Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2074/21 („ASA OSIGURANJE“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2074/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2074/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „ASA OSIGURANJE“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „ASA OSIGURANJE“ d.d. Sarajevo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 347050 19 Gž od 23. septembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 347050 13 P od 12.
oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „ASA OSIGURANJE“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Almir Gagula advokat iz Sarajeva, podnio je 11. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 347050 21 Rev od 2. marta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 347050 19 Gž od 23. septembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 347050 13 P od 12. oktobra 2018. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4705/20 od 21. januara 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 347050 21 Rev od 2. marta 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (K.U.) na ime naknade materijalne štete, rente, isplati mjesečni iznos od 365,82 KM počev od 1. jula 2010. godine, pa nadalje dok traju uslovi za rentu, kao i zakonsku zateznu kamatu počev od dana dospijeća svakog mjesečnog anuiteta pa do isplate. Odbijen je kao neosnovan preostali tužbeni zahtjev za isplatu rente do mjesečnog iznosa od 1.240,70 KM sa zakonskim zateznim kamatama.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je tokom postupka pred prvostepenim sudom taj sud utvrdio da je u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 1. jula 2010. godine tužilac pretrpio teške tjelesne povrede sa umanjenjem opšte životne aktivnosti od 80%, pa je tužbeni zahtjev cijenio osnovanim jer je apelant pasivno legitimisan da nadoknadi štetu. Dalje, da je tužilac bio radno sposoban i da je u momentu nesreće bio vlasnik SUR „Glamur“ koji je prestao sa djelatnošću zbog invalidnosti tužioca. Kantonalni sud je dalje naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da tužiocu pripada pravo na isplatu rente u iznosu od 365,72 KM (koji iznos je dobio tako što je od iznosa prosječne plate zaposlenika za rad u ugostiteljstvu u iznosu od 535,00 KM oduzeo doprinose za PIO, zdravstvo i nezaposlenost i porez), pri čemu je i prvostepeni sud utvrdio da tužilac, kao vlasnik obrta, nije ostvarivao platu nego dobit, te da nije dokazao da mu je mjesečna plata iznosila 1.240,07 KM. Kantonalni sud je dalje naveo da je pravilno, dakle, prvostepeni sud utvrdio da tužiocu ne pripada pravo na isplatu plate u navedenom iznosu, ali kako je utvrđeno da je zbog saobraćajne nezgode nastupila invalidnost zbog koje neće moći obavljati djelatnost, a da je po zanimanju konobar, pripada mu pravo na isplatu naknade u mjesečnom iznosu u visini prosječne plate zaposlenika zaposlenih u ugostiteljstvu. Kantonalni sud je naveo da je prednje odlučenje prvostepeni sud donio pravilno cijeneći da je odredbama člana 188. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se u slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja, naknada materijalne štete u pravilu određuje u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme, dok je odredbama člana 189. istog zakona propisano da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi, s tim da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Kantonalni sud je takođe naveo i da je prvostepeni sud pravilno odredio rentu počev od 1. jula 2010. godine cijeneći da je šteta nastala na taj dan, pa je, shodno odredbama člana 185. ZOO naknada rente dospjela na naplatu sa danom nastanka štete.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je tokom predmetnog postupka dokazao da tužilac (kao vlasnik „SUR Glamur“) nije bio zaposlenik navedenog obrta, pa da u tom obrtu nije mogao ostvarivati platu (nego je kao vlasnik mogao da ostvaruje samo dobit). Stoga se, prema navodima apelanta, u konkretnom slučaju nije mogla utvrditi obaveza apelanta da tužiocu naknadi štetu. Apelant takođe navodi da je tužiocu pogrešno dosuđena renta počev od 1. jula 2010. godine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, dao jasno obrazloženje zbog čega smatra da je pravilna odluka prvostepenog suda, kako u odnosu na isplatu rente i njen iznos, tako i u odnosu na datum od kojeg je ista dosuđena, a Ustavni sud u takvom obrazloženju Kantonalnog suda ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić