Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2185/21 (H. H.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2185/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2185/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Haris Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Haris Hodžić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 467409 16 Rsž od 19. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Haris Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 21. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 467409 16 Rsž od 19. aprila 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonita Odluka tuženog (Mercator BH d.o.o. Sarajevo) o otkazu ugovora o radu broj 1458/14 od 24. oktobra 2014. godine, da se obaveže tuženi da uspostavi radno-pravni status apelantu na poslovima „zamjenika poslovođe III“ počev od 8. novembra 2014. godine, da apelantu na ime neisplaćenih naknada plaća za period od 8. novembra 2014. do 31. marta 2015. godine isplati iznos od 4.138,20 KM sa zateznom kamatom, te da za apelanta uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u iznosu od 1.379,38 KM za period od 8. novembra 2014. do 31. marta 2015. godine.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da su 4. septembra 2014. godine Konzum d.o.o. Sarajevo i tuženi zaključili okvirni ugovor o zakupu i podzakupu poslovnih prostora i prijenosu poslovanja u prodavnicama i skladištima, a prijenosom ovog poslovanja tuženi se prestao baviti svojom osnovnom djelatnošću. Zatim da je tuženi tokom oktobra 2014. godine sačinio program zbrinjavanja viška zaposlenika, kojim su utvrđeni kriteriji za procjenu potrebe za daljim angažovanjem zaposlenika, prilikom otkazivanja ugovora o radu za 34 zaposlenika koji su postali tehnološki višak, da je uprava tuženog uz konsultacije sa Sindikatom PP DIVUT sačinila dva modela otkazivanja ugovora o radu, te da je tuženi 22. oktobra 2014. godine donio odluku o zatvaranju poslovne jedinice Market Čengić Vila u kojoj je apelant radio. Naveo je da je odlukom tuženog od 24. oktobra 2014. godine apelantu otkazan ugovor o radu iz ekonomskih i organizacionih razloga-zatvaranja poslovnih jedinica i prijenosa poslovanja u prodavnicama i skladištima na Konzum d.o.o. Sarajevo, te da se tuženi prije otkazivanja ugovora o radu apelantu konsultovao sa Sindikatom PP DIVUT. Kantonalni sud je ukazao da je članom 87. stav 1. Zakona o radu, između ostalog, propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (tačka 1.). Zatim da je stavom 2. istog člana propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana, ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. S tim u vezi je naveo da je do otkaza ugovora o radu apelantu došlo iz razloga predviđenih članom 87. stav 1. Zakona o radu jer je poslovna jedinica tuženog Market Čengić Vila, u kojoj je apelant bio raspoređen na poslovima i zadacima radnog mjesta zamjenik poslovođe III, zatvorena odlukom tuženog od 22. oktobra 2014. godine, zbog čega su neosnovani apelantovi prigovori pogrešne primjene člana 87. Zakona o radu, jer činjenična utvrđenja ne daju uporišta za osnovanost navedenih tvrdnji. Naveo je da se u konkretnom slučaju, u smislu člana 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu, a s obzirom na kapacitete i ekonomsko stanje tuženog u vrijeme otkazivanja ugovora o radu apelantu, od tuženog nije moglo osnovano očekivati da apelanta zaposli na druge poslove ili ga osposobi za rad na drugim poslovima cijeneći da je apelant po zanimanju ugostiteljski radnik. Naime, izvedenim dokazima je dokazano značajno smanjenje obima posla kod tuženog u ovom segmentu i smanjenja broja zaposlenih, dok nisu izvedeni dokazi na okolnosti da je u trenutku davanja otkaza apelantu ili poslije bilo povećanja obima posla u okviru nekih drugih djelatnosti tuženog kojim se nastavio baviti, kao ni zapošljavanja novih zaposlenika. Također je naveo da se u zahtjevu koji je tuženi 2. oktobra 2014. godine uputio Sindikatu PP DIVUT, tražeći suglasnost za otkazivanje ugovora o radu zbog viška zaposlenih, nalazi spisak zaposlenika među kojima i apelant (i pored toga što je apelantu otkaz dat zbog ukidanja njegovog radnog mjesta), a na koji zahtjev je Sindikat PP DIVUT dao saglasnost i podršku. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je naveo da nema razloga za ništavost odluke o otkazu ugovora o radu, niti pravnog osnova da se tuženi obaveže da apelantu uspostaviti radno-pravni status i isplati naknade plaća.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da se od tuženog, s obzirom na njegovu veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje, kao i mogućnosti zaposlenika, može osnovano očekivati da zaposli apelanta na druge poslove ili da ga obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. Također navodi da je otkaz nezakonit i ništavan budući da nije donesen uz konsultacije sa sindikatom.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na odredbe člana 87. Zakona o radu, jasno ukazao da nema razloga za ništavost odluke o otkazu ugovora o radu, kao ni pravnog osnova da se tuženi obaveže da apelantu uspostaviti radno-pravni status i isplati naknade plaća, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2185/21 (H. H.) | Sudska praksa | Aktio