Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1960/21 (I. P. i I. Š.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1960/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-1960/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Ivan Pinjuh i Ivan Škrobo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ivan Pinjuh i Ivan Škrobo protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 K 033870 20 Kž od 25. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 K 033870 18 K od 7.
juna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Pinjuh i Ivan Škrobo (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Širokog Brijega, koje zastupa Advokatsko društvo „Markotić & Partneri“ d.o.o. Mostar, podnijeli su 3. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 K 033870 20 Kž od 25. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 K 033870 18 K od 7. juna 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 63 0 K 033870 18 K od 7. juna 2019. godine apelanti su, kao saizvršioci, oglašeni krivim što su 19. februara 2016. godine u Širokom Brijegu, oko 13.30 sati (prvoapelant kao voditelj sektora PP Široki Brijeg i drugoapelant kao policijski službenik PP Široki Brijeg) nakon što su postupajući po prijavi B.Z. (Šefa službe za prostorno uređenje i zaštitu okoliša Grada Široki Brijeg) o narušavanju javnog reda i mira od strane D.L. i B.M., došli na lokalitet Obilazna cesta gdje su zatekli D.L. kojem su naredili da uđe u službeno policijsko vozilo, pa kad je isti to odbio učiniti, protivno članu 15. Zakona o policijskim službenicima Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima), bez dostavljanja pismenog poziva na razgovor u prostorije PU Široki Brijeg, i člana 27. istog zakona bez prijeke potrebe i zaštite ljudskih života, odbijanja napada, savladavanja otpora, te sprječavanja bijega, istom na ruke stavili sredstva za vezivanje i priveli ga u PU Široki Brijeg, gdje su ga u 13.55 sati lišili slobode, na koji način su mu neovlašteno oduzeli slobodu kretanja, te tako počinili krivično djelo protivpravnog oduzimanja slobode iz člana 179. stav (1), u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa im je taj sud, primjenom navedenih zakonskih odredbi, te uz primjenu odredbi čl. 42., 43., 49. i 62. KZ FBIH izrekao uslovnu osudu kojom je apelantima utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelanti u roku od jedne godine po pravosnažnosti presude ne počine novo krivično djelo.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je odredbama člana 179. stav (1) KZ FBiH propisano da predmetno krivično djelo čini onaj ko drugog protivpravno zatvori, drži zatvorenim ili mu na drugi način oduzme slobodu kretanja, pa je, dakle, radnja izvršenja djela oduzimanje slobode kretanja drugom i određena je alternativno i to kao zatvaranje drugog, držanje drugog zatvorenim ili na drugi način oduzimanje slobode kretanja drugom (djelo je dovršeno samim oduzimanjem slobode druge osobe bez pravnog osnova). Općinski sud je dalje naveo da su apelanti zajedno učestvovali u radnji izvršenja predmetnog krivičnog na način da su zajedno bez dostavljanja pismenog poziva na razgovor u prostorije PU Široki Brijeg (shodno odredbama člana 15. Zakona o policijskim službenicima) i bez prijeke potrebe i zaštite ljudskih života, odbijanja napada, savladavanja otpora, te sprječavanja bijega (u smislu odredbi člana 27. navedenog zakona) D.L. na ruke stavili sredstva za vezivanje i priveli ga u PU Široki Brijeg, gdje su ga u 13.55 sati lišili slobode. Općinski sud je naveo da, imajući u vidu da je za postojanje saizvršilaštva potrebna i svijest o zajedničkom djelovanju i učestvovanje u počinjenju krivičnog djela, shodno odredbama člana 31. KZ FBiH, taj sud rezimira da su apelanti u konkretnom slučaju bili svjesni svog zajedničkog djelovanja, da zajednički upotrebljavaju fizičku silu prema D.L., da mu zajednički stavljaju sredstva za vezivanje (lisice) i privode ga u PU Široki Brijeg i da ga zajednički lišavaju slobode, kojim radnjama su na odlučujući način doprinijeli počinjenju krivičnog djela, odnosno da su nastupili kao saizvršioci u izvršenju predmetnog krivičnog djela. Općinski sud je naveo da su, po mišljenju tog suda, cijeneći sve okolnosti, kao i sami način počinjenja krivičnog djela apelanti u vrijeme izvršenja istog bili svjesni svog djela i htjeli njegovo počinjenje. Naime, Općinski sud je naveo da u situaciji da apelanti nisu bili svjesni svog djela i da nisu htjeli njegovo počinjenje, tada bi D.L. uručili pismeni poziv da se u određeno vrijeme javi u PU Široki Brijeg, a ne bi ga priveli uz upotrebu sredstava za vezivanje i ne bi ga lišili slobode. Općinski sud je naveo da su, dakle, predmetno krivično djelo apelanti počinili sa direktnom namjerom.
4. Odlučujući o žalbama apelanata i Kantonalnog tužilaštva izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 7. juna 2019. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 63 0 K 033870 20 Kž od 25. marta 2021. godine predmetne žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
5. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanata (da činjenični opis djela u izreci presude mora sadržavati činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi da su apelanti bili svjesni svoje radnje i htjeli posljedicu, odnosno da su pristali na tu posljedicu) jer su u činjeničnom opisu djela (u izreci prvostepene presude) navedene odredbe Zakona o policijskim službenicima koje su apelanti prekršili, iako su kao policijski službenici, znali svoja ovlašćenja i prema tome bili svjesni u pogledu uslova za upotrebu sile, u konkretnom slučaju uslova za upotrebu sredstava za vezivanje prema D.L.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te navode da je došlo do kršenja prava iz člana 2. Protokola 7 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da činjenični opis djela u izreci prvostepene presude ne sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi psihički odnos počinioca prema djelu, a budući da se predmetno krivično djelo može počiniti samo sa umišljajem, to je onda činjenični opis djela u izreci presude morao da sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi umišljajno postupanje apelanata. Ističu da su prednje navode isticali i u postupku pred drugostepenim sudom, pa da su u tom smislu tom sudu dostavili odluku Vrhovnog suda Federacije BiH od 3. marta 2020. godine u kojoj je navedeno da usljed nedostataka u činjeničnoj strukturi izreke presude, koji se odnose na nedostatak subjektivnog odnosa, izostaje bitno obilježje krivičnog djela, ali da je i u osporenoj drugostepenoj odluci izostalo obrazloženje za navedeni propust.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da je Općinski sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o policijskim službenicima, dao jasne razloge zbog kojih je zaključio da su apelanti bili svjesni svog djela i htjeli njegovo učinjenje, kao i da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim navodima apelanta, dao zadovoljavajuće obrazloženje zbog čega iste cijeni neosnovanim, a Ustavni sud u takvom obrazloženju redovnih sudova ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić