Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-822/20 („Galeb Internacional“ d.o.o. Istočno Novo Sarajevo)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-822/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 822/20, rješavajući apelaciju „Galeb Internacionala“ d.o.o. Istočno Novo Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Galeb Internacionala“ d.o.o. Istočno Novo Sarajevo podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 085558 19 Rev 2 od 9. decembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Galeb Internacional“ d.o.o. Istočno Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Goran Delić, advokat iz Beograda, Republika Srbija, podnio je 28. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 085558 19 Rev 2 od 9. decembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i tuženog „Brčko gas osiguranja“ d.d. Brčko (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 4. i 5. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju 10. i 12. maja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 085558 15 P od 25. novembra 2015. godine obavezan je tuženi da po osnovu neisplaćene naknade štete povodom osiguranog slučaja koji je nastupio isplati apelantu određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su 15. oktobra 2013. godine apelant (osiguranik) i tuženi (osiguravač) zaključili Ugovor o plaćanju premije osiguranja (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) u 12 rata po polisi broj 012195 u određenom novčanom iznosu, bliže navedenom u obrazloženju presude. Dalje, navedeno je da su apelant i tuženi ugovorili (član 3) da, ako apelant ne plati svoje obaveze po predmetnom ugovoru, polisa osiguranja automatski prestaje u skladu sa članom 12. Uvjeta za kombinovano osiguranje motornih vozila na štetu osiguranika protekom roka od 14 dana od dana dospjelosti rate, ukoliko do tada nije nastupio osigurani slučaj, i to bez prethodne opomene za plaćanje dospjele rate. Zatim, navedeno je da je na osnovu predmetnog ugovora tuženi izdao apelantu polisu za kombinovano osiguranje motornih vozila (autokasko) sa rokom važenja od 15. oktobra 2013. godine do 15. oktobra 2014. godine za putničko motorno vozilo (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo) sa ukupno obračunatom premijom, utvrđenom novonabavnom vrijednošću i osnovom za premiju, sve preciznije navedeno u obrazloženju presude. Također, navedeno je da, prema polisi, ukoliko nastupi osigurani slučaj, apelant je obavezan preostalu premiju izmiriti odmah, a eventualnu štetu prijaviti u roku od tri dana. Nadalje, navedeno je da je 18. januara 2014. godine tuženi dostavio apelantu obavještenje o neplaćenoj premiji (tri rate, u određenom novčanom iznosu) i pozvao ga na plaćanje uz upozorenje iz člana 913. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Zatim, navedeno je da je dopisom tuženog od 17. jula 2014. godine (bez naznake na koga se odnosi) izdat nalog za prekid osiguranja u kojem je navedeno da se, u skladu sa članom 913. ZOO i obavještenjem, nalaže prekid predmetnog ugovora sa 18. februarom 2014. godine, budući da osiguranik nije izmirio obaveze po polisi broj 012195. Dalje, navedeno je da je apelant dopisom od 14. novembra 2014. godine prijavio tuženom štetu koja je nastala u augustu 2014. godine krađom predmetnog vozila (u dopisu je navedeno da se apelant obraća po proteku zakonskog roka u trajanju od 60 dana za pronalazak vozila), nakon čega je tuženi poslao apelantu karticu za usaglašavanje (IOS) za period od 31. januara do 31. oktobra 2014. godine, na osnovu koje je utvrđeno da je 22. augusta 2014. godine apelant izvršio uplatu u određenom novčanom iznosu, precizno navedenom u obrazloženju presude (kartica potpisana i ovjerena od ovlaštenih lica apelanta i tuženog). Zatim, navedeno je da je 17. novembra 2014. godine apelant zaprimio odluku tuženog kojom je odbijen njegov zahtjev za naknadu materijalne štete nastale usljed otuđenja predmetnog vozila sa obrazloženjem da apelant nije postupio u skladu sa predmetnim ugovorom o plaćanju premije na rate i po pozivu za plaćanje, da je polisa kasko osiguranja broj 012195 prestala da važi 22. februara 2014. godine, a da će uplaćena premija osiguranja nakon nastupanja štetnog događaja biti vraćena apelantu.

7. Osnovni sud je ukazao da je osnovano apelantovo potraživanje, te je naveo da se ne mogu prihvatiti tvrdnje tuženog da je predmetni ugovor prestao s obzirom na to da je apelant ispunio svoje obaveze na dan štetnog događaja i isplatio svu premiju do tog dana (22. august 2014. godine), obavijestio policiju o krađi predmetnog vozila, sačekao rok od 60 dana da se predmetno vozilo pokuša pronaći, te da je štetni događaj (osigurani slučaj) prijavio tuženom. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je član 3. predmetnog ugovora u suprotnosti sa ZOO, te da bez obzira na to što je apelant potpisao takav ugovor, on ne može proizvoditi pravno djejstvo, jer je članom 913. ZOO propisano da ugovor o osiguranju prestaje po zakonu ako premija ne bude plaćena u roku od godinu dana od dospjelosti. Osnovni sud je naveo da se tuženi ponašao nesavjesno, jer je tek nakon što je apelant (22. august 2014. godine) izvršio uplatu svih dospjelih rata do navedenog datuma (dan nastupanja osiguranog slučaja) i nakon dostavljanja IOS koji je potpisan od apelanta i tuženog i usaglašeno dugovanje i potraživanje, donio odluku od 17. novembra 2014. godine kojom je odbio nadoknadu štete apelantu sa obrazloženjem da je „premija osiguranja prestala“. Osnovni sud je naveo da tuženi, da je zaista smatrao da je polisa prestala, ne bi dostavljao apelantu IOS radi usaglašavanja međusobnih potraživanja i dugovanja, te da sud smatra da je tuženi uredno primio, odnosno prihvatio sve do tada uplaćene i dospjele premije i prihvatio važnost polise. Nadalje, naveo je da tuženi nije dokazao da je obavještenje o prestanku polise dostavio apelantu preporučenom pošiljkom, jer samo takav način dostavljanja obavještenja proizvodi pravno djejstvo i obavezuje onoga kome je upućeno. Dalje, naveo je da se apelant, za razliku od tuženog, u svemu ponašao u skladu sa odredbama ZOO, jer je obavijestio policiju o otuđenju vozila, prijavio je štetu tuženom, te je isplatio sve do tada dospjele rate premije. Osnovni sud je naveo da tuženi nije dokazao ni da je apelantu uz polisu osiguranja dostavio i Opće uvjete osiguranja.

8. Osnovni sud je istakao da je odredbama člana 913. stav 4. ZOO propisano da u svakom slučaju ugovor o osiguranju prestaje po samom zakonu ako premija ne bude plaćena u roku od godinu dana od dospjelosti, te da osiguravač može i po proteku tog roka ostati kod ugovora koji stav osiguravača može biti izjavljen osiguraniku izričito, a može i konkludentnim radnjama kao što je pozivanje osiguranika da plati premiju osiguranja, kao i drugim radnjama iz kojih nesumnjivo proizlazi da osiguravač osiguranja ostaje kod ugovora o osiguranju. Po mišljenju Osnovnog suda, tuženi je konkludentnim radnjama – dostavljanjem apelantu kartice za usaglašavanje (IOS) nesumnjivo pokazao da ostaje kod ugovora o osiguranju, pozivanjem apelanta da usaglasi stanje dugovanja po osnovu plaćanja premije, pri čemu na prestanak ugovora o osiguranju po samom zakonu zbog neplaćanja premije nemaju značaja odredbe iz člana 922. ZOO kojima su u stavu 3. predviđeni uvjeti za raskid ugovora o osiguranju. Osnovni sud je naveo da je visina štete utvrđena vještačenjem vještaka mašinske struke (bliže navedeno u obrazloženju presude), čemu parnične stranke nisu prigovarale.

9. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 085558 16 Gž od 7. oktobra 2016. godine uvažena je žalba tuženog, preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev (stav 1). Drugostepenom presudom obavezan je apelant da nadoknadi tuženom troškove parničnog postupka (stav 2), dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova na ime sastava odgovora na žalbu (stav 3).

10. Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 P 085558 17 Rev od 9. augusta 2017. godine usvojena je apelantova revizija, ukinuta presuda Apelacionog suda od 7. oktobra 2016. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovno postupanje.

11. U ponovnom postupku Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 085558 17 Gž 2 od 16. novembra 2018. godine uvažena je žalba tuženog, preinačena presuda Osnovnog suda od 25. novembra 2015. godine na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev (stav 1). Istom presudom obavezan je apelant da nadoknadi tuženom troškove parničnog postupka (stav 2), dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu (stav 3).

12. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud, donošenjem osporene odluke, na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo (pogrešnom ocjenom dokaza – obavještenja o neplaćenoj premiji od 18. januara 2014. godine, da je izveo pogrešan zaključak). Apelacioni sud je ukazao da je odredbama člana 913. stav 3. ZOO propisano da, ako ugovarač osiguranja premiju koja je dospjela poslije zaključenja ugovora ne plati do dospjelosti, niti to učini drugo zainteresirano lice, ugovor o osiguranju prestaje po samom zakonu nakon isteka roka od 30 dana od dana kada je ugovaraču osiguranja uručeno preporučeno pismo osiguravača sa obavještenjem o dospjelosti premije, ali s tim da taj rok ne može isteći prije nego što protekne 30 dana od dospjelosti premije, a stavom 4. istog člana propisano je da u svakom slučaju ugovor o osiguranju prestaje po samom zakonu ako premija ne bude plaćena u roku od godinu dana od dospjelosti. Apelacioni sud je ukazao da jednogodišnji rok, koji je propisan navedenom zakonskom odredbom, ima značaj samo u odnosima dugoročnih osiguranja (kod kojih nije određeno trajanje osiguranja, već osiguranje traje do raskida ugovora) i u odnosima osiguranja za koja je ugovoreno da će trajati više godina (višegodišnje osiguranje) u kojim slučajevima, pod uvjetom neisplate premije, istekom jednogodišnjeg roka od dospjelosti premije, ugovor prestaje po sili zakona i tada taj prestanak ima djejstvo za ubuduće (ex nunc). Apelacioni sud je naveo da za odnose osiguranja koji traju godinu dana ili kraće, kao u konkretnom slučaju, navedena odredba nije od značaja, jer takvi odnosi osiguranja prestaju istekom ugovorenog perioda.

13. Zatim, navedeno je da se rokovi propisani odredbama člana 913. ZOO primjenjuju i u slučaju kada se premija plaća u obrocima (ratama), pa navedena pravila vrijede u slučaju zakašnjenja ugovarača osiguranja (osiguranika) s plaćanjem dospjelog obroka premije (rate), odnosno premija dospijeva dospjelošću prve rate na naplatu (u konkretnom slučaju, rata premije dospjela je na naplatu 16. novembra 2013. godine, čije plaćanje apelant nije izvršio, niti je izvršio plaćanje dospjelih premija od 16. decembra 2013. godine i 16. januara 2014. godine). Dalje, navedeno je da je obavještenjem o neplaćenoj premiji od 18. januara 2014. godine tuženi obavijestio apelanta da je dospio na naplatu dio premije auto kasko osiguranja po polisi broj 012195, odnosno obavijestio ga je o ukupnom iznosu dospjele premije (tri dospjele rate) uz napomenu da apelantovo nepostupanje po ovoj obavijesti povlači za sobom pravo tuženog da, u skladu sa članom 913. ZOO, eventualnu šetu ne isplati ukoliko se šteta u međuvremenu desi, a osiguranik (apelant) ne izmiri svoje dospjele obaveze u ugovorenim rokovima uz ostavljanje roka od 15 dana za plaćanje navedenog iznosa od dana prijema obavještenja. Apelacioni sud je naveo da je odredbama člana 238. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u toku parnice. U vezi s tim, navedeno je da je apelantov opunomoćenik, na pripremnom ročištu koje je održano pred prvostepenim sudom 17. aprila 2015. godine, osporavajući navode tuženog iz odgovora na tužbu istakao da je “navod tuženog o posljednjoj opomeni pred raskid ugovora netačan, jer u tom dopisu raskid ugovora nije naveden”, odnosno “da se član zakona na koji se tuženi poziva (član 913. ZOO) ne može primijeniti u konkretnom slučaju, jer se ne radi o neplaćanju premije, nego je riječ o rati premije”, čime je priznao ne samo postojanje obavještenja od 18. januara 2014. godine već i njegov prijem. Apelacioni sud je ukazao da u prilog tome ide i navod iz tužbe u kojoj se apelant pozvao na obavještenje od 18. januara 2014. godine, istaknuvši da je “tuženi 18. januara 2014. godine dostavio obavještenje o dospjelosti dijela premije, tj. tri rate, što nije bilo sporno”. Zatim, ukazao je da je apelant priznao postojanje obavještenja od 18. januara 2014. godine, pa se ukazuju osnovanim tvrdnje tuženog da je polisa za kombinovano osiguranje motornih vozila (autokasko) broj 012195, odnosno predmetni ugovor o plaćanju premije osiguranja u ratama prestao da važi po samom zakonu nakon isteka roka od 30 dana od dana kada je ugovaraču osiguranja uručeno obavještenje o dospjelosti dijela premije, što ni sam apelant ne spori. Apelacioni sud je ukazao da navedeno ima kao posljedicu nepostojanje obaveze tuženog da isplati naknadu, odnosno osiguranu sumu, ako je 22. augusta 2014. godine nastao osigurani slučaj (krađa predmetnog vozila), jer je 18. februara 2014. godine predmetni ugovor prestao da važi po samom zakonu (appellant je propustio postupiti po odredbama člana 913. ZOO, na što ga je tuženi upozorio (opomenuo) obavještenjem od 18. januara 2014. godine).

14. Također, ukazano jeda kod nesumnjivog priznanja apelanta da je primio obavještenje kojim ga je tuženi upozorio na to da kasni sa otplatom rata ugovorene premije osiguranja i posljedicama takvog propuštanja, kako to proizilazi iz apelantove tužbe i navoda apelantovog opunomoćenika na pripremnom ročištu, nepotrebno je prvostepeni sud insistirao na preporučenoj pošiljci i stoga izveo pogrešan zaključak da je u nedostatku preporučene pošiljke apelantov zahtjev osnovan. Nadalje, ukazano je da odredbu člana 913. stav 3. ZOO ne treba bukvalno tumačiti i primijeniti u situaciji kao što je konkretna, kada nije upitno apelantovo priznanje da kasni sa plaćanjem dospjelih rata. Apelacioni sud je naveo da kod ugovorenog plaćanja premije u ratama sasvim je logično i jasno da se dospjele rate imaju uplaćivati kako mjesečno dospijevaju, a njihovo neplaćanje nakon upozorenja (pismeno) od osiguravača ima kao posljedicu prestanak ugovora po samom zakonu. Zatim, navedeno je da se takav propust ne može konvalidirati time što je 22. augusta 2014. godine (kada je navodno ukradeno predmetno vozilo) appelant izvršio uplatu određenog novčanog iznosa, koji predstavlja dospjele, a neuplaćene rate premije osiguranja do tog dana, jer je 18. februara 2014. godine predmetni ugovor o osiguranju po samom zakonu već prestao.

15. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 085558 19 Rev 2 od 9. decembra 2019. godine odbijena je apelantova revizija.

16. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da nije ostvarena povreda postupka iz člana 300. stav 4. ZPP, na koju revizija sadržajno ukazuje, jer pobijana presuda sadrži dovoljno razloga da se može ispitati. Dalje, naveo je da je tačno da drugostepeni sud nije posebno ocijenio iskaz apelantovog zakonskog zastupnika koji je osporio da je njemu dostavljena sporna obavijest, ali da to ne predstavlja povredu postupka iz člana 318. ZPP, jer je činjenični zaključak o prijemu sporne obavijesti drugostepeni sud zasnovao na činjeničnom sadržaju tužbe, navodima apelantovog opunomoćenika, te utvrđenju prvostepenog suda. Zatim, naveo je da su istaknuti prigovori, u suštini, činjenične naravi u kojima je apelant iznio svoju ocjenu dokaza i shvatanja o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu, suprotno stavu drugostepenog suda, koji se ne mogu prihvatiti zbog toga što se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 349. stav 2. ZPP). Nadalje, navedeno je da nije ostvaren ni žalbeni prigovor kojim je apelant ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelacioni sud je citirao sadržaj odredbe člana 913. stav 3. ZOO, te je naveo da posljedica neplaćanja premije po dospjelosti ili pak rate premije u slučaju kada je ugovoreno da se premija plaća u ratama, u smislu odredbe člana 913. stav 3. ZOO, dovodi do prestanka ugovora o osiguranju. Apelacioni sud je naveo da je u razrješenju spornog pravnog pitanja, tj. da li je apelant primio obavijest tuženog 18. januara 2014. godine, bitno činjenično utvrđenje nižestepenih sudova s obzirom na izričitu odredbu iz člana 349. stav 2. ZPP.

17. Zatim, navedeno je da je prvostepeni sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev jer obavijest nije dostavljena apelantu preporučenom pošiljkom, što nije ni sporno među parničnim strankama. Međutim, Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud utvrdio da je 18. januara 2014. godine tuženi dostavio apelantu obavijest o neplaćanju premije koja sadrži upozorenje na posljedice propuštanja, što apelant nije osporio u činjeničnom sadržaju tužbe. Apelacioni sud je naveo da u takvoj situaciji sama činjenica što tuženi nije uputio apelantu obavijest preporučenom pošiljkom (što nije sporno) u konkretnom slučaju ne znači da nisu ispunjeni uvjeti za prestanak ugovora o osiguranju (član 313. stav 3) prije štetnog događaja. Dalje, navedeno je da poslata obavijest, pored poziva za plaćanje dospjelih rata u roku od 15 dana, sadrži i upozorenje na posljedice propuštanja (član 913. ZOO), dakle, naveden je iznos duga koji je već dospio za naplatu i koji je apelant izmirio tek 22. augusta 2014. godine, a štetni događaj (krađa predmetnog vozila) se desio između 21. i 22. augusta 2014. godine, iz čega proizlazi da je dug izmiren po isteku 30 dana po dospijeću dugovanih rata. Apelacioni sud je naveo da to što su parnične stranke, nakon štetnog događaja, usaglasile dug na kartici za usaglašavanje međusobnih potraživanja za period od 31. januara do 31. oktobra 2014. godine ne utječe na pravilnost i zakonitost drugostepene presude zbog toga što je 14. novembra 2014. godine apelant prijavio tuženom štetu (krađa predmetnog vozila) koja se dogodila u augustu 2014. godine. S obzirom na to da apelant po prijemu obavijesti i dospjelosti nije platio premiju osiguranja, Apelacioni sud je ukazao da je predmetni ugovor prestao po samom zakonu (član 913. stav 3. ZOO) prije štetnog događaja, tj. krađe predmetnog vozila, koja pravila vrijede i kada se premija plaća u ratama, pa time ni tuženi nije u obavezi da apelantu naknadi nastalu štetu.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, naveo je da stranka u postupku ima pravo da dobije odgovor na postavljeno pravno pitanje, te da sud za svoju odluku mora iznijeti objektivno prihvatljivo obrazloženje i da ga ne smije svesti na fraze poput „tužilac nije uspio dokazati svoje navode“, a bez ulaska u analizu činjenica. Također, naveo je da je sud više puta u svojim odlukama ponovio da tuženi nije uspio dokazati činjenicu da je uručio obavještenje koje predstavlja osnov za raskid ugovora po sili zakona. Apelant je naveo da je promjena sudske prakse moguća pod uvjetom da je obrazložena, u protivnom, postoji arbitrarnost, te je naveo da prilaže stav Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) iz Presude broj 17 0 Ps 042572 15 Rev od 19. aprila 2018. godine u kojoj je sud zauzeo potpuno drugačije mišljenje od onoga zbog kojeg se podnosi konkretna apelacija. Dalje, naveo je da sud nije mogao utvrditi najvažniju činjenicu, da li je i kada apelant primio pošiljku (obavijest koju mu je navodno 18. januara 2014. godine poslao tuženi), bez koje se nikako ne može na nesumnjiv način primijeniti zakonska odredba o raskidu ugovora po sili zakona, niti se može smatrati da je predmetni ugovor raskinut 18. februara 2014. godine. Zatim, naveo je da dokaz da ugovor nije bio raskinut 18. februara 2014. godine predstavlja izvod otvorenih stavki koji je tuženi poslao apelantu i kojim je potvrdio da je polisa na snazi. Apelant je naveo da je obje presude drugostepenog suda donijelo isto sudsko vijeće u sastavu D. T., R. G. i I. K., kao i da je obje odluke revizionog suda (rješenje i presuda) donijelo isto sudsko vijeće u sastavu D. K., M. K. i S. N., čime je ukazao na nepristrasnost suda, te se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 988/14 od 11. januara 2017. godine.

b)Odgovor na apelaciju

19. Apelacioni sud je naveo da ostaje u cijelosti kod stava iz osporene presude. Zatim, naveo je da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje zbog toga što je reviziono vijeće odlučivalo u istom sastavu kod donošenja rješenja kada je ukinuta drugostepena presuda i donošenja presude koja je osporena apelacijom (kojom je potvrđena drugostepena presuda), da je drugostepeni sud otklonio nedostatke na koje je ukazano rješenjem Apelacionog suda, te je ukazao da takva mogućnost, odnosno postupanje nije zabranjeno ZPP.

20. Tuženi je naveo da nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju, te je predložio da se apelacija odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovana.

V. Relevantni propisi

21. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Posledice neisplate premije Član 913. stav (3) (3) Ali, ako ugovarač osiguranja premiju koja je dospela posle zaključenja ugovora ne plati do dospelosti, niti to učini koje drugo zainteresovano lice, ugovor o osiguranju prestaje po samom zakonu po isteku roka od trideset dana od dana od kada je ugovaraču osiguranja uručeno preporučeno pismo osiguravača sa obaveštenjem o dospelosti premije ali s tim da taj rok ne može isteći pre nego što protekne trideset dana od dospelosti premije.

22. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

XII. IZUZEĆE

Član 111. stav (4) (4) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa;

Član 238. stav (1) (1) Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u toku parnice.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 085558 19 Rev 2 od 9. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov opunomoćenik je primio 20. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 28. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud konstatira da se predmetni postupak vodio po apelantovom zahtjevu za naknadu štete, dakle, u pitanju je predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Ustavni sud zapaža da se suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi na tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, te smatra da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud i pravo na obrazloženu presudu.

32. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji, između ostalog, pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje sa aspekta povrede principa nepristrasnosti suda. Apelant povredu navedenog principa nalazi u činjenici što je sudsko vijeće drugostepenog suda u istom sastavu donijelo dvije drugostepene odluke (presude), te što je sudsko vijeće revizionog suda u istom sastavu donijelo dvije revizione odluke (rješenje i presuda).

33. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nepristrasnost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u pogledu odluke koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). Da je neki sudija pristrasan zbog opterećenosti predrasudama, moguće je zaključiti samo kada to postane sasvim jasno na osnovu njegovog stava tokom postupka ili iz sadržaja presude. U okviru objektivnog testa, mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 111. stav 1. tačka 4. ZPP propisano da „sudija ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa“. Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da se ne radi o situaciji koja je regulirana citiranom odredbom ZPP. Naime, Ustavni sud zapaža da je u žalbenom postupku, tj. postupku pred drugostepenim sudom dvije presude donijelo sudsko vijeće u istom sastavu (sudije drugostepenog suda D. T., R. G. i I. K.). Dalje, zapaža da je dvije odluke (rješenje i presuda) u revizionom postupku donijelo sudsko vijeće u istom sastavu (sudije revizionog suda D. K., M. K. i S. N.). Dakle, iz navedenog proizlazi da niko od sudija drugostepenog i revizionog suda nije učestvovao u donošenju odluke nižeg suda, već da se radi o učestvovanju tih sudija u donošenju odluka suda iste instance u dvije faze istog postupka (žalbeni postupak i postupak po reviziji). S obzirom na to Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o objektivnoj pristrasnosti u smislu člana 111. stav 1. tačka 4. ZPP. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje na subjektivnu pristrasnost sudija drugostepenog suda (D. T., R. G. i I. K.) i revizionog suda (D. K., M. K. i S. N.). Ovo stoga što se, kako je navedeno, subjektivna nepristrasnost pretpostavlja dok se suprotno ne dokaže, što u konkretnom slučaju apelant nije učinio. Pri tome Ustavni sud smatra neosnovanim apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 988/14 od 11. januara 2017. godine u vezi sa nepristrasnošću suda, budući da se u tom predmetu ne radi o istoj pravnoj situaciji kao u konkretnom slučaju. Naime, u navedenom predmetu je utvrđena povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pred nepristrasnim sudom, jer je vijeće Apelacionog suda u istom sastavu učestvovalo u odlučivanju o apelantovoj „žalbi“ u upravnom sporu i apelantovoj žalbi u parničnom postupku, koji su proizišli iz činjenično istog osnova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

34. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

35. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29, vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi, Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).

36. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da mu po osnovu neisplaćene naknade štete (nastupio osigurani slučaj) isplati određeni novčani iznos. Nasuprot tome, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud usvojio žalbu tuženog, preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev, nakon čega je revizioni sud odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da su apelant i tuženi zaključili predmetni ugovor na osnovu kojeg je apelantu izdata polisa za kombinovano osiguranje motornih vozila sa rokom važenja od godinu dana za predmetno vozilo. Zatim, zapaža da je apelant, što ni sam ne spori, uplatio prvu, od ukupno 12 ugovorenih, rata a da nakon toga nije vršio uplate dospjelih rata. Ustavni sud zapaža da je sporno u konkretnom slučaju da li je apelantu dostavljena obavijest o dugovanju za neuplaćene rate sa upozorenjem o posljedicama u smislu odredaba člana 913. ZOO. U vezi s tim, navedeno je da iz obrazloženja odluka drugostepenog i revizionog suda proizlazi da je tuženi dostavio apelantu navedeno obavještenje (što je konstatirano i u obrazloženju prvostepene presude), te da nije sporno da to nije učinjeno preporučenom pošiljkom. Međutim, navedeno je da je postojanje i prijem obavještenja sa konkretnim datumom priznao sam apelant u tužbi, a potom i apelantov opunomoćenik na pripremnom ročištu, što je bliže navedeno u činjeničnom dijelu odluke (tačka 13). Dovodeći u vezu utvrđenu činjenicu sa odredbom člana 238. stav 1. ZPP, na koju se u obrazloženju presude pozvao drugostepeni sud, kojom je propisano da ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u toku parnice, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključak drugostepenog i revizionog suda da je predmetni ugovor (polisa) prestao da važi po samom zakonu nakon isteka roka (30 dana) od kada je apelantu dostavljeno obavještenje o dospjelosti dijela premije i posljedicama neplaćanja. Zatim, istaknuto je da apelant nije postupio u skladu sa obavještenjem tuženog, već da je uplatio određeni novčani iznos tek nakon što se desio štetni događaj, tj. nakon što je izvršena krađa predmetnog vozila, što, prema zaključku drugostepenog i revizionog suda, nije u skladu sa odredbama člana 913. stav 3. ZOO kojima je regulirano da ugovor o osiguranju prestaje po samom zakonu ukoliko se u određenom roku, od dana uručenja obavijesti o dospjelosti, ne plati dospjela premija. Također, Ustavni sud zapaža da je revizioni sud obrazložio zašto usaglašavanje međusobnih potraživanja (IOS) ne može utjecati na pravilnost i zakonitost drugostepene presude u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na apelantove navode i pozivanje na stav iz Presude Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 042572 15 Rev od 19. aprila 2018. godine, Ustavni sud zapaža da apelant uz apelaciju nije dostavio navedenu presudu, već da je dostavio kopiju dijela navodnog stava Vrhovnog suda. Uvidom u navodni stav Ustavni sud zapaža da se ne radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju kao u apelantovom predmetu (iz navodnog stava proizlazi, između ostalog, da je izostala obavijest preporučenim pismom o dospjelosti premije, te da je tužitelj podnio tužbu sudu kojom od tuženog, kao ugovarača osiguranja zahtijeva da plati dužnu premiju, dakle, podnošenjem tužbe izabrao je pravo zahtijevati ispunjenje ugovora, pa da je obavezan tuženi na plaćanje dospjelog duga iz osnova neisplaćene premije u skladu sa članom 912. ZOO). S obzirom na činjenice u predmetu koji je osporen predmetnom apelacijom, Ustavni sud smatra da se apelant neosnovano pozvao na navodni stav iz presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su drugostepeni i revizioni sud u obrazloženjima svojih odluka dali jasne i precizne razloge za zaključak da je predmetni ugovor, s obzirom na činjenice utvrđene u toku postupka, prestao da važi po samom zakonu prije nego što je nastupio štetni događaj, te da tuženi nije obavezan da nadoknadi apelantu štetu proisteklu iz krađe predmetnog vozila.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada su drugostepeni i revizioni sud u odnosu na utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe ZOO i ZPP i kada su zaključili da je predmetni ugovor prestao da važi po samom zakonu zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-822/20 („Galeb Internacional“ d.o.o. Istočno… | Sudska praksa | Aktio