Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-156/20 („Antunović AGS“ d.o.o. Orašje)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nasljedstvo
  • Dokazni postupak
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-156/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 156/20, rješavajući apelaciju „Antunović AGS“ d.o.o. Orašje, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija „Antunović AGS“ d.o.o.

Orašje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 039856 17 Rev od 3. listopada 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Antunović AGS“ d.o.o. Orašje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Anto Lukač, odvjetnik iz Orašja, podnio je 13. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 039856 17 Rev od 3. listopada 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženih T.B., A.B. i maloljetnog B.B., kojeg zastupa prvotužena kao majka (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena, trećetuženi ili tuženi), zatraženo je 5. lipnja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i punomoćnik drugotužene, odvjetnik Milan Matić, dostavili su odgovor na apelaciju 10. i 11. lipnja 2021. godine, dok prvotužena i trećetuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom su mogu se sažeti na slijedeći način:

Uvodne napomene

5. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 039856 I 5 P od 31. svibnja 2016. godine, koja je ispravljena rješenjem od 7. lipnja 2016. godine, odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime duga solidarno isplate iznos od 1.495,551.29 KM. Istom presudom odbijen je kao neutemeljen i protutužbeni zahtjev tuženih kojim su tražili da se utvrdi da ugovor o prodaji robe od 14. listopada 2013. godine, zaključen između apelanta i prednika tuženih Gavrila Bobara (u daljnjem tekstu: prednik tuženih) kao solidarnog jamca, nije stupio na snagu i da je ugovor u odnosu na njega bez pravnog učinka. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da apelant nije predlagao dokaze radi utvrđivanja visine vrijednosti naslijeđene imovine od tuženih, što je bio dužan na temelju čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a tu činjenicu su prigovarali punomoćnici tuženih, pa je na temelju odredbi članka 133. i 143. Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZN) njegov tužbeni zahtjev odbijen.

6. Rješenjem Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 039856 16 Gž. od 23. kolovoza 2016. godine uvažena je žalba apelanta, prvostupanjska presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje u dijelu odluke kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev i u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena.

7. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da iz sadržaja spisa proizlazi da tuženi tijekom postupka nisu isticali prigovor na visinu vrijednosti naslijeđene imovine, odnosno prigovor da je vrijednost imovine koju su naslijedili znatno manja od visine duga. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je punomoćnik tuženih u svom završnom izlaganju samo ukazao na činjenicu da apelant tijekom postupka nije predlagao dokaze radi utvrđivanja visine vrijednosti naslijeđene imovine tuženih, ali se ti navodi ne mogu tumačiti kao prigovor na visinu vrijednosti naslijeđene imovine u odnosu na visinu traženog dugovanja. Ako bi ove navode punomoćnika tuženih prvostupanjski sud ocijenio kao prigovor, o tom prigovoru je bio dužan odlučiti prvostupanjskom presudom, što je propustio učiniti. Prema tome, prvostupanjski sud se pogrešno poziva samo na odredbe članka 7. i 123. ZPP, bez pozivanja na odredbe članka 126. ZPP kojim je propisano da, ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu (u konkretnom slučaju nedostaje obrazlaganje svih provedenih dokaza), o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Tijekom postupka stranke predlažu dokaze radi uvjeravanja suda da egzistiraju određene činjenice koje navode, odnosno zahtjevi stranaka, a u konkretnom slučaju tuženi su samo konstatirali u završnom izlaganju određenu činjenicu a nisu osporavali visinu traženog duga u odnosu na naslijeđenu imovinu. Da su tuženi uložili prigovor ili osporili navedenu činjenicu, bili bi dužni sami predlagati dokaze (ili po nalogu suda apelant) o visini vrijednosti naslijeđene imovine. Naime, dužnost stranke da dokazuje svoja činjenična utvrđenja naziva se teretom dokazivanja, a teret dokazivanja pada na stranku koja na određenim činjenicama zasniva svoj zahtjev, ali i na protivnu stranku koja zahtjev osporava, odnosno ističe određene prigovore. Kao što je navedeno, u konkretnom slučaju apelant je tužbom tražio da se utvrdi obveza tuženih na isplatu duga koja proizlazi iz činjenice da su tuženi nasljednici njihovog prednika. Nadalje, odredbama ZPP je propisano do kada se prigovori mogu podnositi i o kojim prigovorima sud mora odlučiti posebnim rješenjem, a o kojim može odlučiti zajedno sa odlukom o glavnoj stvari. Ovo sve zbog toga kako bi se poštovalo načelo kontradiktornosti, odnosno kako bi se suprotna strana na njih izjasnila - očitovala i eventualno predložila dokazne prijedloge na pripremnom ročištu, odnosno izvodila dokaze u tom pravcu. Kantonalni sud je naveo da tuženi nisu uložili navedeni prigovor u svezi sa osporavanjem visine naslijeđene imovine, a sud je dužan tijekom postupka usmjeriti punomoćnike na pravilno vođenje postupka i svakoj stranci omogućiti da se očituje na navode suprotne strane. Ovo iz razloga što prvostupanjski sud, sukladno članku 8. ZPP, nije ocijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, a naročito Rješenje o nasljeđivanju Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 O 062139 14 0 od 25. veljače 2015. godine u kome nije utvrđena vrijednost naslijeđene imovine, ali iz njega nesporno proizlazi da su tuženi naslijedili nekretnine, dionice, osnivačke udjele ostavitelja i još neke pokretnine. Iz tih razloga se ne može ispitati pravilnost prvostupanjske presude u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva obzirom na to da vrijednost naslijeđene imovine u postupku nije utvrđivana, niti je bilo prigovora tuženih da je vrijednost naslijeđene imovine manja od visine duga. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da su povrijeđene odredbe parničnog postupka iz razloga što odbijanjem tužbenog zahtjeva nisu primijenjene, odnosno nepravilno su primijenjene odredbe ZPP, što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.

Postupak u kojemu je donesena osporena odluka

8. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 25 0 P 039856 16 P 2 od 10. ožujka 2017. godine kojom su tuženi obvezani da apelantu solidarno isplate iznos od 1.495.551,29 KM sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose te da mu solidarno nadoknade troškove postupka detaljnije navedene u izreci presude, i to svaki do visine vrijednosti naslijeđene imovine.

9. Općinski sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Zatim, Općinski sud je naveo da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da je 14. listopada 2013. godine zaključen ugovor o prodaji između apelanta kao prodavatelja i „Bobar Autosemberija“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: kupac) kao kupca, te prednika tuženih kao solidarnog jamca koji se obvezao da će apelantu, u slučaju neplaćanja kupca, ispuniti cijelu obavezu iz tog ugovora, kao i eventualno neplaćene obveze iz ugovora kao jamac – platac. Presudom Općinskog suda broj 25 0 Ps 039855 15 Ps od 31. svibnja 2016. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 Ps 039855 16 Pžo od 12. listopada 2016. godine, obvezan je kupac da apelantu po osnovu ugovora o prodaji robe od 14. listopada 2013. godine isplati iznos od 1.495.551.29 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose, kako je navedeno u izreci presude. Prednik tuženih je preminuo 30. rujna 2014. godine, te su prema Rješenju o nasljeđivanju Osnovnog suda broj 80 0 O 062139 14 O od 25. veljače 2015. godine i ispravci tog rješenja, tuženi proglašeni zakonskim nasljednicima na zaostavštini koju čine dionice, osnivački udjeli ostavitelja i određene pokretnine kako je detaljnije označeno u obrazloženju presude.

10. U svezi sa time, Općinski sud je naveo da je odredbom članka 143. ZN koji je bio na snazi u vrijeme smrti prednika tuženih, koja je identična članku 172. Zakona o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZNFBiH) i članku 163. Zakona o nasljeđivanju u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: ZNRS), propisano da nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, a u slučaju kada ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove i to svaki do visine vrijednosti naslijeđenog dijela, bez obzira na to je li izvršena dioba nasljedstva. Nadalje, odredbom članka 133. ZN određeno je da ostavina umrle osobe po sili zakona prelazi na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti. Kako iz izvedenih materijalnih dokaza nesporno proistječe da je prednik tuženih predmetni ugovor o prodaji robe potpisao u svojstvu solidarnog jamca (jamac-platac) i time se obvezao apelantu ispuniti cijelu obvezu iz navedenog ugovora, te kako su rješenjem o nasljeđivanju kao nasljednici proglašeni tuženi, to je sukladno citiranim odredbama zakona o nasljeđivanju takva ugovorom preuzeta obveza ostavitelja prešla na njegove nasljednike, odnosno tužene, zbog čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev apelanta utemeljen.

11. Općinski sud je dalje naveo da su tuženi na pripremnom ročištu od 16. studenog 2016. godine u ponovljenom postupku istaknuli prigovor visine vrijednosti naslijeđene imovine, tvrdeći da ostaviteljev dug čija se isplata od njih traži premašuje visinu vrijednosti imovine koju su oni naslijedili, pa je teret dokazivanja ove činjenice na tuženima. Na te okolnosti predložili su da se izvrši uvid u ostavinski spis Osnovnog suda u broj 80 U O 062134 14 O navodeći da se u njemu nalaze prijave potraživanja povjeritelja, kako bi se na taj način utvrdilo da su obveze njihovog prednika puno veće od vrijednosti imovine koju su naslijedili. Sud je prihvatio izvođenje tog dokaza, ali Osnovni sud je u dva navrata obavijestio sud da je navedeni ostavinski spis priklopljen drugom predmetu broj 80 0 P 063792 15 P koji se nalazi na postupanju po žalbi u Okružnom sudu u Bijeljini. Zbog navedenog, našavši da svako daljnje odlaganje glavne rasprave iz tog razloga predstavlja povredu načela ekonomičnosti postupka, kao i načelo zabrane zloupotrebe prava, na ročištu za glavnu raspravu sud je rješenjem odredio da se navedeni dokaz uvidom i čitanjem ostavinskog spisa neće izvoditi. Istovremeno je sukladno odredbi članka 102. stavak 2. ZPP dozvoljeno izvođenje dokaza koje su tuženi predložili. Pri tome odbijen je prijedlog punomoćnika tuženih da sud po službenoj dužnosti pribavi povijesne zemljišnoknjižne izvatke od Osnovnog suda. Naime, punomoćnici tuženih su naveli da su se obraćali Osnovnom sudu radi dostavljanja povijesnih zemljišnoknjižnih izvadaka, te da su informirani da se takvi akti izdaju samo na zahtjev suda, ali sudu nisu dostavili pismeni dokaz o tome da su se zaista obraćali Osnovnom sudu povodom tog pitanja, što je bila obveza sukladno odredbi članka 134. ZPP, zbog čega taj prijedlog i nije prihvaćen.

12. Općinski sud je dalje naveo da sukladno odredbi članka 172. ZNFBiH nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do vrijednosti naslijeđene imovine. Opseg odgovornosti nasljednika za ostaviteljeve dugove prosuđuje se prema tržišnoj vrijednosti naslijeđene imovine koju je ta imovina imala u trenutku prijelaza na nasljednike, dakle, u trenutku ostaviteljeve smrti, a kasnije promjene u vrijednosti predmeta ostavine ne utječu na veličinu i opseg nasljednikove odgovornosti. Dakle, tek povodom prigovora nasljednika da ostaviteljev dug čija se isplata od njega traži premašuje visinu vrijednosti imovine koja je naslijeđena, potrebno je utvrditi vrijednost te imovine i zatim samo u tom opsegu udovoljiti tužbenom zahtjevu. Budući da su tuženi istakli prigovor na visinu vrijednosti naslijeđene imovine, odnosno da ostaviteljev dug premašuje visinu vrijednosti imovine koju su tuženi naslijedili, to je u konkretnom slučaju valjalo utvrditi vrijednost naslijeđene imovine u trenutku smrti ostavitelja, pri čemu je, kako je ranije navedeno, teret dokazivanja ove činjenice na tuženima koji su istakli takav prigovor. Temeljem dokaza koje su tuženi izveli radi dokazivanja navedenog u konkretnoj pravnoj stvari, odnosno zk. izvadak, rješenje o ovrsi, rješenje o privremenoj mjeri osiguranja ni na koji način nije moguće izvesti zaključak o tome kolika je tržišna vrijednost ostaviteljeve imovine koju su tuženi naslijedili na dan njegove smrti 30. rujna 2014. godine. Naime, iz tih dokaza se može zaključiti samo da postoje određena potraživanja drugih osoba, te da je ostvarenje tih potraživanja upereno na imovinu koju su tuženi naslijedili. Međutim, te okolnosti nisu od utjecaja na konkretnu pravnu stvar. Naime, pravilnim tumačenjem ranije citiranih odredbi ZN prigovor tuženika na visinu vrijednosti naslijeđene imovine ima se promatrati samo u kontekstu činjenice da dug čija se isplata traži premašuje visinu vrijednosti naslijeđene imovine, pa ako bi se utvrdilo da taj dug ostavitelja za koji solidarno do visine naslijeđenih dijelova odgovaraju tuženi premašuje vrijednost naslijeđene imovine, sud bi samo u tom opsegu (u visini tržišne vrijednosti imovine na dan smrti ostavitelja) udovoljio konkretnom tužbenom zahtjevu, dok bi odbio zahtjev sa ostatkom koji prelazi ovaj iznos. Tuženi tijekom postupka nisu izveli podobne dokaze na temelju kojih bi sud mogao utvrditi tržišnu vrijednost imovine na dan smrti njihova prednika (prema stavu toga suda, najpodesniji dokaz za dokazivanje ove činjenice bila bi vještačenja iz odgovarajućih oblasti) što tuženi nisu predložili prema odredbama čl. 7, 123, i 126. ZPP. Pri tome je irelevantno postojanje eventualnih potraživanja drugih osoba koja se pokušavaju ostvariti na naslijeđenoj imovini, a osim toga, takva okolnost da drugi vjerovnici imaju potraživanja ne može za posljedicu imati onemogućavanje apelanta da i on pokuša ostvariti naplatu svojih potraživanja do visine vrijednosti naslijeđene imovine, pri čemu mogućnost i redoslijed naplate potraživanja kako apelanta, tako i ostalih vjerovnika u drugim postupcima nije pitanje koje je u tom smislu relevantno za ovaj postupak. Dakle, ove okolnosti same za sebe ne ukazuju i ništa ne govore o tržišnoj vrijednosti naslijeđene imovine u trenutku smrti prednika tuženih, pa time tuženi nisu dokazali tvrdnju iz svog prigovora da je vrijednost naslijeđene imovine manja od visine duga prema apelantu, zbog čega je taj prigovor neutemeljen. Naposljetku, Općinski sud je zaključio da je evidentno da postoji obveza tuženih, jer oni odgovaraju za obveze njihovog prednika, zbog čega su obvezani da solidarno do visine vrijednosti naslijeđene imovine isplate predmetni dug u iznosu kako je to traženo tužbenim zahtjevom.

13. Presudom Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 039856 17 Gž 2 od 15. svibnja 2017. godine odbijena je žalba tuženih i potvrđena prvostupanjska presuda, te je odbijen zahtjev tuženih za naknadu troškova parničnog postupka.

14. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je, suprotno žalbenim navodima tuženih, prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tek povodom prigovora nasljednika da ostaviteljev dug premašuje visinu vrijednosti imovine koja je naslijeđena bilo potrebno utvrditi vrijednost te imovine i zatim samo u tom opsegu udovoljili tužbenom zahtjevu. Budući da su tuženi istakli prigovor na visinu vrijednosti naslijeđene imovine, odnosno da ostaviteljev dug premašuje visinu vrijednosti imovine koju su tuženi naslijedili, u konkretnom slučaju valjalo je utvrditi vrijednost naslijeđene imovine u trenutku smrti ostavitelja, pri čemu je teret dokazivanja ove činjenice bio na tuženima koji su istakli takav prigovor. Također, Kantonalni sud je naveo da prvostupanjski sud pravilno obrazlaže da temeljem dokaza koje su tuženi izveli radi dokazivanja visine vrijednosti naslijeđene imovine (zk. izvaci, rješenje u ovrsi, rješenje o privremenoj mjeri osiguranja) ni na koji način nije moguće izvesti zaključak o tome kolika je bila tržišna vrijednost ostaviteljeve imovine koju su tuženi naslijedili na dan njegove smrti obzirom da se na temelju tih dokaza može zaključiti samo da postoje određena potraživanja drugih osoba, te da je ostvarenje tih potraživanja usmjereno na imovinu koju su tuženi naslijedili, pri čemu te okolnosti nisu od utjecaja na konkretnu pravnu stvar. Pravilnim tumačenjem odredbi ZN prigovor tuženih na visinu vrijednosti naslijeđene imovine ima se promatrati samo u kontekstu činjenice da dug čija se isplata traži, u konkretnom slučaju potraživanje apelanta, premašuje visinu vrijednosti naslijeđene imovine, pa ako bi se utvrdilo da taj dug ostavitelja za koji solidarno do visine naslijeđenih dijelova odgovaraju nasljednici, ovdje tuženi, premašuje vrijednost naslijeđene imovine, sud bi samo u tom opsegu i u visini tržišne vrijednosti imovine na dan smrti ostavitelja udovoljio konkretnom tužbenom zahtjevu, dok bi odbio zahtjev sa ostatkom koji prelazi ovaj iznos. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženi tijekom postupka nisu izveli podobne dokaze na temelju kojih bi sud mogao utvrditi tržišnu vrijednost imovine na dan smrti njihova prednika.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 25 0 P 059856 17 Rev od 3. listopada 2019. godine revizija tuženih je usvojena, drugostupanjska presuda preinačena na način da je usvojena žalba tuženih i prvostupanjska presuda preinačena tako da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Također, navedenom presudom apelant je obvezan da tuženima isplati troškove postupka.

16. Vrhovni sud je naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev apelanta da mu tuženi kao zakonski nasljednici solidarno isplate određeni iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose i troškove parničnog postupka. U svezi s tim je istaknuto da je pravni osnov tužbenog zahtjeva odredba članka 163. ZNRS, koja je identična odredbi članka

172. ZNFBiH i odredbi člana 143. ranijeg ZN. Tijekom postupka pred redovitim sudovima utvrđeno je postojanje duga prednika tuženih prema apelantu, utvrđena je visina tog duga, utvrđeno je koju imovinu i sa kojim nasljednim dijelovima su tuženi naslijedili njegovu imovinu, ali nije utvrđena vrijednost naslijeđene imovine. Vrhovni sud je dalje naveo da nižestupanjski sudovi, kada u cijelosti usvajaju tužbeni zahtjev, zauzimaju pogrešan pravni stav, na što revizija tuženih utemeljeno ukazuje, da je na tuženima bio teret dokazivanja vrijednosti naslijeđene imovine. Odredbom članka 123. stavak 1. ZPP je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. U konkretnoj pravnoj stvari apelant je zasnivao tužbeni zahtjev na činjenicama da su tuženi nasljednici iza njihovog prednika, da je njihov prednik ostao dužan apelantu iznos od 1.495.551.29 KM i da je vrijednost naslijeđene imovine jednaka ili veća od tog iznosa. U skladu sa navedenom odredbom članka 123. ZPP, na apelantu je bio teret dokazivanja tih činjenica, pa i vrijednosti naslijeđene imovine, jer od tih činjenica zavisi da li će njegov tužbeni zahtjev biti usvojen u cijelosti, ili eventualno u određenom dijelu ako se utvrdi da je vrijednost imovine koju su naslijediti tuženi manja od vrijednosti postavljenog tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju tuženi ni u jednom stadiju postupka nisu priznali činjenicu da je vrijednost imovine koju su naslijedili jednaka ili veća od vrijednosti postavljenog tužbenog zahtjeva, niti se radi o općepoznatoj činjenici, u kojem slučaju bi apelant bio oslobođen dužnosti da dokazuje tu činjenicu. Ovakav pravni stav je izražen u Presudi tog suda broj 43 0 P 105798 16 Rev od 21. ožujka 2019. godine, u kom predmetu je u skladu sa odredbom članka 237. st. 3., 4. i 5. ZPP dopuštena izuzetna revizija iako nije bio zadovoljen imovinski cenzus za reviziju iz odredbe članka 237. stavak 2. ZPP. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da, suprotno stavu nižestupanjskih sudova, ne može se zahtijevati od tuženih da dokazuju negativnu činjenicu da nisu naslijedili imovinu u vrijednosti postavljenog tužbenog zahtjeva ili u većoj vrijednosti.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

18. Naime, apelant je naveo da apelaciju podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne primjene pravila o teretu dokazivanja u parničnom postupku, te pogrešne primjene odredbi u odnosu na predmet odlučivanja o reviziji. U svezi sa time, smatra da su visinu vrijednosti naslijeđene imovine trebali dokazivati tuženi i da Vrhovni sud proizvoljno zaključuje da je to trebao učiniti apelant kao tužitelj. Apelant također ističe da sama činjenica da je imovina bila adekvatna za višemilijunske hipoteke ukazuje i na njenu vrijednost koja zasigurno premašuje tužbeni zahtjev u predmetu, kao i da je općepoznata činjenica da imovina prednika tuženih vrijedi desetke miliona KM, zbog čega smatra da ni tu činjenicu kao općepoznatu nije morao dokazivati. Dalje, apelant tvrdi da činjenicu vrijednosti imovine tuženi nisu osporavali tijekom postupka, te da i činjenica da tuženi nisu željeli provesti nedvosmislene dokaze o vrijednosti imovine jasno ukazuje da su i sami svjesni njene vrijednosti i da pokušavaju izbjeći utvrđivanje visine vrijednosti. Apelant smatra da je intencija zakonodavca da prvenstveno nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove, pa ako se utvrdi postojanje duga i odgovornost nasljednika, podrazumijeva se da nasljednici po automatizmu za dugove i odgovaraju, osim ako ne dokažu suprotno. S tim u svezi, apelant ističe da je prigovor neutvrđivanja visine imovine tuženik tek istakao u žalbi, odnosno u trenutku kada se visina vrijednosti naslijeđene imovine više nije mogla posebno utvrđivati i u trenutku kada apelant na taj prigovor više nije mogao (a svakako nije ni trebao) valjano (dokazima) odgovoriti, te se takav prigovor valja odbiti i zbog toga što nije dan na vrijeme i predstavlja svojevrsnu zlouporabu procesnih ovlaštenja. Osim toga, apelant ističe da je drugostupanjski sud u odluci od 23. kolovoza 2016. godine zadao upute prvostupanjskom sudu u pogledu pravila o teretu dokazivanja, te da tuženi u ponovljenom postupku ponovno nisu prigovarali visini vrijednosti imovine, niti su dokazivali svoj prigovor, te da su u drugoj drugostupanjskoj odluci ta pravila o teretu dokazivanja bila potvrđena i usvojen je apelantov tužbeni zahtjev. U tom smislu apelant ističe da je poštujući takvo tumačenje drugostupanjskog suda i zastupajući tvrdnju da je općepoznata činjenica o velikoj vrijednosti imovine prednika tuženih, apelant u procesu doveden u poziciju gdje je poučen da nije potrebno da izvodi dokaze na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i to nije činio, ali da je revizijski sud zauzeo drugo pravno stajalište nakon što je drugostupanjski sud apelanta uvjerio u nešto drugo, te je odbio njegov tužbeni zahtjev. U tom smislu apelant smatra da je Vrhovni sud u takvom slučaju trebao postupak vratiti na ponovno odlučivanje što bi rezultiralo pravičnim postupkom u svjetlu mogućnosti ostvarenja njegovog prava na imovinu. Međutim, ponašanje suda uz ponašanje tuženog dovelo ga je u zabludu, uputilo u pogrešnu stranu u postupanju, te mu je oduzelo pravo na potraživanje, bez realne mogućnosti da ga dokazuje u postupku, i time je povrijeđeno pravo na imovinu i na pravičan postupak. Naposljetku, apelant je u svezi sa pozivanjem Vrhovnog suda na praksu iz 2019. godine naveo da nije mogao znati za takvo stajalište revizijskog suda, a da je već znao za drugačije stajalište Kantonalnog i Općinskog suda.

II.Odgovori na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i imovinu, niti je primjena prava bila proizvoljna.

20. Drugotužena je navela da je odluka Vrhovnog suda pravilna i zakonita i da ne sadrži nedostatke o kojima apelant govori. U svezi sa time, drugotužena tvrdi da je Vrhovni sud pravilno zaključio da način na koji glasi odredba članka 143. stavak 1. Z, apelantu a priori ne pripada novčani iznos koji on potražuje, već iznos koji odgovara vrijednosti naslijeđene imovine, i da se visina vrijednosti imovine mora utvrditi u svakom konkretnom slučaju, što je apelant bio dužan dokazati. Obzirom na to, drugotužena smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao osim što je nezadovoljan ishodom postupka, te se poziva i na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 2667/19, zbog čega predlaže da se apelacija odbaci kao prima facie neutemeljena. V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 2. stavak (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.

Članak 7. st. (1) i (2) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drukčije određeno.

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 72.

Kad je u ovom zakonu predviđeno da stranka može staviti određen prigovor ili prijedlog ili poduzeti kakvu drugu parničnu radnju dok se tuženik ne upusti u raspravu o glavnoj stvari, takav prigovor odnosno prijedlog može se staviti dok sud ne primi odgovor na tužbu.

Članak 102.

(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebite za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebite za utvrđivanje svojih navoda, te se očitovati o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

(2) Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerojatnim da ih bez svoje krivnje nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 125.

(1) Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tijekom parnice.

(2) Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti hoće li te činjenice cijeniti priznatim ili osporenim.

(3) Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje, ako zakonom nije što drugo određeno.

(4) Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate.

Članak 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Članak 209. stavak (1) (1) Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud tijekom postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovoga zakona, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

22. Zakon o nasljeđivanju (»Službeni list SRBiH« br. 7/80 - prečišćeni tekst i 15/80 - ispravka) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

B. STICANJE ZAOSTAVŠTINE I ODRICANJE OD NASLJEĐA

Prelazak zaostavštine na nasljednike Član 133.

Zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.

ODGOVORNOST NASLJEDNIKA ZA DUGOVE OSTAVIOČEVE

Obim odgovornosti nasljednika Član 143.

Nasljednik odgovora za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti nasljeđene imovine.

Nasljednik koji se odrekao nasljeđa ne odgovara za dugove ostaviočeve.

Kad ima više nasljednika oni odgovaraju solidarno za dugove ostaviočeve i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela, bez obzira da li je izvršena dioba nasljedstva.

Među nasljednicima dugovi se dijele srazmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako testamentom nije drukčije određeno.

VI.Dopustivost

23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 25 0 P 059856 17 Rev od 3. listopada 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena punomoćniku apelanta 14. studenog 2019. godine, a da je apelant podnio apelaciju 13. siječnja 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

a)Pravo na pravično suđenje

28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

29. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi isplate duga vezanog za realizaciju zaključenog ugovora, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

31. Navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

32. U pogledu apelantovih navoda, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Ustavni sud također podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.

34. Razmatrajući apelantove tvrdnje kojima osporava zaključak Vrhovnog suda o načinu primjene pravila o teretu dokazivanja, Ustavni sud najprije zapaža da je u svojoj praksi razmatrao apelacije u kojima su redoviti sudovi (kantonalni sudovi), u svezi sa sličnim pravnim pitanjima, zaključivali da je teret dokazivanja visine vrijednosti naslijeđene imovine bio na tuženim – nasljednicima (vidjeti, Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP 979/19 od 22. svibnja 2019. godine stavak 3, i broj AP 1545/21 od 9. lipnja 2021. godine, stavak 3), kao i predmete u kojima su vrhovni sudovi zaključili da je teret dokazivanja visine vrijednosti naslijeđene imovine bio na tužiteljima (apelantima) koji su tražili da se nasljednici obvežu na isplatu određenog duga (vidjeti, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2667/19 od 3. ožujka 2021. godine, stavak 8, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2754/18 od 14. listopada 2020. godine, stavak 33 ). Polazeći od zaključaka Europskog suda iz odluke Lazarević protiv BiH (vidjeti, Europski sud, aplikacija broj 29422/17, odluka od 14. siječnja 2020. godine, st. 29-35) u kojoj je utvrđena povreda apelantovog prava na pravično suđenje jer Ustavni sud nije ispravio proizvoljno postupanje redovitih sudova koje je bilo utvrđeno ranijom jasnom praksom redovitih sudova i Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da se za razliku od slučaja u tom predmetu, u citiranim odlukama ovaj sud nije detaljnije bavio zaključcima redovitih sudova u pogledu primjene pravila o teretu dokazivanja visine vrijednosti naslijeđene imovine. Ustavni sud podsjeća da nije zadatak Ustavnog suda da zauzme mjesto redovitih sudova u tumačenju pravnih propisa i u ujednačavanju prakse, već da je prvenstveno zadatak tih sudova da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona, pri čemu vrhovni sudovi, odnosno revizijska vijeća imaju isključivu ulogu u ujednačavanju sudske prakse. Međutim, Ustavni sud ukazuje da može utvrditi povredu članka 6. stavak 1. Europske konvencije ako su utvrđenja redovitih sudova proizvoljna ili očigledno neutemeljena, te za posljedicu imaju „uskraćivanje pravde“ (vidi, Lazarević, stavak 30).

35. Dovodeći u svezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci kojom je preinačio drugostupanjsku i prvostupanjsku odluku na način da je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, dovoljno jasno i argumentirano obrazložio osporenu odluku, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. U tom pogledu, razmatrajući apelantove tvrdnje da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravila o teretu dokazivanja u parničnom postupku, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno obrazloženje da je, sukladno odredbi članka 123. ZPP, na apelantu bio teret dokazivanja odlučnih činjenica, odnosno da su tuženi nasljednici iza njihovog prednika, da je njihov prednik ostao dužan apelantu određeni novčani iznos i da je vrijednost naslijeđene imovine jednaka ili veća od tog iznosa, jer od tih činjenica zavisi da li će apelantov tužbeni zahtjev biti usvojen u cijelosti, ili eventualno u određenom dijelu ako se utvrdi da vrijednost imovine koju su naslijediti tuženi je manja od vrijednosti postavljenog tužbenog zahtjeva. Pri tome se Vrhovni sud pozvao i na stavove iz Presude broj 43 0 P 105798 16 Rev od 21. ožujka 2019. godine, a ti stavovi su bili predmet osporavanja pred Ustavnim sudom i o kojoj je donesena naprijed citirana Odluka o dopustivosti broj AP 2667/19 kojom je apelacija odbačena zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da se tumačenjem relevantnih propisa, kako to apelant navodi u apelaciji, ne može izvesti zaključak da nasljednici u smislu odredbe članka 143. stavak 1. ZN, u svakom slučaju a priori odgovaraju za sve ostaviteljeve dugove (kakav stav su zauzeli prvostupanjski i drugostupanjski sud), već je njihova odgovornost za ostaviteljeve dugove ograničena samo na onaj iznos koji odgovara visini vrijednosti naslijeđene imovine, pa je relevantno bilo utvrditi vrijednost naslijeđenih nekretnina. Na to upućuje i sadržaj odredbe članka 143. stavak 3. ZN kojom je propisano da u slučaju kada ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za dugove i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva. Osim navedenog, Ustvni sud zapaža da navedeni zaključak Vrhovnog suda, sadržaj odredbe članka 143. stavak 3. ZN, te praksa redovitih sudova prema kojima se vrijednost naslijeđene imovine procjenjuje u trenutku smrti ostavitelja, ukazuje da su neutemeljene i apelantove tvrdnje kojima se ukazuje na odredbu članka 125. ZPP i tvrdi da je općepoznata činjenica o vrijednosti imovine prednika tuženih.

36. Nadalje, razmatrajući apelantove navode da je u konkretnom slučaju postupao u skladu sa uputama Kantonalnog suda i da nije predlagao dokaze, zbog čega je odlukom Vrhovnog suda izgubio mogućnost da predlaže provođenje navedenog dokaza, Ustavni sud zapaža da odluka Vrhovnog suda da preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu ne ukazuje na proizvoljnost u postupanju toga suda, obzirom da je odrebom čl. 7., 102, i 123. ZPP jasno propisana obveza stranke da iznese sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, te ponudi dokaze potrebite za utvrđivanje svojih navoda. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije doveden u teži procesni položaj od onoga u kojem je bio prije donošenja rješenja Kantonalnog suda o ukidanju prvostupanjske presude o kojemu je u suštini dao svoj stav Vrhovni sud, obzirom da apelant, koji je bio zastupan od odvjetnika, nije provodio dokaze o visini vrijednosti naslijeđene imovine iako mu je bilo poznato da je to pitanje odlučujuće za donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari, naročito jer, kako to Vrhovni sud navodi, tuženi ni u jednom stadiju postupka nisu priznali činjenicu da je vrijednost imovine koju su naslijedili jednaka ili veća od vrijednosti postavljenog tužbenog zahtjeva. Prema tome, Ustavni sud zapaža da nema ništa što ukazuje da je došlo do proizvoljne primjene procesnog prava na apelantovu štetu, odnosno da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

37. Stoga, Ustavni sud zapaža da je neadekvatan angažman u konkretnoj parnici, odnosno propust apelanta da izvede dokaz utvrđivanja visine vrijednosti naslijeđene imovine tuženih, što se obzirom na sadržaj odredbe članka 143. ZN (prema kojoj nasljednici odgovaraju „do visine vrijednosti nasljeđene imovine“) pojavljuje kao preduvjet odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu, doveo apelanta u situaciju da trpi štetne posljedice nedokazanosti dijela tužbenog zahtjeva. Imajući to u vidu, u nedostatku drugih argumenata kojima bi se doveli u pitanje razlozi koje je naveo Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvati apelantovi navodi da su ti zaključci proizvoljni, posebno ne u mjeri u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem spornih odredaba i činjenica konkretnog predmeta zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanta o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica zbog čega su neutemeljeni navodi o povredi prava na pravično suđenje.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

II.Pravo na imovinu

39. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju navedenog prava temelje na istim navodima koje je istakao u svezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede tih prava, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu prava, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud preinačio prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je od nasljednika tražio isplatu duga koji je dugovao njihov prednik, za što je dao obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima na koje je apelant ukazivao niti dovodi u pitanje pravičnost postupka u odnosu na apelanta.

41. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni prava i utvrđivanju činjenica, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnost u tom segmentu.

42. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-156/20 („Antunović AGS“ d.o.o. Orašje) | Sudska praksa | Aktio