Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2247/21 ("SACOM " d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
  • Prekršaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2247/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-2247/21, rješavajući apelaciju koju je podnio "SACOM " d.o.o. Sarajevo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "SACOM " d.o.o. Sarajevo protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 771970 21 Pžp od 14. svibnja 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 771970 19 Pr od 22. siječnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. "SACOM " d.o.o. Sarajevo (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Sanel Nezirić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 24. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 771970 21 Pžp od 14. svibnja 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 771970 19 Pr od 22. siječnja 2021. godine.

2. Rješenjem Općinskoga suda od 22. siječnja 2021. godine apelant je oglašen odgovornim što je 29. svibnja 2019. godine u određeno vrijeme, prilikom izvršenoga inspekcijskoga nadzora od strane kantonalnoga inspektora prometa u Vogošći, utvrđeno i zapisnički konstatirano da apelant obavlja javni prijevoz teretnim motornim vozilom marke „Iveco“, u vlasništvu apelanta, bez tovarnoga lista za robu koja se u momentu kontrole nalazila u vozilu, čime je počinio prekršaj iz čl. 45. st. 1. Zakona o cestovnome prijevozu (kojim je propisano da prijevoznik koji obavlja javni prijevoz tereta dužan je u vozilu kojim obavlja prijevoz imati uredno popunjen i ovjeren tovarni list), pa mu je na temelju čl. 95. st. 1. istoga Zakona izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Općinski je sud, između ostaloga, istakao da je analizom i ocjenom svih izvedenih dokaza, sud našao da je apelant počinio prekršaj za koji se tereti, a koje činjenično stanje je sud utvrdio na temelju dokaza koje je na usmenome pretresu predložio predstavnik ovlaštenoga organa. Općinski je sud istakao da je ovlašteni organ uspio dokazati da je apelant počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret prekršajnim nalogom, a što proistječe iz izvedenih dokaza, osobito iskaza svjedoka M.S., kantonalnoga prometnoga inspektora, te uvidom u materijalni dokaz predočen od predstavnika ovlaštenoga organa, tj. zapisnik o izvršenome inspekcijskome nadzoru od 14. lipnja 2019. godine, iz kojega je vidljivo da je sačinjen 29. svibnja 2019. godine u 11.05 sati. Općinski je sud naveo da je iskaz svjedoka M.S. prihvatio jer je izjava bila uvjerljiva, precizna, jasna i ničim nije dovedena u sumnju. Općinski je sud istakao da su tijekom inspekcijskoga nadzora inspektori R.J. i M.S. utvrdili da vozač nije predočio tovarni list, nakon čega je sačinjen zapisnik koji je na licu mjesta potpisan od strane djelatnika apelanta (vozač J.M.) bez primjedbe, te da takav zapisnik potpisan od strane prisutnih ima dokaznu snagu javne isprave sukladno čl. 113. Zakona o inspekcijama. Općinski je sud istakao da punomoćnik apelanta niti jednoga momenta nije osporio da nisu imali tovarni list, tvrdeći da vozač nije niti bio u obvezi da ga posjeduje, budući da nisu obavljali javni prijevoz, već da su prijevoz vršili za osobne potrebe. Općinski je sud istakao da ovakva obrana nije potkrijepljena nikakvih dokazom, te da je apelant pored osnovne djelatnosti za koju je registriran ujedno i javni prijevoznik (što je utvrdio uvidom u izvod sudskoga registra Općinskoga suda od 23. svibnja 2019. godine), što sa sobom povlači to da apelant mora imati licencu prijevoznika (prilikom inspekcijskoga nadzora vozač apelanta je i predočio licencu prijevoznika), a samim time i tovarni list sukladno čl. 45. Zakona o cestovnome prijevozu.

4. Rješenjem Kantonalnoga suda od 14. svibnja 2021. godine priziv branitelja apelanta je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjsko je rješenje potvrđeno.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je neutemeljen prizivni navod glede ocjene dokaza. Kantonalni je sud istakao da je iz obrazloženja prvostupanjskoga rješenja vidljivo da je prvostupanjski sud stranke tretirao na jednak način i svakoj strani su pružene jednake mogućnosti glede pristupa dokazima i njihovome izvođenju na glavnoj raspravi, kako je to i propisano čl. 15. Zakona o kaznenome postupku. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud u postupku proveo sve dokaze, svaki dokaz cijenio pojedinačno, a zatim ih međusobno povezao u jednu cjelinu i na temelju takve ocjene dokaza dao jasne, logične i uvjerljive razloge zbog čega smatra dokazanim da je apelant počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant smatra da su redoviti sudovi nekritičkom ocjenom provedenih dokaza pogrešno utvrdili činjenično stanje, i nasuprot načelu in dubio pro reo iste tumačili isključivo na štetu apelanta, te da ničim nije dokazano da je apelant vršio javni prijevoz u momentu inspekcijske kontrole, odnosno nije dokazano da prijevoz nije vršio za osobne potrebe.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazivalo da prava obrane apelanta nisu odgovarajuće poštovana glede izvedenih dokaza ili da je procjena redovitih sudova bila proizvoljna, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta, odnosno da su redoviti sudovi imali i najmanju sumnju glede nekoga od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, u smislu poštivanja načela in dubio pro reo, kao posebnoga izraza načela predmnijeve nevinosti. Glede navoda o tomu da nije dokazano da je apelant vršio javni prijevoz, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u obrazloženju osporene odluke jasno ukazao na činjenicu da apelant koji vrši djelatnost javnoga prijevoza, što je i utvrđeno uvidom u izvod iz sudskoga registra za apelanta, mora imati licencu prijevoznika kao i tovarni list, ali i da je utvrđeno da apelant ne posjeduje tovarni list sukladno Zakonu o cestovnome prijevozu, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2247/21 ("SACOM " d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio