Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-679/20 (S.A.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na odbranu
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog -adekvatni uslovi za pripremu odbrane
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-679/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 679/20, rješavajući apelaciju S. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio S. A. protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 074510 19 Kž od 1.

novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 K 074510 17 K od 12. marta 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. A. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mihada Bašić, advokat iz Srebrenika, podnio je 19. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 K 074510 19 Kž od 1. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 K 074510 17 K od 12. marta 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 28. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužilaštvo su dostavili odgovore u periodu od 7. do 17. maja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Potvrđenom Optužnicom Tužilaštva broj T030 KT 0065877 17 od 10. jula 2017. godine apelantu je stavljeno na teret da je „dana 18. februara 2017. godine oko 19.45 sati, na carinskom terminalu PK Rudnika 'Dubrave' u D. Dubravama, općina Živinice, s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi male vrijednosti, upotrebom fizičke snage-ruku i za to podesnog predmeta, uzeo i za sebe prisvojio jednu pružnu šinu dužine oko 3 metra i jedan dio metalne konstrukcije transportnog sistema, utovarivši iste u pmv marke 'VW Golf 17E', nakon čega se, zajedno sa otuđenim predmetima, udaljio u pravcu G. Živinica, gdje je zaustavljen od strane policijskih službenika PU PS Živinice N. M. i M. J., pribavivši sebi tako protivpravnu imovinsku korist u iznosu od 480,00 KM, istovremeno oštetivši vlasnika za navedeni iznos“, dakle da je tuđu pokretninu male vrijednosti oduzeo drugom s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi protivpravnu imovinsku korist, a postupao je s ciljem pribavljanja imovinske koristi takve vrijednosti, čime je učinio krivično djelo krađe iz člana 286. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).

6. Presudom Općinskog suda broj 33 0 K 074510 17 K od 12. marta 2018. godine apelant je proglašen krivim zato što je „dana 18. februara 2017. godine oko 19.45 sati, pored nadvožnjaka na regionalnom putu Živinice – Kalesija, u Donjim Dubravama, općina Živinice, ne znajući da su stvari prethodno pribavljene krivičnim djelom nad PK Rudnik 'Dubrave' u Donjim Dubravama, iako je to po okolnostima slučaja mogao znati, a to je da je iste ili slične metalne stvari viđao, obilazio i čuvao u prethodnom periodu kao čuvar na carinskom terminalu (odlagalištu) PK Rudnika 'Dubrave' u Donjim Dubravama, te da je te stvari našao van kruga carinskog terminala (odlagališta), upotrebom fizičke snage - ruku i za to podesnog predmeta, uzeo i za sebe prisvojio jednu pružnu šinu dužine oko 3 metra i jedan dio metalne konstrukcije transportnog sistema, ukupne vrijednosti od 480,00 KM, utovarivši iste u pmv marke 'VW Golf 17E', nakon čega se, zajedno sa otuđenim predmetima, udaljio u pravcu Gornjih Živinica, gdje je zaustavljen od strane policijskih službenika PU PS Živinice N. M. i M. J.“, čime je učinio krivično djelo prikrivanja iz člana 300. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jednog mjeseca.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je, prije svega, naveo da je Tužilaštvo podiglo optužnicu protiv apelanta zbog krivičnog djela krađe iz člana 286. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, te da je održan glavni pretres na kojem su izvedeni dokazi optužbe – saslušana četiri svjedoka, jedan vještak i izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju i dokazi odbrane – saslušano pet svjedoka, saslušan je apelant u svojstvu svjedoka i izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju (detaljno navedeno na str. 2. i 3. presude). Općinski sud je naveo da je odbrana u završnoj riječi istakla da Tužilaštvo nije dokazalo navode optužnice, da je apelant negirao da je predmetne stvari otuđio sa carinskog terminala – odlagališta (u daljnjem tekstu: odlagalište), te ponavljao i tvrdio da je predmetne stvari uzeo s mjesta pored nadvožnjaka koji se nalazi na regionalnom putu i da se radilo o uzimanju u posjed pronađenih napuštenih stvari. Međutim, Općinski sud je naveo da je, na osnovu svih izvedenih dokaza, koje je cijenio kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi u smislu člana 296. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), a uzimajući u obzir i navode optužbe i navode odbrane iznesene tokom dokaznog postupka i u završnim riječima, utvrđeno da je apelant učinio krivično djelo prikrivanja iz člana 300. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, za koje ga je osudio.

8. Općinski sud je naveo da je bilo potrebno analizirati krivično djelo prikrivanja, kako u objektivnom tako i u subjektivnom smislu, citirao je odredbe člana 300. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, te je naveo da se u svakom konkretnom slučaju mora rješavati faktičko pitanje – u kojim situacijama se može smatrati da je učinilac prema okolnostima slučaja mogao znati da je stvar pribavljena krivičnim djelom. Nadalje, Općinski sud je naveo da je radnja izvršenja ovog krivičnog djela određena alternativno, i to kao 1) kupovina stvari, 2) primanje stvari u zalog i 3) pribavljanje, prikrivanje ili prodaja stvari na drugi način, dok je za krivicu potrebno da je na strani učinioca postojao mješoviti (složeni) oblik vinosti koji obuhvaća, pored nehata, i eventualni umišljaj, s obzirom na to da mogućnost znanja u smislu ovog krivičnog djela obuhvaća različite stepene psihičkog odnosa prema djelu. Slijedom iznesenog, da bi učinilac bio kriv za učinjeno krivično djelo, pored toga što je djelo učinio u objektivnom smislu, potrebno je da je djelo učinio i u subjektivnom smislu.

9. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je tokom postupka bilo sporno da li je apelant predmetne stvari otuđio sa odlagališta, kako to optužba tvrdi, ili je pronašao predmetne stvari pored nadvožnjaka na regionalnom putu, te ih kao napuštene stvari uzeo i za sebe prisvojio, kako to odbrana tvrdi. Općinski sud je naveo da iskaz apelanta i saslušanih svjedoka u vezi s mjestom izvršenja krivičnog djela nisu međusobno protivrječni i u bitnom su saglasni, pa je sud zaključio da mjesto izvršenja krivičnog djela nije odlagalište, kako je to navedeno u optužnici, nego da iz izvedenih subjektivnih dokaza proizlazi da je apelant predmetne stvari pronašao i za sebe prisvojio na lokaciji pored nadvožnjaka na regionalnom putu, zbog čega je izvršio intervenciju u činjeničnom supstratu optužnice u pogledu mjesta izvršenja. Općinski sud je naveo da takvom činjeničnom intervencijom nije učinio povredu objektivnog identiteta optužbe i presude s obzirom na to da mjesto izvršenja krivičnog djela nije element bića krivičnog djela krađe, kao ni krivičnog djela prikrivanja, kao i da se u konkretnom slučaju ostalo u okviru istog životnog događaja (iz optužnice), te da takvom činjeničnom intervencijom nije dodata veća kriminološka količina na teret apelanta u odnosu na onu za koju je optužen predmetnom optužnicom. Također, Općinski sud je naveo da konkretna činjenična intervencija predstavlja isključivo rezultat provedenog dokaznog postupka na glavnom pretresu, te prilagođavanje činjeničnog opisa događaja iz optužnice utvrđenom činjeničnom stanju na glavnom pretresu, što korespondira sa stavom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) zauzetog u Rješenju broj 09 0 K 023779 16 Kž 6 od 29. juna 2016. godine. Osim toga, Općinski sud je naveo da je cijenio iskaze saslušanih svjedoka (D. J., K. D., S. H., N. K.) kao i provedene materijalne dokaze, te je našao dokazanim van svake razumne sumnje da su predmetne stvari, prije nego što su pronađene i privremeno oduzete od apelanta, zaista bile otuđene od strane nepoznatih počinilaca u neutvrđeno vrijeme, i to sa lokacije odlagališta.

10. Nadalje, Općinski sud je naveo da je sam apelant u svom iskazu datom u svojstvu svjedoka, između ostalog, izjavio da je predmetne stvari našao ispod nadvožnjaka na regionalnom putu, da je kritičnog dana trebao raditi u trećoj smjeni, da je na to mjesto došao dva sata ranije svojim autom, te je predmetne stvari stavio u gepek auta i krenuo kući, ali ga je zaustavila policija. Općinski sud je naveo da je, cijeneći sve izvedene dokaze, zaključio da su se u apelantovim radnjama iz izreke presude stekla sva bitna obilježja krivičnog djela prikrivanja iz člana 300. stav 2. u vezi sa stavom

1. KZFBiH, kako u objektivnom tako i u subjektivnom smislu, te je van svake razumne sumnje zaključio da je apelant učinio krivično djelo u vrijeme, mjesto i na način opisan u izreci presude. Imajući u vidu da sud, u skladu sa članom 295. stav 2. ZKPFBiH, nije vezan za tužiočev prijedlog u pogledu pravne ocjene djela, Općinski sud je naveo da je apelanta proglasio krivim kao u izreci presude, cijeneći pri tome da osudom za krivično djelo prikrivanja u odnosu na krivično djelo krađe, za koje je apelant bio optužen u optužnici, nije došlo do povrede objektivnog identiteta između presude i optužnice, s obzirom na činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o istom genusnom krivičnom djelu (oba spadaju u Glavu XXV KZFBiH – krivična djela protiv imovine) i sa istom vrstom i težinom zaprijećene krivično-pravne sankcije (u konkretnom slučaju novčana kazna ili kazna zatvora do šest mjeseci). Slijedom navedenog, Općinski sud je naveo da promjenom pravne kvalifikacije djela za koje je apelant proglašen krivim apelant nije doveden u teži procesni položaj, niti je na bilo koji način povrijeđeno njegovo pravo na odbranu. U tom smislu, a kako je apelant proglašen krivim za krivično djelo prikrivanja koje po svojoj prirodi i suštini ne podrazumijeva da počinilac pribavi za sebe protivpravnu imovinsku korist na štetu vlasnika, Općinski sud je naveo da je iz činjeničnog opisa izostavio riječi koje se odnose na pribavljanje protivpravne koristi.

11. Općinski sud je, dalje, naveo da je, utvrđujući pitanje apelantove vinosti, našao dokazanim da je apelant krivično djelo prikrivanja učinio iz nesvjesnog nehata jer apelant, prema izvedenim dokazima, nije znao da su predmeti koje je pronašao pored nadvožnjaka prethodno otuđeni – ukradeni sa odlagališta, tj. pribavljeni krivičnim djelom, iako je to, prema okolnostima slučaja, mogao znati. Naime, Općinski sud je naveo da apelantu, kao dugogodišnjem radniku na odlagalištu, nije moglo ostati nepoznato da je iste ili slične predmete koje je pronašao pored nadvožnjaka prethodno viđao, obilazio i čuvao kao čuvar na odlagalištu, a s obzirom na to da ih je našao van kruga odlagališta, apelant je mogao znati da se radi o predmetima koji su prethodno otuđeni – ukradeni sa odlagališta, imajući u vidu da se radi o spoznajama koje pismenom i radno sposobnom čovjeku ne bi mogle ostati nepoznate i nelogične. Slijedom iznesenog, Općinski sud je naveo da je, u skladu sa članom 295. stav 2. ZKPFBiH, apelanta osudio za krivično djelo prikrivanja umjesto za krivično djelo krađe, zbog čega je našao nužnim precizirati oblik vinosti u činjeničnom opisu djela. Time, u konkretnom slučaju, ni na koji način nije otežan apelantov procesni položaj s obzirom na to da mu nije dodata nova kriminalna količina na teret u odnosu na onu iz predmetne optužnice, niti je na bilo koji način povrijeđeno njegovo pravo na odbranu. U konkretnom slučaju radilo se o preciziranju oblika apelantove vinosti na blaže, i to iz direktnog umišljaja u nesvjesni nehat, a kao posljedica promjene pravne kvalifikacije djela za koje je apelant proglašen krivim u odnosu na krivično djelo za koje je bio optužen. Općinski sud je naveo da ovakvo postupanje korespondira sa stavom Vrhovnog suda iz Rješenja broj 09 K 016252 13 Kž 5 od 6. novembra 2014. godine u kojem je, između ostalog, navedeno da izostavljanje riječi iz optužnice u izreci presude iz koje se izvodi zaključak o obliku vinosti, a bez istovremenog unošenja drugih riječi iz kojih bi se izveo zaključak o drugačijem obliku vinosti s kojim je optuženi počinio predmetno krivično djelo i za koje je proglašen krivim, izreku čini nerazumljivom. Slijedom iznesenog, Općinski sud je naveo da je apelanta proglasio krivim za krivično djelo prikrivanja iz člana 300. stav 2. u vezi sa stavom 1.

KZFBiH.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 K 074510 19 Kž od 1. novembra 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da bitna povreda odredbi iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKPFBiH postoji ako je optužba prekoračena jer se prema članu 295. stav 1. ZKPFBiH presuda može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržano u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. Kantonalni sud je naveo da identitet optužbe i presude postoji ukoliko je sud u odnosu na činjenični opis iz optužbe izvršio određene intervencije tako da je u izreci presude (na primjer) došlo do izmjene bitnih okolnosti u opisu djela, preciziranje uopćenog opisa, izmjena oznaka koje nisu potrebne u činjeničnom opisu, ako je sud u izreci presude povodom krivičnog djela krađe označio veću količinu ukradenih stvari od one označene u optužnici itd. Kantonalni sud je istakao da se iz navedenih primjera može zaključiti da je identitet optužbe i presude očuvan ukoliko se radi o istoj radnji ili u bitnim elementima o istom događaju iz prošlosti o kome se sudi. Također, Kantonalni sud je naveo da činjenice koje nisu bitne za radnju i događaj ne mijenjaju identitet djela, pa time ni identitet optužbe i presude, te je naveo da je u svakom slučaju važno da se u presudi ne izađe van granica opisa djela koji je dala optužba.

14. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, postupajući po optužbi za krivično djelo krađe, apelanta proglasio krivim za krivično djelo prikrivanja, koje se odnosi na isti događaj, kao i da je nakon ocjene dokaza utvrdio kako je činjenično stanje izmijenjeno, zbog čega je izvršio intervenciju u činjeničnom supstratu optužnice u pogledu mjesta izvršenja krivičnog djela. Kantonalni sud je naveo da takvom intervencijom u činjeničnom supstratu optužnice prvostepeni sud nije izvršio povredu objektivnog identiteta optužbe i presude s obzirom na to da prema članu 295. stav 2. ZKPFBiH sud nije vezan za tužiočeve prijedloge u pogledu pravne ocjene djela, već presudu zasniva samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Imajući u vidu da mjesto izvršenja nije element bića krivičnog djela krađa, koje je potvrđenom optužnicom stavljeno na teret apelantu, a ni krivičnog djela prikrivanja, za koje je apelant proglašen krivim, a u konkretnom slučaju se ostalo u okviru istog „životnog događaja“ iz optužnice, Kantonalni sud je naveo da apelantu nije stavljena na teret veća kriminalna količina u odnosu na onu za koju je bio optužen. Dakle, Kantonalni sud je naveo da optužba nije prekoračena jer je intervencija suda u činjeničnom supstratu izreke bila rezultat prilagođavanja činjeničnog opisa događaja iz optužnice utvrđenom činjeničnom stanju na glavnom pretresu. Kantonalni sud se također pozvao na stav koji je zauzeo Vrhovni sud u Rješenju broj 09 OK 023779 16 Kž 6 od 29. juna 2016. godine, te je zaključio da nije počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. tačka j)

ZKPFBiH.

15. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nije počinjena ni bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH jer su u obrazloženju prvostepene presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud izvršio analizu krivičnog djela prikrivanja, nakon čega je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio mjesto pronalaska stvari, koje su kritične prilike oduzete od apelanta, i vlasništvo tih stvari, zbog čega je odbio prigovor odbrane da se radilo o napuštenim stvarima. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud, ocjenom izvedenih dokaza, van svake razumne sumnje utvrdio da su predmetne stvari, prije nego što su pronađene i oduzete od apelanta, otuđili nepoznati počinioci u neutvrđeno vrijeme, sa lokacije odlagališta, što je bilo evidentirano u službenim evidencijama oštećenog (PK Rudnik „Dubrave“). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud izveo činjenične i pravne zaključke da su se u apelantovim radnjama stekla bitna obilježja krivičnog djela prikrivanja, kako u objektivnom tako i subjektivnom smislu. Također, da je prvostepeni sud zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o istom genusnom krivičnom djelu – krivična djela protiv imovine, sa istom vrstom i težinom zaprijećene krivično-pravne sankcije, tako da promjenom pravne kvalifikacije djela za koje je proglašen krivim apelant nije doveden u teži procesni položaj, niti je na bilo koji način povrijeđeno njegovo pravo na odbranu. S obzirom na to da po svojoj suštini krivično djelo prikrivanja ne podrazumijeva da počinilac njegovim izvršenjem sebi pribavi imovinsku korist na štetu vlasnika, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud izvršio dodatnu intervenciju u činjeničnom opisu djela tako što je iz činjeničnog opisa izreke izostavio riječi koje se odnose na pribavljanje imovinske koristi. Kantonalni sud je naveo da obrazloženje prvostepene presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama, kako u odnosu na krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret potvrđenom optužnicom tako i za krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim, te zašto je sud izvršio intervenciju u činjeničnom supstratu izreke optužnice, pa je zaključio da nije učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je optužen za izvršenje krivičnog djela krađe iz člana 286. KZFBiH, da Tužilaštvo nije izmijenilo predmetnu optužnicu, da je sud utvrdio da je NN lice učinilo krivično djelo krađe, a apelanta je osudio zbog krivičnog djela prikrivanja iz člana 300. KZFBiH. S obzirom na to, apelant ističe da nema vezanosti presude za optužnicu, te navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer je osuđen za krivično djelo van optužnice, za koje nije imao mogućnost da se izjasni i iznese svoju odbranu. Apelant ističe da je sud prekoračio objektivni i subjektivni identitet optužnice i presude budući da je izmijenio činjenični supstrat optužnice i apelanta osudio za druge krivično-pravne radnje, različite od onih navedenih u optužnici, te je ukazao da takvo postupanje suda ne potpada pod ovlaštenje iz člana 295. stav 2. ZKPFBiH koji sudu daje mogućnost da izmijeni pravnu kvalifikaciju krivičnog djela. Osim toga, apelant navodi da je dobio otkaz zbog sumnje da je učinio krivično djelo krađa, te da je od „krucijalne važnosti“ bilo da sud u njegovu korist donese oslobađajuću presudu za to krivično djelo. II.Odgovori na apelaciju

17. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim razlozima navedenim u drugostepenoj presudi, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Općinski sud je naveo da je tokom postupka postupao u skladu s odredbama ZKPFBiH i KZFBiH, da nije prekršena niti jedna odredba materijalnog ni procesnog zakona, niti su povrijeđena apelantova prava. Općinski sud je naveo da se apelacijom osporava presuda samo u dijelu u kojem je sud, u skladu s odredbom člana 295. stav 2. ZKPFBiH, izvršio izmjenu pravne kvalifikacije krivičnog djela. Međutim, Općinski sud je naveo da nije bilo smetnji da sud, na osnovu provedenog dokaznog postupka, izvrši djelimičnu činjeničnu intervenciju u opisu krivičnog djela iz dispozitiva optužnice, imajući u vidu da je djelo ostalo u okviru istog događaja i apelantu nije na teret stavljena veća kriminalna količina radnji, naprotiv, smanjena je u odnosu na optužnicu. Osim toga, Općinski sud je naveo da je u obrazloženju presude dao razloge u pogledu izmjene pravne kvalifikacije krivičnog djela i djelimične izmjene činjeničnog opisa djela, a napomenuo je i da je Kantonalni sud ovakve apelantove navode ocijenio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu, iz čega proizlazi da je apelant imao priliku da se brani protiv činjeničnih i pravnih zaključaka suda. Imajući u vidu izneseno, Općinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu povrede njegovih prava.

19. Tužilaštvo je istaklo da su navodi apelacije neosnovani jer su sudovi u svemu ispravno primijenili i materijalne i procesne zakone, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno i u postupku nije bilo povrede apelantovih prava.

V.Relevantni propisi

20. Krivi ni zakon Federacije Bosne i č Hercegovine („Službene novine FBiH” br.

36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivi ni zakon Federacije Bosne i č Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 286.

Krađa (1) Ko tuđu pokretninu oduzme drugom s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(2) Ako je ukradena stvar male vrijednosti, a učinitelj je postupao s ciljem pribavljanja imovinske koristi takve vrijednosti, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci.

(...)

Član 300.

Prikrivanje (1) Ko stvar za koju zna da je pribavljena krivičnim djelom ili ono što je za nju dobiveno prodajom ili zamjenom kupi, primi u zalog ili na drugi način pribavi, prikrije ili proda, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini ne znajući da je stvar pribavljena krivičnim djelom, iako je to po okolnostima slučaja mogao znati, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci.

21. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Prava osumnjičenog odnosno optuženog (...)

(2) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(...)

Član 7. Stav (3) Pravo na odbranu (...)

(3) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Član 290.

Izmjena optužbe Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može do okončanja dokaznog postupka izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Član 295.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge tužitelja u pogledu pravne ocjene djela.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda od 1. novembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 19. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;

29. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

30. Apelant smatra da je sud povrijedio objektivni i subjektivni identitet optužnice i presude jer je izmijenio činjenični supstrat optužnice i osudio ga za drugo krivično djelo, odnosno da mu je povrijeđeno pravo na odbranu.

31. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. tačke a) i b) Evropske konvencije garantiraju da svako ko je optužen za krivično djelo ima, u okviru ostalih minimalnih prava, pravo da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega, te da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene stavom 3. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavom 3. člana 6. Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34). S obzirom na to, Ustavni sud će apelantove navode koji pokreću pitanje specifičnih garancija iz stava 3. tač. a) i b) razmotriti u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud podsjeća da prema krivičnopravnoj teoriji i praksi objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju krivično djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopćeni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici, pod uvjetom da optuženi ne bude osuđen za teže krivično djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu.

33. Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog supstrata predmeta proizlazi da je apelantu optužnicom na teret stavljeno da je učinio krivično djelo krađe iz člana 286. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Međutim, Općinski sud ga je osudio za krivično djelo prikrivanja iz člana 300. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, pri čemu se pozvao na ovlaštenja sadržana u odredbi člana 295. stav 2. ZKPBiH. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, potvrdio prvostepenu presudu. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 295. propisano da se presuda može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici (stav 1), kao i da sud nije vezan za tužiočeve prijedloge u pogledu pravne ocjene djela (stav 2). U vezi s tim, Ustavni sud uočava da je Općinski sud, cijeneći sve izvedene dokaze, zaključio da su se u apelantovim radnjama, u subjektivnom i objektivnom smislu, stekla sva bitna obilježja krivičnog djela prikrivanja iz člana 300. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, te da je Općinski sud jasno obrazložio da osudom za krivično djelo prikrivanja u odnosu na krivično djelo krađe nije došlo do povrede objektivnog identiteta presude i optužnice, s obzirom na to da se radi o istom (životnom) događaju za koji se apelantu sudilo. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u prvostepenoj presudi istaknuto da se radi o istom genusnom krivičnom djelu sa istom vrstom i težinom zaprijećene krivično-pravne sankcije, te da apelant nije doveden u teži procesni položaj, niti je na bilo koji način povrijeđeno njegovo pravo na odbranu. Odgovarajući na ove apelantove prigovore, Kantonalni sud je naveo detaljne razloge zašto prigovori nisu osnovani (vidi tač. 14. i 15. ove odluke) Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je ovakvo postupanje u skladu sa zakonskim ovlaštenjem suda (član 295. stav 2. ZKPFBiH) u pogledu pravne ocjene djela, odnosno da apelant neosnovano dovodi u pitanje objektivni identitet optužbe i presude.

34. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud izvršio određene činjenične intervencije u opisu djela (u pogledu mjesta izvršenja krivičnog djela, kao i u pogledu oblika vinosti), te je naveo da su one bile rezultat prilagođavanja činjeničnog opisa događaja iz optužnice utvrđenom činjeničnom stanju na glavnom pretresu, odnosno da je djelo ostalo u okviru istog događaja iz optužnice, te da takvom činjeničnom intervencijom nije dodata veća kriminološka količina na teret apelanta u odnosu na onu za koju je optužen. Odgovarajući na ove apelantove prigovore, Kantonalni sud je naveo detaljne razloge zašto prigovori nisu osnovani (vidi tačku 15. ove odluke). Pri tome, Ustavni napominje da su tač. a) i b) stava 3. člana 6. Evropske konvencije povezane, te da se pravo na obavještavanje o prirodi i uzroku optužbe mora razmatrati u svjetlu prava optuženog da priprema svoju odbranu (vidi Pélissier i Sassi protiv Francuske [GC], broj predstavke 25444/94, st. 52–54, ECHR 1999 II). Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant od samog početka krivičnog postupka bio (bez odgađanja i podrobno) obaviješten o optužbama protiv njega, odnosno da se za vrijeme postupka branio protiv optužbi za isti krivično-pravni događaj. Također, Ustavni sud nalazi da je apelant tokom cijelog postupka imao branioca, da je imao mogućnost da se na glavnom pretresu izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, koju mogućnost je i koristio, s obzirom na to da je provodio svoj dokazni postupak, a i sam je svjedočio u svojstvu svjedoka.

35. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i potpune razloge zbog čega u predmetu nije došlo do povrede objektivnog identiteta optužnice i presude, odnosno da apelant neosnovano tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi ne dovode u pitanje poštovanje garancija prava na pravično suđenje iz stava 3. tač. a) i b) u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. a) i b) Evropske konvencije kada su redovni sudovi jasno obrazložili da je izmjena činjeničnog opisa i promjena pravne kvalifikacije djela izvršena kao rezultat provedenog dokaznog postupka, te prilagođavanja činjeničnog opisa događaja iz optužnice utvrđenom činjeničnom stanju na glavnom pretresu, pri čemu su se pozvali na ovlaštenje suda koje proizlazi iz odredbe člana 295. stav 2. ZKPFBiH, odnosno kada apelantovim navodima nisu dovedene u pitanje garancije iz člana 6. stav 3. tačke a) i b) Evropske konvencije.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-679/20 (S.A.) | Sudska praksa | Aktio