Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-358/20 (M. L.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-358/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-358/20, rješavajući apelaciju Mileve Lolić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Mileve Lolić podnesene protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 048304 19 Gž od 8. novembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mileva Lolić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Lazo S. Radić i Mladen Baštinac, podnijela je 28. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 048304 19 Gž od 8. novembra 2019. godine. Predmetna apelacija je registrovana pod brojem AP-358/20.
2. Zatim, apelantica je putem istih punomoćnika, podnijela 10. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 048304 20 Rev od 7. maja 2020. godine i Presude Okružnog suda broj 71 0 P 048304 19 Gž od 8. novembra 2019. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-2912/20.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na isti postupak i zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta broj AP- 358/20 i AP-2912/20 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-358/20.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i od Nenada Milojevića i Nade Milojević (u daljnjem tekstu: tužioci) zatraženo je 3. i 21. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelacije.
5. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužioci su u periodu od 16. juna do 1. jula 2021. godine dostavili odgovore na apelacije.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 048304 17 P 2 od 4. marta 2019. godine apelantica je obavezana da tužiteljima, na ime naknade prometne cijene zemljišta pobliže označenog kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište ili k.č. broj 2541/3) upisanog u Privremeni list nepokretnosti/popisni list katastarske opštine Petričevac 2, isplati iznos od 18.824,40 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je preostali dio zahtjeva u iznosu od 116,28 KM odbijen. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
8. Osnovni sud je naveo da je prednik tužilaca Mile Milojević podnio tužbu protiv pravnog prednika apelantice Nedeljka Banjca, u kojoj je naveo da je vlasnik i posjednik predmetnog zemljišta na kojem je apelantičin prednik započeo izgradnju objekta iako je znao da se radi o tuđem zemljištu. Tužioci su u konačno uređenom tužbenom zahtjevu tražili da se obaveže apelantica da im na ime naknade prometne cijene predmetnog zemljišta isplati iznos od 18.943,68 KM sa zateznom kamatom. Apelantica je tokom postupka osporavala tužbeni zahtjev navodeći da je predmetno zemljište izgrađeno i da se ne može vratiti u posjed niti se može nalagati rušenje izgrađenih objekata na gradskom građevinskom zemljištu, te da su predmetne parcele izgrađene i privedene namjeni s obzirom da parcela na kojoj je sagrađena kuća čini građevinsku parcelu prema regulacionom planu. Na kraju je osporavala da se radi o građevinskom zemljištu već o poljoprivrednom, da su tužioci suvlasnici i da se ne radi o uzurpiranom zemljištu uz prijedlog da se tužbeni zahtjev odbije.
9. Osnovni sud je naveo da je rješenjem tog suda od 14. oktobra 2011. godine prekinut predmetni postupka zbog smrti prednika tužilaca, da su u prijedlogu za nastavak postupka od 13. maja 2016. godine umjesto Mile Milojevića kao tužioci označeni njegovi nasljednici prema pravosnažnom rješenju Osnovnog suda u Prijedoru od 30. marta 2015. godine, a kao tužena je označena apelantica kao nasljednica iza umrlog Nedeljka Banjca, po osnovu pravosnažnog rješenja Osnovnog suda u Prijedoru od 20. februara 2013. godine.
10. Osnovni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je apelantica sagradila stambeni objekat na predmetnom zemljištu, koje zemljište je upisano u posjedovnom listu na ime tužilaca kao suposjednika sa po 1/2 dijela, koja je u zemljišno-knjižnom ulošku upisana kao društvena svojina sa 1/1 dijela, te upisano pravo sukorištenja na ime tužilaca sa po 31/258 dijela, pravo sukorištenja na ime tužene sa 1/3 dijela, na ime D.T. sa 4/43 dijela i na ime P.G. sa 1 /3 dijela. Osnovni sud je dalje utvrdio da stambeni objekat, koji je sagradila apelantica, leži na predmetnom zemljištu tužilaca u većem dijelu (površine od 88 m ), dok je objekat manjim dijelom (u površini 16 m ) leži na parceli označenoj kao k.č. broj 2542/3 i upisanoj na apelantičino ime sa 1/1 dijela. Osnovni sud je utvrdio da je pravni prednik tužilaca, Milojević Mile, sačinio pismenu izjavu koja je ovjerena kod Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici 23. juna 2003. godine, kojom je dao saglasnost da se spoje parcele (parcela k.č. 2541/3 sa parcelom 2542/3, parcela k.č 2541/2 sa parcelom 2542/2 i parcela k.č. 2541/1 sa parcelom 2541/1), odnosno predmetno zemljište sa parcelama upisanim na apelantičino ime. Utvrđeno je da je pismenu izjavu identičnog sadržaja ovjerenu kod istog suda 19. septembra 2003. godine dao i apelantičin pravni prednik. Međutim, pravni prednik tužilaca, Milojević Mile, pismenom izjavom ovjerenom kod suda 28. oktobra 2003. godine, opozvao je svoju pismenu izjavu od 23. juna 2003. godine s tvrdnjom da je data u zabludi. Osnovni sud je utvrdio da stambeni objekat, koji je sagradila apelantica na dijelu predmetnog zemljišta, nije dovršen u građevinskom smislu, i sagrađen je bez odobrenja za gradnju, te da apelantica koristi za stanovanje prizemlje tog objekta. S tim u vezi, Osnovni sud je utvrdio da je u vrijeme izgradnje predmetnog objekta nadležni organ uprave izdao apelantičinom predniku urbanističku saglasnost, koje rješenje je poništeno rješenjem drugostepenog upravnog organa. Utvrđeno je da je zaključkom nadležnog upravnog organa odbačen apelantičin zahtjev za izdavanje naknadnog odobrenja za izgrađeni stambeni objekat. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove PJ Banja Luka, Komisije za izlaganje (u daljnjem tekstu: Komisija za izlaganje) od 9. marta 2017. godine utvrđen sadržaj nepokretnosti u popisnom listu nepokretnosti/popisnom listu koje se sastoje od zemljišta označenog kao k.č. br. 2541/1 i 2541/3 i utvrđeno je pravo susvojine u korist tužilaca sa po 1/2 dijela što je u skladu privremenim listom nepokretnosti (popisni list). Osnovni sud je utvrdio da je rješenjem Komisije za izlaganje od 31. marta 2017. godine utvrđen sadržaj nepokretnosti u privremenom listu nepokretnosti/popisnom listu, koji se sastoji od zemljišta označenog kao k.č. br. 2542/1, 2542/2 i 2542/3, a pravo svojine na tim nepokretnostima utvrđeno je u apelantičinu korist sa 1/1, a što je u skladu sa privremenim listom nepokretnosti. Osnovni sud je na osnovu nalaza vještaka građevinsko-arhitektonske struke utvrdio tržišnu vrijednost objekta u iznosu od 88.452,00 KM, te je utvrdio tržišnu vrijednost predmetnog zemljišta u iznosu od 18.943.68 KM. Utvrđeno je da se zemljište u zemljišno knjižnim evidencijama vodi kao poljoprivredno zemljište, predstavlja gradsko građevinsko zemljište obuhvaćeno Regulacionim planom, da nije plaćena naknada za pretvaranje namjene poljoprivrednog zemljišta u građevinsko, pa je Osnovni sud, imajući u vidu član 1. Odluke o utvrđivanju katastarskog prihoda od zemljišta na teritoriji Republike Srpske, utvrdio da cijena pretvaranja tog zemljišta u građevinsko iznosi 116,28 KM, pa je za taj iznos umanjena utvrđena vrijednosti predmetnog zemljišta od 18.943.68 KM.
11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je primjenom odredba čl. 24.-26. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), a na osnovu zemljišnoknjižne evidencije, utvrdio da su tužioci suvlasnici i suposjednici predmetnih nepokretnosti među kojima je i predmetno zemljište (k.č. broj 2541/3) na kojoj apelantica ne spori da je izgradila stambeni objekt. Pri tome, Osnovni sud je naveo da je tačno da se navedene nepokretnosti u zemljišno knjižnom ulošku vode kao suvlasništvo i da su tužioci suvlasnici sa 31/258 dijela, ali ta činjenica nije od uticaja iz razloga što, suprotno apelantičinim navodima, nije izvršena (faktička) fizička dioba dok prema posjedovnom stanju kao i na terenu nije sporno da su tužioci suvlasnici predmetnog zemljišta označenog kao k.č broj 2541/3. U prilog navedenom zaključku je i rješenje Komisije za izlaganje od 9. marta 2017. godine kojim je utvrđeno da su tužioci suvlasnici sa po 1/2 dijela na predmetnom zemljištu, što je u skladu privremenim listom nepokretnosti/popisni list. Nadalje, Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza zaključio da apelantica nije bila savjestan graditelj, a da se prednik tužilaca odmah usprotivio gradnji, prvo opozivom izjave, a ubrzo i pokretanjem predmetne parnice te pokretanjem upravnih postupaka.
12. U vezi sa apelantičinim prigovorima da se u konkretnom slučaju radi o poljoprivrednom zemljištu, Osnovni sud je zaključio da taj prigovor nije osnovan. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je predmetno zemljište prema regulacionom planu predviđeno kao gradsko građevinsko zemljište obuhvatom regulacionog plana Lauš 5 i da je izgrađeno čime je privedeno namjeni. Predmetno zemljište se nalazi u stambenoj zoni sa svom izgrađenom infrastrukturom, pa sama činjenica da na tom zemljištu odnosno zemljišno knjižnoj evidenciji nije promijenjena „namjena“ ne čini predmetno zemljište poljoprivrednim. Navedeno i iz razloga što je planskim aktom Grada (i odlukama Grada) predmetno zemljište određeno kao građevinsko zemljište pri čemu ono postaje građevinsko tek kada se privede namjeni predviđenoj tim aktom, kao u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, Osnovni sud je ukazao i na odredbe čl. 5. i 6. Odluke o uređenju prostora i građenju od 17. aprila 2014. godine, kojim odredbama je definisano šta se smatra građevinskim zemljištem, naglasivši da je predmetno zemljište, pokriveno sprovedbenim planskim dokumentom i to Regulacionim planom Lauš 5. Također, Osnovni sud je naveo da odluke [Vrhovnog suda] na koje se poziva apelantica u pogledu poljoprivrednog zemljišta ne govore o identičnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji, već se radi o stavu Vrhovnog suda izraženom u postupcima utvrđivanja naknada za eksproprisane nepokretnosti, u kojim odlukama je izražen stav da poljoprivredno zemljište ne postaje građevinsko zemljište sa donošenjem planskog akta, već tek kada se privede namjeni predviđenoj tim aktom. U tom smislu, Osnovni sud je pojasnio da su to u pravilu bile parcele na trasi auto puta, na kojima nije bilo niti je predviđena gradnja, iako je za neke postojao planski akt, već se radilo o njivama koje su to bile i u naravi. U konkretnom slučaju, pored usvojenog planskog akta – regulacionog plana kojim je sporna parcela predviđena kao gradsko građevinsko zemljište obuhvatom regulacionog plana Lauš 5, radi se o zemljištu koje je u skladu sa čl. 5. i 6. navedene Odluke pretežno izgrađeno i čini prostorno funkcionalnu cjelinu u gradu i naselju gradskog karaktera, čime je privedeno namjeni jer na istom egzistira objekat. Također, predmetno zemljište je određeno kao građevinsko na osnovu urbanističkih uslova koje nadležni organ Gradske uprave izdaje za gradnju objekta na građevinskom zemljištu (a ne na poljoprivrednom), što također opredjeljuje karakter predmetnog zemljišta. Tako je i u konkretnom slučaju, gdje je navedenim odlukama nadležnog organa uprave, zemljište određeno kao građevinsko, pri čemu se predmetno zemljište nalazi u stambenoj zoni sa svom izgrađenom infrastrukturom, planskim aktom predviđena kao gradsko građevinsko zemljište koje je pretežno privedeno namjeni predviđenoj tim aktom zbog čega te činjenice ukazuju da se radi u naravi o građevinskom zemljištu, koju je procijenio i vještak građevinske - arhitektonske struke u minimalnom iznosu.
13. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je apelanticu obavezao da naknadi prometnu cijenu zemljišta za svih 228 m (kolika je sada površina parcele), umanjenu za naknadu na ime pretvaranja poljoprivrednog zemljišta u građevinsko zemljište, jer preostalo zemljište služi za redovnu upotrebu objekata po načelu superficies solo cedit - da zemljište dijeli sudbinu zgrade (član 24. stav 2. ZOSPO) i na preostalom dijelu parcele nije moguća daljnja gradnja. Konačno, i kada bi se prihvatili apelantičini navodi da je savjestan graditelj (a nije), odredbom člana 26. ZOSPO je propisano da, ako je graditelj savjestan, a vlasnik zemljišta nije znao za izgradnju (što ovdje nije slučaj), u slučaju kada građevinski objekat vrijedi znatno više od zemljišta (što je utvrđeno iz nalaza vještaka građevinsko - arhitektonske struke), građevinski objekat zajedno sa zemljištem pripada graditelju, a on za zemljište duguje vlasniku naknadu po prometnoj cijeni zemljišta (stav 1.). Samo u slučaju kada je vrijednost zemljišta znatno veća, vlasnik zemljišta može podnijeti u roku od tri godine, da mu se dosudi građevinski objekat, što nije slučaj u konkretnoj pravnoj stvari (stav 2.).
14. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 048304 19 Gž od 8. novembra 2019. godine kojom je apelantičinu žalbu odbio i prvostepenu presudu, u pobijanom dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužilaca, potvrdio. Istom presudom je odbijena i žalba tužilaca i odluka o troškovima parničnog postupka, sadržana u izreci presude Osnovnog suda od 4. marta 2019. godine, potvrđena. Odbijen je zahtjev tužilaca i zahtjev apelantice za naknadu troškova žalbenog postupka.
15. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je istakao da iz stanja spisa predmetne parnice i utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je predmetni objekat izgrađen 2003. godine, na temelju urbanističke suglasnosti od 8. oktobra 2003. godine koja je izdata na ime apelantičinog pravnog prednika i odlukom drugostepenog organa poništena 2006. godine. Objekat je izgrađen bez odobrenja za gradnju, a naknadni zahtjev apelantice za legalizaciju objekta je odbačen. Izgradnja objekta nije dovršena, radi se o objektu koji u naravi predstavlja kuću, koja se sastoji od prizemlja, sprata i potkrovlja, objekat je sazidan i pokriven, te je prizemlje objekta opremljeno za korištenje. Zemljište na kojem je izgrađen predmetni objekat prema stanju spisa predmetne parnice i utvrđenju prvostepenog suda predstavlja gradsko-građevinsko zemljište koje je obuhvaćeno Regulacionim planom. Nadalje, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je postupak uspostavljanja katastra nepokretnosti u skladu sa Zakonom o premjeru i katastru Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPK) u smislu odredbe člana 71. do 89. tog Zakona u toku, odnosno da je Komisija za izlaganje za nepokretnosti tužilaca i apelantice donijela rješenje u smislu odredbe člana 86. ZPK. Naime, rješenjem Komisije za izlaganje od 9. marta 2017. godine, je utvrđeno da su tužioci suvlasnici sa po ½ dijela na parcelama k.č. br. 2541/1 i 2541/3, te ustanovljen privremen list nepokretnosti – popisni list u kojem su upisane nepokretnosti i nosioci prava na tim nepokretnostima. Rješenjem Komisije za izlaganje od 31. marta 2017. godine je utvrđeno da je apelantica nosilac prava svojine na nepokretnostima k.č. br. 2542/1, 2542/2, i 2542/3 u privremenom listu nepokretnosti (popisni list).
16. S obzirom da je predmetno zemljište na kojem je apelantica sagradila objekat i nakon stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine bilo u državnoj svojini, Okružni sud je ocijenio da su izjave pravnog prednika tužilaca i pravnog prednika apelantice, ovjerene kod Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici 23. juna, 19. septembra i 28. oktobra 2003. godine, koje se odnose na predmetno zemljište, ništave u smislu odredbi čl. 6. i 9. Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine, koje odredbe je citirao, naglasivši da zbog toga ne proizvode pravno dejstvo.
17. Prilikom odlučenja Okružni sud je imao u vidu odredbu člana 25. ZOSPO-a, koju je primijenio i prvostepeni sud, odnosno odredbu člana 59. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) koja reguliše pitanje građenja na tuđem zemljištu, prema kojima su tužioci u predmetnom postupku bili dužni dokazati da je predmetno zemljište (k.č. broj 2541/3), na kojem je izgrađen apelantičin objekat, u svojini tužilaca. Prema ocjeni Okružnog suda, navedeno pitanje se u konkretnom postupku pojavljuje kao prethodno pravno pitanje svojinsko pravne prirode. Pretvaranje zemljišta iz državne u privatnu svojinu u smislu odredbi čl. 325. i 326. ZSP-a nije ovlašten izvršiti sud u predmetnoj parnici, zbog čega se na temelju utvrđenja zasnovanog na podacima zemljišne knjige, u konkretnom slučaju ne bi moglo zaključiti da je predmetno zemljište u svojini tužilaca. U tom smislu, Okružni sud je obrazložio da je prvostepeni sud u predmetnom postupku utvrdio da je postupak osnivanja katastra nepokretnosti u toku i da su za nepokretnosti tužilaca, kao i za nepokretnosti apelantice donesena rješenja Komisije za izlaganje kojim su utvrđeni nosioci prava svojine i osnovan privremeni list nepokretnosti čiji je sadržaj utvrdio i u izreci prvostepene presude označio prvostepeni sud. Pri tome, Okružni sud je naveo da privremeni list nepokretnosti ne može poslužiti kao osnov za zaključak o pravu svojine na nepokretnostima u smislu odredbi ZPK.
18. Međutim, Okružni sud je naveo da je Rješenje o potvrđivanju katastra nepokretnosti za katastarsku opštinu Petričevac 2, Grada Banja Luka - Republičke uprave za geodetsko i imovinsko-pravne poslove objavljeno 22. novembra 2018. godine u „Službenom glasniku Republike Srpske“, kojim rješenjem je potvrđeno osnivanje katastra nepokretnosti za predmetno zemljište tužilaca (k.č. broj 2541/3), kao i za apelantičinu parcelu k.č. broj 2542/3, odnosno da su podaci Komisije sadržani u privremenom listu nepokretnosti za nepokretnosti tužilaca, kao i za apelantičine nepokretnosti stupili na snagu i to 1. decembra 2018. godine, odnosno istekom osam dana od dana objavljivanja navedenog rješenja u Službenom glasniku Republike Srpske. Slijedom navedenog, Okružni sud je naveo da Katastar nepokretnosti od 1. decembra 2018. godine predstavlja važeću evidenciju o pravu svojine na nepokretnostima za parcele za koje je osnovan saglasno odredbi člana 4. stav 1. ZPK. Činjenice relevantne za presuđenje u konkretnoj pravnoj stvari Okružni sud je utvrdio na osnovu podataka katastra nepokretnosti, jer je pravna promjena u pogledu važeće zemljišnoknjižne evidencije, nastupila prije zaključenja ročišta za glavnu raspravu (ročište za glavnu raspravu u predmetnoj pravnoj stvari zaključeno je 6. februara 2019. godine), a za presuđenje su bitne sve činjenice koje su nastale do momenta zaključenja ročišta za glavnu raspravu.
19. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi da se iz rješenja o potvrđivanju katastra nepokretnosti za katastarsku opštinu Petričevac 2, Grad Banja Luka, koje je javno objavljeno, utvrdi da su tužioci stekli pravo susvojine na predmetnom zemljištu, koje sada ima karakter konačne zemljišnoknjižne evidencije. Imajući u vidu navedenu činjenicu i pravilno i potpuno utvrđenje prvostepenog suda o tome da je apelantica na zemljištu tužilaca izgradila objekat, kao i utvrđenje prvostepenog suda o vrijednosti objekata i zemljišta, Okružni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za zaključak da je apelantica kao nesavjestan graditelj, graditelj koji je znao i morao znati da gradi na tuđem zemljištu, tužiocima dužna isplatiti tržišnu cijenu zemljišta, i to na osnovu odredbe člana 59. stav 3. ZSP jer su uslovi za sticanje svojine građenjem odnosno uslovi za isplatu vrijednosti zemljišta ispunjeni tek od 1. decembra 2018. godine, pa se na konkretni slučaj trebaju primijeniti odredbe sada važećeg ZSP-a.
20. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 048304 20 Rev od 7. maja 2020. godine, odbačena je apelantičina revizija. Istim rješenjem je odbijen zahtjev tužilaca za naknadu troškova revizionog postupka.
21. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je istakao da je u predmetnoj parnici odlučivano o zahtjevu tužilaca da se apelantica obaveže da im isplati prometnu cijenu predmetnog zemljišta, pa je nižestepenim presudama zahtjev tužilaca djelimično usvojen i apelantica obavezana da im isplati iznos od 18.824,40 KM. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 237. ZPP-a, kojom je propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Prema odredbi člana 316. st.1. i 2. ZPP kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, a kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir pri određivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev. U predmetnoj parnici tužiocima je dosuđena naknada u iznosu od 18.824,40 KM, odnosno tužiocima je naknada dosuđena u zbirnom iznosu, a ne u pojedinačnim iznosima za svakog od tužilaca. Stoga, taj iznos predstavlja djeljivu obavezu, te se prema odredbi člana 412. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) dijeli među njima na jednake dijelove od po 9.412,20 KM i ovaj pojedinačni iznos predstavlja pobijani dio pravosnažne presude. Ovo iz razloga što se ovdje radi o djeljivoj obavezi, a kad u djeljivoj obavezi ima više povjerilaca (kakav je slučaj u konkretnom predmetu), potraživanja se dijele među njima na jednake dijelove, ako nije što drugo određeno, i svaki povjerilac može zahtijevati samo svoj dio potraživanja. Kako, dakle, pobijani dio pravosnažne presude iznosi 9.412,20 KM, odnosno ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, to proizlazi da saglasno odredbi člana 237. stav 2. ZPP revizija nije dozvoljena.
22. Nadalje, Vrhovni sud je istaknuo da je u izjavljenoj reviziji apelantica predložila da se o reviziji odluči u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP. Međutim, kako apelantica u reviziji nije označila pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, kao i razloga zbog kojih bi odlučivanje po reviziji bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti u njegovoj primjeni (član 237. stav 3. i 4. ZPP), Vrhovni sud je ocijenio da ni po ovim zakonskim odredbama nema mjesta odlučivanju po izjavljenoj reviziji. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je apelantičinu reviziju odbacio primjenom odredbe člana 247. stav 4, u vezi sa članom 237. st. 2. i 4. ZPP.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
23. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
24. U suštini, apelantica povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Navodi da je drugostepeni sud pojedine žalbene navode pogrešno cijenio, a pojedine nije cijenio uopšte, a odluku je zasnovao na pogrešnim utvrđenjima i zaključcima. Ističe da nije tačno da su tužioci vlasnici predmetnog zemljišta, odnosno da iz rješenja Komisije za izlaganje proizilazi da je katastar nekretnina za katastarsku opštinu Petričevac 2 stupio na snagu osim kako se navodi u tom rješenju za određen broj katastarskih čestica među kojima se nalazi i predmetno zemljište. Smatra da tužioci nisu isključivi vlasnici nekretnine za koju im je dosuđena naknada, te da nemaju bilo kakva prava na predmetnom zemljištu s obzirom da je njihov prednik obostranim pismenim sudskim ovjerenim, izjavama uredio način korištenja predmetnih nekretnina. Nadalje, apelantica navodi da predmetno zemljište shodno članu
3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu Republike Srpske predstavlja poljoprivredno zemljište, te da vrijednost istog ne može procjenjivati vještak građevinske struke niti se isto može vrednovati kao građevinsko zemljište. S tim u vezi, apelantica je ukazala na veliki broj sudskih odluka, koje nije dostavila u prilogu, u kojima su svi nivoi sudske vlasti zauzeli stav da zemljište bez obzira da li je izgrađeno ili ne, da li je pokriveno planskim dokumentom ili odlukom određeno kao građevinsko zemljište nije građevinsko sve dok se shodno članu 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu ne plati pretvaranje poljoprivrednog u građevinsko. Smatra da joj je povrijeđeno i pravo na obrazloženu odluku, zato što sud na neobjektivan, selektivan, i proizvoljan način na utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenio materijalno pravo pri čemu u svom obrazloženju nije dao jasne i logične i razloge, a apelanticu doveo u neravnopravan položaj u odnosu na sva lica koja su bila u istim ili sličnim situacijama.
II.Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga navedenih u osporenom rješenju. Istovremeno, Vrhovni sud je naveo da smatra da kod donošenja osporenog rješenja nije došlo do povrede prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji jer je pobijana odluka donesena pravilnom primjenom procesnog prava. Predložio je da se apelacija odbije.
26. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u drugostepenoj odluci. Smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantičina prava na koja se pozvala u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije.
27. Osnovni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude, koja je potvrđena presudom drugostepenog suda u pobijanom dijelu odluke o glavnoj stvari.
28. Tužioci su naveli da pobijanim odlukama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, niti je učinjena diskriminacije apelantice, a nižestepeni sudovi su za svoje odluke iznijeli pravno relevantna obrazloženja.
V.Relevantni propisi
29. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 6/80 i 36/90 i “Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 38/03). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 24. stav 1.
Lice koje može biti nosilac prava svojine, a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj), stiče pravo svojine i na zemljište na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti je moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.
Član 25. stav 1.
Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cenu zemljišta.
Član 26. stav 1.
Ako je graditelj savestan a vlasnik zemljišta nije znao za izgradnju, u slučaju kad građevinski objekat vredi znatno više od zemljišta, građevinski objekat zajedno sa zemljištem pripada graditelju, a on za zemljište duguje vlasniku naknadu po prometnoj ceni zemljišta.
30. Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 6/12, 110/16, 22/18 - OUS, 62/18 i 95/19 - OUS). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 6/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 4. stav (1) (1) Katastar nepokretnosti je osnovni i javni registar o nepokretnostima i stvarnim pravima na njima.
3. Osnivanje katastra nepokretnosti Član 71. stav 1.
(1) Katastar nepokretnosti osniva se u katastarskim opštinama u kojima je na snazi popisni katastar, katastar zemljišta uspostavljen na osnovu premjera u stereografskoj projekciji, katastar zemljišta i katastar nepokretnosti sa utvrđenim korisnikom uspostavljeni na osnovu premjera u Gaus-Krigerovoj projekciji (u daljem tekstu:
katastarska evidencija) i zemljišna knjiga.
Član 86.
(1) Na osnovu činjenica utvrđenih u postupku izlaganja podataka, komisija donosi rješenje koje sadrži podatke o nepokretnostima, označenje prava na nepokretnosti i nosilaca tih prava, ograničenje vezano za raspolaganje nepokretnostima, nalog za upis podataka o nepokretnostima i nosiocima prava na nepokretnostima.
(2) Popisni list sa podacima o nepokretnostima i pravima na nepokretnostima sastavni je dio rješenja iz stava 1. ovog člana.
31. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 86/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Opština, odnosno grad upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnoj svojini na način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona.
Član 9.
Pravni poslovi o otuđenju, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta zaključeni protivno ograničenjima koja su propisana ovim zakonom, ništavi su.
32. Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09
- ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 - OUS RS, 107/19 i 1/21 - OUS RS). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Građenje na tuđem zemljištu Član 59. stav 3.
(3) Vlasnik zemljišta može zahtijevati da nesavjestan graditelj uspostavi prijašnje stanje ili da otkupi zauzeto zemljište po tržišnoj cijeni; i u jednom i drugom slučaju vlasnik zemljišta ima pravo na naknadu štete po općim pravilima obligacionog prava.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je rješenjem Vrhovnog suda od 7. maja 2020. godine odbačena revizija koju je apelantica izjavila protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 048304 19 Gž od 8. novembra 2019. godine, dakle revizija nije bila efektivan pravni lijek. S obzirom na to da je revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena presuda Okružnog suda od 8. novembra 2019. godine. Dakle, predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda od 8. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 29. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 28. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelantica pobija osporenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
40. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak nesporno tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelantice, s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio po tužbi tužilaca protiv apelantice radi isplate prometne vrijednosti zemljišta na kome je apelantica izgradila objekat. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
41. Ustavni sud podsjeća da povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Također, apelantica ukazuje da Okružni sud nije obrazložio drugostepenu osporenu odluku, te da sud nije cijenio njene žalbene navode, odnosno nije cijenio sve njene navode. Nadalje, apelantica smatra da tužioci nisu isključivi vlasnici nekretnine za koju im je dosuđena naknada, s obzirom da je njihov prednik obostranim pismenim sudskim ovjerenim izjavama uredio način korištenja predmetnih nekretnina. Smatra da se u konkretnom slučaju radi o poljoprivrednom, a ne o građevinskom zemljištu, te je ukazala na određeni broj sudskih odluka, koje nije dostavila u prilogu, u kojima su sudovi zauzeli stav koji podupire apelantičino stajalište na koji se dosljedno pozivala tokom postupka.
42. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
44. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Okružnog suda, usvojen tužbeni zahtjev tužilaca i apelantica obavezana da im na ime naknade prometne cijene predmetnog zemljišta, na kojem je izgradila objekat, isplati određeni novčani iznos i pri tome se pozvao na relevantne odredbe ZOSPO-a, ZSP-a i ZPK-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da su tužioci vlasnici predmetnog zemljišta koje je predmet spora, što proizilazi iz rješenja Komisije za izlaganje, odnosno da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi da se iz rješenja o potvrđivanju katastra nepokretnosti za katastarsku opštinu Petričevac 2, Grad Banja Luka, koje je javno objavljeno, utvrdi da su tužioci stekli pravo susvojine na predmetnom zemljištu, koje sada ima karakter konačne zemljišnoknjižne evidencije. Ustavni sud dalje zapaža da je Okružni sud, imajući u vidu činjenicu da je apelantica na zemljištu tužilaca izgradila objekat, kao i vrijednosti objekata i zemljišta, zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za zaključak da je apelantica kao nesavjestan graditelj, graditelj koji je znao i morao znati da gradi na tuđem zemljištu, tužiocima dužna isplatiti tržišnu cijenu zemljišta, i to na osnovu odredbe člana 59. stav 3. ZSP. U vezi sa apelacionim navodima da se u konkretnom slučaju radi o poljoprivrednom zemljištu, Ustavni sud zapaža da se tim pitanjem bavio Osnovni sud, te da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je predmetno zemljište prema regulacionom planu predviđeno kao gradsko građevinsko zemljište obuhvatom regulacionog plana Lauš 5 i da je izgrađeno čime je privedeno namjeni. Osim toga, prvostepeni sud je naveo da se predmetno zemljište nalazi u stambenoj zoni sa svom izgrađenom infrastrukturom, pa sama činjenica da na tom zemljištu odnosno zemljišno knjižnoj evidenciji nije promijenjena „namjena“ ne čini predmetno zemljište poljoprivrednim, pri čemu je, u smislu člana 1. Odluke o utvrđivanju katastarskog prihoda od zemljišta na teritoriji Republike Srpske, umanjio utvrđenu vrijednost predmetnog zemljišta za iznos te naknade za pretvaranje namjene poljoprivrednog zemljišta u građevinsko. U vezi sa apelacionim navodima da je prednik tužilaca obostranim pismenim sudskim ovjerenim izjavama uredio način korištenja predmetnih nekretnina, Ustavni sud zapaža da se Okružni sud bavio i tim pitanjem, te da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da su izjave pravnog prednika tužilaca i pravnog prednika apelantice, ovjerene kod Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici, koje se odnose na predmetno zemljište, ništave u smislu odredbi čl. 6. i 9. Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine, te zbog toga ne proizvode pravno dejstvo. Zbog navedenog Ustavni sud ove navode ocjenjuje neosnovanim.
45. Povredu prava na pravično suđenje apelantica nalazi u tome što je Okružni sud paušalno cijenio njene žalbene navode, odnosno nije cijenio sve njene navode, čime je povrijedio njeno pravo na efektivno dvostepeno odlučivanje, odnosno efektivno ulaganje pravnog lijeka. U pogledu ovih apelantičinih navoda, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, suprotno navodima apelacije, u osporenoj presudi odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kod takvog postupanja Okružnog suda u osporenoj presudi, ukazivanje apelantice na veliki broj sudskih odluka u drugim predmetima, koje nije dostavila u prilogu apelacije, ne pokreće pitanje pravne sigurnosti jer ne može dovesti u pitanje odlučenje Okružnog suda u konkretnom slučaju.
46. Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Okružnog suda nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostala prava
47. Apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica posebno ne obrazlaže kršenje ovih prava, već svoje navode zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju tih prava, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Okružni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje kada je potvrdio prvostepenu presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužilaca i apelantica obavezana da im na ime naknade prometne cijene predmetnog zemljišta isplati određeni novčani iznos i pri tome se pozvao na relevantne odredbe ZOSPO-a, ZSP-a i ZPK-a, pri čemu je odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
49. Ustavni sud također zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelantica navode o kršenju ovih prava zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić