Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-656/20 (S. Č.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Djelotvoran pravni lijek
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prekršaj
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-656/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-656/20, rješavajući apelaciju Semre Čavaljuga, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se apelacija Semre Čavaljuga podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 707044 19 Pžp od 10. decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Semra Čavaljuga (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa advokatica Nedžla Šehić iz Sarajeva, podnijela je 19. februara 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 707044 19 Pžp od 10. decembra 2019. godine.
2. Ustavni sud prije svega ukazuje da je, iako je apelantica kao osporenu odluku navela samo osporeno rješenje Kantonalnog suda od 10. decembra 2019. godine, u dva navrata (pismenim i elektronskim putem od 30. marta i 9. aprila 2020. godine) tražio od pravne zastupnice apelantice da dostavi prvostepeno Rješenje Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 707044 18 Pr od 30. septembra 2019. godine. Kako Ustavni sud nije dobio traženu informaciju u ostavljenom roku, činjenice u ovoj Odluci su prezentovane na osnovu dokumentacije koja je predočena Ustavnom sudu.
3. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je Općinski sud Rješenjem broj 65 0 Pr 707044 18 Pr od 30. septembra 2019. godine oglasio odgovornim okrivljeno odgovorno lice apelanticu u pravnom licu JU „Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu“, zbog prekršaja iz člana 126. stav 2. Zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zakon o visokom obrazovanju). Apelantica je oglašena odgovornom što je u označeno vrijeme i na adresi (opisanom u izreci rješenja), u sjedištu pravnog lica u JU „Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu“, inspekcijskim nadzorom izvršenim od strane kantonalnog prosvjetnog inspektora za visoko obrazovanje, utvrđeno i zapisnički konstatovano da prijedlog Odluke broj 01-4-DK-2625/18 od 9. aprila 2018. godine, koja je upućena nadležnom tijelu visokoškolske ustanove Senatu Univerziteta u Sarajevu, bio bez priloženog Mišljenja sekretara Medicinskog fakulteta, zbog čega joj je utvrđena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM. Ujedno je Općinski sud obavezao apelanticu da snosi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 100,00 KM, a sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti prvostepenog rješenja.
4. Protiv prvostepenog rješenja, žalbu je blagovremeno izjavila apelantica kao okrivljena, putem braniteljice-advokatice Nedžle Šehić (koja apelanticu zastupa i u postupku pred Ustavnim sudom), zbog povrede odredaba postupka, povrede odredaba materijalnog prava i odluke o sankciji.
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 707044 19 Pžp od 10. decembra 2019. godine žalba okrivljenog odgovornog lica - apelantice, izjavljena putem branioca Nedžle Šehić, advokatice iz Sarajeva, protiv rješenja Općinskog suda od 30. septembra 2019. godine, odbijena je kao neosnovana i potvrđena prvostepeno rješenje.
6. U obrazloženju rješenja je prvenstveno ukazano na sadržaj žalbe, te navedeno da iz njega prvenstveno proizlazi da apelantica kao okrivljena pobija prvostepeno rješenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (pobliže opisano na str. 2. i 3. rješenja), odnosno da u ovome dijelu žalbe dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostepenog suda. S tim u vezi je istaknuto da žalbeni osnovi propisani članom 84. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) ne predviđaju da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, shodno čemu je u smislu odredbi člana 88. navedenog Zakona Kantonalni sud naveo da se nije upuštao u meritorno razmatranje ovoga dijela žalbe.
7. Razmatrajući žalbene navode u vezi sa narušavanjem načela jednakih prava optužbe i odbrane pred sudom, Kantonalni sud naveo da su ovi navodi neosnovani. Naime, kako je to istakao Kantonalni sud, iz obrazloženja prvostepenog rješenja jasno se vidi da je Općinski sud u postupku tretirao stranke na jednak način i svakoj strani su pružene jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi, kako je to propisano i članom 15. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, te da su stoga ovi žalbeni navodi ovlaštenog organa neosnovani.
8. Preispitujući odluku o prekršajnoj sankciji, a u vezi sa navodima istaknutim u žalbi apelantice, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud u svom rješenju o prekršaju, cijeneći sve okolnosti pod kojima je počinjen prekršaj iz člana 126. stav 2. Zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo, pravilno okrivljenoj apelantici, utvrdio za prekršaj pobliže opisan u prvostepenom rješenju, novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 KM. S tim u vezi je navedeno da je prvostepeni sud adekvatno cijenio težinu učinjenog prekršaja, stepen prekršajne odgovornosti apelantice kao okrivljene, te utvrđene olakšavajuće okolnosti koje opravdavaju izricanje novčane kazne u navedenom iznosu. Kao olakšavajuće okolnosti, kako je to ukazao Kantonalni sud, prvostepeni sud je u dovoljnoj mjeri cijenio ponašanje apelantice nakon učinjenih prekršaja, da je priznala prekršaje i prihvatila odgovornost, njeno teško materijalno stanje i porodične prilike, da ima dvoje djece, te da u porodici niko nije zaposlen, dok je kao otežavajuću okolnost prvostepeni sud adekvatno cijenio da je apelantica prekršajno kažnjavana (prema registru izrečenih kazni ovlaštenog organa ranije bila kažnjavana za slične prekršaje iz oblasti Zakona o visokom obrazovanju). Dakle, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud apelantici utvrdio novčanu kaznu propisanu za učinjeni prekršaj, pravilno cijeneći sve okolnosti iz člana 22. stav 3. Zakona o prekršajima, a koje okolnosti utječu na visinu izrečene kazne, te da je izrečena jedinstvena novčana kazna adekvatna učinjenom prekršaju, a kojom će se uticati na apelanticu da više ne čine nove slične ili iste prekršaje. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je na kraju ukazao da odlučio kao u dispozitivu rješenja na osnovu člana 90. Zakona o prekršajima, nalazeći da ne postoji nijedan od osnova za podnošenje žalbe koji su određeni članom 84. navedenog Zakona.
9. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 10. decembra 2019. godine prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U prilog svojim navodima, apelantica ističe da je da je „Sud“ u toku postupka počinio niz povreda postupka i odluku donio na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava (člana 126. stav 2. Zakona o visokom obrazovanju). Također se navodi da je „Sud“ povrijedio i odredbe postupka prilikom odlučivanja i obrazlaganja odluke o sankciji, s obzirom da je izrekao „enormno visoku kaznu za relativno mali prekršaj, zbog kojeg nisu nastupile ozbiljne posljedice ni za jednu stranu“. Dalje se navodi i da je drugostepeni sud njenu žalbu odbio bez upuštanja u meritorno razmatranje, paušalno navodeći da je „drugostepeni sud“ pravilno postupio, dok o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ne daje nikakav odgovor. Ovakav stav „Suda“ je po ocjeni apelantice krajnje arbitraran, što predstavlja povredu prava na koja se ukazuje apelacijom, slijedom čega se predlaže ukidanje osporenog rješenja Kantonalnog suda i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini;
12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi dane postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Prije svega, Ustavni sud smatra da, u svjetlu apelacionih navoda i činjenica konkretnog predmeta, predmetna apelacija svojom suštinom pokreće isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, iz kojeg razloga će Ustavni sud ispitati navode apelacije po ovom pravnom osnovu.
14. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je Kantonalni sud u svjetlu primjene materijalno-procesnog prava raspravio njene žalbene navode, kojima je ukazano na povrede odredaba postupka, povrede odredaba materijalnog prava i odluke o sankciji. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, dostupna na www.ustavnisud.ba).
16. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje odluke. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u odluci iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP-352/04 od 23. marta 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu odluku dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).
17. Imajući u vidu apelacione navode te činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju rješenja koje je osporeno predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju ovog suda. U odnosu na navode da Kantonalni sud nije odgovorio na žalbene navode apelantice, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio, kako u pogledu neosnovanosti bitne povrede postupka i primjene materijalnog prava tako i u pogledu odluke o sankciji. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, te posebice činjenicu (koju nije dovedena u pitanje apelacionim navodima) da je apelantici u predmetnom prekršajnom postupku osigurana jednakost stranaka u postupku u smislu garancija prava na odbranu obuhvaćenog pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić