Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2233/21 (D.H.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Kamata
  • Ništavost
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2233/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-2233/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela D. H., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela D. H.

protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 P 147435 17 Gž od 13. travnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru broj 58 0 P 147435 14 P od 14. srpnja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. D. H. (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Anela Musa, odvjetnica iz Mostara, podnijela je 22. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 147435 17 Gž od 13. travnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 147435 14 P od 14. srpnja 2017. godine.

2. Presudom Općinskoga suda od 14. srpnja 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je ništavan ugovor o kreditu od 28. travnja 2008. godine i aneks br. I ugovora o kreditu od 22. veljače 2012. godine (kojim je promijenjeno razdoblje otplate), zaključen između apelantice i tuženice („Addiko banka“ d.d. Sarajevo), te da se slijedom toga utvrđenja obveže tuženica da apelantici isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, djelomično je usvojen supsidijarni tužbeni zahtjev apelantice, tako da je obvezana tuženica da na ime neutemeljeno naplaćene kamate za određeno razdoblje isplati apelantici iznos od 2.086,01 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice preko dosuđenoga iznosa, u dijelu u kojemu traži isplatu određenoga iznosa na ime tečajnih razlika za određeno razdoblje.

3. Presudom Kantonalnoga suda od 13. travnja 2021. godine priziv apelantice odbijen je kao neutemeljen i prvostupanjska je presuda potvrđena u odbijajućemu dijelu glavnoga tužbenoga zahtjeva, te u odbijajućemu dijela supsidijarnoga tužbenoga zahtjeva. Nadalje, priziv tuženice djelomično je usvojen tako da je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu odluke o supsidijarnome tužbenome zahtjevu, na način da se tuženica obvezuje isplatiti apelantici iznos od 1.552,77 KM, umjesto dosuđenih 2.086,01 KM, na ime neutemeljeno naplaćene kamate za određeno razdoblje.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da apelantica tužbu temelji na činjenici da je ugovor o kreditu vezan za promjenu tečaja CHF valute suprotan čl. 395. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO), kao i čl. 16. Zakona o deviznome poslovanju. Kantonalni je sud istakao da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da se radi o ugovoru o kreditu uz tzv. valutnu klauzulu, budući da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proistječe da je predmetni kredit isplaćen i otplaćivan u konvertibilnim markama, pa se ne radi o deviznome kreditu, kako to pogrešno apelantica smatra, već o kreditu uz valutnu klauzulu, sa promjenjivom kamatnom stopom. Zatim, da je to sukladno pozitivnim propisima koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja ugovora i koji nisu propisivali to da su nedozvoljeni ugovori sa valutnom klauzulom. Kantonalni je sud istakao da je ovakvo stanovište zauzeto i u pravnome shvaćanju Vrhovnoga suda F BiH od 25. svibnja 2016. godine, te da ovaj sud nema zakonsko uporište da preispituje takvo shvaćanje, pa da su stoga navodi priziva kojima se pobija ova odluka bez utemeljenja. Kantonalni je sud, dakle, istakao da nasuprot prizivnim navodima nema mjesta primjeni odredbe čl. 395. ZOO, kojom je propisano da u slučaju da novčana obveza protivno posebnome zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njezino ispunjenje se može zahtijevati samo u domaćemu novcu prema tečaju koji je važio u momentu nastanke obveze. Kantonalni je sud istakao da za primjenu navedene odredbe bitan je uvjet da je obveza utvrđena protivno zakonskim propisima, ali da Zakon o deviznome poslovanju koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornoga ugovora, kao niti Zakon o centralnoj banci nemaju odredbe koji zabranjuju ugovaranje obveze vezano za stranu valutu. Kantonalni je sud istakao da je odredbom čl. 47. ZOO propisano da je ugovor ništavan onda kada je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, dok je prema čl. 1065. ZOO predmet ugovora o kreditu iznos novčanih sredstava koje banka odobrava korisniku, a koji korisnik treba da vrati, iznos kamate i vrijeme u kojemu ukupan iznos treba biti vraćen. Kantonalni je sud istakao da se u konkretnome slučaju ne radi o određenoj obvezi, da li da je sukladno ugovoru obveza bila odrediva izborom tipa tečaja i dana na koji će se isti utvrditi. Kantonalni je sud istakao da je također pobijanom presudom pravilno odbijen tužbeni zahtjev za isplatu tečajne razlike, jer takav tužbeni zahtjev nema utemeljenja niti u ugovoru o kreditu, niti u čl. 395. ZOO (prvostupanjski je sud, naime, istakao da je ovaj zahtjev odbio iz razloga što se radilo o kreditu uz valutnu klauzulu, a da se u smislu čl. 10. ugovora o kreditu obveze izvršavaju u KM, po srednjemu tečaju CHF na dan uplate, pa nije utemeljeno traženje apelantice da joj tuženica isplati potraživani iznos u odnosu na tečaj koji je važio na dan potpisivanja predmetnoga ugovora).

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, između ostaloga, posebno istječe kako se u konkretnome slučaju radilo o deviznome kreditu, a ne o kreditu uz valutnu klauzulu, kako je valutna klauzula u ugovoru bila „fiktivna“, odnosno da uopće nije niti navedena kao takva, te da je stoga predmetni ugovor kao takav ništavan.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud, a priori, zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio da se u konkretnome slučaju ne radi o deviznome kreditu, već o kreditu sa valutnom klauzulom, čije zaključivanje nije bilo zabranjeno pozitivnopravnim propisima, pa da stoga takav ugovor nije ništavan sukladno odredbama ZOO. Napose, Ustavni sud podsjeća kako je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-902/20 od 4. lipnja 2020. godine, AP-998/20 od 22. travnja 2020. godine i AP-1371/20 od 20. svibnja 2020. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2233/21 (D.H.) | Sudska praksa | Aktio