Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2166/21 (E. M.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2166/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2166/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Edib Muminović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Edib Muminović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 I 055982 21 Gž od 1. aprila 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Edib Muminović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 I 055982 21 Gž od 1. aprila 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.
OBRAZLOŽENJE
1. Edib Muminović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Salih Mehanović advokat iz Kalesije, podnio je 17. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 I 055982 21 Gž od 1. aprila 2021. godine.
2. Općinski sud u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je rješenjem broj 39 0 I 055982 19 I od 5. jula 2019. godine odredio predloženo izvršenje tražioca izvršenja (D.L.) od 17. juna 2019. godine, protiv apelanta, kao izvršenika, radi naplate duga u iznosu od 5.906,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom, troškova parničnog postupka u iznosu od 312,98 KM i troškova izvršnog postupka u iznosu 150,00 KM, na osnovu izvršne isprave - pravosnažne i izvršne Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 049044 17 P od 21. decembra 2018. godine na način da se izvršenje provede pljenidbom do ½ penzije apelanta, koju ostvaruje kod Federalnog zavoda za PIO u Mostaru, KAS Zenica.
3. Općinski sud je rješenjem broj 39 01055982 191 od 15. juna 2020. godine odbio u cijelosti kao neosnovan apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 5. jula 2019. godine.
4. U obrazloženju rješenja prvostepeni sud je naveo, između ostalog, da ne predstavljaju osnovan razlog za prigovor apelantovi navodi koji se odnose na tvrdnje da nema imovine iz koje bi platio potraživanje, jer će se izvršenje provoditi nakon pravosnažnosti i izvršnosti rješenja o izvršenju na predloženom predmetu odnosno sredstvu izvršenja. Naveo je da nijedan prigovor koji je apelant istakao ne predstavlja razlog propisan članom 47. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršnom postupku) koji bi spriječio izvršenje, zbog čega prigovor odbio u cjelosti kao neosnovan.
5. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 15. juna 2020. godine, Kantonalni sud je donio osporeno rješenje od 1. aprila 2021. godine, kojim je odbio kao neosnovanu predmetnu žalbu i potvrdio rješenje prvostepenog suda.
6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud donio rješenje o izvršenju na osnovu izvršne isprave i da je vezan sadržajem isprave o postojanju potraživanja tražioca izvršenja, te da izvršni sud nije ovlašten preispitivati pravilnost i zakonitost izvršne isprave na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju. Dalje je naveo da ne postoje dokazi koji bi ukazivali da je izvršna isprava, na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju, ukinuta, poništena ili preinačena. S tim u vezi je naveo da je izvršenje o izvršenju koje je donijeto na osnovu pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda od 21. decembra 2018. godine pravno osnovano i kao takvo se moralo održati na pravnoj snazi. Naveo je da apelant uopće ne spori da nije plaćeno novčano potraživanje koje se ostvaruje u ovom izvršnom postupku. Također je naveo da razlozi koje je apelant naveo u prigovoru ne predstavljaju razloge koji bi sprječavali izvršenje u smislu člana 47. Zakona o izvršnom postupku. Osnovom navedenog, naveo je da je prvostepeni sud svoju odluku kojom je odbio apelantov prigovor zasnovao na pravilnoj primjeni člana 47. Zakona o izvršnom postupku u kojem su navedeni razlozi za prigovor.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi, između ostalog, da nema imovine iz koje bi isplatio potraživanja tražioca izvršenja a da je „predloženim i dozvoljenim izvršenjem na penziji apelanta dovedena u pitanje egzistencija apelanta i članova apelantove porodice“.
8. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03- ispravka, 33/06, 39/06- ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11- OUS FBiH, 35/12, 35/12-Rješenje US BiH, 46/16, 36/17 - OUS BiH, 55/18 - Rješenje US BiH i 25/20 - OUS BiH) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 47.
Razlozi za prigovor Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito ako:
1) dokument na osnovu kojeg je donešeno rješenje o izvršenju nije izvršni dokument, ili ako dokument nije stekao svojstvo izvršnosti;
2) je izvršni dokument na osnovu kojeg je donešeno rješenje o izvršenju ukinut, poništen, preinačen ili na drugi način stavljen van snage, odnosno ako je na drugi način izgubio svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka;
3) su se stranke, javnim ili prema zakonu ovjerenim dokumentom sastavljenim nakon nastanka izvršnog dokumenta, sporazumjele da neće na osnovu izvršnog dokumenta trajno ili za određeno vrijeme tražiti izvršenje;
4) je protekao rok u kojem se prema zakonu može tražiti izvršenje;
5) je izvršenje određeno na predmetu koji je izuzet od izvršenja, odnosno na kom je mogućnost izvršenja ograničena;
6) tražilac izvršenja nije ovlašten da traži izvršenje na osnovu izvršnog dokumenta, odnosno ako nije ovlašten da traži izvršenje protiv izvršenika;
7) nije ispunjen uslov koji je određen izvršnim dokumentom, osim ako zakonom nije drukčije propisano;
8) je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je izvršenik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja;
9) je na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je dužnik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja, trajno ili za određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno ispunjenje potraživanja;
10) je nastupilo zastarijevanje potraživanja o čemu je odlučeno izvršnim dokumentom.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
10. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
11. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda se odlučivalo o apelantovoj žalbi izjavljenoj u izvršnom postupku, koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta, na osnovu pravosnažne odluke suda. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem Kantonalnog suda ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu, kao i člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu i člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine odnose isključivo na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud podsjeća da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne Zakona o izvršnom postupku, u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji istakao određene navode (da je „predloženim i dozvoljenim izvršenjem na penziji apelanta dovedena u pitanje egzistencija apelanta i članova apelantove porodice“), a koje navode nije isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja (a što proizlazi iz žalbe dostavljene u prilogu apelacije), pa se o tim navodima Kantonalni sud nije ni mogao izjasniti. Zbog navedenog, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05), ukazuje da te navode apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić