Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-122/20 (T. D.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zakup
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Zastara
  • Troškovi postupka
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-122/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 122/20, rješavajući apelaciju Tomislava Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Tomislava Delića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 020914 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Tomislavu Deliću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Tomislava Delića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 020914 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 020914 19 Gž 3 od 4.

aprila 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 020914 17 P 3 od 5. oktobra 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Tomislav Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Aleksandrovca, kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 020914 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine. Takođe, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant osporava i Presudu Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 020914 19 Gž 3 od 4. aprila 2019. godine, kao i Presudu Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 P 020914 17 P 3 od 5. oktobra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 23. i 27. aprila 2021. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Općinskog pravobranilaštva Sanski Most, kao zastupnika Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: prvotužena) i „10. oktobra“ d.d. Sanski Most (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. U periodu od 26. aprila do 4. maja 2021. godine Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju, dok tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 27. januara 2005. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv tuženih radi utvrđenja prava vlasništva na poslovnom prostoru (bliže opisanom u obrazloženju Presude Općinskog suda broj 22 0 P 020914 17 P 3 od 5. oktobra 2018. godine, u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) i njegove predaje u posjed.

6. Apelant je 10. maja 2005. godine proširio tužbeni zahtjev, te je, pored postavljenog tužbenog zahtjeva, postavio i zahtjev kojim je tražio da mu prvotužena na ime izgubljene dobiti isplati određeni novčani iznos.

7. Općinski sud je donio presudu 1. jula 2005. godine, koja je rješenjem Kantonalnog suda od 21. maja 2012. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

8. U ponovnom postupku apelant je pismenim podneskom od 21. januara 2014. godine proširio tužbu i na JKP ,,Sana“ d.o.o Sanski Most (u daljnjem tekstu: trećetuženi).

9. Presudom Općinskog suda od 5. decembra 2014. godine utvrđeno je da je apelant etažni vlasnik predmetnog poslovnog prostora, slijedom čega je trećetuženi dužan da trpi da se na navedenom prostoru u javnim knjigama izvrši uknjižba prava etažnog vlasništva na apelanta, te je naloženo trećetuženom da preda u posjed predmetni poslovni prostor apelantu, kao i prvotuženoj da apelantu na ime izgubljene dobiti isplati određeni novčani iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (sve bliže opisano u izreci navedene presude). Takođe, navedenom presudom obavezani su tuženi da apelantu solidarno naknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

10. Predmetni spis je 10. februara 2015. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.

11. Presudom Kantonalnog suda od 18. decembra 2015. godine ukinuta je prvostepena presuda u dijelu u kojem je naloženo prvotuženoj da apelantu isplati izgubljenu dobit, kao i u pogledu odluke o troškovima postupka u odnosu na prvotuženu, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena (dakle, prvostepena presuda je postala pravosnažna u dijelu koji se odnosi na utvrđenje prava vlasništva i predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora apelantu).

12. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je vraćen na ponovni postupak, Općinski sud je donio presudu 27. decembra 2016. godine, te je nakon toga 17. marta 2017. godine predmetni spis dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi, koji je rješenjem od 29. maja 2017. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje.

13. Tokom ponovnog postupka Općinski sud je rješenjem (koje je postalo pravosnažno 21. maja 2018. godine) prekinuo postupak u odnosu na trećetuženog, zbog nastupanja pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka nad njegovom imovinom.

14. Presudom Općinskog suda broj 22 0 P 020914 17 P 3 od 5. oktobra 2018. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu rvotužena isplati na ime izgubljene dobiti - zakupnine za predmetni poslovni prostor za period od 1. oktobra 1996. godine do 30. aprila 2016. godine iznos od 65.964,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (bliže precizirano u izreci navedene presude). Takođe, navedenom presudom obavezan je apelant da prvotuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.

15. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao, između ostalog, da je između stranaka nesporna činjenica da je apelant vlasnik predmetnog poslovnog prostora, da je osnov za stjecanje prava vlasništva bio predugovor zaključen 10. februara 1992. godine između apelanta kao kupca i prednika drugotuženog kao prodavca, kojim se prednik drugotuženog obavezao da će izgraditi poslovni prostor za apelanta u roku od godinu dana od dana zaključenja predugovora. Zatim je istakao da je nesporno da je apelant zbog ratnih dešavanja napustio Sanski Most 10. oktobra 1995. godine i da do tog trenutka predmetni poslovni prostor nije bio u cijelosti završen. Takođe je istakao da je predmetni poslovni prostor bio u posjedu trećetuženog do 2016. godine, kada je, a na osnovu presude Općinskog suda od 5. decembra 2014. godine (donesene u konkretnom parničnom postupku), predat u posjed apelantu.

16. Općinski sud je ukazao da je između parničnih stranaka sporno to što je apelant smatrao da je pretrpio štetu u vidu izgubljene dobiti - zakupnine za predmetni poslovni prostor za utuženi period iz razloga što je u istom periodu bio spriječen od prvotužene i trećetuženog da koristi svoj poslovni prostor i da ostvari novčanu korist po osnovu zakupnine, pa da su za štetu odgovorni prvotužena i trećetuženi. S druge strane, prvotužena je istakla da nikada nije bila u posjedu predmetnog poslovnog prostora, da je na osnovu odluke Općinskog vijeća 1996. godine preuzela na upravljanje gradsko građevinsko zemljište na kojem se nalazio nezavršen objekat, a u kojem se nalazio predmetni poslovni prostor, da je navedeni prostor bio i u vlasništvu i u posjedu trećetuženog, te da iz svih tih razloga prvotužena nije odgovorna za bilo kakvu štetu apelantu.

17. Općinski sud je nadalje naveo šta proizlazi iz provedenih dokaza (bliže opisano u obrazloženju presude), između ostalog, da je rješenjem Službe za prostorno uređenje, imovinskopravne i stambene poslove od 27. decembra 1999. godine, a na zahtjev trećetuženog, potvrđeno da je tehnički ispravna zgrada u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor i da se kao tehnički ispravna može koristiti. Na osnovu istog rješenja (kao i određenog rješenja od 17. januara 1992. godine, bliže preciziranog u obrazloženju presude) utvrđeno je da je trećetuženi, odnosno njegov pravni prednik bio investitor izgradnje navedene zgrade. Zatim je naveo da je pravo etažnog vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru upisano na trećetuženog na osnovu rješenja Službe za prostorno uređenje, imovinskopravne i stambene poslove od 27. decembra 1999. godine. Imajući u vidu navedene činjenice, Općinski sud je naveo da je trećetuženi stupio u posjed predmetnog poslovnog prostora najkasnije 1999. godine, kada je dobio rješenje o tehničkom prijemu zgrade (u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor), a da je u posjedu bio vjerovatno i ranije budući da je bio investitor te zgrade. Nadalje je naveo da je apelant tokom postupka izjavio da predmetni poslovni prostor nije bio potpuno završen 10. oktobra 1995. godine, kada je napustio Sanski Most, i da je do tada bio završen 80% do 90 %.

18. Općinski sud je ukazao da je nesporna činjenica da je apelant sa prednikom drugotuženog zaključio predugovor 10. februara 1992. godine u kojem je ugovoren rok za završetak predmetnog poslovnog prostora od godinu dana, pa je prednik drugotuženog trebao završiti taj prostor do 10. februara 1993. godine, a apelant je od tada imao pravo da zahtijeva izvršenje predugovora. Nadalje je ukazao da je apelant 13. aprila 1998. godine podnio zahtjev Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica kojim je od navedene komisije tražio da samo potvrdi njegovo pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru. Zatim je ukazao da apelant nijednim provedenim dokazom nije dokazao da je ikada od prednika drugotuženog (sa kojim je zaključio predugovor), niti od drugotuženog zahtijevao završetak predmetnog poslovnog prostora. Naime, apelant je prvi put zahtijevao predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora i to od prvotužene 31. decembra 2004. godine.

19. Općinski sud je istakao da predmetni poslovni prostor sve do njegovog potpunog završetka nije bio podoban za izdavanje u zakup u bilo koju svrhu, a da apelant tokom postupka nije dokazao činjenicu kada je potpuno završen predmetni poslovni prostor. Naime, iz rješenja Službe za prostorno uređenje, imovinskopravne i stambene poslove proizlazi da je predmetni poslovni prostor potpuno završen 1999. godine, budući da je investitor zgrade-trećetuženi, u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor, 1999. godine podnio zahtjev nadležnom organu uprave za izdavanje upotrebne dozvole. Zatim je istakao da apelant tokom postupka nije dokazao da je mogao izdati u zakup nedovršen poslovni prostor i da je sa nedovršenim poslovnim prostorom, ipak, mogao ostvariti zaradu. Naime, apelant je morao dokazati stvarnu mogućnost zarade, a ne potencijalnu mogućnost. U vezi s tim je ukazao šta je propisano odredbama člana 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je istakao da je u odnosu na odgovornost za naknadu štete u vidu izmakle koristi potrebno da se ispune zakonom predviđeni uvjeti, i to da korist nije ostvarena, da postoji određeni stepen izvjesnosti da bi bila ostvarena, kao i dopuštenost osnova po kome bi bila ostvarena. Nadalje je ukazao da se izgubljena dobit može priznati samo kada je sasvim sigurno da nije ostvarena, pri čemu ona mora biti konkretno dokazana i pri čemu se uzima u obzir samo dobitak koji se osnovano mogao očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima (član 189. stav 3. ZOO).

20. Općinski sud je naveo da je apelant saslušanjem svjedoka R. V. pokušao dokazati da je mogao ostvariti koristi od predmetnog poslovnog prostora, odnosno da ga je izdao u zakup i da je postojala izvjesnost da ostvari korist u iznosu od 300,00 KM mjesečno. Međutim, na osnovu iskaza navedenog svjedoka, niti na osnovu bilo kojeg drugog dokaza, apelant nije dokazao postojanje mogućnosti ostvarivanja koristi. Naime, sama činjenica da predmetni poslovni prostor, u vrijeme kada su vršeni pregovori o izdavanju u zakup (prema iskazu navedenog svjedoka, apelant i Đ. V. su razgovarali 1992. godine, a zatim 1996. ili 1997. godine), nije bio dovršen, isključuje mogućnost ostvarivanja koristi od poslovnog prostora po osnovu zakupnine, jer takav poslovni prostor nije bio podoban za izdavanje pod zakup. Nadalje je istakao da je svjedok R. V. izjavio da je apelant nakon izvjesnog vremena obavijestio Đ. V. da je poslovni prostor u sporu i da ga neće moći dati u zakup. Dakle, apelant, i da je imao namjeru da Đ. V. izda u zakup nedovršen poslovni prostor i da su se apelant i Đ. V. bili konačno i dogovorili, taj usmeni ugovor je raskinut voljom apelanta koji je dao do znanja Đ. V. da mu ne može dati poslovni prostor u zakup. Naime, kako apelant tokom postupka nije dokazao da bi ovu štetu pretrpio, to samim tim ne postoji uvjet odštetne odgovornosti prvotužene za naknadu izmakle dobiti, pa ni u situaciji da je prvotužena bila u posjedu predmetnog poslovnog prostora. Stoga apelantovo pozivanje na Odluku o preuzimanju građevinskog zemljišta od 5. septembra 1996. godine nije u konkretnom slučaju od utjecaja na drugačije rješenje spora.

21. Općinski sud je ukazao da je prvotužena istakla i prigovor zastare potraživanja. U vezi s tim je istakao da je već naprijed obrazložio da apelant nije dokazao da bi pretrpio štetu i da stoga ne postoji odgovornost prvotužene za naknadu štete po osnovu izgubljene dobiti. Međutim, i da postoji odgovornost prvotužene za naknadu štete po osnovu izgubljene dobiti - zakupnine, u tom slučaju bi bio neosnovan apelantov tužbeni zahtjev iz razloga što bi nastupila zastara potraživanja. Naime, potraživanje naknade sukcesivno nastale štete zastarijeva u uvjetima iz čl. 376. i 377. ZOO (stav Vrhovnog suda izražen u Presudi broj Rev-1169/05 od 14. septembra 2006. godine). Nadalje je istakao da je kod buduće imovinske štete potrebno utvrditi kad je oštećenik doznao za štetu, te da se zastara za štetu ocjenjuje prema odredbi čl. 376. i 377. ZOO, bez obzira na to zahtijeva li se naknada za već nastalu štetu, ili za štetu za koju je po redovnom toku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira zahtijeva li se u obliku mjesečne zakupnine ili u jednokratnom iznosu. Zatim je istakao da je nesporno da je apelant, uslijed ratnih dešavanja, napustio svoje nekretnine 10. oktobra 1995. godine i da objektivno bez svoje krivice nije mogao sve do prestanka neposredne ratne opasnosti „ustati“ sa tužbom za naknadu štete. Međutim, kada se ima u vidu da se datum 19. decembar 1996. godine smatra danom prestanka neposredne ratne opasnosti, da je apelant zahtjev za naknadu štete po osnovu izgubljene dobiti postavio 2005. godine, pa rok zastare (član 376. ZOO), kao i činjenica da je u konkretnom slučaju zastarijevanje počelo teći od 11. februara 1993. godine (od kada je apelant mogao zahtijevati naknadu štete jer mu prednik drugotuženog nije predao u posjed završen poslovni prostor), te da je zastalo zbog ratnih okolnosti i nastavilo da teče po prestanku ratne opasnosti, apelantovo potraživanje je, čak i da je osnovano, zastarjelo. Naime, u smislu odredbe člana 376. stav 2. ZOO, nastupila bi zastara samog prava na naknadu štete jer je od dana saznanja za štetu (11. februara 1993. godine) pa do podnošenja tužbe proteklo više od pet godina i kada se ima u vidu odredba člana 383. ZOO.

22. Vezano za naknadu troškova postupka, Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima temeljio na odredbama člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), imajući u vidu da je apelant u konkretnom slučaju u cijelosti izgubio parnicu.

23. Predmetni spis je 8. januara 2019. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi na prvostepenu presudu.

24. Presudom Kantonalnog suda broj 22 0 P 020914 19 Gž3 od 4. aprila 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

25. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da s obzirom na to da je pobijanom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa na ime izgubljene dobiti da je pravilna odluka suda o troškovima postupka, koja je donesena u skladu sa članom 386. stav 1. ZPP. Naime, apelant je na ročištu za glavnu raspravu od 5. septembra 2018. godine postavio zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, kada je naveo da traži i troškove postavljene u ranijem zahtjevu od 10. maja 2016. godine. U vezi s tim je ukazao da prvostepeni sud pobijanom presudom nije odlučio o apelantovom zahtjevu za naknadu troškova iz zahtjeva - troškovnika od 10. maja 2016. godine, koji bi se eventualno odnosio na apelantove troškove nastale u ranijem toku konkretnog parničnog postupka. Međutim, apelant u okviru zakonom predviđenog roka (član 192. ZPP) nije tražio da prvostepeni sud o tom zahtjevu odluči dopunskom odlukom, pa su stoga neosnovani žalbeni navodi u ovom dijelu.

26. Protiv navedene drugostepene presude apelant je 3. juna 2019. godine izjavio reviziju.

27. Presudom Vrhovnog suda broj 22 0 P 020914 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine odbijena je apelantova revizija.

28. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao šta su utvrdili nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju, između ostalog, da je pravni prednik trećetuženog bio investitor izgradnje zgrade u kojoj se predmetni apelantov poslovni prostor nalazi, da je apelant potvrdio činjenicu da prostor nije bio potpuno završen do 10. oktobra 1995. godine, da je rješenje o tehničkom prijemu izdato 27. decembra 1999. godine, da apelant nije dokazao da je od pravnog prednika drugotuženog zahtijevao ispunjenje predugovora, da nije dokazao da je i nedovršen prostor mogao da izdaje i tako ostvaruje zaradu, kao i da je svjedok R. V. izjavio da ga je apelant obavijestio da je „prostor u sporu“ i da ga neće moći dati u zakup. Zatim je istakao da su na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi donijeli pravilnu i zakonitu presudu kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Naime, imajući u vidu zakonske odredbe iz člana 189. st. 1. i 3. ZOO, pravilno su zaključili nižestepeni sudovi da je sa gledišta odgovornosti za naknadu štete u vidu izmakle koristi potrebno da se ispune zakonom predviđeni uvjeti, a to je da korist nije ostvarena, da postoji određen stepen izvjesnosti da bi ona bila ostvarena, kao i dopuštenost osnova po kome bi bila ostvarena. U vezi s tim je istakao da konkretnu štetu apelant nije dokazao, jer nije bilo dovoljno samo postojanje mogućnosti ostvarivanja koristi već i namjera i izvjesnost ostvarivanja.

29. Vrhovni sud je naglasio da je bez utjecaja na drugačiju odluku u konkretnom sporu polemisanje u reviziji da su nižestepeni sudovi s obzirom na pravni osnov (šteta i izgubljena dobit) trebali primijeniti opći rok zastare iz člana 371. ZOO, jer je tužbeni zahtjev pravilno odbijen iz navedenih razloga. Međutim, nižestepeni sudovi su primjenom čl. 376. stav 1. i 383. ZOO pravilno odlučili o istaknutom prigovoru zastare potraživanja, jer su uzeli najpovoljniji mogući datum početka toka zastarijevanja za podnošenje tužbe (19. decembar 1996. godine) koju je apelant podnio tek 27. januara 2005. godine, pa materijalno pravo nije primijenjeno na njegovu štetu. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

30. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

31. Apelant je u opširnoj apelaciji istakao, između ostalog, da osporene odluke nisu dale odgovor na bitne činjenice u vezi sa tužbenim zahtjevom za naknadu štete, a koje je apelant dokazao provedenim dokazima (između ostalog, razlog kupovine predmetnog poslovnog prostora, da je imao dogovor da izda taj prostor, da je od tuženih u poratno vrijeme onemogućen da uđe u posjed predmetnog poslovnog prostora, da je prvotužena bila u posjedu i nezakonito raspolagala predmetnim poslovnim prostorom, da je predala na korištenje i omogućila upis vlasništva trećetuženom, sve bliže opisano u apelaciji), odnosno da redovni sudovi nisu pravilno ocijenili provedene dokaze, čime je prekršen član 8. ZPP.

32. Nadalje je istakao da se drugostepeni i trećestepeni sud nisu izjasnili o prekidu zastare, već da su utvrđivali da je 19. decembar 1996. godine početak roka zastare za podnošenje tužbe. Naime, u rok zastarjelosti se ne uračunava vrijeme za koje je apelant bio u pravnoj ili fizičkoj nemogućnosti da ostvari svoje potraživanje od dužnika shodno članu 383. ZOO. U vezi s tim je istakao da, zbog upućenih mu prijetnji za krivični progon, opravdano nije mogao pokrenuti ranije sudski postupak, odnosno nije smio ići u Sanski Most, nego je tek krajem 2004. godine uspio angažovati advokata iz Sanskog Mosta za ostvarivanje svojih prava (bliže opisano u obrazloženju apelacije). Stoga, apelant smatra da, u skladu sa odredbom člana 371. ZOO, za utuženu štetu nije nastupila zastara. Takođe je istakao da mu je uskraćeno i načelo kontradiktornosti zbog nemogućnosti da blagovremeno bude obaviješten o sudbini predmetnog poslovnog prostora, odnosno što do 2004. godine nije objektivno mogao obezbijediti neophodne dokaze za podnošenje tužbe kojom bi uspio u sporu.

33. Apelant je ukazao i da sudovi nisu odlučili o njegovom zahtjevu za naknadu troškova spora, suprotno drugostepenoj odluci Kantonalnog suda od 18. decembra 2015. godine, kojom je djelimično ukinuta prvostepena presuda u odnosu na zahtjev za naknadu štete i u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Naime, nakon ponovnog suđenja sud je prvostepenom presudom morao odlučiti i o troškovima postupka nastalim i u toku vođenja parničnog postupka za potvrđene tužbene zahtjeve. Međutim, iako je apelant u žalbi blagovremeno istakao i odluku o troškovima spora, sudovi se pogrešno pozivaju na apelantovo kršenje člana 192. ZPP.

34. Pored navedenog, apelant je ukazao da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u "razumnom roku". U vezi s tim je istakao da je nakon podnošenja tužbe uložio četiri urgencije (11. februara 2011. godine, 13. oktobra 2011. godine, 24. septembra 2012. godine i 9. novembra 2005. godine) zbog nedonošenja drugostepene odluke, te da svojim ponašanjem nije doprinio dužini trajanja postupka. Takođe je ukazao kad je podnesena tužba u konkretnom slučaju, a kad je okončan predmetni parnični postupak, te je predložio da mu se na ime naknade nematerijalne štete, zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, dosudi iznos od 2.000,00 KM. II.Odgovor na apelaciju

35. Vrhovni sud je istakao da pri donošenju osporene odluke tog suda apelantu nisu uskraćena garantovana prava na koja se u apelaciji poziva, te da je odluka donesena u razumnom roku.

36. Kantonalni sud je istakao da predmetnu apelaciju smatra neosnovanom jer je apelantu omogućio pravo na pravično suđenje na način da je u postupku po žalbi o svim odlučnim žalbenim prigovorima dao valjane i argumentirane razloge, koji imaju svoje uporište u pravilnoj primjeni materijalnog prava. Takođe je istakao da odlukom tog suda nije došlo ni do povreda prava na imovinu apelanta, te da je u postupku po žalbi postupao u razumnim rokovima (te je ukazao kad mu je dostavljen predmetni spis na postupanje po žalbi i kada je donosio drugostepene odluke s tim da nije naveo kada mu je dostavljen spis na postupanje u prvoj fazi postupka, odnosno po žalbi na presudu Općinskog suda od 1. jula 2005. godine). Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije.

37. Općinski sud je istakao da smatra da tokom prvostepenog postupka nije bilo povrede procesnog zakona, materijalnih propisa, kao ni prava na koja se apelant poziva u apelaciji, te je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

38. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Obična šteta i izmakla korist Član 189. st. 1. i 3.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Opšti rok zastarelosti Član 371.

Potraživanja zastarevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.

Potraživanje naknade štete Član 376.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.

(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastareva za vreme određeno za zastarelost te obaveze.

Nesavladive prepreke Član 383.

Zastarevanje ne teče za sve vreme za koje poveriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahteva ispunjenje obaveze.

39. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 192. st. 1. i 3.

(1) Ako je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni.

(3) Ako stranka ne predloži donošenje dopunske presude u roku iz stava 1.

ovog člana, smatrat će se da je tužba u tom dijelu povučena.

Član 386.

(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.

(3) Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.

(4) Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti hoće li troškove iz člana 385.

stav 4. ovog zakona, podmiriti jedna ili obadvije stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.

VI.Dopustivost

40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

41. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 22 0 P 020914 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, s obzirom na to da je osporenu presudu apelant primio 8. novembra 2019. godine, a da je apelaciju podnio 8. januara 2020. godine, tj. prvi dan nakon 7. januara 2020. godine koji je padao u utorak i koji je bio neradni dan zbog obilježavanja pravoslavnog Božića, slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

44. Apelant pobija osporeni parnični postupak, tvrdeći da su mu u tom postupku povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

46. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

a)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.(...)

47. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak vođen radi utvrđivanja prava vlasništva, predaje u posjed nekretnina, kao i zbog naknade štete, pa je u konkretnom slučaju odlučivano o apelantovim građanskim pravima, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na osporene odluke

48. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka proizvoljno utvrdili činjenično stanje, proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, te da nisu dali obrazloženje o bitnim činjenicama, odnosno odgovorili na sve njegove žalbene navode. S tim u vezi, prije svega, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

49. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant osporava odluke redovnih sudova kojima je odbijen njegov zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene dobiti - zakupnine za predmetni poslovni prostor. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene presude jasno naveo šta proizlazi iz dokaza provedenih pred tim sudom, te da je nakon ocjene provedenih dokaza odbio apelantov tužbeni zahtjev jer je zaključio da apelant nijednim predloženim dokazom nije dokazao da je pretrpio predmetnu štetu, odnosno da bi ostvario koristi, pa da samim tim ne postoji uvjet odštetne odgovornosti prvotužene za naknadu izmakle dobiti ni u situaciji da je prvotužena bila u posjedu predmetnog poslovnog prostora. Naime, Općinski sud je jasno obrazložio da, shodno odredbama člana 189. st. 1. i 3. ZOO, nije bilo dovoljno dokazati samo postojanje mogućnosti ostvarivanja koristi već i namjeru i izvjesnost ostvarivanja, te da je, čak i u slučaju da je apelant dokazao da je pretrpio predmetnu štetu u vidu izmakle koristi, u smislu odredbe člana 376. stav 2. ZOO nastupila zastara samog prava na naknadu štete. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. Takođe, Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud, po izjavljenoj reviziji, ocijenio pravilnost nižestepenih odluka, te ukazujući na utvrđeno činjenično stanje ocijenio da su nižestepeni sudovi donijeli pravilne i zakonite presude kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan, jer apelant nije dokazao pravno relevantne činjenice na kojima temelji zahtjev za izgubljenu dobit. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, jasno naveo da s obzirom na to da je tužbeni zahtjev odbijen iz navedenih razloga, da je bez utjecaja na drugačiju odluku u konkretnom sporu polemisanje da li su nižestepeni sudovi trebali primijeniti opći rok zastare iz člana 371. ZOO. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.

50. Nadalje, vezano za apelacione navode kojima se osporava odluka o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da je tu odluku prvostepeni sud donio u skladu sa članom 386. ZPP, koji propisuje ko je dužan da naknadi troškove postupka. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmatrao iste apelantove navode kojima se ukazuje da nije odlučeno o troškovima postupka koji su se odnosili na raniji tok parničnog postupka (imajući u vidu da je ranije u toku postupka usvojen apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosio na utvrđivanje prava vlasništva i predaju u posjed nekretnine), te da je jasno obrazložio zašto ne mogu utjecati na drugačiju odluku u konkretnom slučaju pozivajući se na odredbe člana 192. ZPP (iz koje proizlazi da stranka u slučaju kad sud propusti da odluči o dijelu zahtjeva može u roku od 30 dana od prijema presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni, a ako u navedenom roku ne predloži donošenje dopunske presude, da će se smatrati da je tužba u tom dijelu povučena). Dovodeći navedene zakonske odredbe u vezu sa odlučenjem, odnosno obrazloženjem koje je dao prvostepeni sud, odnosno Kantonalni sud, a vezano za troškove postupka, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju navedenih sudova. Vezano za apelacione navode da redovni sudovi nisu dali obrazloženje o bitnim činjenicama, odnosno odgovorili na sve apelantove argumente/prigovore, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu ni bili obavezni da iznesu sve detalje i da daju odgovore na sve iznesene argumente/žalbene prigovore, nego da su bili dužni da odgovore na relevantne navode i obrazlože razloge za svoje odluke, što su i učinili. Takođe, Ustavni sud smatra paušalnim apelacione navode kojima apelant ukazuje da mu je povrijeđeno načelo kontradiktornosti u postupku jer iz same apelacije, a i iz dokumenata dostavljenih uz apelaciju, ne proizlazi da je apelantu uskraćena mogućnost u toku postupka da predlaže izvođenje dokaza i da svoje argumente suprotstavlja argumentima tuženih.

51. Dakle, redovni sudovi su u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, pa Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu.

52. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

U odnosu na dužinu trajanja postupka

53. Apelant navodi da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, prekršeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje.

a) Relevantni principi

54. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

55. Apelant je predmetni postupak pokrenuo podnošenjem tužbe Općinskom sudu 27. januara 2005. godine, a postupak je okončan presudom Vrhovnog suda od 2. oktobra 2019. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba da ispita jeste 14 godina i oko osam mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

56. Analizirajući složenost postupka u konkretnom slučaju, a imajući u vidu apelaciju i odgovore na apelaciju, odnosno okolnosti konkretnog predmeta, pogotovo da je bio veći broj tuženih, kao i da se odlučivalo o više tužbenih zahtjeva, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o nešto složenijem predmetu. Zatim, imajući u vidu da je konkretni parnični postupak vođen, pored zahtjeva za naknadu štete, i zbog utvrđivanja prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru i njegove predaje u posjed apelantu, Ustavni sud smatra da se radilo o postupku koji je od većeg značaja za apelanta. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant nakon podnošenja tužbe, uz postojeći tužbeni zahtjev, postavio još jedan, te da je u toku predmetnog parničnog postupka naknadno tužbom obuhvatio i trećetuženog, što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira.

57. Analizirajući postupanje redovnih sudova u konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pred prvostepenim sudom trajao oko pet mjeseci, a da je Kantonalni sud donio rješenje nakon šest godina i oko 10 mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude), kojim je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak. Nakon toga Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dva puta (djelimično) ukidao odluke prvostepenog suda u kom periodu je Općinski sud donosio prvostepene presude nakon dvije godine i oko šest mjeseci i nakon oko jedne godine (računajući od dana donošenja drugostepenih odluka kojim je predmet vraćen na ponovni postupak), dok je Kantonalni sud donosio drugostepene odluke nakon oko 10 mjeseci i nakon oko dva mjeseca (računajući od dana dostavljanja spisa Kantonalnom sudu). Zatim, u ponovnom postupku u kom su donesene osporene odluke Općinski sud je donio prvostepenu presudu nakon jedne godine i oko pet mjeseci, koja je potvrđena drugostepenom presudom, koju je Kantonalni sud donio nakon oko tri mjeseca (računajući od dana dostavljanja spisa Kantonalnom sudu), dok je Vrhovni sud revizionu odluku donio nakon oko četiri mjeseca (računajući od dana kada je revizija izjavljena). S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sistem. Takođe, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće dužnost državi da organizira svoj pravni sistem na takav način da njeni sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući obavezu da postupa u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. juna 2006. godine, broj aplikacije 75529/01, stav 129).

58. Imajući u vidu navedeno, posebno činjenicu da je Kantonalni sud u prvoj fazi postupka donio rješenje kojim je ukinuo prvostepenu presudu nakon šest godina i oko 10 mjeseci, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

59. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

60. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

61. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

62. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

63. Apelant je u apelaciji istakao i da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantova argumentacija u pravcu povrede ovog prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena pozitivnopravnih propisa). S obzirom na to Ustavni sud smatra da apelant povredu prava na imovinu, u suštini, dovodi u kontekst navoda o povredi prava na pravično suđenje, zbog čega Ustavni sud, kod zaključka u vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, pozivanje na povredu prava na imovinu, takođe, smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

64. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni parnični postupak trajao 14 godina i oko osam mjeseci, a čijoj dužini postupka je najviše doprinio Kantonalni sud koji je u prvoj fazi postupka donio rješenje kojim je ukinuo prvostepenu presudu nakon šest godina i oko 10 mjeseci.

65. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa, odnosno kada su redovni sudovi za osporene odluke dali argumentirane i jasne razloge, u skladu sa relevantnim odredbama ZOO i ZPP.

66. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

67. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić