Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-9/20 (S. H.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-9/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-9/20, rješavajući apelaciju Senije Hadrović na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senije Hadrović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 025672 19 Uvp od 14. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senija Hadrović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kaknja, koju zastupa Dejan Vračić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 3. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 025672 19 Uvp od 14. oktobra 2019. godine.

2. Rješenjem Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-I-08-24/10-1140/12 od 6. augusta 2014. godine, apelantici je odobreno izdvajanje sredstava iz budžeta Ministarstva za 2014. godinu za kapitalna ulaganja – investicije u poljoprivredna gazdinstva koja se bave proizvodnjom poljoprivrednih proizvoda iz dodatka I Zakona o poljoprivredi u periodu od 1. juna 2010. godine do 31. decembra 2011. godine, i to za projekat „Izgradnja objekta za proizvodnju soka od voća“ u određenom novčanom iznosu i izvršena isplata I rate. Istim rješenjem određene su instrukcije o uplati novčanih sredstava apelantici, zatim obaveze apelantice, kao klijenta, te način kontrole utroška dodijeljenih novčanih sredstava (sve detaljno navedeno u izreci rješenja).

3. Rješenjem Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) broj 1881/2015 od 16. decembra 2015. godine, u cilju zaštite javnog interesa, ukinuto je izvršno rješenje Ministarstva od 6. augusta 2014. godine.

4. U upravnom sporu apelantice protiv rješenja tužene od 16. decembra 2015. godine Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 U 025672 16 U od 28. marta 2019. godine kojom je predmetnu tužbu odbio.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao na činjenice koje proizlaze iz podataka spisa, pri čemu je, između ostalog, istakao da je Federalna uprava za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava), odnosno federalni poljoprivredni inspektor na traženje tužene i Ministarstva kod apelantice izvršio kontrolu primjene Zakona o novčanim podrškama u poljoprivredi i ruralnom razvoju - kapitalna ulaganja u poljoprivredu u periodu od 1. juna 2010. - 31. decembra 2011. godine, u vezi sa tačkom D/2-A i čl. 6., 7. i 9. Pravilnika o uslovima i načinu ostvarivanja novčanih podrški po modelu ruralnog razvoja. Kantonalni sud je naveo da je inspektor, nakon uvida u predočenu dokumentaciju, obilaska predmetnog objekta na apelantičinom imanju i analize procjene sudskog vještaka, konstatovao da je apelantičin zahtjev za novčanu podršku zasnovan na nerealnim procjenama i nepravilno i nepotpuno utvrđenim činjenicama, obzirom da gradnja objekta nije izvršena u vremenskom periodu za koji se moglo aplicirati za novčanu podršku, jer je ona urbanističku suglasnost dobila 6. oktobra 2004. godine, za već sagrađeni stambeno-poslovni objekt (proizvodnja i prodaja sokova), što je imalo direktan uticaj na odlučivanje o dodjeli novčane podrške. Kantonalni sud je potom ukazao na to da je Federalna uprava rješenjem od 27. februara 2015. godine, po službenoj dužnosti, naredila apelantici da izvrši povrat novčane podrške u određenom iznosu, isplaćene djelimično, kao I rata po rješenju Federalnog ministarstva od 6. augusta 2014. godine (sve detaljno navedeno u obrazloženju presude).

6. Kantonalni sud je dalje ukazao na sadržaj odredaba člana 261. stav 1. i člana 263. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), na osnovu kojih je tužena donijela osporeno rješenje. Nadalje, imajući u vidu navedene zakonske odredbe, podatke spisa predmeta, razloge date u obrazloženju osporenog rješenja, navode tužbe i odgovora na tužbu, kao i upozorenje Federalne uprave, Kantonalni sud je istakao da je tužena na osnovu člana 19. stav 4. Zakona o Vladi Federacije Bosne i Hercegovine na sjednici održanoj 20. augusta 2015. godine donijela zaključak kojim je, tačkom 1., usvojila objedinjeni izvještaj Federalne uprave o izvršenim inspekcijskim nadzorima odobrenih novčanih podrški u poljoprivredi po zaključcima tužene (preciziranih u obrazloženju presude). Nadalje, tačkom 2. je određeno da će tužena po pravu nadzora ukinuti rješenje kojim je odobreno pravo na novčanu podršku u skladu sa članom 260. stav 2. i članom 263. ZUP, u predmetima u kojima je Ministarstvo donijelo rješenja o odobravanju novčane podrške na osnovu kojih je isplaćen dio sredstava u određenom iznosu, a federalni poljoprivredni inspektor utvrdio „da klijent nije ispunio uslove za dodjelu novčanih podrški i donio rješenje o povratu isplaćenog dijela podrške“, dok je tačkom 3. određeno da će tužena na osnovu člana 260. stav 2. i člana 261. ZUP, u predmetima u kojima je Ministarstvo, kao prvostepeni organ, rješenjem odobrilo, a nije izvršena isplata sredstava, a federalni poljoprivredni inspektori u postupku inspekcijskog nadzora utvrdili da klijent ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na podršku, po pravu nadzora ukinuti takva rješenja.

7. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je tužena zbog uočenih nepravilnosti u cilju zaštite budžetskih sredstava, javnog poretka i sprečavanja nastanka poremećaja u privredi, pravilno obustavila daljnje isplate po rješenjima kojima su „klijentu“ odobrene novčane podrške, a nisu isplaćene, odnosno u kojima odobrena podrška nije isplaćena. Nadalje, da je na prethodno pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo i izveden pravilan zaključak da je zahtjev apelantice, kao klijenta, za novčanu podršku zasnovan na nerealnim procjenama i nepravilno i nepotpuno utvrđenim činjenicama što je imalo direktan uticaj na odlučivanje prilikom dodjele novčane podrške. Pri tome, Kantonalni sud je zaključio da je tužena pravilno odlučila osporenim aktom, sve u cilju zaštite javnog interesa i sprečavanja protuzakonite dodjele i nenamjenskog utroška budžetskih sredstava.

8. U odnosu na apelantičine tužbene navode, Kantonalni sud je dalje istakao da se institut „vanrednog ukidanja rješenja“ iz člana 263. ZUP odnosi na zakonita rješenja koja su u upravnom postupku stekla svojstvo izvršnosti, kao što je u konkretnom slučaj. Nadalje, da je nedvojbeno utvrđeno da takvo rješenje ne može biti izvršeno zbog toga što bi se njegovim izvršenjem nanijela šteta javnim interesima ili radi otklanjanja poremećaja u privredi, odnosno da je ukidanje pravosnažnog rješenja, koje je prilikom donošenja bilo pravilno i na zakonu zasnovano pravilno izvršeno u cilju važnih javnih interesa jer je uslijed promijenjenih okolnosti postalo štetno po javne interese, pravilno izvršeno u cilju važnih javnih interesa. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da navedeni institut prema svojim obilježjima predstavlja radikalnu upravnu mjeru do koje može doći samo ako nastane neka situacija koja teško ugrožava važan javni interes, odnosno u konkretnom slučaju radi otklanjanja poremećaja u privredi. Dalje, da bi započinjanje izvršenja, odnosno daljnje izvršenje takvih akata pričinilo određene ozbiljne društveno štetne posljedice, a akt postaje opasan, odnosno nesnošljiv po dotična društvena dobra (sprečavanja nastanka poremećaja u privredi). Pri tome, Kantonalni sud je ukazao na to da je iz zaključaka tužene jasno da su obustavljene daljnje isplate po rješenjima kojima su klijentima odobrene novčane podrške, a nisu isplaćene, u ukupnom iznosu od 3.956.148,71 KM, te da je odlučeno da se sva rješenja kojima je odobrena, a neisplaćena novčana podrška, u koju kategoriju spada i predmetno, moraju ukinuti, jer bi ista, posmatrajući cjelokupni iznos, predstavljala tešku opasnost za javni poredak, zbog čega može nastati velika materijalna šteta po budžet i finansijski poredak Federacije Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je potrebno spriječiti daljnje izvršenje isplate odobrenih novčanih podrški, te da nema drugog načina da se nastali vanredni poremećaj uspješno otkloni drugim sredstvima, kao i da se javni interes mora zaštititi i spriječiti poremećaj u privredi u Federaciji Bosne i Hercegovine. Nadalje, cijeneći činjenicu da nema drugostepenog organa koji bi ukinuo postojeća izvršna rješenja Ministarstva, Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju predmetno rješenje može po službenoj dužnosti ukinuti i tužena u smislu odredaba člana 261. stav 1. i člana 263. ZUP. U konačnici, Kantonalni sud je zaključio da je osporeni akt tužene zakonit, a tužbeni prigovori neosnovani, zbog čega je primjenom odredbe člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima odlučeno kao u izreci presude.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 025672 19 Uvp od 14. oktobra 2019. godine odbijen je zahtjev apelantice za vanredno preispitivanje sudske odluke – presude Kantonalnog suda od 28. marta 2019. godine.

10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, ukazao da je imajući u vidu upozorenje Federalne uprave, tužena na osnovu člana 19. stav 4. Zakona o Vladi Federacije Bosne i Hercegovine na sjednici održanoj 26. novembra 2015. godine donijela zaključak kojim je, tačkom 1., usvojila izvještaj komisije Ministarstva o realizaciji zaključka tužene od 20. augusta 2015. godine, dok je tačkom 2. prihvaćen prijedlog Ministarstva i izmijenjene su tač. 2. i 3. navedenog zaključka. Shodno tome, tačkom 2. je određeno da će tužena po službenoj dužnosti ukinuti izvršna rješenja kojim je odobreno pravo na novčanu podršku u skladu sa članom 263. ZUP, u predmetima u kojima je Ministarstvo donijelo rješenja o odobravanju novčane podrške na osnovu kojih je isplaćen dio sredstava u određenom iznosu, a federalni poljoprivredni inspektor utvrdio „da klijent nije ispunio uslove za dodjelu novčanih podrški i donio rješenje o povratu isplaćenog dijela podrške“, dok je tačkom 3. određeno da će tužena na osnovu 263. ZUP, u predmetima u kojima je Ministarstvo, kao prvostepeni organ, rješenjem odobrilo, a nije izvršena isplata sredstava, a federalni poljoprivredni inspektori u postupku inspekcijskog nadzora utvrdili da klijent ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na podršku, po službenoj dužnosti ukinuti takva rješenja.

11. Osim toga, ukazano je da će nadležni organ pokrenuti postupak po službenoj dužnosti kad to određuje zakon ili na zakonu zasnovan propis i kad utvrdi ili sazna s obzirom na postojeće činjenično stanje, da treba radi zaštite javnog interesa pokrenuti upravni postupak. Ova se ocjena organa u konkretnom slučaju zasniva, po pravilu na saznatom činjeničnom stanju. Nadalje, istaknuto je da se institut "vanrednog ukidanja" odnosi na zakonita (ili još neoboriva) rješenja koja su u upravnom postupku stekla svojstvo izvršnosti (ispunjeni uslovi za izvršenje), a ukidanje takvih rješenja vrši se u cilju zaštite važnih javnih interesa, s obzirom na to da bi započinjanje izvršenja, odnosno dalje izvršenje (takvih akata) pričinilo određene ozbiljne štetne posljedice. Isto tako, navedeno je da se primjena odredbe člana 263. Zakona o upravnom postupku zasniva na promijenjenim okolnostima u odnosu na one koje su postojale u vrijeme donošenja rješenja koje se ukida, pa tako za samu intervenciju vanrednog ukidanja nije od značaja da li su te nove okolnosti nastupile u vezi sa držanjem stranke (njenim činjenjem ili nečinjenjem) ili ne, već je bitno da te okolnosti znače pravno relevantnu činjeničnu podlogu za ukidanje izvršnog rješenja, najteže ali jedino moguće mjere zaštite javnog interesa u datom slučaju.

12. Nadalje, navedeno je da okolnosti da li postoji velika (teška) i neposredna (predstojeća) opasnost, prijete li (ili su već nastupili) poremećaji u privredi - sve to zbog (daljeg) izvršenja upravnog akta - procjenjuje nadležni organ (konkretno tužena) utvrdivši prethodno sve značajne činjenice u konkretnoj situaciji. Također, istaknuto je da član 263. Zakona o upravnom postupku ima u vidu izvršno rješenje, neovisno od toga da li je izvršenje u toku ili još nije započeto, a za primjenu tog sredstva nije od važnosti ni mogućnost korištenja odgovarajućih redovnih i vanrednih pravnih lijekova, protiv izvršnog rješenja u konkretnom slučaju. Prema tome - suprotno prigovorima apelantice, istaknutim u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, Vrhovni sud je naveo da intervencija po članu 263. Zakona o upravnom postupku može uslijediti jednako kad je još u toku drugostepeno rješenje, kao i kad su u toku postupci po vanrednim pravnim sredstvima (pa i u vrijeme dok teče upravni spor). Naime, ukazano je da je to na neki način stanje nužde, jer se radi o hitnoj i neodložnoj intervenciji.

Apelacioni navodi

13. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelantica ukazuje da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je sud proizvoljnom primjenom materijalnog prava i zanemarivanjem materijalnih dokaza apelantice izveo pogrešan zaključak te utvrdio tešku povredu zakona od strane apelantice kao promijenjene okolnosti, te prihvatio potpuno paušalno i neosnovano obrazloženje tužene o postojanju „promijenjenih okolnosti“, neposredne opasnosti po javnu sigurnost, javni mir i poredak ili javni moral, odnosno poremećaj u privredi. Isto tako, apelantica tvrdi da sud u obrazloženju presude nije naveo zašto je ukidanje izvršnog rješenja bitno za „otklanjanje opasnosti ili zaštitu javnog interesa“, te na temelju čega je utvrđeno da se to ne bi moglo uspješno otkloniti drugim sredstvima kojima bi se manje diralo u stečena prava. Također, apelantica smatra da kontrola trošenja poreskog novca, a i ona je poreski obveznik, ne smije biti ograničena na određeni iznos, nego mora biti usmjerena na kontrolu pri čemu parametar kontrole neće biti iznos poreskog novca, kao što to tužena diskriminatorno radi, već bilo koji iznos poreskog novca. Najzad, apelantica navodi da sud donoseći pobijanu odluku ničim nije dokazao tešku povredu zakona, što bi ukazivalo da se rješenje Ministarstva kojim je apelantici odobreno pravo na novčanu podršku nije smjelo ni donijeti, te nije dokazao ispunjenost uvjeta za vanredno ukidanje rješenja po pravu nadzora.

Relevantni propisi

14. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/98 i 48/99), u relevantnom dijelu glasi:

Član 261. stav (1) (1) Rješenje može poništiti ili ukinuti po pravu nadzora drugostepeni organ. Ako nema drugostepenog organa, rješenje može poništiti ili ukinuti Vlada Federacije, ako se radi o rješenju federalnog organa uprave ili federalne ustanove, odnosno vlada kantona ako se radi o rješenju kantonalnog organa uprave ili kantonalne ustanove, kao i o rješenju općinskog načelnika ili gradonačelnika, odnosno općinske ili gradske službe za upravu.

Član 263. st. (1) i (2) (1) Izvršno rješenje može se ukinuti ako je to potrebno radi otklanjanja teške i neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi, javnu sigurnost, javni mir i poredak ili javni moral, ili radi otklanjanja poremećaja u privredi, ako se to ne bi moglo uspješno otkloniti drugim sredstvima, kojima bi se manje diralo u stečena prava. Rješenje se može ukinuti i samo djelimično, u opsegu koliko je neophodno da se opasnost otkloni ili zaštite navedeni javni interesi.

(2) Ako je rješenje donio prvostepeni organ, to rješenje može, u smislu stava 1. ovog člana, ukinuti drugostepeni organ, a ako drugostepenog organa nema - odgovarajući organ iz stava 1. člana 261. ovog zakona.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u apelaciji, odnose na način na koji je redovni sud ocijenio dokaze, utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženju odluka, pozivajući se na relevantne odredbe ZUP, dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da su apelantičini tužbeni prigovori neosnovani, posebno ističući da je tužena pravilno riješila osporenim aktom, sve u cilju zaštite javnog interesa i sprečavanja protuzakonite dodjele i nenamjenskog utroška budžetskih sredstava. Ustavni sud u ovakvom zaključku Kantonalnog suda i Vrhovnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud podsjeća da je ista činjenična i pravna pitanja razmatrao u svojoj dosadašnjoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-5003/19 od 19. maja 2021. godine, AP 2656/19 od 22. aprila 2020. godine i AP 227/20 od 22. aprila 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud uočava da su u navedenim predmetima, koji su okončani osporenim presudama Kantonalnog suda, također, ukinuta rješenja Ministarstva kojima je apelantima iz budžeta Ministarstva za 2014. godinu za kapitalna ulaganja - investicije u poljoprivredna gazdinstva koja se bave proizvodnjom poljoprivrednih proizvoda iz dodatka I Zakona o poljoprivredi odobrena novčana podrška u određenim novčanim iznosima za različite projekte. Ustavni sud je navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje i/ili drugih prava ocijenio kao prima facie neosnovane.

19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-9/20 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio