Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-730/20 (E.T.)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pretpostavka nevinosti
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-730/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 730/20, rješavajući apelaciju koju je podnio E. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio E. T. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 682248 18 Kž od 9.

oktobra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant E. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 22. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 682248 18 Kž od 9. oktobra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 29. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužilaštvo su dostavili odgovore u periodu od 7. do 17. maja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 682248 18 K od 13. septembra 2018. godine apelant je proglašen krivim da je na način, u vrijeme i na mjestu opisanom u izreci presude učinio krivično djelo teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, a istovremeno je određeno da se ta kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Istom presudom oštećeni E. Z. (u daljnjem tekstu: oštećeni) s imovinskopravnim zahtjevom upućen je na parnicu.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je, prije svega, naveo da je apelantov branilac izjavio prigovor na zakonitost zapisnika o prepoznavanju lica, ističući da je iz fotodokumentacije vidljivo da lica koja su se nalazila u redu s tada osumnjičenim apelantom ne liče na njega. U vezi s tim, Općinski sud je istakao šta je propisano odredbom člana 99. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), te je naveo da citirana zakonska odredba ne propisuje da lica koja se svjedoku pokazuju zajedno sa „onim koje poznaje“ moraju ličiti na to lice, te je zaključio da sporno pitanje spada u ocjenu dokaza, a što će biti razmatrano u sklopu činjeničnih utvrđenja, zbog čega je predmetni prigovor na zakonitost zapisnika neosnovan.

7. Općinski sud je, dalje, naveo da je po prijedlogu Tužilaštva saslušan oštećeni, vještak medicinske struke H. Ž. čiji je nalaz i mišljenje pročitan i izvršen je uvid u predloženu materijalnu dokumentaciju (detaljno navedeno na stranici 2. presude), dok su na prijedlog odbrane saslušani svjedoci R. T., V. K. i M. B. Općinski sud je naveo da je analizom izvedenih dokaza, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, van svake sumnje utvrdio da je apelant učinio predmetno krivično djelo, a koje čini onaj ko drugog teško tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje teško naruši. Naime, Općinski sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da je oštećeni 17. jula 2016. godine oko 03.00 sata, misleći da zvoni na vrata stana svog prijatelja kod kojeg je trebao spavati, pozvonio na vrata stana u kojem su se nalazili apelant, njegov otac – svjedok R. T. i njegova majka, nakon čega se spustio u prizemlje haustora s namjerom da nazove prijatelja kojeg je tražio, ali se za njim uputio apelant i nakon verbalne prepirke pesnicom mu nanio teške tjelesne povrede u predjelu lica. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u potpunosti prihvatio iskaz oštećenog kao vjerodostojan nalazeći da je uvjerljiv, dosljedan i bez internih kontradikcija. Također, Općinski sud je naveo da iskaz oštećenog nije doveden u pitanje unakrsnim ispitivanjem od odbrane, kojom prilikom je oštećeni ponovio izjašnjenje iz direktnog ispitivanja, opisao događaje i dao razloge zbog kojih se nije odmah javio ljekaru i razloge zbog kojih je nakon šest ili sedam dana to učinio, odnosno naveo je da je osjećao bolove, ali da je smatrao da će proći, međutim, da je nakon spadanja otekline primijetio da nešto nije u redu, zbog čega se javio ljekaru. Općinski sud je naveo da je takve navode oštećenog ocijenio kao uvjerljive, kao i da je iskaz oštećenog potkrijepljen objektivnim dokazom, i to medicinskim nalazom Klinike za urgentnu medicinu u Sarajevu od 24. jula 2016. godine, iz kojeg proizlazi da je oštećeni primljen u zdravstvenu ustanovu po navodima zbog povrede od prije sedam dana, a u kojem nalazu su konstatirane povrede. Općinski sud je, dalje, naveo da iz zapisnika o prepoznavanju lica od 29. novembra 2017. godine proizlazi da je oštećeni, nakon datog opisa, od pet pokazanih mu lica prepoznao lice pod rednim brojem 3 (apelanta) kao lice koje ga je 17. jula 2016. godine fizički napalo i nanijelo mu tjelesnu povredu, dok je istakao da druga lica ne poznaje.

8. Nadalje, Općinski sud je naveo da je iskaz oštećenog u dijelu da je predmetnog dana u noćnim satima bio u haustoru zgrade u kojoj živi apelant potkrijepljen i iskazima svjedoka saslušanih po prijedlogu odbrane – svjedoci R. T. (apelantov otac) i V. K. (apelantov komšija). Općinski sud je naveo da je oštećeni jasno i bez ikakvog dvoumljenja izjavio da je nakon što je sišao u prizemlje zgrade apelant sišao za njim, prepričao je njihovu komunikaciju, te naveo da ga je nakon toga apelant udario. Također, Općinski sud je ukazao da je oštećeni u sudnici prepoznao apelanta, a što je učinio i prilikom provođenja radnje prepoznavanja kada je sa sigurnošću prepoznao apelanta kao lice koje ga je fizički napalo. Općinski sud je naveo da iz iskaza oštećenog proizlazi da nije poznavao apelanta do kritičnog događaja, te da ni na nivou indicije nije našao bilo kakve okolnosti zbog kojih bi oštećeni, na kategoričan način (detaljno opisano na str. 6. presude), iznosio netačne navode kojima tereti apelanta. S obzirom na navedeno, Općinski sud je istakao da nije prihvatio navod svjedoka R. T. da je nakon odlaska oštećenog on prvi napustio stan ujutro oko sedam sati, iz kojeg dijela iskaza proizlazi tvrdnja svjedoka R. T. da niko, uključujući i apelanta, nije izlazio iz stana nakon odlaska oštećenog. Općinski sud je naveo da je takav odgovor svjedoka R. T. usmjeren isključivo ka ekskulpiranju njegovog sina – apelanta od krivične odgovornosti. Nadalje, Općinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka V. K. proizlazi da taj svjedok nije sišao za oštećenim, već je ušao u stan i gledao da li će oštećeni izaći iz zgrade, a što se desilo nakon dvije–tri minute, te da nije čuo da je iko silazio za oštećenim, niti je primijetio bilo šta neuobičajeno. Međutim, Općinski sud je naveo da izjava svjedoka V. K. ne dovodi u pitanje navode oštećenog u pogledu događaja u haustoru. Naime, Općinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka V. K. jasno proizlazi da je postojao određeni period (od dvije do tri minute) tokom kojeg se svjedok nalazio u stanu i gledao na ulicu čekajući oštećenog da izađe iz zgrade i to je upravo period u kojem oštećeni ističe da ga je apelant fizički napao. U vezi s navodom svjedoka V. K. da bi čuo da je neko silazio za oštećenim, Općinski sud je naveo da ni ta izjava nije dovela u pitanje iskaz oštećenog s obzirom na to da iz iskaza svjedoka V. K. proizlazi da se između pozicije na kojoj se nalazio svjedok V. K. i pozicije na kojoj se nalazio oštećeni nalazilo više zidova, odnosno spratova zgrade. Općinski sud je istakao da, u svakom slučaju, navod svjedoka V. K. da nije čuo da je neko prolazio haustorom ne znači da se to nije i desilo.

9. Općinski sud je, dalje, naveo da je kao dokaz proveden i nalaz i mišljenja vještaka medicinske struke koji je istakao da je proveo medicinsko vještačenje na okolnost težine tjelesnih povreda i mehanizma nastajanja povreda kod oštećenog, da mu je predočena medicinska dokumentacija Klinike za urgentnu medicinu u Sarajevu, Klinike za maksilofacijalnu hirurgiju u Sarajevu i Klinike za očne bolesti u Sarajevu, a na osnovu koje je utvrdio da povreda nanesena oštećenom predstavlja tešku tjelesnu povredu, te je naveo da je podoban način za nastajanje takve povrede jako zamahnuta stisnuta pesnica od povredioca. Općinski sud je naveo da je u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka nalazeći da je sačinjen u skladu s vještinom i pravilima struke, saglasan s drugim izvedenim dokazima, odnosno iskazom oštećenog i navedenom medicinskom dokumentacijom, te da nije doveden u pitanje od učesnika u postupku. S obzirom na izneseno, Općinski sud je naveo da je iz iskaza oštećenog, potkrepljenog „navedenim objektivnim dokazom“, te iskazom svjedoka V. K. i prihvaćenim dijelom iskaza svjedoka R. T., utvrdio da su se kritičnog dana u prizemlju haustora zgrade apelant i oštećeni susreli, te da je nakon verbalne prepirke apelant fizički nasrnuo na oštećenog i pesnicom mu nanio povrede u predjelu lijevog oka.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 K 682248 18 Kž od 9. oktobra 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje konkretnog predmeta u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza, te da analizirajući svaki dokaz pojedinačno i dovodeći ih u međusobnu vezu nije bilo mjesta primjeni načela in dubio pro reo. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud iskaz oštećenog prihvatio u potpunosti kao vjerodostojan nalazeći da je uvjerljiv, bez kontradikcija i da je potkrijepljen drugim dokazima. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud cijenio i izjave svjedoka R. T., apelantovog oca, i svjedoka V. K. i da su decidirano navedeni razlozi ocjene njihovih izjava, dovodeći ih u vezu s drugim svjedocima i materijalnom dokumentacijom. Dakle, Kantonalni sud je naveo da prvostepena presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama konkretnog predmeta, tako da navodi odbrane nisu doveli u pitanje održivost prvostepene presude u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja.

12. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je odbrana istakla prigovor na zakonitost zapisnika o prepoznavanju lica s obrazloženjem da je postupak prepoznavanja bio nezakonit jer je oštećenom u policijskoj stanici, nakon opisa, pokazano pet lica, ali da ta lica nisu odgovarala njegovom opisu, a trebali su mu pokazati lica koja liče na (opisano) lice. Dakle, oštećenom je trebalo pokazati lica približne starosne dobi, visine, tjelesne građe, boje kose i slično, a što očigledno nije učinjeno. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 99. stav 3. ZKPFBiH propisano kada se i pod kojim uvjetima obavlja istražna radnja prepoznavanja lica od svjedoka, te je naveo da iz zapisnika proizlazi da je postupljeno u skladu s citiranom zakonskom odredbom budući da je oštećeni najprije opisao lice koje je izvršile predmetno krivično djelo, a zatim je između pet lica prepoznao apelanta. Kantonalni sud je naveo da okolnost da lica koja su pokazana oštećenom na prepoznavanje nemaju iste karakteristike kao apelant nije dovela u pitanje zakonitost obavljene istražne radnje budući da navedena zakonska odredba ne propisuje da lica koja se svjedoku pokazuju moraju ličiti na opisano lice, a da propusti kod provođenja istražne radnje prepoznavanja ne mogu dovesti u pitanje zakonitost tih dokaza, ali da mogu biti od utjecaja na stepen dokazne snage dokaza. Dakle, Kantonalni sud je naveo da iz svega proizlazi da se radilo o zakonitom dokazu, kako je to pravilno zaključio i Općinski sud i u vezi s tim dao jasne razloge u presudi jer je identičan žalbeni prigovor odbrana iznijela i na glavnom pretresu. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je zaključio da je navedena radnja sprovedena u skladu sa zakonom, pa je sud shodno načelu slobodne ocjene dokaza utvrdio dokaznu snagu zapisnika, koji je cijenio i doveo u vezu s drugim dokazima, tako da je i taj žalbeni navod ocijenio kao neosnovan. Imajući u vidu da odbrana žalbom nije dovela u pitanje pravilnost i potpunost zaključka prvostepene presude, Kantonalni sud je naveo da je istaknute žalbene prigovore odbio kao neosnovane.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da su dokazi proizvoljno ocijenjeni i da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno budući da on nije fizički napao oštećenog. U vezi s tim, apelant, prije svega, ističe da je ključni dokaz – zapisnik o prepoznavanju lica pribavljen uz procesne manjkavosti, što je utjecalo na kvalitet i vjerodostojnost tog dokaza, te osporava njegovu zakonitost. Apelant smatra da Tužilaštvo nije ponudilo druge potvrđujuće dokaze, pa je sud bio u obavezi da posebnu pažnju posveti apelantovim prigovorima vezanim za zapisnik o prepoznavanju lica i da ispita snagu drugih dokaza, vodeći se načelom in dubio pro reo. Apelant ističe da je radnja prepoznavanja obavljena tek godinu dana i četiri mjeseca nakon događaja, te ukazuje na manjkavosti u pogledu provođenja radnje prepoznavanja (lica pozvana na prepoznavanje su se razlikovala od opisa osumnjičenog koji je dao oštećeni; apelant je stajao u sredini u bijeloj majici, dok su ostala lica bila u crnim majicama; prepoznavanju nije prisustvovao apelantov advokat i apelantu nije predat zapisnik o prepoznavanju). Nadalje, apelant osporava dokaznu snagu medicinskog nalaza o povredi, posebno ističući da je oštećeni tek sedam dana nakon navodnog događaja otišao na medicinski pregled. Također, ističe da je medicinsko vještačenje izvršeno samo na osnovu analize medicinske dokumentacije, a ne na osnovu neposrednog pregleda oštećenog. Osim toga, apelant navodi da su svjedoci R. T. i V. K. potvrdili samo nesporne činjenice (da je oštećeni u ranim jutarnjim satima u alkoholiziranom stanju uznemiravao stanare zgrade), dok u preostalom dijelu njihovi iskazi govore u apelantovu korist (negiraju da je apelant napustio stan i oštećenom nanio povrede), ali da je sud iskaze tih svjedoka pogrešno cijenio i naveo ih kao potvrđujuće dokaze iskazu oštećenog.

II.Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je naveo da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

15. Općinski sud je istakao da u potpunosti ostaje pri ocjeni dokaza izvedenih na glavnom pretresu, sadržanih u obrazloženju prvostepene presude.

16. Tužilaštvo je navelo da je Kantonalni sud u svojoj presudi, u pogledu zapisnika o prepoznavanju, istakao da su oštećenom zaista pokazana lica koja nemaju iste karakteristike kao apelant, ali da to nije dovelo u pitanje zakonitost obavljene istražne radnje, te da propusti na koje je ukazao apelant mogu biti od utjecaja na stepen dokazne snage konkretnih dokaza. Dakle, Tužilaštvo je istaklo da je radnja prepoznavanja provedena u skladu sa zakonom, pa je sud shodno načelu slobodne ocjene dokaza utvrdio dokaznu snagu zapisnika, koji je cijenio i doveo u vezu s drugim dokazima. Osim toga, Tužilaštvo je navelo da je apelant potpisao sporni zapisnik, što znači da ga je i pročitao, te je napomenuo da ZKPFBiH ne propisuje obavezu dostavljanja zapisnika o prepoznavanju osumnjičenom, a članom 61. ZKPFBiH je uređeno pitanje dostave dokaza osumnjičenom, odnosno njegovom braniocu. Imajući u vidu izneseno, Tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 172.

Teška tjelesna ozljeda (1) Ko drugoga teško tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje teško naruši, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

18. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 11.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 99. stav (3) Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje (3) Ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok poznaje lice ili predmet tražiće se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim licima odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste.

Član 122. stav (1) Vještačenje tjelesnih povreda (1) Vještačenje tjelesnih povreda vrši se, po pravilu, pregledom povrijeđenog, a ako to nije moguće ili nije potrebno - na osnovu medicinske dokumentacije ili drugih podataka u spisima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda od 9. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 22. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

26. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

27. Apelant smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, osporava zakonitost dokaza, a smatra i da je u postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo.

28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

29. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

30. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

31. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao u žalbi na prvostepenu presudu, o čemu se drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnio. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza budući da iz obrazloženja presude Općinskog suda slijedi da je taj sud sve provedene dokaze cijenio kako pojedinačno tako i međusobno povezane. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je odluku o apelantovoj krivici, između ostalog, zasnovao na iskazu oštećenog, koji je ocijenio kao vjerodostojan, uvjerljiv, dosljedan i bez internih kontradikcija, a da ni na nivou indicije nije našao bilo kakve okolnosti zbog kojih bi oštećeni iznosio netačne navode kojima tereti apelanta. Iskaz oštećenog Općinski sud je doveo u vezu s medicinskom dokumentacijom koja potvrđuje da su apelantu nanesene povrede, a iz prvostepene presude proizlazi da je Općinski sud obrazložio razloge iz kojih se oštećeni tek nakon nekoliko dana javio na medicinski pregled (vidi tačku 7. odluke). Ustavni sud, dalje, zapaža da je Općinski sud u vezu doveo i zapisnik o prepoznavanju lica, te je jasno naveo da je oštećeni i na zapisnik o prepoznavanju, a i u sudnici, prepoznao apelanta kao lice koje ga je fizički napalo. Nadalje, iz obrazloženja presude Osnovnog suda slijedi da je taj sud detaljno analizirao iskaze svih saslušanih svjedoka, te je zaključio da iskazi svjedoka odbrane R. T. i V. K. potvrđuju iskaz oštećenog u dijelu da je kritične noći bio u haustoru i da je zvonio na vrata pogrešnog stana, dok je sud jasno obrazložio zbog čega nije prihvatio iskaze tih svjedoka u dijelu da apelant nije sišao za oštećenim (vidi tačku 8. odluke). Ustavni sud, dalje, zapaža da je Općinski sud nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke prihvatio kao nalaz koji je sačinjen u skladu s vještinom i pravilima struke, saglasan s drugim izvedenim dokazima, te da nije doveden u pitanje od učesnika u postupku. Osim toga, Ustavni sud uočava da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje konkretnog predmeta u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza, te da je analizirao svaki dokaz pojedinačno i doveo ih u međusobnu vezu.

32. Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnoj apelaciji istakao i prigovor da je nalaz i mišljenje vještaka zasnovan samo na medicinskoj dokumentaciji, bez pregleda oštećenog. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelant ove navode nije isticao u toku redovnog sudskog postupka, što proizlazi iz žalbe na prvostepenu presudu i presude Kantonalnog suda. Samim tim, budući da je apelant propustio da te navode istakne u redovnom postupku, na koji način bi pružio mogućnost Kantonalnom sudu da se o tome izjasni, dakle te navode ističe prvi put, ni Ustavni sud takve navode ne može razmatrati (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05).

33. Nadalje, apelant osporava način pribavljanja, kvalitet i vjerodostojnost zapisnika o prepoznavanju lica, ističe da radnja prepoznavanja nije obavljena u skladu sa zakonom, te ukazuje na manjkavosti provedene procesne radnje (vidi tačku 16. odluke). U odnosu na ove navode, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda u predmetu Schenk protiv Švicarske (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A- 140, stav 49) iz koje proizlazi da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza, nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, te da, u skladu s navedenim, prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi korištenjem tog nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovim identičnim prigovorima iznesenim u žalbi na prvostepenu presudu, jasno ukazao da iz zapisnika o prepoznavanju lica proizlazi da je ta istražna radnja provedena u skladu sa odredbom člana 99. stav 3. ZKPFBiH, te da su propusti kod provođenja istražne radnje mogli biti od utjecaja samo na stepen dokazne snage dokaza, ali da je prvostepeni sud, shodno načelu slobodne ocjene dokaza, utvrdio dokaznu snagu zapisnika, koji je cijenio i doveo u vezu s drugim dokazima. Uostalom, Ustavni sud napominje da zaključak o apelantovoj krivici nije zasnovan samo na predmetnom zapisniku, nego je sud do takvog zaključka došao nakon svestrane analize dokaza provedenih u postupku uzimajući u obzir iskaz oštećenog dat na glavnom pretresu koji je doveden u vezu s iskazima saslušanih svjedoka, nalazom i mišljenjem vještaka, te provedenim materijalnim dokazima. Slijedom iznesenog, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi kojima se osporava zakonitost dokaza.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na izneseno, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.

35. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih proizlazi da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na Tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te je na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Također, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi na prvostepenu presudu, zaključio da je prvostepeni sud činjenično stanje utvrdio u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza, te da analizirajući svaki dokaz pojedinačno i dovodeći ih u međusobnu vezu nije bilo mjesta primjeni načela in dubio pro reo. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo jer iz presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je apelacija i u ovom dijelu neosnovana.

36. Slijedom iznesenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti i zakonitosti, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-730/20 (E.T.) | Sudska praksa | Aktio