Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2152/21 (F. B.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2152/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2152/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Fuad Behlil, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fuad Behlil protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 037546 19 Rev od 2. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fuad Behlil (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnio je 19. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 49 0 P 037546 19 Rev od 2. marta 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 P 037546 18 P 2 od 17. jula 2018. godine utvrđeno je da je stan u Kiseljaku bračna stečevina tužiteljice (Dž.B.) i apelanta, svako u jednakim djelovima od po ½, te je naloženo apelantu da dozvoli uknjižbu u zemljišnim i katastarskim knjigama ovog suvlasničkog prava u korist tužiteljice (stav I). Utvrđeno je da dva motorna vozila predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta, te da je tužiteljica suvlasnik sa djelom ½ u navedenoj imovini, dok je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice da je apelant dužan trpjeti da se kod nadležne policijske uprave upiše kao suvlasnik u navedenoj imovini sa ½ dijela prava vlasništva (stav II). Utvrđeno je da pokretne stvari (bliže navedene u izreci presude) koje se nalaze u stanu u Kiseljaku čine bračnu stečevinu, da su parnične stranke na tim pokretnim stvarima suvlasnici sa dijelom od po ½, te da je apelant dužan dozvoliti da se u izvršnom postupku izvrši dioba pokretnih stvari i predaja u posjed „apelantu“, a u protivnom da apelant isplati tužiteljici vrijednost njenog suvlasničkog dijela (stav III). Utvrđeno je da su tužiteljica i apelant stekli novčana sredstva, ušteđevinu u iznosu od 199.000,00 KM, što predstavlja bračnu stečevinu, te da tužiteljici pripada ½ navedenih sredstava (99.500,00 KM) koje je apelant dužan isplatiti tužiteljici, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice da se utvrdi da bračnu stečevinu čine novčana sredstva-ušteđevina preko iznosa od 199.000,00 KM i da apelant isplati kamatu na dosuđeni iznos (stav IV). Utvrđeno je da bračnu stečevinu čine pokretne stvari koje se nalaze u pizzeriji „Planet“ u Kiseljaku, bliže navedene u izreci presude, da su parnične stranke na tim pokretnim stvarima suvlasnici sa dijelom od po ½, te da je apelant dužan dozvoliti da se u izvršnom postupku izvrši dioba pokretnih stvari i predaja u posjed „apelantu“, u protivnom da apelant isplati tužiteljici vrijednost njenog suvlasničkog dijela (stav V). Također, usvojen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su apelant i tužiteljica stekli novčana sredstva ušteđevinu u iznosu od 45.569,00 KM i 11.893,30 Eura, što predstavlja bračnu stečevinu, pa apelantu pripada ½ navedenih sredstava koju je tužiteljica dužan isplatiti apelantu i to 22.784,50 KM i 5.946,66 Eura u protuvrijednosti KM, prema važećem kursu na dan isplate (stav VI).
3. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je naveo, između ostalog, da apelant tokom postupka ničim nije dokazao da je novac koji je apelant imao na računu prebačen na apelantov račun po osnovu stare devizne štednje, a što je apelant bio dužan dokazati i mogao dokazati. Pri tome je ukazao da je članom 6. stav 1. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje propisano da verifikacija predstavlja neophodan postupak kojim se identificiraju potražioci, vrši provjera iznosa računa stare devizne štednje svakog potražioca i registruju sva potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje, čime se potvrđuju, a ne redefiniraju i ne raskidaju postojeća prava. Zatim da je stavom 2. istog člana propisano da nakon završetka verifikacije, potražilac dobiva potvrdu o verifikaciji koja identificira potražioca i verificira iznos računa stare devizne štednje, dok je stavom 3. istog člana propisano da potvrda iz stava (2.) ovog člana predstavlja osnovu za izmirenje potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje i izdaje se u obliku formulara koje propisuju entiteti i Distrikt, a uključuje i slijedeće: svaki pojedinačni račun i verificirani iznos; identitet vlasnika; izjavu o odustajanju od tužbe nakon što je potražilac primio gotovinsku isplatu i naziv banke i broj računa na koji će biti izvršena gotovinska isplata i isplate po osnovu emitiranih obveznica iz člana 18. ovog Zakona. S tim u vezi je naveo da citiranih zakonskih odredbi proizlazi da je apelant nakon završetka verifikacije stare devizne štednje dobio potvrdu o verifikaciji, koja potvrda je morala sadržavati naziv banke i broj računa na koji će biti izvršena gotovinska isplata i isplate po osnovu emitiranih obveznica, ali apelant tokom postupka nije prezentirao naprijed navedenu potvrdu. Naveo da nije mogao utvrditi da su se na apelantovom računu nalazila sredstva stare devizne štednje koja isključivo pripadaju apelantu, jer ni iz jedne transakcije nije vidljivo da je to novac stare devizne štednje. S obzirom da apelant nije dokazao da je novac u iznosu od 199.000,00 KM stara devizna štednja, prvostepeni sud nije cijenio ni ugovor o poklonu zaključen između apelanta i njegovog oca, a koji je po ocjeni tog suda i sačinjen za potrebe verifikacije stare devizne štednje, u smislu člana 12. naprijed citiranog zakona.
4. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 037546 18 Gž od 14. novembra 2018. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda ukinuta u stavu III i V izreke i to u dijelu odluke u kome je odlučeno „pa je apelant dužan dozvoliti da se u izvršnom postupku izvrši dioba pokretnih stvari i predaja u posjed apelantu, u protivnom da apelant isplati tužiteljici vrijednost njenog suvlasničkog dijela“. U preostalom dijelu, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda.
5. Osporenom odlukom Vrhovnog suda od 2. marta 2021. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 14. novembra 2018. godine.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u ovoj fazi postupka sporno da li novčana sredstva koja su se nalazila na apelantovom računu kod Raiffeisen banke predstavljaju bračnu stečevinu parničnih stranaka ili posebnu imovinu apelanta. Dalje je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da su parnične stranke bile u braku od 4. augusta 1999. do 19. juna 2017. godine, da su za vrijeme trajanja braka parnične stranke zajednički radile i ostvarivale određene prihode i imovinu, kroz obavljanje poslovne djelatnost u zajedničkog pizzeriji ,,Planet“ u Kiseljaku. Zatim da je tuženi na bankovnom računu, u periodu od 1. januara 2016. do 13. februara 2017. godine, imao na raspolaganju iznos od 199.000,00 KM, te da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica imala određena novčana sredstva na svom računu otvorenom kod Raiffeisen bank d.d. BiH, ali i apelant, da tužiteljica nije znala iznos sredstva na apelantovom računu dok nije počeo ovaj postupak, te da joj je bilo poznato da je apelantov otac imao staru deviznu štednju, ali je nije nikad vidjela. Također je utvrđeno da je ugovorom o poklonu za staru deviznu štednju od 7. septembra 2012. godine apelantov otac prenio na apelanta sva ovlaštenja po staroj deviznoj štednji, ali ne i na tužiteljice, te da su Rješenjem Komisije za verifikaciju računa stare devizne štednje, Vlade FBiH od 23. juna 2011. godine utvrđena potraživanja apelanta po osnovu stare devizne štednje u iznosu od 180.064,47 KM. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, suprotno pravnom rezonovanju apelanta, pravilno usvojili tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim je utvrđeno da su parnične stranke stekle novčana sredstva, ušteđevinu u iznosu od 199.000,00 KM, što predstavlja njihovu bračnu stečevinu. Naime, apelant, na kome je bio teret dokaza shodno čl. 7., 123. i 126. Zakona o parničnom postupku, nije dokazao svoje tvrdnje da novčani iznos od 199.000,00 KM predstavlja njegovu posebnu imovinu, koju je dobio od oca kao poklon u vidu stare devizne štednje. S tim u vezi je ukazao da teret dokazivanja može ležati na objema strankama, pa je tako tužiteljica imala obavezu da dokaže da su navedena novčana sredstva stečena tokom braka, a apelant svoje navode da to predstavlja njegovu posebnu imovinu. Imajući u vidu gornja utvrđenja nižestepenih sudova, naveo je da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je time tužiteljica dokazala svoje tvrdnje iz tužbe da je to novac stečen tokom braka zajedničkim radom i da predstavlja ušteđevinu parničnih stranaka, pa time i njihovu bračnu stečevinu (član 251. stav 1. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine; u daljnjem tekstu: Porodični zakon). Naveo je da apelant, na kome je bio teret dokaza da navedeni novčani iznos predstavlja njegovu posebnu imovinu (član 254. stav 2. Porodičnog zakona), provedenim dokazima (darovnim ugovorom i rješenjem Komisije za verifikaciju računa stare devizne štednje) nije dokazao da se radi upravo o novcu koji je stekao od oca po osnovu stare devizne štednje, jer se iz tih dokaza ne vidi iznos koji je po ovom osnovu uplaćen, kada i na koji račun. Također je naveo da apelant nije dokazao svoje tvrdnje o uplati stare devizne štednje, jer sudu nije predočio potvrdu o verifikaciji stare devizne štednje, koja se obavezno izdaje prema Zakonu o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje i sadrži naziv banke i broj računa na koji će se izvršiti isplata. Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da je pravilnom primjenom čl. 7., 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (koja je izostala u postupcima pred nižestepenim sudovima) tužiteljica morala dokazati da je novčani iznos na računu apelanta štednja parničnih stranaka i da je u njihovom sticanju učestvovala na bilo koji način, te ističe da tužiteljica niti jednim dokazom nije dokazala da se radi o novcu koji predstavlja ušteđevinu stečenu u toku trajanja braka. Također navodi da je materijalnim dokazima dokazao da navedena sredstva ne mogu predstavljati bračnu stečevinu parničnih stranaka i da su ista posebna imovina apelanta, stečena ugovora o poklonu, a potiču iz stare devizne štednje apelantovog oca.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na odredbe Porodičnog zakona i Zakona o parničnom postupku, jasno obrazložio da je tužiteljica dokazala svoje tvrdnje da novčani iznos od 199.000,00 KM predstavlja bračnu stečevinu parničnih stranaka, dok apelant nije dokazao svoje tvrdnje da novčani iznos od 199.000,00 KM predstavlja njegovu posebnu imovinu, koju je dobio od oca kao poklon u vidu stare devizne štednje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić