Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-426/20 (M. P.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Invalidnina
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-426/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 426/20, rješavajući apelaciju Mirsada Pečenkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Mirsada Pečenkovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 005808 16 U od 12. novembra 2019. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Mirsadu Pečenkoviću isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Mirsadu Pečenkoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirsada Pečenkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 005808 16 U od 12. novembra 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirsad Pečenković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 3. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 005808 16 U od 12. novembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) i Ministarstva za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida Unsko-sanskog kantona, Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu Bihać (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu), zatraženo je 7. maja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 14. do 26. maja 2021. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Rješenjem Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu broj 12/2-41-3-319/04 od 13. januara 2005. godine, na koje je data saglasnost Kantonalnog ministarstva za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida od 18. maja 2005. godine, u skladu sa Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica, apelantu je i dalje priznato svojstvo ratnog vojnog invalida II grupe sa 100% vojnog invaliditeta, po osnovu rane zadobijene kao pripadnik Armije RBiH.

Predmetni postupak

6. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-4368/15 od 22. jula 2016. godine, po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu u skladu sa Zakonom o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, ukinuto je konačno rješenje Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu od 13. januara 2005. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama (Armiji RBiH).

7. Federalno ministarstvo je navelo da je nakon izvršene revizije uvjerenja o pripadnosti i okolnosti stradanja uputilo predmet lične invalidnine Ljekarskoj komisiji kantonalnog odjeljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Bihaću, koja je Nalazom i mišljenjem broj Z-RVI-BI-6773/15 od 30. novembra 2015. godine utvrdila apelantov invaliditet u visini 50% VII grupa – trajno. Zatim je navelo da je protiv navedenog nalaza i mišljenja Ljekarske komisije apelant uložio prigovor (u kojem je naveo da se ne slaže s navedenim nalazom i mišljenjem, te da traži da se ponovo razmotre činjenice njegovog psihofizičkog stanja), pa je Ljekarska komisija za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite u Bihaću konačnim nalazom i mišljenjem broj Z-RVI- KTN- BI-26/15 od 18. marta 2016. godine potvrdila procent apelantovog invaliditeta u visini od 50% VII grupe – trajno utvrđen nalazom i mišljenjem Ljekarske komisije od 30. novembra 2015. godine. Federalno ministarstvo je navelo da je nadležna ljekarska komisija dala ocjenu vojnog invaliditeta u skladu s odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa listom procenata, a na osnovu postojeće medicinske dokumentacije (na osnovu koje je u ranijem postupku cijenjen invaliditet) i neposrednog pregleda apelanta, te utvrdila da je invaliditet 50% VII grupe – trajno, čime su ispunjeni uvjeti iz člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica.

8. Apelant je tužbom od 18. augusta 2016. godine pokrenuo upravni spor protiv rješenja Federalnog ministarstva od 22. jula 2016. godine.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 005808 16 U od 12. novembra 2019. godine odbijena je apelantova tužba.

10. Vrhovni sud je naveo da su nalazi nadležnih ljekarskih komisija, stručnih organa vještačenja u ovoj oblasti, saglasni da apelantov ukupni vojni invaliditet iznosi 50%, te su oni jasni i potpuni s datim detaljnim obrazloženjem. Dalje je naveo da je ocjena apelantovog invaliditeta pravilno data isključivo na osnovu medicinske dokumentacije iz spisa predmeta na osnovu koje je i ranije cijenjen invaliditet, s tim što su nadležne ljekarske komisije ocijenile da je za davanje potpunog nalaza i mišljenja bilo potrebno pribaviti i nove dodatne specijalističke nalaze, a kako to i propisuje član 7. st. 4. i 5. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite i član 13.a st. 2. i 5. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Vrhovni sud je naveo da je Federalno ministarstvo pravilno postupilo kada je na osnovu navedenih saglasnih nalaza i mišljenja, primjenom člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, osporenim rješenjem ukinulo konačno rješenje i upravnu stvar riješilo, u skladu sa čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, kao u dispozitivu osporenog rješenja. Dalje je ukazao da su neosnovani navodi tužbe da Federalno ministarstvo nije pravilno primijenilo odredbu člana 9. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) prilikom ocjene nalaza i mišljenja prvostepene i drugostepene ljekarske komisije (nalazi nisu jednako tretirani). U vezi s tim je naveo da slaganje drugostepene komisije s datim nalazom i mišljenjem prvostepene komisije upravo znači njegovo potvrđivanje, a nikako da na taj način činjenično stanje od drugostepene ljekarske komisije, a i „prvostepenog suda“ nije preispitano, kao i stav prvostepene ljekarske komisije o utvrđenom procentu invalidnosti. Također je naveo da apelantovo ukazivanje u tužbi na sadržaj historije bolesti (prim. dr. Andreja Ižakovića od 16. juna 2016. godine) nije od utjecaja na presuđenje u konkretnom sporu budući da navedena dokumentacija (historija bolesti), prema odredbi člana 4. stav 1. pod a) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, ne podliježe postupku revizije s obzirom na to da se ne radi o dokumentaciji koja je ranije poslužila kao osnov za utvrđivanje procenta apelantovog vojnog invaliditeta.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i ocjeni dokaza, te proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. Apelant smatra da Vrhovni sud nije suštinski razmatrao apelantovu tužbu i nije dao obrazloženje o svim navodima iz tužbe. Apelant navodi da je predočio i historiju bolesti iz koje proizlazi da bolest i dalje postoji, ali da Vrhovni sud smatra da taj medicinski dokument nije relevantan za rješavanje predmetne stvari pa ga nije cijenio, iako je u navedenoj medicinskoj ispravi navedeno potpuno oprečno mišljenje, što potvrđuje da drugostepena ljekarska komisija nije suštinski ni vršila kontrolu, čime mu je uskraćeno pravo na efikasan pravni lijek kao segment prava na pravično suđenje. Također je naveo da ljekarske komisije, Federalno ministarstvo i Vrhovni sud nisu naveli nijedan razlog niti bilo kakvo obrazloženje u smislu eventualnog poboljšanja apelantovog zdravstvenog stanja i njegovog navodnog potpunog ozdravljenja od psihoorganskog sindroma koji je nepobitno postojao 20 godina, pa prema tome apelant smatra da obrazloženje osporene presude ne zadovoljava ni standard prava na pravično suđenje. Apelant istovremeno ističe i da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu suđenja u razumnom roku jer postupak traje više od tri godine od dana podnošenja tužbe, pa zbog toga potražuje i naknadu štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. II.Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi i razlozima na koje se pozvao u presudi, te da je navedena presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Vrhovni sud je obavijestio Ustavni sud da je apelantovu tužbu zaprimio 19. augusta 2016. godine (podnesena poštom 18. augusta 2016. godine).

13. Federalno ministarstvo je navelo tok postupka, smatra da su navodi apelacije neosnovani, te je predložilo da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

14. Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu je navelo da je konačno rješenje ovog odjeljenja iz 2005. godine ukinuto i da prava utvrđena rješenjem Federalnog ministarstva koje je konačno u predmetnom upravnom postupku se primjenjuju od 1. augusta 2016. godine.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravka, 4/13 – odluka USFBiH i 24/13 – odluka USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

POSTUPAK REVIZIJE RJEŠENJA

Član 7. stav (3) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (3) U slučajevima iz člana 6. stav 7. ovog Zakona kada nadležna komisija Instituta utvrdi manji ili veći procent vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni procent vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet manji od 20%, ili manji ili viši stepen ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od drugog lica, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje sa danom donošenja novog rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu.

NAPOMENA:

Presudom Ustavnog suda Federacije BiH, broj U-17/12 od 7.2.2013. godine objavljenom u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 24/13 od 27.3.2013.

godine utvrđuje se da član 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu" Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH", broj 82/09) nisu u saglasnosti sa članom 6.

stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

16. Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH i 90/17).

17. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravka, 70/07, 9/10 i 95/13 – odluka USFBiH), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 3. stav (1) Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je, vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve odbrane u sastavu Oružanih snaga, učestvujući u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu i pod uvjetima i okolnostima iz člana 2. stav 1. ovog Zakona, zadobio ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.

Član 10.

Prema procentu invaliditeta ratni vojni invalidi razvrstavaju se u deset grupa invaliditeta i to:

VII.

grupa - invalidi sa 50% invaliditeta;

18. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

5. Ostale odredbe postupka Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 U 005808 16 U od 12. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 23. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 3. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se radi o postupku kontrole zakonitosti korištenja apelantovog prava na ličnu invalidninu (po službenoj dužnosti), dakle nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na osporenu odluku

28. Ustavni sud zapaža da apelant povredu navedenog prava, prije svega, nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i ocjeni dokaza, te proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

30. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena apelantova tužba protiv rješenja Federalnog ministarstva od 22. jula 2016. godine, koje je doneseno po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu i kojim je ukinuto konačno rješenje Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu od 13. januara 2005. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% vojnog invaliditeta. Ustavni sud, dalje, zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda slijedi da je Federalno ministarstvo pravilno postupilo kada je na osnovu navedenih saglasnih nalaza i mišljenja ljekarskih komisija, primjenom člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, osporenim rješenjem ukinulo konačno rješenje i upravnu stvar riješilo u skladu sa čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Osim toga, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da apelantovo ukazivanje u tužbi na sadržaj historije bolesti nije od utjecaja na presuđenje u konkretnom sporu jer se ne radi o dokumentaciji koja je ranije poslužila kao osnov za utvrđivanje procenta apelantovog vojnog invaliditeta. U odnosu na apelantove navode da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu obavezni da iznesu sve detalje i da odgovore na sve iznesene navode, nego su dužni da odgovore na relevantne navode, te svoju odluku obrazlože tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je Vrhovni sud u konkretnom slučaju i učinio. Dakle, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, pozvao na relevantne odredbe zakona, te da je dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u vezi s kršenjem člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovana.

U odnosu na navode o dužini trajanja postupka Relevantni principi

32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

33. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant isključivo ukazuje da mu je Vrhovni sud povrijedio pravo na pravično suđenje, odnosno pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje. Shodno tome, Ustavni sud će kao dužinu trajanja postupka razmatrati samo period trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, tj. od 19. augusta 2016. godine kao datuma kada je Vrhovni sud zaprimio predmetnu tužbu pa do 12. novembra 2019. godine kao datuma kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je predmetni postupak okončan. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine trajanja postupka jeste period od tri godine i oko tri mjeseca. Analiza dužine trajanja postupka

34. U konkretnom slučaju radi se o upravnom sporu koji je pokrenut apelantovom tužbom protiv rješenja Federalnog ministarstva koje je doneseno u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu (po službenoj dužnosti). Nadalje, Ustavni sud ne može naći elemente koji bi ukazivali da se radi o složenom postupku. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta jer je o ishodu tog postupka ovisilo utvrđivanje statusa ratnog vojnog invalida i prava koja proizlaze iz tog statusa. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način utjecao na dužinu postupka.

35. Analizirajući ponašanje Vrhovnog suda, Ustavni sud primjećuje da je postupak po apelantovoj tužbi trajao duži period, odnosno da je Vrhovni sud donio presudu nakon tri godine i oko tri mjeseca (računajući od dana kada je Vrhovni sud zaprimio tužbu). Pri tom, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju uopće nije osvrnuo na apelacione navode koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka.

36. S obzirom na navedeno, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud nalazi da je postupak koji je značajan za apelanta trajao neopravdano dugo, imajući u vidu da je Vrhovni sud odluku kojom je odbio tužbu donio tek nakon tri godine i oko tri mjeseca, za što u odgovoru na apelaciju nije dao nikakve razloge kojima bi opravdao dužinu trajanja postupka.

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

38. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

39. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

40. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

41. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

42. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se argumentacija u smislu povrede ovih prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava), koje navode je Ustavni već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

43. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da se na povredu ovog prava žali u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao i koristio pravo na pokretanje upravnog spora. Činjenica da korištenje navedenog pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom je apelant zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga su i ovi apelacioni navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je upravni spor pred Vrhovnim sudom po tužbi protiv rješenja Federalnog ministarstva donesenog u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu u skladu sa Zakonom o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite trajao tri godine i oko tri mjeseca, pri čemu Vrhovni sud za dužinu trajanja predmetnog postupka nije dao objektivno prihvatljive razloge, odnosno nije dao nikakve razloge.

45. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte ovog prava, ni pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.

46. Nema kršenja ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelant imao mogućnost i koristio zakonom propisani pravni lijek, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u predmetnom postupku per se ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.

47. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-426/20 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio