Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-348/20 (M. L.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Dosjelost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-348/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-348/20, rješavajući apelaciju Milice Lemić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milice Lemić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 035842 19 Gž od 26. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 035842 16 P od 7. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milica Lemić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, Republika Srbija, koju zastupa Simo Tošić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 27. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 035842 19 Gž od 26. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 P 035842 16 P od 7. marta 2019. godine.

Uvodne napomene

2. Ugovor o zamjeni nekretnina od 11. novembra 1993. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) zaključili su I.-I.Ž. i S.M., pravni prednik apelantice, na način da je I.-I.Ž. pravnom predniku apelantice dao u zamjenu svoje nekretnine u Sanskom Mostu (koje po identifikaciji sada odgovaraju nekretninama iz petita tužbe-izreke prvostepene presude; u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), dok je pravni prednik apelantice dao I.-I.Ž. u zamjenu svoje nekretnine u Biogradu na Moru, sve bliže označeno u Ugovoru.

3. Presudom Općinskog suda broj P-159/05 od 31. oktobra 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice protiv tuženih I.-I.Ž. i F.Ž. radi utvrđenja ništavosti Ugovora. Predmetni postupak

4. Presudom Općinskog suda broj 22 0 P 035842 16 P od 7. marta 2019. godine utvrđeno je da je tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, što je apelantica dužna priznati i trpjeti da se apelant upiše kao vlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1. Istovremeno, odlučeno je da svaka strana podmiruje svoje troškove postupka.

5. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je među strankama nesporna činjenica da je pravni prednik apelantice, njen otac, predmetne nekretnine stekao Ugovorom, da je on upisan u ZK ulošku kao vlasnik nekretnina, kao i da su predmetne nekretnine u posjedu tužitelja. Međutim, ukazano je da je među strankama sporno to što tužitelj smatra da je stekao dosjelošću pravo vlasništva jer predmetne nekretnine drži u posjedu odnosno računajući pravni kontinuitet prednika preko 20 godina kao savjestan posjednik, dok apelantica tvrdi da je njen otac nekretnine koje su bile predmet Ugovora htio vratiti, a o čemu je vođen i postupak kod nadležnih sudova u pogledu utvrđivanja ništavosti Ugovora, te kako u tom postupku nije došlo do poništenja Ugovora smatra da joj predmetne nekretnine pripadaju.

6. Također, Općinski sud je citirao odredbe čl. 58. i 326. Zakona o stvarnim pravima i naveo da je iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke utvrđeno da su predmetne nekretnine upisane na pravnog prednika apelantice sa pravom vlasništva sa dijelom 1/1, kao i da je upis tih nekretnina izvršen na osnovu rješenja Općinskog suda broj 022-0-Dn-Z-15-00 642 od 16. aprila 2015. godine, a shodno pravosnažnom rješenju Osnovnog suda u Sanskom Mostu broj Dn-28/93 od 17. novembra 1993. godine. Isto tako, ukazano je da iz iskaza vještaka na glavnoj raspravi proizlazi da je uvidom u službene podatke nadležne službe Katastra općine Sanski Most utvrdio da su predmetne nekretnine upisane u katastarsko knjižni uložak na ime I.-I.Ž. sa dijelom 1/1, kao i Općine Sanski Most sa pravom raspolaganja zemljišta sa dijelom 1/1, te da je predmetni upis izvršen na osnovu rješenja Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama od 1. decembra 1991. godine. Nadalje, istaknuto je da taj upis predstavlja početno (nulto) stanje bez promjena na predmetnim nekretninama koje je utvrđeno u toku izlaganja podataka za predmetno područje, kao i da taj upis nije ažuran odnosno na njemu nisu provođene promjene od datuma izlaganja koje je bilo 30. augusta 1991. godine do današnjeg dana (odnosno do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom).

7. Nadalje, Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je I.-I.Ž. predmetne nekretnine mijenjao za nekretnine u Biogradu na Moru sa pravnim prednikom apelantice, na osnovu Ugovora, te da je otac apelantice upisan kao vlasnik na predmetnim nekretninama. Također, ukazano je da je na osnovu iskaza tužitelja i svjedoka A.Š. i S.Š., utvrđeno da je pravni prednik tužitelja kupio predmetne nekretnine od I.-I.Ž., na koga su 1996. godine bile upisane predmetne nekretnine (u katastarsko knjižnom ulošku, a tužitelj je u tužbi naveo da je razlog podnošenja tužbe okolnost što je ugovor o kupoprodaji uništen 2014. godine u velikim poplavama u Sanskom Mostu i u kojim je kuća tužitelja bila poplavljena). Također, istaknuto je da je pravni prednik tužitelja u posjedu predmetnih nekretnina od marta 1996. godine, kao i da je pokušavao stupiti u kontakt sa pravnim prednikom apelantice i I.-I.Ž. kako bi izvršili uknjižbu nekretnina u svoje ime ali da oni nisu bili zainteresovani za to, da je tužitelj nakon što se vratio iz Njemačke 1999. godine živio na predmetnim nekretninama sa ocem, te nakon smrti oca 2012. godine ostao da živi na predmetnim nekretninama a tu živi i danas, kao i da tužitelj redovno koristi te nekretnine i da mu niko nije smetao u korištenju predmetnih nekretnina.

8. Nadalje, ukazano je da je apelantica tokom postupka i u iskazu na glavnoj raspravi istakla da nije tužitelju sporila posjed niti je pokretala postupak protiv njega, da je predmetne nekretnine nisu interesovale jer su je interesovale nekretnine u Biogradu na Moru, da je vodila postupak zbog poništenja Ugovora da bi povratila nekretnine u Biogradu na Moru, te kako u tom postupku nije došlo do poništenja Ugovora smatra da joj predmetne nekretnine pripadaju. Imajući u vidu navedeno i cijeneći odredbe člana 326. stav 1. Zakona o stvarnom pravima, istaknuto je da apelantica nije dokazala da je tužitelj nesavjestan posjednik odnosno da je znao ili mogao znati da predmetne nekretnine koje je držao u posjedu nisu njegove jer je pravni prednik tužitelja navedene nekretnine kupio i držao u posjedu od marta 1996. godine, dok je tužitelj te nekretnine nastavio nesmetano koristiti nakon smrti oca 2012. godine. Osim toga, navedeno je da ni navodi da je o predmetnim nekretninama vođen postupak radi poništenja Ugovora nije dovoljan dokaz da tužitelj nije savjestan posjednik jer je apelantica bila u mogućnosti da nakon završenog postupka stupi u posjed predmetnih nekretnina jer ima pravni osnov za to.

9. Budući da se savjesnost posjeda pretpostavlja, ukazano je da je tužitelj na predmetnim nekretninama imao savjesni posjed kroz cijelo vrijeme dosjedanja preko 20 godina počev od marta 1996. godine od kada je vrijeme potrebno za dosjelost počelo teći do dana presuđenja. Pri tome, Općinski sud je istakao da i u slučaju kad bi se rok dosjelosti od 20 godina savjesnog posjedovanja računao do 1. marta 2017. godine (kao posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost) kada je apelantica u odgovoru na tužbu prvi put osporila savjesnost posjeda tužitelja primjenom pravila o računanju rokova iz člana 77. Zakona o obligacionim odnosima u vezi člana 58. stav 3. Zakona o stvarnim pravima (ranije člana 35. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima) značilo bi da je i sa 1. marta 2017. godine proteklo 20 godina savjesnog posjeda po kojem bi tužitelj stekao pravo vlasništva. Shodno tome, ukazano je da apelantica nije dokazala da su tužitelj ili njegov pravni prednik posjed predmetnih nekretnina pribavili silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, a kako je pravni prednik apelantice u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, to je kao osnovan ocijenjen i zahtjev tužitelja da je apelantica dužna trpjeti da se te nekretnine upišu na ime tužitelja sa 1/1 u zemljišnoj knjizi primjenom odredbe člana 89. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije BiH.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 22 0 P 035842 19 Gž od 26. novembra 2019. godine žalba apelantice je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda.

11. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da su neosnovani žalbeni razlozi apelantice da je izreka presude (usvajajuća) kontradiktorna njenom obrazloženju (odbijajuća), da se iz izreke ne vidi osnov sticanja prava vlasništva, te da nema odluke da li se tužbeni zahtjev usvaja ili odbija. Naime, ukazano je da je prvostepeni sud u obrazloženju odluke dao valjane razloge zbog kojih je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a iz same izreke odluke proizilazi da je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen. Također, istaknuto je da izreka prvostepene presude ne mora sadržavati osnov sticanja prava vlasništva jer iz samog obrazloženja odluke proizilazi da je osnov sticanja prava vlasništva dosjelost.

12. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da se svaka činjenica može dokazivati svim raspoloživim dokaznim sredstvima pa je tako tužitelj za dokaz svojih tužbenih navoda odnosno dokaz o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva predložio dokaze (isprave, saslušanje stranaka i svjedoka, uviđaj i vještačenje) nakon čije ocjene je u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku, Općinski sud i donio osporenu prvostepenu presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Dakle, navedeno je da je tužitelj dokazao da je njegov pravni prednik kupio predmetne nekretnine i ušao u posjed tih nekretnina marta 1996. godine, da je tužitelj doselio kod svoga oca 1999. godine, a nakon očeve smrti marta 2012. godine da je sam kao jedini nasljednik nastavio uživati predmetne nekretnine što je činio sve do danas (odnosno do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom). Naime, ukazano je da je time tužitelj dokazao da je samostalni savjesni posjednik predmetnih nekretnina računajući u to vrijeme i posjed svoga pravnog prednika počev od marta 1996. godine pa sve do dana presuđenja dakle duže od 20 godina pa je stoga stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama u smislu člana 58. Zakona o stvarnim pravima.

13. Pri tome je istaknuto da se savjesnost posjednika tj. tužitelja kao nasljednika u smislu člana 58. stav 6. u vezi člana 326. Zakona o stvarnim pravima pretpostavlja pa je suprotno žalbenim navodima tužitelj nije morao dokazivati. Naprotiv, navedeno je da je apelantica morala dokazati da tužitelj nije savjestan, a što izvedenim dokazima nije uspjela. Osim toga, ukazano je da je nesporna činjenica da su tužitelj i njegov prednik u posjedu predmetnih nekretnina počev od marta 1996. godine pa sve do danas, a da niti apelantica niti njen prednik za svoga života nisu bilo sudskim putem (tužbom) ili na drugi način tražili da im se predmetne nekretnine vrate pa su u tom smislu njihovi navodi da je prednik tužitelja „vjerovatno provalio u predmetne nekretnine“ neosnovani odnosno samo paušalno izneseni i ne mogu dovesti u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane prvostepene presude.

14. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelantica ukazuje da je došlo do pogrešne primjene relevantnih odredbi Zakona o stvarnim pravima u tom pravcu da su tužitelj i njegov pravni prednik savjesni posjednici predmetnih nekretnina i da su na zakonit način ušli u posjed tih nekretnina, jer provedeni dokazi upućuju na činjenicu da su na nezakonit način ušli u posjed i bili nesavjesni posjednici predmetnih nekretnina, ali sigurno u vremenskom periodu kraćem od 20 godina. Također, apelantica tvrdi da je simptomatično da je u navedenom predmetu tužbenim zahtjevom traženo utvrđenje na osnovu kupoprodaje, pa kada je tužitelj uvidio da nema dokaza, konačno je tužbeni zahtjev opredijelio na bazi održaja, jer je smatrao da će to dokazati. Međutim, apelantica navodi da je evidentno da to nije dokazao, da su njegov pravni prednik i on lično kontinuirano koristili neprekidno predmetne nekretnine 20 godina, a apelantica i njen pravni prednik nisu ulazili u posjed predmetnih nekretnina svjesno, jer su vodili sudski postupak duži niz godina u pogledu poništenja Ugovora.

Relevantni propisi

15. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH), u relevantnom dijelu glasi:

Član 58. st. (1), (2), (3), (4) i (6) (1) Samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.

(2) Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.

(3) Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

(4) U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme, za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici.

(6) Smatra se da je nasljednik savjesni posjednik od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavilac bio nesavjestan posjednik, ako se ne dokaže da je znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na posjed.

Član 326. stav (1) (1) Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed. Savjesnost prestaje saznanjem posjednika da mu ne pripada pravo na posjed.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18. Apelantica tvrdi da je u postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. Ustavni sud nalazi da je u postupku utvrđeno da je tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, što je apelantica dužna priznati i trpjeti da se apelant upiše kao vlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1. Ustavni sud smatra da su, suprotno svim navodima apelantice, Općinski sud i Kantonalni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojima ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-348/20 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio