Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2210/21 (“KRIVAJA-TMK” DOO ZAVIDOVIĆI)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Služnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2210/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2210/21, rješavajući apelaciju koju je podnio “KRIVAJA-TMK” DOO ZAVIDOVIĆI , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio “KRIVAJA-TMK” DOO ZAVIDOVIĆI protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 P 033513 20 Gž 2 od 24. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1.“KRIVAJA-TMK” DOO ZAVIDOVIĆI (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, podnio je 22. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 42 0 P 033513 20 Rev 2 od 18. novembra 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 P 033513 20 Gž 2 od 24. juna 2020. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3433/20 od 14. oktobra 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 42 0 P 033513 20 Gž 2 od 24. juna 2020. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda od 18. novembra 2020. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da tuženom (,,MGV GRADNJA" d.o.o. Zavidovići) ne pripada pravo služnosti kolskog puta preko apelantove nekretnine, bliže označene u izreci presude i to na dijelu apelantove nekretnine u površini od 1640m2, te da se naloži tuženom da prestane koristiti ovaj kolski put, te da na ovaj i sličan način uznemirava apelanta u vršenju prava vlasništva na ovoj nekretnini. Osim toga, usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog pa je slijedom toga utvrđeno da je održajem stečeno pravo stvarne služnosti radi kamionskog, automobilskog i pješačkog pristupa parcelama tuženog preko navedene apelantove nekretnine, kao poslužnog dobra i to u dijelu površine 1640m2, u korist parcela tuženog, bliže označenih u izreci presude, kao povlasnog dobra, pa je apelant dužan trpiti da se po pravosnažnosti presude izvrši upis utvrđenog prava služnosti u zemljišnim knjigama i katastarskoj evidenciji nadležene općine.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je ortačka grupa (S.G., Z.M. i M.V., koji su suosnivači tuženog) u postupku privatizacije ugovorom o kupoprodaji od 15. jula 2005.godine kupila od prodavca IP Krivaja d.d. Zavidovići nekretnine koje u naravi čine tehničko-tehnološku cjelinu DC Gradnja. Zatim da je tuženi nastao iz tehničko-tehnološke cjeline DC „Gradnja", koji je bio u sastavu IP Krivaja d.d. Zavidovići i koji je pravni prednik tuženog. Dalje je naveo da je osnovom nalaza i mišljenja vještaka arhitektonske struke J.H. utvrđeno da je cesta izgrađena za potrebe svih izgrađenih objekata, koji su činili tehničko-tehnološke cjeline bivše IP Krivaja Zavidovići, između ostalog i radi zajedničkog korištenja za sva tri pogona (DC Krivaja TMK, DC Krivaja Gradnja i DC Namještaj I), a što se, pored stanja na licu mjesta, može konstatovati i u okviru sadržaja i priloga Urbanističkog plana Grada Zavidovića u kome je ova zona, što se tiče saobraćajnih rješenja, izdvojena kao industrijska zona IP Krivaja, odnosno služi izgrađenim objektima u okviru industrijske zone. Također je utvrđeno i da tuženi ima drugi pristup u krug svoje firme, ali da taj pristup nije odgovarajući kamionski, sve do sticanja tehničkih mogućnosti za odvijanje kamionskog saobraćaja. S tim u vezi je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da tuženi ima drugi pristup svojoj nekretnini. Osnovom navedenog, naveo je da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 226. stav 1., člana 230. stav 1. i člana 232. Zakona o stvarnim pravima, kada je odlučio kao u izreci. Kantonalni sud je naveo da su se tuženi kao i njegov prednik više od 20 godina služili apelantovom nekretninom radi kamionskog, automobilskog i pješačkog pristupa svojim parcelama u obimu i dijelu kako je prikazano na skici lica mjesta, što tuženom daje za pravo da se koristi spornim putem i da se takva služnost upiše u zemljišnu knjigu i katastar, a što je apelant dužan trpiti ili mora propuštati određene radnje u pogledu svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti. S tim u vezi je naveo da su neosnovano apelantovo insistiranje na činjenici da je vlasnik poslužne nekretnine, bez upisanih tereta i da je njegovo legitimno pravo da zahtjeva prestanak uznemiravanja.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi, između ostalog, da su nižestepeni sudovi zanemarili činjenicu da tuženi, kao vlasnik povlasnog dobra ima izlaz na javni put, te da su uprkos tome utvrdili pravo nužnog prolaza kroz imovinu apelanta. Također navodi da je vlasnička tužba apelanta u cijelosti osnovana, jer je apelant vlasnik predmetne nekretnine, a da se tuženi koristi pravom koji mu ne pripada.

6. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH) u relevantnom dijelu glasi: Član 226.

Pojam (1) Stvarna služnost je ograničeno stvarno pravo vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje u pogledu svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti.

Član 230.

Osnivanje stvarne služnosti (1) Stvarna služnost zasniva se pravnim poslom, odlukom suda ili drugog nadležnog organa i dosjelošću.

Član 232.

Služnosti puta (1) Vlasnik povlasne nekretnine koji ima pravo staze preko tuđe nekretnine ovlašten je time hodati tom stazom; ima li pravo progoniti stoku, ovlašten je time i služiti se kolicima i biciklom; a ima li pravo kolnika, ovlašten je voziti se po poslužnoj nekretnini jednom ili više zaprega, motornim vozilom. Na isti način imalac služnosti je ovlašten k sebi puštati druge osobe.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne Zakona o stvarnim pravima, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2210/21 (“KRIVAJA-TMK” DOO ZAVIDOVIĆI) | Sudska praksa | Aktio