Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-343/20 (Općina Stari Grad Sarajevo)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanarsko pravo
- Upravni postupak
- Član porodičnog domaćinstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-343/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 343/20, rješavajući apelaciju Općine Stari Grad Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudij na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Stari Grad Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 027379 16 U od 22. novembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Pravobranilaštvo Općine Stari Grad Sarajevo, podnijela je 28. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 027379 16 U od 22. novembra 2019. godine. Apelantica je 24. decembra 2020. godine Ustavnom sudu dostavila urgenciju sa molbom za hitno rješavanje predmetne apelacije, navodeći da se pred Općinskim sudom u Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) vodi parnični postupak radi utvrđenja uslova za zaključenje ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo u kojem je kao prethodno pitanje riješeno presudom koja se osporava predmetnom apelacijom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog ministarstva prostornog uređenja Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) zatraženo je 21. juna 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 23. juna 2021. godine, Ministarstvo prostornog uređenja 24. juna 2021. godine, dok je Uprava za stambena pitanja odgovor na apelaciju dostavila 23. juna 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Iz činjenica predmeta proizlazi da je prvobitno Služba za obnovu, razvoj i stambene poslove
- Odsjek za stambene poslove Općine Stari Grad (u daljnjem tekstu: Služba) donijela Rješenje broj 05/1-372-184/96 od 26. novembra 1998. godine kojim je utvrdila da Sabini Šutalo – Pašić (u daljnjem tekstu: podnositeljica zahtjeva ) ne pripada pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana u Ulici Sime Milutinovića broj 6/1, Sarajevo (u daljnjem tekstu: predmetni stan), na kome je raniji nosilac stanarskog prava bila Ferida Pašić (u daljnjem tekstu: pranana podnositeljice zahtjeva), a vlasnik stana apelantica, pa je podnositeljici zahtjeva i ostalim naloženo da se isele iz predmetnog stana u roku od osam dana od dana pravosnažnosti ovog rješenja, da stan predaju slobodan od lica i stvari apelantici kao davaocu stana na korištenje, sve pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istim rješenjem odbijen je zahtjev podnositeljice zahtjeva za donošenje rješenja kojim se zamjenjuje ugovor o korištenju stana kao neosnovan.
6. Podnositeljica zahtjeva je protiv rješenja Službe podnijela žalbu pa je Ministarstvo stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) Rješenjem broj 05/3-II-372-3563/98 od 3. septembra1999. godine poništilo rješenje Službe od 26. novembra 1998. godine i predmet je ustupljen Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) na ponovni postupak.
Postupak okončan osporenom presudom Kantonalnog suda
7. Uprava je, rješavajući po zahtjevu podnositeljica zahtjeva za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana i po zahtjevu apelantice za iseljenje podnositeljice zahtjeva i ostalih iz predmetnog stana, donijela Rješenje broj 23-04/I-23-182/99 od 30. maja 2016. godine kojim je utvrdila da podnositeljica zahtjeva ima pravo da kao član porodičnog domaćinstva pranane i nane Ćamile Pašić (u daljnjem tekstu: nana podnositeljice zahtjeva) nastavi koristiti predmetni stan poslije smrti imenovanih kao ranijih nosilaca stanarskog prava (stav I izreke rješenja). Istim rješenjem je (stav II) odbijen zahtjev apelantice za iseljenje podnositeljice zahtjeva iz predmetnog stana kao neosnovan.
8. Uprava je u ponovnom postupku na temelju brojnih izvedenih dokaza (sadržaja kao na strani od 2. do 10. obrazloženja rješenja), između ostalog na osnovu potvrde JSP „Sarajevostan” Sarajevo (u daljnjem tekstu: „Sarajevostan“) od 10. januara 1996. godine utvrdila da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila apelantičina pranana, koja je živjela u zajedničkom domaćinstvu sa apelantičinom nanom (kćerkom), njenom kćerkom Edinom Pašić, sinom Nurudinom i snahom Katom Pašić, roditeljima podnositeljice zahtjeva, koji su zaključili brak 16. januara 1971. godine, koji je prestao 5. oktobra 1990. godine smrću oca podnositeljice zahtjeva. Rješenjem apelantice od 16. marta 1979. godine predmetni stan je nakon smrti apelantičine pranane dodijeljen apelantičinoj nani koja je umrla 4. januara 1996. godine, čije bračno stanje je bilo udovica. Dalje Uprava je utvrdila da je podnositeljica zahtjeva rođena 19. aprila 1972. godine i da je sa svojim roditeljima, nanom i ostalim članovima porodičnog domaćinstva živjela u predmetnom stanu. Dalje, uvidom u ličnu kartu podnositeljice zahtjeva, uvjerenje o kretanju i obavještenje MUP-a Kantona Sarajevo Stari Grad od 24. decembra 2015. godine proizlazi da je podnositeljica zahtjeva od 6. aprila 1989. godine (od punoljetstva) u kontinuitetu imala prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog stana, da je sa adrese tog stana u školskoj 1978/1979. godini pohađala Osnovnu školu „Safvet-beg Bašagić", u školskoj 1986/1987. godini do 1989/1990. godine je sa iste adrese pohađala Prvu gimnaziju, a nakon toga je 17. januara 1992. godine upisala Ekonomski fakultet u Sarajevu, što proizlazi iz liste o prijavi semestra na navedenom fakultetu. Navedeno je potvrđeno i iskazima 13 svjedoka, stanara predmetne zgrade.
9. Dalje, Uprava je utvrdila da podnositeljica zahtjeva nije bila upisana u biračkim spiskovima iz 1992. godine ni na adresi predmetnog stana, niti na adresi stana u ulici Ernesta Telemana, koji je njenoj majci dodijeljen 1. novembra 1977. godine. U vezi s tim je navedeno da je podnositeljica zahtjeva zajedno sa majkom, sestrom i bratom u novembru 1992. godine (17. novembra 1992. godine) za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH) otišla u izbjeglištvo u Zagreb, nakon čega se vratila u BiH početkom 1996. godine. Međutim, kako je obrazloženo, navedena činjenica, po ocjeni Uprave, nije od utjecaja kod utvrđivanja postojanja zajednice življenja u predmetnom stanu iz razloga što je podnositeljica tim odlaskom u periodu vanrednog stanja našla samo privremeno rješenje u drugoj državi jer nije trajno napustila zajednicu življenja i mjesto prebivališta koje ima u kontinuitetu u Sarajevu. Navedeno slijedi iz njenih odaziva na pozive općinskog organa od 13. januara 1996. godine, prilikom kontrole korištenja predmetnog stana od 26. marta 1996. godine i 4. aprila 1998. godine, kojom prilikom je konstatovano da je podnositeljica zahtjeva zatečena u posjedu predmetnog stana, što potvrđuje kontinuitet korištenja spornog stana. Podnositeljica zahtjeva je 12. septembra 2001. godine zaključila brak u Sarajevu sa Kamenkom Šutalom, sa kojim je nastavila da koristi predmetni stan.
10. U vezi sa navedenim, Uprava je ukazala da je odredbom člana 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) propisano da se korisnikom stana u smislu ovog zakona smatraju nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njima žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva, a ostala su u istom stanu. Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Odredbom člana 21. citiranog zakona je regulisano da korisnik stana (član 6. stav 1.) koji stanuje zajedno sa nosiocem stanarskog prava ima pravo da trajno i nesmetano koristi taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom, kao i da članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2. citiranog zakona) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona. Dakle, Uprava je zaključila da je predmetni stan predstavljao „jedini dom“ podnositeljice zahtjeva i koji i danas koristi sa svojim suprugom i da na drugi način nema riješeno stambeno pitanje. Iz službene evidencije Uprave također je zaključeno da predmetni stan nije proglašen ni privremeno ni trajno napuštenim i da nije podnesen zahtjev za njegov povrat. Stoga je Uprava odbila zahtjev apelantice kao vlasnika predmetnog stana za iseljenje podnositeljice zahtjeva iz navedenog stana, konstatujući da se istim zahtjevom direktno krše odredbe člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
11. Rješenjem Federalnog ministarstva prostornog uređenja broj UPII/05-23-5-32/16 od 20. septembra 2016. godine žalba apelantice je odbijena.
12. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica izjavila žalbu protiv rješenja Uprave zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Razmotrivši žalbu i ožalbeno rješenje utvrđeno je da je rješenje prvostepenog organa utemeljeno na zakonu, odredbi čl. 6. i 21. ZSO, da je prvostepeni organ na temelju izvedenih dokaza dao jasno i razložno obrazloženje, zbog čega smatra da navodi apelantice izneseni u žalbi nisu od uticaja na drugačije rješenje ove stambeno-upravne stvari. Stoga je Federalno ministarstvo primjenom člana 237. stav 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) odlučilo kao u dispozitivu rješenja.
Osporena odluka
13. Apelantica je 27. oktobra 2016. godine podnijela tužbu protiv tuženog Federalnog ministarstva radi poništenja rješenja tog organa od 20. septembra 2016. godine, u predmetu donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja uz proizvoljnu primjenu materijalnog prava.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 027379 16 U od 22. novembra 2019. godine tužba apelantice je odbijena kao neosnovana.
15. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je zakonitost osporenog rješenja ispitao u smislu odredbe člana 34. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), na temelju čega je utvrdio da je Federalno ministarstvo ispravno postupilo kada je zaključilo da podnositeljica zahtjeva ima pravo da kao član porodičnog domaćinstva ranijih nositeljica stanarskog prava pranane i nane nastavi da koristi predmetni stan poslije njihove smrti, kao i u dijelu kojim je odbijen zahtjev apelantice za iseljenje podnositeljice zahtjeva iz navedenog stana. Smatra da je tuženi organ pravilno izvršio ocjenu provedenih dokaza u skladu sa odredbama člana 9. ZUP-a i da je uz pravilnu primjenu materijalnog pravo zaključio da je podnositeljica zahtjeva sa svojom nanom, nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, živjela i stanovala u predmetnom stanu, da je u tom stanu i rođena i da je iz tog stana otišla u izbjeglištvo zbog ratnih djejstava u novembru 1992. godine, a da se vratila u stan početkom 1996. godine od kada taj stan koristi sa svojim suprugom. Stoga smatra da joj kao članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava pripada pravo da nastavi koristiti predmetni stan. Prema tome, Kantonalni sud je tužbu i tužbene prigovore apelantice ocijenio neosnovanim i primjenom člana 36. st. 1. i 2. ZUS-a tužbu apelantice odbio. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelantica navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelantica u apelaciji izlaže hronologiju predmetnog postupka, te, između ostalog, tvrdi da se osporena presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer je Kantonalni sud u cijelosti prihvatio obrazloženje Federalnog ministarstva i materijalne propise na kojima je ono utemeljeno, čl. 6. i 21. ZSO, zbog čega tvrdi da je taj sud izveo pogrešan zaključak da je podnositeljica zahtjeva bila član porodičnog domaćinstva nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, pranane i nane. S tim u vezi, apelantica je ukazala da Kantonalni sud nije naveo da iz potvrde „Sarajevostana“ od 9. jula 1998. godine proizlazi da su članovi porodičnog domaćinstva na predmetnom stanu bile apelantičina nana i njena kćerka Enida Pašić i da se podnositeljica zahtjeva prilikom popisa stanovništva 1991. godine nije nalazila na adresi predmetnog stana. Dakle, tvrdi da je podnositeljica zahtjeva predmetni stan napustila kada je njenoj majci dodijeljen stan u Ulici Ernesta Telemana, nakon čega se po izbijanju ratnih djejstava u BiH, zbog lokacije tog stana (Nedžarići) ponovo vratila u predmetni stan koji je potom napustila 1992. godine, kada je sa majkom, sestrom i bratom otišla u izbjeglištvo u Zagreb. Također, navodi da podnositeljica zahtjeva nije bila član porodičnog domaćinstva svoje nane na dan 30. aprila 1991. godine, zbog čega smatra da ne može ostvariti pravo na povrat, odnosno dodjelu predmetnog stana kao član porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava.
b) Odgovori na apelaciju
17. Kantonalni sud smatra da je osporena presuda utemeljena na relevantnim odredbama ZSO i da njome nisu povrijeđena prava apelantice zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim dokumentima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
18. Federalno ministarstvo je navelo da u predmetnoj upravnoj stvari, odnosno u postupku pred ovim organom nije bilo kršenja prava apelantice, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Uprava je istakla da ostaje kod svog stava iz prvostepenog rješenja, pri tome imajući u vidu sve provedene dokaze i činjenice utvrđene u toku trajanja postupka pred ovim organom uprave. V.Relevantni propisi
20. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 - prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – OUS i “Službene novine Federacije BiH” br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu. Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, […].
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 027379 16 U od 22. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 29. novembra 2019. godine a apelacija je podnesena 28. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantica navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine i AP- 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, s obzirom na to da je apelantica organ javne vlasti, Ustavni sud će predmetnu apelaciju ispitati samo u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana stav 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
28. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na postupak vezan za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana koji je vlasništvo apelantice, te u vezi s tim na zahtjev apelantice za iseljenje podnositeljice zahtjeva iz predmetnog stana, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelantica u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
29. Apelantica navodi da nije imala pravično suđenje zbog načina na koji je osporenom odlukom utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo i kada je taj sud potvrdio stav Federalnog ministarstva da podnositeljica zahtjeva ima pravo da kao član porodičnog domaćinstva nositeljica stanarskog prava, pranane i nane, nakon njihove smrti nastavi sa korištenjem predmetnog stana i na donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju tog stana. Svoje navode obrazlaže time da Kantonalni sud nije ocijenio da iz potvrde „Sarajevostana“ od 9. jula 1998. godine proizlazi da su članovi porodičnog domaćinstva na predmetnom stanu bile apelantičina nana i njena kćerka Enida Pašić i da se podnositeljica zahtjeva prilikom popisa stanovništva nije nalazila na adresi predmetnog stana, da je predmetni stan napustila kada je njenoj majci dodijeljen stan u Ulici Ernesta Telemana, nakon čega se po izbijanju ratnih djejstava u BiH, zbog lokacije tog stana (Nedžarići) ponovo vratila u predmetni stan, koji je napustila 1992. godine, kada je sa majkom, sestrom i bratom otišla u izbjeglištvo u Zagreb. Također, smatra da podnositeljica zahtjeva nije bila član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, svoje nane, na dan 30. aprila 1991. godine, zbog čega nije mogla ostvariti pravo na povrat, odnosno dodjelu predmetnog stana, kao član porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava
30. U vezi sa tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje, vezano za razmatranje ovih apelacionih navoda, da je u svojoj dosadašnjoj jurisprudenciji zauzeo stav da se kriteriji primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije izraženi u praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) primjenjuju prilikom razmatranja člana II/3.e) Ustava BiH (vidi, Ustavni sud, odluke broj AP 3805/16 od 15. februara 2017. godine, tačka 14, i broj U 79/03 od 28. novembra 2003. godine tačka 19, dostupne na www.ustavnisud.ba).
31. Ustavni sud nadalje podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
32. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u konkretnom odbio kao neosnovanu tužbu apelantice podnesenu radi poništenja rješenja tuženog Federalnog ministarstva, kojim je konstatovano da podnositeljica zahtjeva ima pravo da nastavi da koristi predmetni stan kao član porodičnog domaćinstva nositeljica stanarskog prava poslije njihove smrti. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao jasno i razložno obrazloženje da je podnositeljica zahtjeva sa svojom nanom, nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, živjela u tom stanu u kontinuitetu od svog rođenja 19. aprila 1972. godine, a koji zaključak ovog suda je utemeljen na dokazima provedenim pred organima uprave. Ustavni sud također zapaža da je Kantonalni sud u svojoj presudi, suprotno navodima apelantice, ocijenio i okolnost da podnositeljica zahtjeva nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana od 17. novembra 1992. godine, koji je napustila iz objektivnih razloga zbog ratnih djejstava u BiH, kada je otišla u izbjeglištvo, koji razlog po ocjeni tog suda ne dovodi u pitanje kontinuitet njenog boravka u predmetnom stanu sa nositeljicom stanarskog prava koja je umrla u januara 1996. godine. Također je utvrđeno da se podnositeljica zahtjeva 1996. godine vratila u predmetni stan koji koristi sa svojim suprugom. Imajući u vidu činjenična utvrđenja organa uprave, na način kako su ona prezentirana u relevantnom poglavlju ove odluke, Ustavni sud u obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda ne nalazi proizvoljnost u primjeni odredbe čl. 6. i 21. ZSO. Prema tome Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio da je podnositeljica zahtjeva ispunila uslove za podnošenje zahtjeva za nastavak korištenja predmetnog stana nakon smrti nositeljice stanarskog prava u smislu citiranih odredaba ZSO, jer iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je sa nositeljicama stanarskog prava u predmetnom stanu živjela u trajnoj ekonomskoj i faktičkoj zajednici života i stanovanja, i da stoga spada u red članova porodičnog domaćinstva ranijih nositeljica stanarskog prava na tom stanu, tj. da je ispunila uslove da trajno nastavi da taj stan koristi i nakon njihove smrti.
33. Osim toga, u vezi sa navodima apelantice da je podnositeljica zahtjeva imala pravo da se vrati u predmetni stan kao svoj dom pod uslovom da ga je napustila 30. aprila 1991. godine, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ocijenio identične navode, te jasno obrazložio da se u okolnostima konkretnog predmeta ne radi o stanu koji je proglašen ni privremeno ni trajno napuštenim i da nije podnesen zahtjev za povrat tog stana, zbog čega datum kada je podnositeljica napustila predmetni stan nije od značaja. Dakle, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta (iz kojih nesporno proizlazi da je podnositeljica stanarskog prava bila član porodičnog domaćinstva nositeljica stanarskog prava, sa kojima je živjela u trajnoj ekonomskoj i faktičkoj zajednici života i stanovanja), te dovodeći ih u vezu sa sadržajem tužbenog zahtjeva apelantice i sadržajem odredbe čl. 6. i 21. ZSO na kojima je utemeljena osporena presuda Kantonalnog suda, Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi elemente proizvoljnosti. Stoga, nema osnova da u datim okolnostima Ustavni sud, u smislu navedenih stavova, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Kantonalnog suda u osporenoj odluci.
34. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su osporenom odlukom Kantonalnog suda nije došlo do kršenja prava apelantice iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu
35. Apelantica, također, navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica ove navode u suštini zasniva na istim navodima u vezi sa pravom na pravično suđenje a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je utvrdio da su neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno zaključuje da su i ovi apelacioni navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada u osporenoj odluci ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava, odredaba ZSO, kad je Kantonalni sud u osporenoj presudi zaključio da je tužba apelantice neosnovana budući da je podnositeljica zahtjeva dokazala da je član porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava i da joj pripada pravo da nastavi koristiti predmetni stan zbog čega je odbijen apelanticin zahtjev za njeno iseljenje.
37. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić