Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2205/21 („Elektrokontakt SA“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2205/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-2205/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Elektrokontakt SA“ d.o.o. Sarajevo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Elektrokontakt SA“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 435922 20 Rev od 26. ožujka 2021.

godine, Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 435922 15 Pž od 20. svibnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 435922 14 Ps od 16. ožujka 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. „Elektrokontakt SA“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Alen Nakić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 21. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 435922 20 Rev od 26. ožujka 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 435922 15 Pž od 20. svibnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 435922 14 Ps od 16. ožujka 2015. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, obvezan je apelant da tužitelju („KPMG B-H“ d.o.o. Sarajevo) isplati dug u iznosu od 17.334,05 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je između parničnih stranaka 21. svibnja 2012. godine zaključen ugovor o uslugama revizije, da se navedenim ugovorom tužitelj obvezao izvršiti zakonom propisnu reviziju financijskih izvješća apelanta na dan 31. prosinca 2011. godine, da je ugovora cijena u iznosu od 17.334,05 KM. Vrhovni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da je tužitelj izvršio ugovorne obveze i apelantu 30. svibnja 2012. godine izdao račun u iznosu od 2.311,21 KM i 1. lipnja 2012. godine račun na iznos od 15.022,84 KM, da apelant nije u roku od 7 dana izvršio plaćanje, da je tužitelj 26. ožujka 2014. godine uputio opomenu pred tužbu, te da apelant nije niti do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudim izvršio plaćanje duga. Vrhovni je sud istakao da je polazeći od tako utvrđenoga činjeničnoga stanja koje veže i revizioni sud bez ovlaštenja da ga ispituje i mijenja, ovaj sud smatra da su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnoga prava obvezali apelanta na plaćanje duga, i za takve odluke dali jasne, potpune i pravilne razloge. Vrhovni je sud istakao da polazeći od toga da je tužitelj ispunio obveze u ugovorenome roku, pripada mu pravo da putem suda zahtijeva ispunjenje ugovorne obveze, sukladno čl. 17. st. 1. u svezi sa čl. 124., 148. st. 1., 262. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni je sud istakao da revizioni prigovor da tužitelj nije dokazao da je ispunio ugovorne obveze je činjenične prirode i ne može se sa uspjehom istjecati u reviziji, tim prije što su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili sve provedene dokaze koji su izvedeni na glavnoj raspravi i pravilno primijenili materijalno pravo u odnosu na utvrđeno činjenično stanje. Vrhovni je sud istakao da zapaža da apelant nije dokazao navode iz odgovora na tužbu da nema nikakvih dugovanja prema tužitelju, i da mu nije dostavljeno izvješće (drugostupanjski je sud, naime, glede prizivnih navoda apelanta u ovomu dijelu istakao da je utvrđeno da je nacrt izvješća poslan apelantu radi davanja komentara i primjedbi, i nakon što je izvješće korigirano i poslano ponovno na pregled apelantu, prestala je daljnja komunikacija između stranaka), jer nije pristupio na pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, iako je bio uredno obaviješten, i slijedom toga nije izveo niti jedan dokaz.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant u predmetnoj apelaciji navodi kako tužitelj nije nesporno dokazao svoj tužbeni zahtjev, te da apelantu nije dostavio izvješće o provedenoj reviziji. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija i pravo na učinkovit pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih utemeljio na tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostupanjske presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Naime, Ustavni sud, a priori, zapaža da je Vrhovni je sud istakao da su revizioni prigovori apelanta kako tužitelj nije dokazao da je ispunio ugovorne obveze činjenične naravi koji se ne mogu sa uspjehom istjecati u reviziji, ali i to da su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili sve provedene dokaze koji su izvedeni na glavnoj raspravi i pravilno primijenili materijalno pravo u odnosu na utvrđeno činjenično stanje. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno istakao kako apelant nije dokazao navode iz odgovora na tužbu da nema dugovanja prema tužitelju, i da mu nije dostavljeno izvješće, budući da apelant nije izveo niti jedan dokaz glede toga, te nije niti pristupio na pripremno ročište, niti na ročište za glavnu raspravu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2205/21 („Elektrokontakt SA“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio