tuženi da joj solidarno naknade troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

7. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da su prvotuženi (apelantkinjin bračni supružnik) i drugotuženi (brat prvotuženog) kao založni dužnici s pravnim prednikom trećetužene 26. jula 2010. godine kod notara zaključili ugovor o zasnivanju hipoteke, na osnovu kojeg je uspostavljena hipoteka na nepokretnostima (bliže opisanim u izreci prvostepene presude) kao sredstvo obezbjeđenja ugovora o dugoročnom kreditu od 15. jula 2010. godine, kojim je pravni prednik trećetužene kao davalac kredita odobrio kredit korisniku kredita preduzeću „Jović-komerc“ d.o.o. Blaževac, u iznosu od 134.000,00 KM. Osnovni sud je utvrdio da su prvotuženi i drugotuženi u uvodu predmetnog ugovora o zasnivanju hipoteke, na upit notara o statusu nepokretnosti koje su predmet zalaganja, pod punom moralnom, materijalnom i krivičnom odgovornošću izjavili da su te nepokretnosti njihova posebna imovina. Osnovni sud je utvrdio da su prvoapelant i drugoapelant jemci ugovora o dugoročnom kreditu. Osnovni sud je prihvatio iskaze apelantkinje i prvotuženog u pogledu faktičkog prestanka njihove bračne zajednice 2009. godine. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da apelantkinja nije dala saglasnost za zaključenje navedenog ugovora o zasnivanju hipoteke. Osnovni sud je utvrdio da je trećetuženi podnio prijedlog za izvršenje protiv prvotuženog i drugotuženog radi sprovođenja izvršenja na predmetnim nepokretnostima, po osnovu ugovora o zasnivanju hipoteke, nakon čega je taj sud donio je rješenje o izvršenju od 5. aprila 2012. godine kojim je dozvolio sprovođenje izvršenja. Osnovni sud je utvrdio da je apelantkinja kao treće lice podnijela prigovor sudu protiv rješenja o izvršenju, nakon čega je sud zaključkom apelantkinju uputio da kod nadležnog suda pokrene parnicu protiv tražioca izvršenja. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je presudom Osnovnog suda od 5. avgusta 2016. godine apelantkinji priznato pravo suposjeda i susvojine u dijelu od 1/4 na spornim nepokretnostima koje su predmet hipoteke, a koje nepokretnosti je stekla u bračnoj zajednici sa prvotuženim, što su prvotuženi i drugotuženi dužni priznati i trpjeti da se apelantkinja po osnovu navedene presude upiše u zemljišnoknjižnim evidencijama kao suposjednik i suvlasnik navedenih nepokretnosti.

8. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je utvrdio da su prilikom zaključenja spornog ugovora o zasnivanju hipoteke ugovorne strane postupale suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz člana 12 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Navedeno iz razloga što prvotuženi i drugotuženi kao neuke stranke nisu poučeni od notara i predstavnika trećetužene da je za uspostavu hipoteke pored njihove izjave da su predmetne nepokretnosti njihova posebna imovina potrebna i saglasnost njihovih bračnih supružnika. Osnovni sud je ocijenio da je prvotuženi zaključenjem spornog ugovora o zasnivanju hipoteke raspolagao zajedničkom imovinom suprotno članu 271 stav 2 Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ) i suprotno članu 146 stav 3 Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZOSP). Osnovni sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, a primjenom člana 105 ZOO-a zaključio da je sporni ugovor o zasnivanju hipoteke samo djelimično ništavan u dijelu koji se odnosi na apelantkinjin suvlasnički dio od 1/4, te je, shodno tome, djelimično usvojio tužbeni zahtjev i naložio zemljišnoknjižnom uredu Opštinskog suda u Gradačcu brisanje određenih upisa pobliže navedenih u izreci presude (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na str. od 8 do 12 obrazloženja).

9. Odlučujući o žalbi trećetužene, Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj 86 0 P 042657 18 Gž 2 od 28. novembra 2018. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

10. Okružni sud je neosnovanost žalbenih navoda u dijelu kojima se ukazuje na nedostatak apelantkinjine aktivne legitimacije, u odnosu na zaključak prvostepenog suda u pogledu prestanka faktičke bračne zajednice između apelantkinje i prvotuženog, te u odnosu na dio kojim se osporava utvrđeno činjenično stanje detaljno pojasnio na str. 3 i 4 obrazloženja presude. Pored toga, Okružni sud je ocijenio da se žalbom ispravno osporava zaključak prvostepenog suda u pogledu nesavjesnosti trećetužene, ali sama činjenica da je trećetužena bila savjesna prilikom zaključenja spornog ugovora o zasnivanju hipoteke nije od uticaja na zakonitost pobijane presude jer se ništavost tog ugovora ogleda u činjenici da je prvotuženi raspolagao zajedničkom imovinom bez apelantkinjine saglasnosti suprotno članu 271 stav 2 PZ-a, što taj ugovor čini suprotnim prinudnim propisima, odnosno čini ga djelimično ništavim, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud.

11. Odlučujući o reviziji trećetužene, Vrhovni sud je Presudom broj 86 0 P 042657 19 Rev od 15. oktobra 2019. godine reviziju usvojio i obje nižestepene presude preinačio u dijelu kojim je utvrđeno da je djelimično ništav ugovor o zasnivanju hipoteke i naloženo Zemljišnoknjižnom uredu Opštinskog suda u Gradačcu da po pravosnažnosti navedene presude izvrši brisanje određenih upisa pobliže navedenih u izreci presude, a sve u odnosu na apelantkinjin suvlasnički dio od 1/4, te u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka tako što je tužbeni zahtjev u navedenim dijelovima odbijen u odnosu na trećetuženu i obavezana apelantkinja da trećetuženoj naknadi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

12. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da trećetužena osnovano revizijom ukazuje da su nižestepene presude donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Prilikom odlučenja Vrhovni sud je imao u vidu odredbe čl. 52 i 53 Zakona o stvarnim pravima koje proklamuju načelo upisa prava svojine na nepokretnostima u odgovarajuće javne evidencije, koje znači da pravo svojine i druga prava na nepokretnostima imaju dejstvo prema trećim savjesnim licima momentom upisa u zemljišne knjige, odnosno odgovarajuće javne evidencije. Nadalje, Vrhovni sud je pojasnio da načelo povjerenja u zemljišne knjige znači da je sadržaj zemljišnih knjiga (ili drugih javnih evidencija u koje se upisuju nepokretnosti) tačan (istinit) i potpun, pa ako neko lice zaključi pravni posao pouzdajući se u sadržaj zemljišne knjige, a pri tome postupa savjesno (nije znao niti je prema okolnostima imao dovoljno razloga da sumnja u to da stvar pripada upisanom licu), ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili daje različito od vanknjižnog stanja (koje ne mora posebno istraživati), uživa u pogledu tog sticanja zaštitu prema odredbama Zakona o stvarnim pravima, kako propisuje odredba člana 55 tog zakona. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao i na odredbu člana 47 Zakona o stvarnim pravima koja propisuje da, u pogledu raspolaganja zajedničkom stvari, zajedničari to rade zajednički, a samo jedan od njih ako su mu za to raspolaganje ovlašćenje dali svi ostali zajedničari (stav 1), dok prema stavu 2 iste zakonske odredbe izuzetno, radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treće lice može na osnovu pravnog posla koji nije zaključen sa svim zajedničarima steći pravo svojine na nepokretnosti, ako svojina nije bila upisana u zemljišnim knjigama kao zajednička i ako je postupalo u dobroj vjeri. Saglasno izloženom, te u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja (član 12 ZOO-a), za prosuđivanje pravne valjanosti, odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom, u odnosu na treće lice, prvenstveno je bitna savjesnost i poštenje tog trećeg lica, ali i ostalih učesnika u tom pravnom poslu. U vezi s tim, Vrhovni sud je istaknuo da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelantkinji pravosnažnom presudom od 5. avgusta 2016. godine priznato pravo suposjeda i susvojine u dijelu od 1/4 na spornim nepokretnostima, po osnovu zajedničkog sticanja u braku (koji je zaključen 1987. godine) sa prvotuženim, iz čega proizlazi da je založena sporna imovina, u momentu zasnivanja hipoteke (ugovorom od 26. jula 2010. godine), imala karakter zajednički stečene imovine bračnih supružnika, ali da takvo stanje nije bilo upisano u odgovarajuće javne evidencije.

13. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporna valjanost takvog raspolaganja, odnosno da li to raspolaganje proizvodi pravno dejstvo u odnosu na apelantkinjin suvlasnički dio u založenoj imovini, posebno imajući u vidu navedenu odredbu člana 47 Zakona o stvarnim pravima, te odredbu člana 271 st. 1 i 2 PZ-a kojom je propisano da zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno, a da jedan od njih ne može samostalno raspolagati svojim udjelom u zajedničkoj imovini, niti ga opteretiti pravnim poslom među živima. U tom smislu, Vrhovni sud je pojasnio da je u brojnim ugovorima, kojima je raspolagano zajedničkim nepokretnostima, rijetka pojava da su oba supružnika upisana u zemljišne knjige kao zajedničari. Stoga se, u redovnim prilikama, dok bračna zajednica traje, smatra da kada jedan supružnik zaključuje ugovor o raspolaganju nepokretnostima da to čini uz saglasnost drugog supružnika, koja saglasnost može biti izražena usmeno, a može biti data i prećutno. Kada supružnici nisu razvedeni ne može se uzeti da neuknjiženi supružnik nije znao za raspolaganje zajedničkom nepokretnošću i da se s tim nije saglasio, samo zbog činjenice da nije učestvovao direktno u zaključenju ugovora. Ovo naročito kada se ima u vidu da se, saglasno odredbi člana 4 stav 2 PZ-a, brak zasniva na ravnopravnosti bračnih supružnika, međusobnom poštovanju i uzajamnom pomaganju. Prema tome, a u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja (član 12 ZOO-a), drugi ugovarač, koji se uvjerio da je prvi ugovarač upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama i koji je inače bio savjestan, treba da bude zaštićen. Međutim, neuknjiženom supružniku se ne može uskratiti pravo na dokazivanje da usljed poremećaja bračnih odnosa ili drugih okolnosti ipak nije znao za zaključenje ugovora. Vrhovni sud je naveo da je apelantkinja iznijela tvrdnju da su u spornom periodu bili poremećeni odnosi u braku sa prvotuženim, te da nije znala niti bila obaviještena o raspolaganju zajedničkom imovinom. Tvrdi da se razišla sa prvotuženim (ne i razvela) 2009. godine od kada živi kod roditelja, ali nije izvodila druge dokaze, pa proizlazi, prema ocjeni Vrhovnog suda, da apelantkinja nije dokazala da su bračni odnosi između nje i prvotuženog u vrijeme zaključenja spornog ugovora (2010. godine) bili poremećeni, uprkos jednakom svjedočenju i prvotuženog, koji nije osporavao tužbeni zahtjev i koji ima pravni i svaki drugi interes da apelantkinja uspije u ovom sporu, pa se samo na njegovom iskazu nije moglo graditi takvo utvrđenje. Vrhovni sud je zaključio da apelantkinja pogotovo nije dokazala da su bračni odnosi bili poremećeni u toj mjeri da joj je bilo onemogućeno da se stara o zaštiti svojih interesa u pogledu zajedničke imovine.

14. Vrhovni sud je u vezi s navedenim istaknuo da je apelantkinjina tvrdnja o poremećenim bračnim odnosima tačna, logično bi bilo da preduzme pravovremene radnje radi zaštite svog udjela u zajedničkoj imovini, kod činjenice da je znala da su zajednički stečene nepokretnosti u braku upisane u zemljišnim knjigama na prvotuženog i njegovog brata (drugotuženog) sa dijelom od po 1/2, te da se prvotuženi (zajedno sa drugotuženim) bavi preduzetništvom u većem obimu i da, po prirodi stvari, postoji velika vjerovatnoća da zajedničku imovinu, ne samo optereti hipotekom već i da je otuđi za potrebe svoje djelatnosti. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelantkinja se držala pasivno prema spornoj imovini duži niz godina. Naime, apelantkinja nije preduzela ništa ni 2009. godine od kada, kako tvrdi, ne živi zajedno sa prvotuženim, nego kod svojih roditelja, niti preduzima bilo koju radnju (privremenu mjeru, tužbu) da zaštiti svoja prava na zajedničkoj imovini (sve do 2014. godine kada je u izvršnom postupku trećetužena zatražila isplatu kredita prodajom založenih spornih nepokretnosti), ostavljajući na taj način potpunu slobodu prvotuženom da tom imovinom raspolaže prema svom nahođenju. Polazeći od toga da brak stranaka nije formalnopravno razveden, da apelantkinja nije dokazala da su bračni odnosi faktički bili poremećeni, pogotovo ne u mjeri da joj je bilo onemogućeno da štiti svoja prava na zajedničkoj imovini i njom raspolaže i upravlja, te da se čitavo vrijeme držala potpuno pasivno, uprkos tvrdnji da je faktička bračna zajednica prestala zbog poremećenih odnosa – Vrhovni sud je ocijenio da se prećutno saglasila sa radnjama prvotuženog. Navedeno kod činjenice da je založno pravo na spornim nepokretnostima upisano 27. jula 2010. godine, a tužba kojom je apelantkinja tražila utvrđenje svog udjela po osnovu sticanja u braku podnesena 24. novembra 2014. godine, dok je konkretni spor pokrenut nakon više od šest godina (tužbom od 9. novembra 2016. godine).

15. Vrhovni sud je dalje naveo da je u času zaključenja ugovora o hipoteci (26. jula 2010. godine) na spornim nepokretnostima pravo svojine bilo upisano u korist prvotuženog i drugotuženog sa po 1/2 dijela. U tom trenutku zemljišnoknjižno stanje nije neistinito već nepotpuno (nije upisana apelantkinja kao suvlasnik sa dijelom stečenim u toku trajanja bračne zajednice), zato, prema ocjeni Vrhovnog suda, u korist trećeg lica (trećetužene kao hipotekarnog povjerioca) nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost zemljišne knjige, naravno pod uslovom da je savjesno. Vrhovni sud je istaknuo da tokom postupka (kako je obrazložio i drugostepeni sud) nije utvrđena nesavjesnost trećetužene. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je trećetužena u vrijeme zaključenja ugovora o zasnivanju hipoteke izvršila uvid u zemljišnoknjižno stanje i utvrdila da su prvotuženi i drugotuženi upisani kao suvlasnici sa dijelom od 1/2, te da ne postoji zabilježba spora ili neke privremene mjere kojom bi se zabranjivalo raspolaganje ili opterećivanje sporne nepokretnosti, odnosno da ne postoji upisano pravo trećeg, pa ni apelantkinje. Na upozorenje i pitanje notara o statusu spornih nepokretnosti koje su bile predmet zalaganja, oba založna dužnika (prvotuženi i drugotuženi) izjavila su „pod punom moralnom, materijalnom i krivičnom odgovornošću da su iste njihova posebna imovina“.

16. Prema ocjeni Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju se može govoriti samo o nesavjesnosti prvotuženog i drugotuženog koji su pri zaključenju ugovora o osnivanju hipoteke na spornim nepokretnostima rekli da se radi o njihovoj posebnoj imovini iako, prema sadržaju presude donesene u postupku u kojem je apelantkinja zahtijevala i ishodila utvrđenje da se radi o imovini koja je sticana u braku sa prvotuženim i da je ona suvlasnica sa 1/4 dijela, nisu osporavali njene navode na kojima je zasnivala takav zahtjev. Pri tome, Vrhovni sud je istaknuo da je indikativno da prvotuženi i drugotuženi u predmetnoj parnici ne osporavaju nijedan navod tužbe, pa se, prema ocjeni Vrhovnog suda, osnovano može zaključiti da na taj način iskazuju namjeru da trećetuženu osujete ili joj otežaju ostvarenje potraživanja iz založene nepokretnosti. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da, zbog nesavjesnosti prvotuženog i drugotuženog, apelantkinji ostaje mogućnost da prava u vezi sa svojim suvlasničkim dijelom (eventualna novčana naknada u visini vrijednosti suvlasničkog dijela) na spornim nepokretnostima ostvaruje u odnosu na njih, a ne i u odnosu na trećetuženu koja je postupala savjesno. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je, na osnovu činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud i primjenom odredbe člana 271 st. 2 i 6 PZ-a, prema kojoj se na zajedničku imovinu bračnih supružnika primjenjuju odredbe stvarnog i obligacionog prava, ako odredbama PZ-a nije drugačije uređeno, te odredbe čl. 55 i 47 stav 2 tačka b), u vezi sa stavom 3 istog člana ZSP-a, reviziju uvažio i preinačio nižestepene presude i odbio tužbeni zahtjev u cjelini u odnosu na trećetuženu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelantkinja, u suštini, smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio pozitivne propise. Apelantkinja navodi da su notar i predstavnik banke (diplomirani pravnik) znali odredbe PZ-a koje regulišu sticanje, status i način raspolaganja zajedničkom bračnom imovinom i znali su da trebaju pozvati apelantkinju (kao suprugu prvotuženog) da i ona potpiše, odnosno bude saglasna sa navedenim ugovorom, ali su tu obavezu zanemarili, namjerno propustili. Na taj način je „Volksbank BiH“ d.d. iz Sarajeva kao pravni prednik trećetužene postupala protivno odredbi člana 12 ZOO-a, odnosno protivno načelu savjesnosti i poštenja. Smatra da je Vrhovni sud donošenjem osporene presude proizvoljno primijenio odredbe čl. 270, 271, 272 i 273 PZ-a, kojima su regulisani imovinski odnosi bračnih drugova. Apelantkinja smatra da pravna radnja kojom je prvotuženi zajedno s pravnim prednikom trećetužene, bez njene saglasnosti, izvršio opterećenje predmetnih nepokretnosti založnim pravom ne proizvodi pravno dejstvo, shodno odredbi člana 103 ZOO-a.

18. Zahtjevom za donošenje privremene mjere apelantkinja predlaže da se odloži izvršenje presude Vrhovnog suda od 15. oktobra 2019. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da u cjelini ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima navedenim u obrazloženju pobijane presude. U tom obrazloženju su sadržani i odgovori na pitanja kojima se bavi apelacija. Jasno je obrazloženo zašto je usvojena revizija trećetužene i zašto su preinačene nižestepene presude. Osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantkinjina prava garantovana Ustavom, kao ni prava utvrđena Evropskom konvencijom koja se odnose na pravično suđenje i imovinu, na kakvoj tvrdnji se zasniva apelacija. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su pri donošenju osporene odluke primijenjene relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim, zlonamjernim ili arbitrarnim. Apelantkinja nije ponudila valjane argumente kojima bi dokazala svoje tvrdnje o povredi navedenih prava. Samo je nezadovoljna rezultatom postupka, što, samo za sebe, nije dovoljno da se apelaciji udovolji. U skladu s izloženim, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Prvotuženi i drugotuženi su naveli da su navodi iz apelacije potpuno tačni. Takođe su naveli da je predmetna imovina stečena tokom trajanja bračne zajednice između prvotuženog i apelantkinje.

21. Trećetužena je navela da su apsolutno pravno irelevantni navodi u kojima se ističe kako je postojala obaveza učesnika u pravnom poslu (notara, trećetuženog i sl.) da ukažu prvotuženom na potrebu izjašnjavanja na okolnosti pravne prirode imovine koja je založena budući da upravo pravna priroda zemljišne knjige i osnovnih principa konstitutivnost i povjerenja u zemljišnu knjigu ide u pravcu argumenta kako takva obaveza ne samo da nije postojala na strani trećih lica već je postupanje u tom pravcu irelevantno. V.Relevantni propisi

22. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 271. stav (1), (2) i (6) (1) Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno.

(2) Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.

(6) Na zajedničku imovinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obligacionog prava, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno.

23. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09

– ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka USRS, 107/19 i 1/21 – odluka USRS). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Raspolaganje zajedničkom stvari Član 47. st. 2. i 3.

(2) Izuzetno, radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treće lice može na osnovu pravnoga posla koji nije zaključen sa svim zajedničarima steći pravo svojine:

a) na pokretnoj stvari, ako je stvar pribavilo na osnovu naplativog pravnog posla i ako je postupalo u dobroj vjeri,

b) na nepokretnostima, ako svojina nije bila upisana u javnim evidencijama kao zajednička i ako je postupalo u dobroj vjeri.

(3) Odredbe stava 2. ovog člana primjenjuju se i na sticanje drugih stvarnih prava na zajedničkoj stvari.

1. Sticanje prava svojine na nepokretnostima Pravni osnovi sticanja Član 52. stav 2.

(2) Pravo svojine stečeno na osnovu nasljeđivanja, zakona, odlukom suda ili drugog organa ne može se suprotstaviti pravu trećeg savjesnog lica koje je postupajući sa povjerenjem u javnu evidenciju podnijelo zahtjev za upis svog prava prije nego što je lice koje je steklo pravo svojine na osnovu nasljeđivanja, zakona, odluke suda ili drugog nadležnog organa zatražilo upis svog prava.

1.1. Sticanje na osnovu pravnog posla Sticanje uknjižbom Član 53. stav 1.

(1) Pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u javnu evidenciju, ako zakonom nije drukčije određeno.

Zaštita povjerenja u javnu evidenciju Član 55.

(1) Smatra se da javna evidencija istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nepokretnosti, pa ko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u javnu evidenciju, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od vanknjižnog stanja, uživa u pogledu tog sticanja zaštitu prema odredbama ovog zakona.

(2) Sticalac je bio u dobroj vjeri ako u trenutku zaključenja pravnog posla i u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga da sumnja u to da stvar pripada otuđiocu.

(3) Nedostatak dobre vjere ne može se prebaciti nikome iz razloga što nije istraživao vanknjižno stanje.

Dobrovoljno založno pravo Član 146. stav (3) (3) Kad je stvar ili pravo koje se zalaže u zajedničkoj svojini, svi zajedničari moraju dati saglasnost za davanje stvari ili prava u zalog.

24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Načelo savesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Delimična ništavost Član 105.

(1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.

(2) Ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uslov ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

Isticanje ništavosti Član 109.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

(2) Pravo da zahteva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.

Neograničeno isticanje ništavosti Član 110.

Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 86 0 P 042657 19 Rev od 15. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 19. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 4. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelantkinja pobija osporenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Prije nego pristupi ispitivanju navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jest da postoji spor o građanskim pravima i obavezama, što u konkretnom predmetu i jest slučaj. Naime, u konkretnom slučaju radilo se o parničnom postupku u okviru kojeg se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva apelantkinje koja je tražila utvrđenje ništavosti ugovora o zasnivanju hipoteke na nepokretnostima pobliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, a koji je zaključen između prvotuženog i drugotuženog s jedne strane i trećetužene s druge strane. Ustavni sud smatra da apelantkinja u postupku okončanom osporenom presudom uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

33. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantkinja povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

35. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila utvrđenje ništavosti ugovora o zasnivanju hipoteke i pri tome se pozvao na relevantne odredbe PZ-a, Zakona o stvarnim pravima i ZOO-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi da su prilikom odlučivanja redovni sudovi cijenili nespornu činjenicu da je založena sporna imovina u momentu zasnivanja hipoteke (ugovorom od 26. jula 2010. godine) imala karakter zajednički stečene imovine bračnih supružnika, ali da takvo stanje nije bilo upisano u odgovarajuće javne evidencije, kao i da apelantkinja nije dokazala da su bračni odnosi nje i prvotuženog bili poremećeni u tolikoj mjeri da joj je bilo onemogućeno da se stara o zaštiti svojih interesa u pogledu zajedničke imovine. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude dalje proizlazi da je u času zaključenja ugovora o hipoteci (26. jula 2010. godine) na spornim nepokretnostima pravo svojine bilo upisano u korist prvotuženog i drugotuženog sa po 1/2 dijela, zbog čega su u korist trećetužene kao hipotekarnog povjerioca nastupili pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost zemljišne knjige, budući da tokom postupka nije utvrđena njena nesavjesnost. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u tom kontekstu pojasnio da je trećetužena u vrijeme zaključenja ugovora o zasnivanju hipoteke izvršila uvid u zemljišnoknjižno stanje i utvrdila da su prvotuženi i drugotuženi upisani kao suvlasnici sa dijelom od 1/2, te da ne postoji zabilježba spora ili neke privremene mjere kojom bi se zabranjivalo raspolaganje ili opterećivanje sporne nepokretnosti, odnosno da ne postoji upisano pravo trećeg, pa ni apelantkinje, kao i da su prvotuženi i drugotuženi na upozorenje i pitanje notara o statusu spornih nepokretnosti koje su bile predmet zalaganja izjavili „pod punom moralnom, materijalnom i krivičnom odgovornošću da su iste njihova posebna imovina“. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je sud u osporenoj presudi istaknuo da je indikativno da prvotuženi i drugotuženi u predmetnoj parnici nisu osporavali nijedan navod tužbe, pa se, prema ocjeni tog suda, osnovano može zaključiti da na taj način iskazuju namjeru da trećetuženu osujete ili joj otežaju ostvarenje potraživanja iz založene nepokretnosti, zbog čega je zaključio da, zbog nesavjesnosti prvotuženog i drugotuženog, apelantkinji ostaje mogućnost da prava u vezi sa svojim suvlasničkim dijelom na spornim nepokretnostima ostvaruje u odnosu na njih, a ne i u odnosu na trećetuženu koja je postupala savjesno. Dovodeći u vezu relevantne odredbe PZ-a, Zakona o stvarnim pravima i ZOO-a sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda, kao i zaključku da nije osnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 666/14 od 15. februara 2017. godine i AP 804/13 od 20. aprila 2016. godine, kao i Odluka o dopustivosti broj AP 1864/10 od 12. juna 2013. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U predmetu broj AP 666/14, u presudi osporenoj apelacijom Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je, između ostalog, istakao da je „neprihvatljiva apelantkinjina tvrdnja da je njen suprug, prvotuženi u ovoj pravnoj stvari, bez njenog znanja založio njen suvlasnički dio od 1/2 na predmetnoj nepokretnosti, kao obezbjeđenje kredita koji je podigao za svoju firmu kod drugotužene, a kako to zaključuju i niži sudovi. Svoj zaključak su niži sudovi zasnovali na utvrđenju da su apelantkinja i prvotuženi bračni partneri, tokom čije bračne zajednice je prvotuženi podigao navedeni kredit, što potvrđuje i okolnost da apelantkinja nije postupila na način da je zahtijevala ispravku upisa, u skladu sa Zakonom zemljišnim knjigama, a pri čemu je drugotužena postupila u cijelosti pouzdajući se u izvršeni upis u zemljišnim knjigama. Dalje, Vrhovni sud ističe da je apelantkinja predmetne nepokretnosti stekla kao zajedničku imovinu osnovom sticanja u bračnoj zajednici sa tuženim još 11. septembra 1998. godine, da je prvotuženi tom imovinom raspolagao 23. jula 2007. godine na način da je nepokretnosti opteretio hipotekom, a da je apelantkinja tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijela 15. juna 2009. godine. Raspravljajući navode apelacije u tom premetu, Ustavni sud je naveo da su redovni sudovi zaključili da apelantkinja nije dokazala da je drugotuženi – banka postupala nesavjesno prilikom potpisivanja ugovora o hipoteci budući da je prvotuženi u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik nepokretnosti koja se opterećuje hipotekom, a sam ugovor je sačinjen pred notarom koji ni na koji način nije sugerisao drugotuženom da postoji potreba za saglasnošću apelantkinje kao bračnog druga. [...] Dakle, apelantkinja je imala mogućnost zaštiti svoje pravo (zajedničkog) svojine predmetne nepokretnosti jer je isključivo o njenoj inicijativi ovisilo hoće li preduzeti odgovarajuće pravne radnje. Međutim, apelantkinja nije preduzela nijednu pravnu radnju, već je tužbu za utvrđivanje ništavosti ugovora o hipoteci (koji su prvotuženi i drugotuženi zaključili 23. jula 2007. godine) podnijela tek 13. juna 2009. godine, a njen suprug prvotuženi je u tom parničnom postupku priznao tužbeni zahtjev. [...] S obzirom na to da je drugotužena prilikom upisa hipoteke u zemljišne knjige postupala saglasno načelu povjerenja u zemljišne knjige, time je kao treća savjesna osoba stekla pravo zaloga na predmetnim nepokretnostima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je u tom predmetu zaključio da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, te u vezi s tim primjenom relevantnih zakonskih odredaba odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim“. Dovodeći u vezu navedenu praksu sa obrazloženjem Vrhovnog suda u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je dato obrazloženje saglasno sa zauzetom praksom Ustavnog suda.

36. Prema tome, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, te praksu Ustavnog suda usvojenu u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima, Ustavni sud smatra da u skladu sa standardima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i u okviru predmetnog parničnog postupka, apelantkinji ni na koji način nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

37. Apelantkinja se u apelaciji pozvala i na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne Hercegovine. Ustavni sud zapaža da se apelantkinjina argumentacija o povredi ovog prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantkinja povredu prava na imovinu, u suštini, dovodi u kontekst navoda o povredi prava na pravično suđenje, zbog čega Ustavni sud kod zaključka u vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje pozivanje na povredu prava na imovinu, takođe, smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa kada je Vrhovni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje kada je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženu kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o zasnivanju hipoteke, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantkinja navode o kršenju ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić