Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-349/20 („Varsi“ d.o.o. Ljubljana)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-349/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-349/20, rješavajući apelaciju „Varsi“ d.o.o. Ljubljana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Varsi“ d.o.o.

Ljubljana podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 037586 19 Rev od 17. oktobra 2019. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 037586 18 Gž 2 od 13. novembra 2018. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 037586 17 P 2 od 29. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Varsi“ d.o.o. Ljubljana (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 25. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 037586 19 Rev od 17. oktobra 2019. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 037586 18 Gž 2 od 13. novembra 2018. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 037586 17 P 2 od 29. juna 2018. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 037586 17 P 2 od 29. juna 2018. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 75 0 P 037586 18 Gž 2 od 13. novembra 2018. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor o prodaji zaključen 23. januara 2013. godine kod notara pod brojem OPU-30/2013 (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), između „Vartes“ a.d. Previja (u daljnjem tekstu: drugotuženi), kao prodavca, i Dragana Karaća (u daljnjem tekstu: prvotuženi), kao kupca, apsolutno ništav, te je ništav prenos prava svojine na ime prvotuženog, što su tuženi dužni priznati, te trpiti da se na nekretninama upisanim u List nepokretnosti 377 K.O. upiše ime drugotuženog, te da sud obaveže tužene da apelantu nadoknade troškove postupka. Presudom je dalje odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da predmetni ugovor gubi dejstvo prema apelantu u dijelu koji je potreban za namirivanje potraživanja apelanta prema drugotuženom do iznosa od 503.200,00 KM, te je prvotuženi dužan dopustiti da apelant svoja potraživanja prema drugotuženom namiri prodajom nekretnina upisanih u List nepokretnosti broj 371 K.O. Previja do iznosa od 503.200,00 KM. Presudom je također obavezan apelant da tuženima nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, dok je odbijen zahtjev tuženih za nadoknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da nije sporno da drugotuženi duguje apelantu iznos od 503.200,00 KM, da je predmetnim ugovorom drugotuženi prodao prvotuženom nekretnine upisane List nepokretnosti broj 371/3 K.O. Previja (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te da drugotuženi nema drugih nekretnina, odnosno novčanih sredstava za namirenje apelanta. Dalje je naveo da iz dokaza detaljno navedenih u obrazloženju presude proizilazi da je prvotuženi akcionar drugotuženog i da je u dužem vremenskom periodu vršio ulaganja u sanaciju drugotuženog, radi čega su zaključili predmetni ugovor kojim je drugotuženi prodao predmetne nekretnine. Osnovni sud je citirao odredbe člana 103, te čl. 208.-284. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je naveo da iz činjenica navedenih u tužbi i utvrđenih tokom postupka proizilazi da je drugotuženi teretnim raspolaganjem umanjio svoju imovinu, te da nema dovoljno imovine da izmiri potraživanje apelanta u cijelosti, a sve te okolnosti predstavljaju samo razlog za pobijanje dužnikovih pravnih radnji propisan članom 280. ZOO. Stoga je zaključio da apelant nije mogao predmetnom tužbom tražiti da se utvrdi ništavost predmetnog ugovora kojim je drugotuženi prodao predmetne nekretnine prvotuženom. Također, istaknuo je da apelant tokom postupka nije iznio ni jednu drugu činjenicu, niti one proizilaze iz izvedenih dokaza, koje bi ukazivale da je predmetni ugovor zaključen protivno ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima i moralu društva. Iz tih razloga Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je predmetni ugovor apsolutno ništav.

4. Osnovni sud je naveo da je također odbio i eventualni tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da predmetni ugovor gubi dejstvo prema apelantu u dijelu koji je potreban za namirenje potraživanja apelanta prema drugotuženom, iz razloga što je tužba podnesena nakon proteka zakonom određenog roka. S tim u vezi, obrazložio je da je članom 285. ZOO propisano da se tužba za pobijanje dužnikovih pravnih radnji može podnijeti u roku od jedne godine kada je u pitanju teretno raspolaganje, odnosno u slučaju kada je u pitanju raspolaganje između srodnika ili besteretno raspolaganje u roku od tri godine, a rok iz prethodnog stava računa se od dana kada je preduzeta pravna radnja koja se pobija. Imajuću u vidu da se u konkretnom slučaju pobijaju radnje koje su preduzeli drugotuženi i prvotuženi, Osnovni sud je ocijenio da iz tih razloga nisu ispunjeni uslovi za primjenu trogodišnjeg roka za podnošenje tužbe, bez obzira na činjenicu da je direktor drugotuženog Dalibor Karać sin prvotuženog, jer je on u konkretnoj situaciji preduzimao radnje samo u ime pravnog lica. Istaknuo je da je predmetnom ugovoru prethodio i sporazum o međusobnom regulisanju potraživanja, kao i odluka o upravnog odbora od 23. januara 2013. godine, pa proizilazi da je predmetni ugovor zaključen na osnovu odluka nadležnih organa drugotuženog, te nije u pitanju srodničko raspolaganje. U skladu sa navedenim, kako je otuđenje predmetnih nekretnina izvršeno 23. januara 2013. godine, Osnovni sud je zaključio da proizilazi da je tužba za pobijanje pravnih radnji dužnika od 6. decembra 2015. godine podnesena izvan roka od godinu dana.

5. Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 037586 18 Gž 2 od 13. novembra 2018. godine obijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena presuda prvostepenog suda. Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda te zaključio da je žalba apelanta, koju je podnio zbog pogrešne primjene materijalnog prava, neosnovana a što je detaljno obrazložio.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 75 0 P 037586 19 Rev od 17. oktobra 2019. godine, odbijena je apelantova revizija podnesena protiv drugostepene presude, te je odbijen zahtjev tuženih za naknadu troškova revizionog postupka.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 31, 33, 34. i 35. Zakona o privrednim društvima normiran sukob interesa u vođenju poslova između povezanih lica (klauzula konfliktnosti interesa), prema kojima lični interes, između ostalog, postoji ako je lice iz člana 31. stav 1. ovog zakona ili član njegove porodice ugovorna strana u pravnom poslu sa privrednim društvom. Dalje je obrazložio da je odredbom člana 35. Zakona o privrednim društvima propisano da se ne povređuje pravilo o sukobu interesa, ukoliko je pravni posao odobren u dobroj vjeri većinom glasova članova upravnog odbora koji nemaju interesa u tom poslu, kojima su sve činjenice povezane sa ličnim interesom bile otkrivene ili inače poznate, a u slučaju navedenog odobrenja pravnog posla o tome je potrebno obavjestiti skupštinu akcionara na prvoj narednoj sjednici. Također je istaknuo da bi povreda navedenih zakonskih odredaba, koje su imperativnog karaktera, zaključene ugovora činila ništavim (član 103. ZOO).

8. Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju, prema izvedenim dokazima, predmetni pravni posao odobren glasovima većine članova upravnog odbora drugotuženog (zapisnik sa sjednice upravnog odbora od 23. januara 2013. godine, na kojem je donesena odluka o prodaji nepokretnosti, a prema kojem je prvotuženi bio isključen iz glasanja, što je u prilog zaključku da su sve činjenice povezane sa ličnim interesom bile otkrivene). Dalje je ukazao da je o navedenom pravnom poslu obaviještena skupština akcionara (zapisnik od 1. marta 2013. godine). Pored toga, istaknuo je da je predmetnom pravnom poslu prethodilo zaključenje sporazuma o regulisanju međusobnih odnosa, koji je 28. augusta 2012. godine zaključen između tuženih, a kojim je odobrena prodaja nepokretnosti (u vrijeme kada još nije bila donesena reviziona odluka kojom je preinačena drugostepena presuda i drugotuženi obavezan na plaćanje duga). Kako je, dakle, sporni pravni posao odobren na zakonom propisan način, Vrhovni sud je zaključio da nema povrede pravila o sukobu interesa. Istaknuo je da time (odobrenje za zaključenje ugovora pribavljeno u skladu sa zakonom) predmetni ugovor nije suprotan ni načelima propisanim odredbama čl. 12, 13, 16, 21. i 22. ZOO, što se takođe neosnovano u revizionim navodima ističe. Vrhovni sud je naveo da apelant u činjeničnim navodima tužbe nije tvrdio da je, eventualno, predmetni ugovor ništav iz drugih razloga, niti to proizlazi iz izvedenih dokaza, pa je time nižestepenim odlukama apelantov primarni zahtjev pravilno odbijen. Vrhovni sud je ocijenio da ne mogu ishoditi drugačiji zaključak revizioni navodi po kojima kupoprodajna cijena iz predmetnog ugovora nije mogla biti predmet faktičkog prebijanja, sa potraživanjem prvotuženog prema drugotuženom.

9. Vrhovni sud je također ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelantova tužba u dijelu eventualnog tužbenog zahtjeva, kojim se pobijaju pravne radnje dužnika, podnesena po proteku jednogodišnjeg prekluzivnog roka iz odredbe člana 285. stav 1. ZOO, računajući od dana kada je preduzeta radnja koja se pobija (stav 2. iste zakonske odredbe). S tim u vezi, ukazao je da je predmetni ugovor zaključen 23. januara 2013. godine, a da je eventualni tužbeni zahtjev apelant u ovoj parnici postavio u pismenom podnesku od 6. decembra 2015. godine. Također je ukazao da drugačiji zaključak ne mogu ishodati revizioni navoda, kojima se potencira srodstvo između prvotuženog i zakonskog zastupnika drugotuženog i ističe da se radi o odnosima lične prirode. Po mišljenju Vrhovnog suda, predmetna tužba ima karakter dolozne paulijane, a čak i kad bi se uzelo da se radi o porodičnoj paulijani (što ne bi bilo pravilno), opet bi se morao primjeniti jednogodišnji prekluzivni rok, a ne trogodišnji, koji se primjenjuje samo kod pobijanja dužnikovih besplatnih raspolaganja, odnosno kod kvazipaulijanske tužbe. Istaknuo je da se u konkretnom slučaju ne radi o pravnoj radnji koja je izjednačena sa besplatnim raspolaganjem (član 281. st. 3. i 4. ZOO), što se neosnovano u reviziji tvrdi, pa ni po tom osnovu nema mjesta primjeni prekluzivnog roka od tri godine.

10. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je ranijom presudom Vrhovnog suda utvrđena obaveza drugotuženog da isplati određene novčana potraživanja apelantu po osnovu dugovanja, te je u naplati ostatka svog potraživanja spriječen radnjama tuženih. S tim u vezi, apelant detaljno navodi postupak pred organima drugotuženog prije i poslije zaključenja predmetnog ugovora, te ističe da pravni sistem i sudska praksa ne poznaju rješavanje međusobnih potraživanja putem direktnog prijenosa prava vlasništva na nekretninama. Navodi i da je očito da postoji sukob interesa u ovom postupku, jer su sve navedene pravne odluke donosili prvotuženi u svoju korist, te njegov sin Dalibor Karać kao direktor drugotuženog, a učešće u postupku je uzela i Nada Karać (supruga prvotuženog i majka Dalibora Karaća), te su u postupku nastupali kao ovjerivači zapisnika prvotuženi i Dalibor Karać. Tvrdi i da je predmetni ugovor fiktivno urađen da bi se prikrili neki drugi odnosi, a pogotovo da bi se apelant spriječio u naplati svojih potraživanja, koja fiktivnost je bila očigledna, posebno zbog toga što nijednu odluku o navodnim međusobnim potraživanjima ne prati bilo koja finansijska dokumentacija. Apelant smatra da su tuženi povrijedili osnovne principe obligacionih odnosa iz odredbi čl. 12, 13, 16, 21. i 22. ZOO, kao i odredbe čl. 31, 33, 34. i 35. Zakona o privrednim društvima, što je bilo dovoljno da se primijeni odredba člana 103. ZOO i utvrdi ništavost predmetnog ugovora, uz primjenu člana 104. ZOO. Također ističe da ukoliko ne bi bilo osnova za primjenu čl. 103. i 104. ZOO, smatra da je bila moguća primjena čl. 280.-285. ZOO, posebno člana 281. stav 2., pa je pogrešan stav redovnih sudova da Dalibor Karać ne spada u grupu tih lica zato što je bio direktor drugotuženog. Apelant također smatra da nije pravilno primijenjena odredba člana 281. stav 3. ZOO, te da je njegova tužba u tom smislu blagovremena.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ukazali da apelant nije dokazao da je predmetni ugovor zaključen protivno ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima i moralu društva, niti da je suprotan načelima propisanim odredbama čl. 12, 13, 16, 21. i 22. ZOO. Nadalje, ukazali su i da je apelantova tužba u dijelu eventualnog tužbenog zahtjeva, kojim se pobijaju pravne radnje dužnika, podnesena po proteku jednogodišnjeg prekluzivnog roka iz odredbe člana 285. stav 1. ZOO. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno ispitali pitanje sukoba interesa u konkretnom slučaju i njegov eventualni uticaj na rokove, te dali argumentirano obrazloženje koja se ne čini proizvoljnim, već u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o privrednim društvima i ZOO. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-349/20 („Varsi“ d.o.o. Ljubljana) | Sudska praksa | Aktio