Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2029/21 (“Mipex - Auto RS" d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Isplata duga
- Raskid ugovora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2029/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-2029/21, rješavajući apelaciju koju je podnio “Mipex - Auto RS" d.o.o. Banjaluka, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio “Mipex
- Auto RS" d.o.o. Banjaluka protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 028622 20 Pž od 16. ožujka 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1.“Mipex - Auto RS" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Tatjana Ćurlik odvjetnica iz Banjaluke, podnio je 7. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ps 028622 20 Pž od 16. ožujka 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je nezakonit jednostrani raskid Ugovora za nabavku i isporuku jednog korištenog kamiona za prijevoz kontejnera od 26. ožujka 2018. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) od strane tužene (Općine Brod) i da Ugovor ostaje na snazi, te da se obveže tužena da apelantu na ime duga po Ugovoru isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da se obveže tužena da apelantu, na ime štete nastale aktiviranjem bankarske garancije, isplati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju odluke Viši privredni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je prema tenderskoj dokumentaciji i prihvaćenoj ponudi, apelant ponudio isporučiti tuženoj vozilo kako je navedeno „vozilo se isporučuje atestirano i homologizirano, sa svom potrebnom tehničkom i administrativnom dokumentacijom do registracije, izvršen i tehnički pregled vozila za ime kupca". Viši privredni sud je istakao da je prvostupanjski sud ocjenom dokaza pravilno utvrdio da apelant nije ispoštovao odredbe članka 5. Ugovora, jer nije isporučio vozilo koje mora biti u potpunosti ispravno i spremno za korištenje. Naime, Viši privredni sud je istakao da bi u slučaju da je apelant u skladu s člankom 5. Ugovora i Aneksom 3. Ponude, o svom trošku izvršio tehnički pregled vozila, bio bi upoznat sa svim nedostacima opisanim u nalazu i mišljenju vještaka strojarske struke i iste blagovremeno otklonio, te tuženoj isporučio vozilo koje je ispravno i koje se može registrirati za upotrebu u prometu. Kako je tužena obavijestila apelanta da u skladu s člankom 7. raskida predmetni Ugovor, pošto apelant nije izvršio dio obaveza iz članka 5. Ugovora, Viši privredni sud je istakao da je apelantov tužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neutemeljen. U svezi s tim, Viši privredni sud je ukazao da su odredbom članka 7. Ugovora parnične stranke ugovorile da se Ugovor može raskinuti jednostranom izjavom volje jedne od ugovornih strana u pisanoj formi (što je tužena i učinila), kao i da kupac može raskinuti Ugovor u bilo koje vrijeme njegovog izvršenja ukoliko apelant ne izvršava ugovorom preuzete obaveze. Viši privredni sud je istakao da je nacrt Ugovora apelant potpisao i ovjerio svojim pečatom u sklopu tenderske dokumentacije (ponude) čime je blagovremeno bio upoznat s uvjetima raskida, a parnične stranke nisu ugovorile mogućnost da tužena prije raskida Ugovora, ostavi apelantu primjeran rok za ispunjenje Ugovora. Viši privredni sud je, također, ukazao da se u konkretnom slučaju radi o specifičnom Ugovoru koji je zaključen nakon provođenja postupka javnih nabavki, gdje su već u ponudi određeni elementi Ugovora, koji se kasnije nisu mogli mijenjati u odnosu na apelanta, a ticali su se toga da vozilo mora biti u potpunosti ispravno i spremno za korištenje isporučeno u ugovorenom roku. Viši privredni sud je istakao da je nalazom i mišljenjem vještaka strojarske struke utvrđeno krajnje loše stanje isporučenog vozila, odnosno da apelant nije ispunio obaveze preuzete ponudom i člankom 5. Ugovora. S obzirom na to, Viši privredni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev u skladu s odredbama članka 20., članka 490., članka 1083 - 1087. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), članka 2. st. 1. i 2., članka 53. stavak 2, članka 8., članka 123. stavak 1. i članka 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), članka 69. stavak 1. točka a) i članka 72. stavak 5. Zakona o javnim nabavkama.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da Viši privredni sud nije dao odgovore na prizivne prigovore koji su se ticali toga da je prvostupanjski sud učinio povrede odredaba parničnog postupka, na način da nije udaljio vještaka iz sudnice za vrijeme saslušanja svjedoka što je utjecalo na objektivnost vještačenja i dovelo u pitanje relevantnost iskaza vještaka, kao i prigovore koji su se ticali toga da su homologacije i atestiranje vozila izvršeni prilikom uvoza vozila. Apelant, nadalje smatra da je odgovornost zbog neprovođenja tehničkog pregleda na tuženoj, a apelant nije niti mogao provesti tehnički pregled bez suglasnosti vlasnika vozila (u ovom slučaju tužene).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, ZPP i Zakona o javnim nabavkama, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da je Viši privredni sud, naime, ukazao na to da je tužena obavijestila apelanta da u skladu s člankom 7. raskida predmetni Ugovor, pošto apelant nije izvršio dio obaveza iz članka 5. Ugovora, te da je zbog toga pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev kao neutemeljen, pri čemu je za takav svoj zaključak dao detaljne i jasne razloge u kojima Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne vidi proizvoljnost. U odnosu na apelantove navode da Viši privredni sud nije odgovorio na sve njegove navode iz priziva, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Viši privredni sud nije bio obvezan iznijeti sve detalje i odgovoriti na sve iznesene apelantove navode, nego je bio dužan odgovoriti na relevantne navode, te svoju odluku obrazložiti tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće..
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić