Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2316/21 (R. S., L.S. i I.S.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

  • Nenadležnost za odlučivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2316/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-2316/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Rok Snežić i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Rok Snežić, L.S. i I.S. zbog „nedozvoljavanja Roku Snežiću da uđe u Bosnu i Hercegovinu, te da u njoj ima kontakt sa svojom obitelji i društvom“, zbog nenadležnosti Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Rok Snežić (u daljnjemu tekstu: prvoapelant) iz Portoroža, Republika Slovenija, L.I. i I.S. (u daljnjemu tekstu: drugoapelantica i trećeapelant) iz Banjaluke, podnijeli su 17. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) zbog „nedozvoljavanja prvoapelantu da uđe u Bosnu i Hercegovinu, te da u njoj ima kontakt sa svojom obitelji i društvom“. Također, apelanti su podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud dozvolio prvoapelantu da uđe u Bosnu i Hercegovinu (u daljnjemu tekstu: BiH) do donošenja odluke Ustavnoga suda, jer se samo privremenom mjerom može osigurati da prvoapelant vidi svoju djecu (drugoapelantica i trećeapelant).

2. Zaključkom Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (u daljnjem tekstu: OSA) od 6. svibnja 2021. godine odbačen je zahtjev prvoapelanta za dostavljanje odluke o zabrani ulaska u BiH, zbog nenadležnosti.

3. Rješenjem OSA od 3. lipnja 2021. godine odbijen je kao neutemeljen priziv prvoapelanta protiv zaključka od 6. svibnja 2021. godine. OSA je istakla da iz podnesenoga zahtjeva za dostavu odluke o zabrani ulaska u BiH nije apsolutno sigurno da takva odluke uopće postoji, apsolutno je jasno da za njeno donošenje ili provođenje nije nadležna OSA, a nije niti dokazano da postoji neka negativna posljedica, izuzev pisanja medija, jer se ne vidi kada i gdje je prvoapelantu zabranjen ulazak na graničnim prijelazima BiH prilikom pokušaja ulaska u BiH.

4. Aktom Granične policije BiH broj 17-05-1-04-28-1120/21 (prema navodu prvoapelanta zaprimljen 8. siječnja 2021. godine putem e-maila) prvoapelant je informiran da Granična policija BiH nije donijela nikakvu odluku koja se odnosi na zabranu ulaska prvoapelanta u BiH. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te prava na privatni i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelanti u predmetnoj apelaciji navode kako su mediji u BiH 30. prosinca 2020. godine objavili informacije o tomu da su sigurnosne službe dale naređenje da prvoapelant mora napustiti BiH i da ne smije ulaziti u BiH, jer je on prijetnja državnoj sigurnosti. Apelanti, nadalje, navode da je prvoapelant 31. prosinca 2020. godine napustio BiH i otišao u Sloveniju, te da mu je pri ponovnome pokušaju ulaska u BiH Granična policija BiH zabranila ulaz u zemlju (prema navodima apelanta pokušao je ući u zemlju 5. siječnja 2021. godine, te još nekoliko puta između siječnja i svibnja 2021. godine). Apelanti, također, navode da se prvoapelant putem svojega punomoćnika obraćao na adrese nekoliko institucija BiH (OSA, Granična policija BiH, Ministarstvo sigurnosti BiH, Služba za poslove sa strancima BiH, Vijeće ministara BiH, Institucija ombudsmana za ljudska prava BiH), ali da niti nijedna institucija nije dostavila prvoapelantu odluku iz koje bi bilo vidljivo da je prvoapelantu zabranjen ulazak u BiH.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnoga suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

7. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj Ustavni sud ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojega drugoga suda u Bosni i Hercegovini.

8. U konkretnome slučaju, Ustavni sud zapaža da su apelanti predmetnu apelaciju podnijeli zbog „nedozvoljavanja prvoapelantu da uđe u Bosnu i Hercegovinu, te da u njoj ima kontakt sa svojom obitelji i društvom“. Ustavni sud, a priori, zapaža da u svezi s navodima apelanata o tomu da prvoapelantu nije dozvoljen ulaz u BiH nisu dostavljeni nikakvi dokazi Ustavnome sudu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u rješenju OSA-e navedeno da „nije dokazano da postoji neka negativna posljedica, izuzev pisanja medija, o zabrani ulaska prvoapelantu u BiH“, te da iz akta Granične policije BiH proizlazi da Granična policija BiH nije donijela nikakvu odluku koja se odnosi na zabranu ulaska prvoapelanta u BiH. Dakle, prema stanju spisa, apelanti nisu osporili nikakvu odluku iz koje bi bilo vidljivo da je ulazak u BiH zabranjen prvoapelantu, kako bi Ustavni sud, eventualno, ispitao utemeljenost takvih navoda apelanata. Stoga, Ustavni sud ukazuje da nije nadležan da odlučuje o predmetnoj apelaciji, budući da se istom ne pobija nikakva presuda suda u Bosni i Hercegovini, odnosno odluka u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2077/05 od 17. studenoga 2005. godine i AP-3376/16 od 10. svibnja 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Obzirom na odluku Ustavnoga suda u ovome predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2316/21 (R. S., L.S. i I.S.) | Sudska praksa | Aktio