Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2204/21 (Fond za zaštitu životne sredine i energetsku efikasnost Republike Srpske)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Disciplinska mjera
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2204/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2204/21, rješavajući apelaciju Fonda za zaštitu životne sredine i energetsku efikasnost Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fond za zaštitu životne sredine i energetsku efikasnost Republike Srpske protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 312486 21 Rsž od 7. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fond za zaštitu životne sredine i energetsku efikasnost Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Sanjin Kosić advokat iz Banjaluke, podnio je 21. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 312486 21 Rsž od 7. aprila 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, poništeno je kao nezakonito apelantovo Rješenje broj 2.01.3-2447-3/19 od 23. jula 2019. godine.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je tužilac (S.C.) za vrijeme privremene spriječenosti za rad, tj. bolovanja zbog operacije madeža, održao predavanje na manifestaciji „Dani arhitekture Banjaluka 2019. godine" 15. maja 2019. godine. Zatim da je rješenjem apelanta od 23. jula 2019. godine utvrđeno da je tužilac odgovoran za težu povredu radne obaveze iz člana 179. stav 3. tačka 3. Zakona o radu („Službeni glasnik RS" br. 1/16 i 66/18) i člana 55. stav 1. tačka 4. podtačka 3. Pravilnika o radu apelanta (zloupotreba prava na odsustvo zbog privremene spriječenosti za rad), pa je tužiocu izrečena disciplinska mjera upozorenje sa najavom otkaza ugovora o radu bez ponovnog upozorenja, ako u narednom roku od šest mjeseci učini povredu radne obaveze ili poštivanja radne discipline. Naveo je da tužilac nije osporio činjenice da je u sporno vrijeme održao predavanje, a koju obavezu je preuzeo prije nego što su nastupili razlozi njegove privremene spriječenosti za rad. Okružni sud je ukazao da je članom 187. Zakona o radu, a koji se ima primijeniti na sve postupke kojim se traži poništenje odluke o izricanju disciplinske mjere zbog učinjene teže povrede, propisano da je u slučaju spora pred nadležnim sudom poslodavac dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu. Naveo je da je u konkretnom slučaju na apelantu bio teret dokazivanja da li je tužilac zbog održanog predavanja spornog dana počinio težu povredu radne obaveze zloupotrebe bolovanja, odnosno da li se ponašao suprotno uputama ljekara koji je odredio privremenu spriječenost za rad. Također je ukazao da je tačno da je cilj privremene spriječenosti za rad, koja je propisana odredbama Zakona o radu, liječenje u svrhu osposobljavanja za rad i daljnjeg ispunjenja obaveza iz ugovora o radu. Međutim, naveo je da svako odsustvo od kuće, kao što je u konkretnom slučaju održano jedno predavanje na „Danima arhitekture Banjaluka 2019. godine“ (nije postojao duži kontinuitet), samo po sebi ne može predstavljati zloupotrebu bolovanja, a koja činjenica se dokazuje pribavljanjem mišljenja nadležnog organa ustanove na okolnosti utvrđivanja zdravstvene sposobnosti radnika ili pak izvođenje dokaza medicinskog vještačenja na okolnosti da je prema medicinskoj dokumentaciji tužioca bilo nužno korištenje bolovanja uz isključivi boravak kući. Naveo je da se privremena spriječenost ogleda u tome da radnik bude pošteđen prisustva na poslu i radnih aktivnosti u neprekidnom trajanju od osam sati. S obzirom da apelant, pravilima o teretu dokazivanja iz člana

187. Zakona o radu, nije dokazao u toku disciplinskog ili sudskog postupka, da je tužilac radnjama koje su mu stavljene na teret koristio bolovanje protivno cilju i svrsi zbog kojeg je odobreno, to nije ni mogao staviti na teret tužiocu navedenu povredu radne obaveze, slijedom čega mu nije mogao izreći ni navedenu disciplinsku mjeru.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi, između ostalog, da nema uporišta u relevantnim odredbama Zakona o radu i Zakona o parničnom postupku obrazloženje Okružnog suda da prema pravilu o teretu dokazivanja iz člana 187. Zakona o radu apelant nije dokazao u toku disciplinskog ili sudskog postupka da je tužilac koristio bolovanje protivno cilju i svrsi zbog kojeg je odobreno, te da u radnjama tužioca nije postojao duži kontinuitet u radnjama koje predstavljaju zloupotrebu bolovanja. Apelant navodi da se odlukom Okružnog suda derogiraju sva ovlaštenja apelanta utvrđena Zakonom o radu i njegovim općim aktima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je apelant po svojoj strukturi u poziciji kao nosioci javne vlasti. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe člana 187. Zakona o radu, u osporenoj odluci jasno i argumentovano obrazložio da apelant nije dokazao da je tužilac radnjama koje su mu stavljene na teret koristio bolovanje protivno cilju i svrsi zbog kojeg je odobreno, zbog čega nije ni mogao staviti tužiocu na teret navedenu povredu radne obaveze, slijedom čega mu nije mogao izreći ni navedenu disciplinsku mjeru, a u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2204/21 (Fond za zaštitu životne sredine i… | Sudska praksa | Aktio