Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1874/21 (M. S.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1874/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-1874/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Milenko Savović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milenko Savović protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 09 0 U 031894 87 U od 14. travnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Milenko Savović (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Linnwood-a, Sjedinjene Američke Države, kojega zastupa Amir Šapčanin, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 1. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 031894 87 U od 14. travnja 2021. godine.

2. Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 8. lipnja 2018. godine odbijen je zahtjev apelanta za vraćanje u posjed stana u Sarajevu kao neosnovan.

3. Rješenjem tuženika (Ministarstvo prostornoga uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo) od 19. srpnja 2018. godine priziv apelanta je odbijen.

4. Presudom Kantonalnoga suda od 14. travnja 2021. godine tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženika od 19. srpnja 2018. godine je odbijena.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz spisa predmetne upravne stvari proistječe da je apelant podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed nadležnome prvostupanjskome organu 24. travnja 2002. godine. Kantonalni je sud naveo da je odredbom čl. 5. u svezi s čl. 19. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da zahtjev za vraćanje u posjed stana koji je proglašen napuštenim morao se nadležnome organu podnijeti do 4. srpnja 1999. godine, a za stan koji nije proglašen napuštenim najkasnije do 4. listopada 1999. godine, te da je odredbom 18e. istoga Zakona utvrđen rok za podnošenje zahtjev za povrat uništenih ili oštećenih stanova koji istječe 5. studenoga 2002. godine. Kantonalni je sud istakao da je prema odredbi čl. 5. st. 3. navedenoga Zakona propisano da ukoliko nositelj stanarskoga prava propusti da u predviđenim rokovima podnese zahtjev za povrat nadležnome upravnome organu, nadležnome sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglih i raseljenih osoba, prestaje mu stanarsko pravo. Kantonalni je sud istakao da kako je apelant zahtjev podnio tek po proteku predviđenih rokova, tj. 24. travnja 2002. godine, to mu je prestalo stanarsko pravo. Kantonalni je sud istakao da su rokovi predviđeni čl. 5. navedenoga Zakona prekluzivni rokovi, čijim propuštanjem stranka gubi pravo na povrat stana, kako je prvostupanjski organ ispravno odlučio, a tuženik ispravno priziv odbio. Kantonalni je sud istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke K.S. koji je sačinjen 21. rujna 2005. godine proistječe da je vidljivo da nema nikakvih promjena na podovima, zidovima, plafonima itd. u odnosu na stanje prije rata, a iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke S.S. od 28. studenoga 2003. godine proistječe da se više puta vršilo ličenje stana i manje opravke, a sve u cilju tekućega održavanja. Kantonalni je sud istakao i da je nesporno da je od 9. lipnja 1993. godine predmetni stan dodijeljen A.P. na privremeno korištenje, budući da je stan bio napušten, da je isti plaćao režije, da je u stanu prema nalazu vještaka, vršeno samo redovito održavanje, da je tijekom 1999. godine izvedena sanacija ravnog krova i fasade stambenoga objekta (zgrade) putem donacije pravne osobe CITY LINK AMSTERDAM, što znači da se u unutrašnjosti stana nije ništa radilo, te sve nesporno ukazuje da se nije radilo o devastiranome stanu, te da je i stoga pravilno prvostupanjski organ postupio kada je zahtjev odbio. Kantonalni je sud istakao da je prigovor tužbe da je rješenje doneseno ishitreno i da ne odražava stvarno činjenično stanje ne može se prihvatiti iz razloga što se na temelju nalaza i mišljenja dva ovlaštena sudska vještaka građevinske struke bez ikakvih posebnih stručnih kvalifikacija može izvući jednostavan zaključak da stan nije bio oštećen uslijed ratnih dejstava, da je i sada u prijeratnoj izvedbi, a da je korisnik stana A.P. vršio ulaganja vezana za tekuće održavanje stana. Kantonalni je sud istakao da je prema aktu „Sarajevo stana“ od 11. srpnja 2003. godine renoviranje stambenoga objekta u kojemu se nalazi predmetni stan od strane pravne osobe CITY LINK AMSTERDAM vezano za sanaciju ratnih oštećenja koja se odnose na zajedničke dijelove zgrade, kao što je sanacija krova, fasade i fasadne stolarije. Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na privatni i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelant u predmetnoj apelaciji navodi kako je upravni organ donio ishitreno rješenje koje je u suprotnosti sa činjeničnim stanjem koje je trebalo na pravilan i potpun način utvrditi, te da se nije moglo na temelju nalaza i mišljenja i činjenice o plaćanju računa od strane korisnika stana utvrditi da stan nije devastiran.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su organi uprave i sud utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke jasno ukazao na činjenicu da je prvostupanjski organ zahtjev za povrat stana odbio, budući da je isti podnesen po proteku prekluzivnoga roka propisanoga Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te da je, nasuprot navodima apelanta, na temelju dva nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke i drugih dokaza jasno utvrđeno da predmetni stan nije oštećen uslijed ratnih dejstava. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1874/21 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio