Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2163/21 (JP Radio Široki Brijeg d.o.o. Široki Brijeg)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javna vlast
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2163/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-2163/21, rješavajući apelaciju koju je podnijelo JP Radio Široki Brijeg d.o.o. Široki Brijeg, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka
a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Pre čišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo JP Radio Široki Brijeg d.o.o. Široki Brijeg protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Širokome Brijegu broj 64 0 Ps 031878 21 Pžip 2 od 13. travnja 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Širokome Brijegu broj 64 0 Ps 031878 21 Ip 3 od 7. siječnja 2021. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo JP Radio Široki Brijeg d.o.o. Široki Brijeg protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Širokome Brijegu broj 64 0 Ps 031878 21 Pžip 2 od 13. travnja 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Širokome Brijegu broj 64 0 Ps 031878 21 Ip 3 od 7. siječnja 2021. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljen.
OBRAZLOŽENJE
1. JP Radio Široki Brijeg d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Ivan Brekalo, odvjetnik iz Širokoga Brijega, podnio je 18. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Širokome Brijegu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Ps 031878 21 Pžip 2 od 13. travnja 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Širokome Brijegu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Ps 031878 21 Ip 3 od 7. siječnja 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskoga suda od 7. siječnja 2021. godine odbijen je kao neutemeljen prigovor apelanta kao ovršenika izjavljen protiv rješenja o ovrsi od 31. prosinca 2019. godine.
3. Rješenjem Kantonalnoga suda od 13. travnja 2021. godine priziv apelanta je odbijen i prvostupanjsko je rješenje potvrđeno.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz prvostupanjskoga spisa proistječe da je tražiteljica ovrhe (Asocijacija kompozitora i muzičkih stvaratelja – AMUS Sarajevo) podnijela prijedlog za ovrhu na temelju presude Općinskoga suda od 24. veljače 2016. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnoga suda od 22. ožujka 2017. godine, a kojim je apelant obvezan da tužiteljici (tj. u ovome postupku tražiteljici ovrhe) isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove postupka. Kantonalni je sud istakao da je navedeni prijedlog za ovrhu prvostupanjski sud dozvolio rješenjem od 31. prosinca 2019. godine. Kantonalni je sud istakao da je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je odbio prigovor apelanta na rješenje o ovrsi, uz zaključak da apelant nije iznio niti jedan valjan razlog za prigovor propisanom odredbom čl. 47. Zakona o ovršnome postupku, koji može spriječiti ovrhu. Kantonalni je sud istakao da je neutemeljen prizivni navod da prvostupanjski sud nije postupio po naputcima ovoga od 15. listopada 2020. godine, u odnosu na valjanost punomoći za zastupanje tražiteljice ovrhe. Kantonalni je sud istakao da iz spisa proistječe da je prvostupanjski sud zaključkom od 11. prosinca 2020. godine pozvao tražiteljicu ovrhe da dostavi valjanu punomoć za zastupanje, koju punomoć je tražiteljica ovrhe i dostavila, a iz koje proistječe da je D.S. kao predsjednik Upravnoga odbora tražiteljice ovrhe 8. svibnja 2017. godine ovlastio L.T. kao generalnu ravnateljicu stručne službe tražiteljice ovrhe da može dati punomoć odvjetničkim društvima da pokreću postupke i zastupaju tražiteljice ovrhe pred sudovima i drugim tijelima. Kantonalni je sud istakao da imajući u vidu navedeno, odredbe čl. 29. st. 1. toč. 1. Statuta tražiteljice ovrhe, te činjenicu da je punomoć odvjetničkome društvu L.T. izdala 12. studenoga 2019. godine, a prijedlog za ovrhu je sudu dostavljen 24. prosinca 2019. godine, to su neutemeljeni prizivni navodi da je punomoć izdana od neovlaštene osobe i da sud o valjanosti punomoći nije vodio računa tijekom cijeloga postupka. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant u predmetnoj apelaciji navodi kako obrazloženje osporene odluke ne sadrži valjane razloge u odnosu na istaknuti prigovor valjanosti punomoći i zastupanja tražiteljice ovrhe.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) i članak (4) Pravila Ustavnoga suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Obzirom na to da apelant ima status javnoga poduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zajamčenih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite glede ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širi obujam zaštite, pa je usvojio stanovište da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenome postupku i tko ima presudu bilo kojega suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnome sudu. Sukladno tomu, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudbenih postupaka, uživaju jamstva prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). I.U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
8. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnomu slučaju radi o ovršnome postupku u kojemu apelant ima svojstvo ovršenika, te se stoga postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoje principijelno stanovište o neprimjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na ovršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi ovršenik, odnosno osoba protiv kojega se provodi ovrha. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoje stanovište da je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv u situaciji kada se u ovršnome postupku utvrđuju nova građanska prava i obveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-21/02 od 26. ožujka 2004. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).
9. U konkretnomu slučaju, Ustavni sud zapaža da se radi o ovršnome postupku, kojega je pokrenula tražiteljica ovrhe protiv apelanta, na temelju ovršne isprave, tj. presude Općinskoga suda od 24. veljače 2016. godine. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnome ovršnome postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obveze» apelanta, već da su ona ranije utvrđena navedenom ovršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da, u konkretnome slučaju, ovršni postupak ne uživa zaštitu i jamstva iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. II.U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koje se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnome slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojemu dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanta na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke jasno istakao da je tražiteljica ovrhe izdala valjanu punomoć i zaključio da nasuprot prizivnim navodima apelanta, punomoć nije izdana od strane neovlaštene osobe, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda, te stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić