Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1173/21 (D. M.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1173/21

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-1173/21, rješavajući zahtjev Drage Milanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Drage Milanovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Drago Milanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banja Luke, podnio je 7. aprila 2021. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 007297 20 Gž 2 od 14. januara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 007297 19 P 4 od 28. augusta 2020. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-1173/21.

2. Zatim, apelant je, putem istog punomoćnika, podnio 18 juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 33 0 P 007297 20 Gž 2 od 14. januara 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 33 0 P 007297 19 P 4 od 28. augusta 2020. godine. Apelant je također, u predmetnoj apelaciji, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje presude Kantonalnog suda od 14. januara 2021. godine, do donošenja odluke o apelaciji. Apelacija je registrovana pod brojem AP-2149/21.

3. Na osnovu člana 32. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da apelacije pokreću slična pravna pitanja, kao i da proizlaze iz sličnog činjeničnog supstrata, Ustavni sud je odlučio da spoji apelacije i vodi jedan postupak pod brojem AP-1173/21.

4. Presudom Općinskog suda broj 33 0 P 007297 19 P 4 od 28. augusta 2020. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice Ruže Milanović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da se utvrdi da bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta čini vikend objekat pobliže opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: vikend objekat), sa suvlasničkim i suposjedničkim dijelom od po 5/10, te da je udio suvlasništva i suposjeda tužiteljice na navedenoj nekretnini 5/20 (stav I izreke). Stavom II izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se obaveže apelant da joj na ime njenog suvlasničkog i suposjedničkog dijela u bračnoj stečevini od 5/20 na vikend objektu isplati novčanu protuvrijednost u iznosu od 10.080,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom III izreke presude [odlučujući o protivtužbenom zahtjevu apelanta] odlučeno je da se briše uknjižba prava suvlasništva na vikend objektu u korist apelanta sa 5/20 i tužiteljice sa 5/20, koja je izvršena Rješenjem Općinskog suda u Živinicama - Zemljišno knjižni ured od 8. oktobra 2018. godine, a na osnovu Presude Osnovnog suda u Živinicama od 18. decembra 1994. godine, te da se uspostavi zemljišno knjižno stanje kakvo je bilo prije izvršene navedene uknjižbe. Stavom IV izreke odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio brisanje uknjižbe prava posjeda sa dijelom 1/2 koje je upisano u korist tužiteljice, jer je Presuda Osnovnog suda u Živinicama od 18. decembra 1994. godine na osnovu koje je uknjižba izvršena ukinuta, pa da se naloži Općinskoj upravi za geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Banovići da uspostavi katastarsko knjižno stanje kakvo je bilo prije uknjižbe navedene presude. Stavom V izreke obavezana je tužiteljica da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, pobliže navedenom u izreci presude, dok je, stavom VI izreke presude, odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova parničnog postupka, preko dosuđenog iznosa iz stava V izreke ove presude (sve preciznije navedeno u izreci presude).

5. Prvostepeni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da su tužiteljica i apelant bili u bračnoj zajednici od 1967. godine pa do 1985. godine kada je brak stranaka pravosnažnom presudom suda razveden, da su u toku trajanja braka stekli vikend objekat, da je predmetni vikend objekat građen kao dvojni objekat zajedno sa prijateljima stranaka, Ilijom Majdanac i njegovom suprugom Milicom Majdanac. Općinski sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke utvrdio da je vikend objekat u zemljišno knjižnim evidencijama upisan kao suposjed Milice Majdanac sa dijelom 2/10, Ilije Majdanac sa dijelom 3/10 i apelanta sa dijelom od 5/10, a pravo suvlasništva na stambenoj zgradi-vikend objektu u korist Ilije Majdanac sa dijelom 3/10, apelanta sa dijelom 5/20, tužiteljice sa dijelom od 5/20 i Željka Majdanac (zakonskog nasljednika iza umrle Milice Majdanac) sa dijelom od 2/10. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je 17. marta 2008. godine zaključen i notarski obrađen ugovor o kupoprodaji između apelanta, Ilije Majdanac i Željka Majdanac, kao prodavača i Šemsije Žunić kao kupca. Općinski sud je utvrdio da su navedenim ugovorom prodavci prodali svoje suposjedničke dijelove na zemljištu i suvlasničke dijelove na zgradi i posebnim dijelovima zgrade (vikend objekat) i to na način da je apelant prodao svoj suposjednički dio na zemljištu i suvlasnički dio na objektima u dijelu 5/10, Ilija Majdanac prodao svoj suposjednički dio na zemljištu i suvlasnički dio na objektima u dijelu 3/10 i Željko Majdanac prodao svoj suposjednički dio na zemljištu i suvlasnički dio na objektima u dijelu 2/10.

6. Općinski sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrdio da je vrijednost vikend objekta 2008. godine, prije izvršene kupoprodaje, iznosila 40.320,00 KM, te je shodno tom nalazu, tužiteljica opredijelila zahtjev na način da je od apelanta zahtijevala isplatu novčane protivrijednosti u iznosu od 10.080,00 KM, a koji zahtjev je u tom dijelu zasnivala na tvrdnjama da je apelant zaključenim kupoprodajnim ugovorom od 17. marta 2008. godine raspolagao predmetnim vikend objektom koji predstavlja njihovu bračnu stečevinu, bez njene saglasnosti. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je tužiteljica, nakon što je saznala da je predmetni vikend objekat prodat, na osnovu presude Osnovnog suda u Živinicama od 18. decembra 1994. godine (a kojom je utvrđeno da bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta čini vikend objekat, te da je udio tužiteljice 1/2), izvršila upis svog suvlasničkog dijela na predmetnoj nekretnini, te je na osnovu rješenja Općinskog suda, zemljišno-knjižni ured od 18. oktobra 2008. godine dozvoljen u zemljišno knjižnim evidencijama upis tužiteljice i apelanta sa dijelom od po 5/20. Nadalje Općinski sud je utvrdio da je rješenjem prvostepenog suda od 12. oktobra 2011. godine po apelantovom prijedlogu dozvoljeno ponavljanje - pravosnažno okončanog postupka te je navedena presuda Osnovnog suda u Živinicama od 18. decembra 1994. godine ukinuta, a u ponovljenom postupku pravosnažnim rješenjem prvostepenog suda od 6. novembra 2013. godine odlučeno je da se smatra da je povučena tužba u toj pravnoj stvari. Kako je navedena ranija pravosnažna presuda od 18. decembra 1994. godine izgubila svoju djelotvornost, to je apelant postavljenim protivtužbenim zahtjevima tražio brisanje izvršenih upisa na osnovu navedene presude na ime tužiteljice.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom odredba člana 251. stav 1. i 252. stav 1. Porodičnog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) zaključio da je predmetni vikend objekat izgrađen u vrijeme trajanja bračne zajednice parničnih stranaka i da je u vrijeme kada je zaključen ugovor o kupoprodaji od 17. marta 2008. godine predstavljao bračnu stečevinu parničnih stranaka sa udjelom tužiteljice od 1/2 shodno odredbi člana 251. stav 1. Porodičnog zakona, a što odgovara idealnom dijelu cijelog vikend objekta od 5/20. Međutim i pored toga, Općinski sud nije mogao udovoljiti tužbenom zahtjevu tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da bračnu stečevinu nje i apelanta čini predmetni vikend objekat iz razloga što je predmetni vikend objekat bio predmet ugovora o kupoprodaji od 17. marta 2008. godine, te isti otuđen, pa stoga tužiteljica nije ni mogla postaviti stvarnopravni zahtjev za utvrđivanje njenog suvlasničkog i suposjedničkog dijela na toj nekretnini, bez da traži utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji. Prema ocjeni Općinskog suda, u konkretnom slučaju se nije mogla primijeniti odredba člana 61. stav 1. ZPP-a koja propisuje da ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica, to ne sprječava da se parnica među istim strankama dovrši, jer se iz sadržaja ove odredbe i odredbe iz stava 2. istog člana može zaključiti da se ista odnosi na situaciju kada jedna od stranaka otuđi stvar ili pravo za vrijeme trajanja parnice, a o tome se ne radi u konkretnom slučaju jer je predmetni objekat otuđen prije podnošenja tužbe, a što je tužiteljici bilo poznato.

8. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica potražuje isplatu na ime protuvrijednosti predmetnog vikend objekta Općinski sud je imao u vidu odredbe člana 17. stav 3. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima i člana 265. Porodičnog zakona, koje odredbe je citirao, naglasivši da tužiteljica tužbenim zahtjevom nije tražila utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji od 17. marta 2008. godine, zbog čega nije ni mogla isticati stvarno pravni zahtjev za utvrđivanje bračne stečevine i utvrđivanje njenog dijela suvlasništva i suposjeda na nekretnini koja je bila predmetom takvog ugovora. Slijedom toga, Općinski sud je zaključio da tužiteljica ne može tražiti od apelanta da joj isplati novčanu protivrijednost nekretnine koja je činila bračnu stečevinu srazmjerno njenom suvlasničkom dijelu.

9. Općinski sud je ocijenio da je osnovan protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se izvrši brisanje uknjižbe prava suvlasništva na vikend objektu u korist apelanta sa 5/20 i tužiteljice sa 5/20, koja je izvršeno Rješenjem Općinskog suda u Živinicama - Zemljišno knjižni ured od 8. oktobra 2018. godine, a na osnovu Presude Osnovnog suda u Živinicama od 18. decembra 1994. godine, te da se uspostavi zemljišno knjižno stanje kakvo je bilo prije izvršene navedene uknjižbe. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je Rješenjem Općinskog suda od 12. oktobra 2011. godine usvojen prijedlog apelanta kojim je tražio ponavljanje postupka, te je ukinuta Presuda Osnovnog suda u Živinicama od 18. decembra 1994. godine, te da je nakon dozvoljenog ponavljanja u tom postupku rješenjem od 6. novembra 2013. godine tužba tužiteljice u toj pravnoj stvari, smatrana povučenom, a koje rješenje je pravosnažno 13. januara 2014. godine. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je otpao osnov za upis tužiteljice za upis, kao suvlasnika u zemljišnim knjigama, koji je izvršen na osnovu pravosnažne presude. Pri tome, Općinski sud je ukazao da se prema odredbi člana 3. st. 1. i 2. tačka 3. Zakona o zemljišnim knjigama F BiH upis u zemljišne knjige vrši na osnovu sudske odluke, a sve promjene korisnika u katastarskom operatu se prema odredbi člana 60. stav 2. Zakona o premjeru i katastru zemljišta vrše na osnovu pravosnažne odluke suda.

10. Općinski sud je odbio i dio protivtužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio brisanje uknjižbe prava posjeda sa dijelom 1/2 koje je upisano u korist tužiteljice, jer je Presuda Osnovnog suda u Živinicama od 18. decembra 1994. godine na osnovu koje je uknjižba izvršena, ukinuta i da se naloži Općinskoj upravi za geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Banovići da uspostavi katastarsko knjižno stanje kakvo je bilo prije uknjižbe navedene presude. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da iz nalaza vještaka geodetske struke, proizilazi da tužiteljica u Katastru Općine Banovići nije ni upisana kao suposjednik na osnovu presude Osnovnog suda u Živinicama 18. decembra 1994. godine, već su kao suposjednici upisni Milica Majdanac sa dijelom od 2/10, Ilija Majdanac sa dijelom od 3/10 i apelant sa dijelom od 5/10.

11. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom člana 386. stav 1. ZPP-a o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na strani 17 obrazloženja.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 P 007297 20 Gž 2 od 14. januara 2021. godine tužiteljičina žalba je djelimično uvažena, prvostepena presuda u stavu II i III izreke, kao i u odluci o troškovima postupka, sadržanoj u stavu V izreke preinačena na način da je obavezan apelant da tužiteljici na ime njenog suvlasničkog i suposjedničkog dijela u bračnoj stečevini od 5/20 na vikend objektu, isplatiti novčanu protuvrijednost u iznosu od 9.500,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj naknaditi troškove postupka u iznosu pobliže navedenom u izreci presude, dok je u cijelosti odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta sa sadržinom kao u stavu III izreke prvostepene presude, a u ostalom ožalbenom dijelu (stav I izreke) prvostepena presuda je potvrđena, dok je u stavu IV i VI izreke, prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Istom presudom obavezan je apelant da tužiteljici na ime troškova žalbenog postupka isplati određeni novčani iznos.

13. Kantonalni sud je neosnovanost žalbenih prigovora tužiteljice u dijelu kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da bračnu stečevinu čini vikend objekat pobliže označen u stavu I izreke prvostepene presude stranaka detaljno pojasnio na strani 3 i 4, a djelimičnu osnovanost žalbe u dijelu isplate i zahtjeva za brisanje izvršenog upisana na stani 4 i 5 obrazloženja.

14. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je pravilan izneseni stav prvostepenog suda da tužiteljici, ne pripada pravo od apelanta potraživati isplatu novčane protuvrijednosti u iznosu od 10.080,00 KM. Međutim, prema ocjeni Kantonalnog suda pogrešan je izneseni stav prvostepenog suda da tužiteljici ne pripada pravo ni na isplatu iznosa od 9.500,00 KM, koje je apelant primio po osnovu isplaćene kupoprodajne cijene. U tom smislu, Kantonalni sud je pojasnio da bračnu stečevinu čini i potraživanje iz pravnog posla povodom otuđenja bračne stečevine. Kako iz utvrđenja prvostepenog suda slijedi da je apelant otuđio bračnu stečevinu zaključenim kupoprodajnim ugovorom od 17. marta 2008. godine, po ocjeni Kantonalnog suda tužiteljici pripada pravo od apelanta potraživati ono što je on primio po osnovu zaključenog pravnog posla, odnosno iznos od 9.500,00 KM koji se odnosi na isplatu polovine dijela kupoprodajne cijene koja je apelantu kao jednom od prodavača isplaćena po predmetnom ugovoru o kupoprodaji. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je kupac na ime kupoprodajne cijene isplatila iznos od 38.000,00 KM od čega je apelant primio 19.000,00 KM, a ostali prodavci Željko Majdanac i Ilija Majdanac su primili preostali iznos kupoprodajne cijene. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da navedeni pripadajući iznos tužiteljici od 9,500,00 KM u kvalitativnom i kvantitativnom smislu predstavlja manje nego što je to tužiteljica postavljenim tužbenim zahtjevom tražila, radi čega je i pogrešan stav prvostepenog suda da bi dosuđivanjem ovog iznosa od 9.500,00 KM došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva.

15. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da tužiteljica osnovano žalbom ukazuje da je pogrešan izneseni stav prvostepenog suda o osnovanosti protivtužbenog zahtjeva sa sadržinom kao u stavu III izreke prvostepene presude. Naime, prema ocjeni Kantonalnog suda dati razlozi u obrazloženju prvostepene presude, da je nakon dozvoljenog ponavljanja pravosnažno okončanog postupka ukinuta pravosnažna presuda tog suda od 18. decembra 1994. godine, a ponovljeni postupak okončan donošenjem pravosnažnog rješenja kojim se tužba smatra povučenom, čime je otpao i osnov za upis tužiteljice kao suvlasnika u zemljišnim knjigama, a na osnovu navedene presude od 18. decembra 1994. godine, ne mogu opravdati odluku prvostepenog suda o usvajanju protivtužbenog zahtjeva u ovom dijelu. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud zanemario da sadržinu odredbi člana 60. st. 2. i 3. Zakona o zemljišnim knjigama, prema kojim, ukoliko se ispostavi da je upis u zemljišnoknjižnom ulošku neispravan iz drugih razloga, izuzev zbog odgovornosti zemljišnoknjižnog ureda, tada će zemljišnoknjižni ured po odobrenju upisane osobe upisati zabilježbu pored pogrešnog upisa u datom zemljišnoknjižnom ulošku, a ukoliko upisana osoba nije dala odobrenje na pomenuti upis zainteresovana osoba može podići tužbu za davanje odobrenja. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu sadržinu navedenih odredaba člana 60. Zakona o zemljišnim knjigama, apelant nije aktivno legitimisan za podnošenje zahtjeva za brisanje izvršenog upisa, a sa sadržinom kao u stavu III izreke. Kantonalni sud je zaključio da samo kupac, prema zaključenom ugovoru o kupoprodaji od 17. marta 2008. godine, kao zainteresovana osoba, ukoliko nema odobrenje upisane osobe, konkretno tužiteljice, za zabilježbu pored pogrešnog upisa na predmetnim nekretninama, može podići tužbu za davanje odobrenja.

16. Kantonalni sud je primjenom člana 397. stav 2. u vezi sa članom 386. ZPP-a odlučio o troškovima postupka, o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na strani 4 i 5 obrazloženja.

17. Apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da u konkretnom predmetu drugostepeni sud donoseći pobijanu presudu prekoračio tužbeni zahtjev, odnosno odlučivao je o tužbenom zahtjevu kojeg tužiteljica nikada nije ni postavila, jer je ista tužbenim zahtjevom tražila da sud obaveže apelanta da na ime njenog suvlasničkog i suposjedničkog dijela u bračnoj stečevini od 5/20 na nekretnini, vikend objektu, isplati novčanu protivrijednost u iznosu od 10.080,00 KM, a nije tražila da apelant na ime ugovornog odnosa ili bilo kojeg drugog odnosa isplati iznos od 9.500,00 KM kako to zaključuje sud. Pored toga, apelant povredu prava na pravično suđenje vidi i u tome što je drugostepeni sud primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe ZPP-a, koje se odnose na izvođenje i ocjenu dokaza, što je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. Smatra da je sud u postupku donošenja prvostepene presude počinio povredu odredbi parničnog postupka iz člana 209, a u vezi sa članom 7, 8, 123. i 126. ZPP-a.

18. Zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant predlaže da se odgodi postupak izvršenja presude Kantonalnog suda broj 33 0 P 007297 20 Gž 2 od 14. januara 2021. godine, u kojem je sud donio Rješenje o izvršenju broj 71 0 I 350318 21 I od 8. juna 2021. godine, do konačne odluke Ustavnog suda po podnesenim apelacijama.

19. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

20. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

21. Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

22. Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo veže za kršenje njegovih ustavnih prava u kontekstu osporenih odluka Kantonalnog suda i Općinskog suda, dakle za meritum apelacije, što per se ne može biti opravdan razlog za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na princip iznesen u ovoj odluci prema kojima se razlozi i dokazi koje apelanti navedu u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese traženu privremenu mjeru. Ovo osobito imajući u vidu da se donošenje tražene privremene mjere svodi na donošenju odluke o meritumu zahtjeva.

23. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

24. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1173/21 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio