Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2042/21 (O.B.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Isplata duga
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2042/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-2042/21, rješavajući apelaciju O. B., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio O. B.
protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 406441 21 Rev od 16. ožujka 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 406441 16 Gž od 14.
prosinca 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 406441 14 P od 22. rujna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. O. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Izet Laličić odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 11. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 406441 21 Rev od 16. ožujka 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 406441 16 Gž od 14. prosinca 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 406441 14 Pod 22. rujna 2015. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (Kanton Sarajevo) da mu plati određeni novčani iznos na ime naknade zbog ograničenja korištenja nekretnina, koje su vlasništvo apelanta.
3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je prema utvrđenju prvostupanjskoga suda apelant vlasnik obiteljske kuće koja je Odlukom o stavljanju dobra baštine pod zaštitu skupštine tuženika od 20. travnja 2000. godine (u daljnjem tekstu: Odluka) proglašena spomeničkim kompleksom, zbog čega apelant smatra da je onemogućen u korištenju kuće za stanovanje i zemljišta za obradu i ubiranje plodova. Vrhovni sud je istakao da izgubljena dobit predstavlja budući dio imovine, prihod koju bi oštećenik nekom dozvoljenom djelatnošću postigao da nije bio onemogućen štetnom radnjom štetnika. Međutim, istakao je da svaki očekivani dobitak još ne predstavlja izgubljenu korist u pravnom smislu. U prvom redu potrebna je namjera oštećenika za postizanje dobitka, ali i postojanje realne mogućnosti da se predviđeni dobitak i ostvari. Vrhovni sud je naime istakao da je apelantu za ostvarivanje prava na naknadu štete u vidu izmakle koristi (izgubljena dobit) u smislu odredbe članka 155. i 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) potrebno da se ispune određeni kumulativni uvjeti, da korist nije ostvarena, dopuštenost osnova po kome bi korist bila ostvarena, određeni stupanj izvjesnosti da bi bila ostvarena i da je ostvarena korist spriječena štetnikovom radnjom. Pri tomu, svakako imajući u vidu samo onu vrstu i opseg koje bi po redovnom toku stvari i uobičajenom načinu korištenja apelant mogao očekivati da nije bilo štetne radnje, odnosno propusta tuženika. Navedeni uvjeti predstavljaju pravno relevantne činjenice koje čine stvarnu osnovu tužbe koju je u postupku dužan dokazati apelant. Vrhovni sud je istakao da je drugostupanjski sud pravilno našao da se utemeljenost apelantovog zahtjeva treba cijeniti primjenom odredbi čl. 155. i 189. ZOO, jer traži naknadu štete u vidu izmakle koristi. Vrhovni sud je dalje ukazao da je odredbom članka 34. stavak 1. točka 3. Zakona o zaštiti kulturne baštine propisano da vlasnik dobra baštine u skladu sa ovim zakonom ima pravo na pravičnu naknadu zbog zabrane ili ograničenja korištenja zaštićenog dobra baštine. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je drugostupanjski sud, prihvaćajući utvrđenje prvostupanjskoga suda (da predmetne nekretnine nisu izuzete iz posjeda apelanta, a da apelant nije u skladu sa odredbom članka 3. stavak 2. Odluke tražio suglasnost za aktivnosti ili radove na samom dobru ili njegovoj bližoj okolini od javne ustanove tuženika), našao da se nije moglo zaključiti bi li sa takvim zahtjevom bio odbijen, odnosno bi li mu bilo onemogućeno obavljati aktivnosti ili radove na predmetnoj nekretnini. Stoga je Vrhovni sud istakao da su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili da nije stečena osnova za naknadu štete apelanta zbog donesene Odluke. Vrhovni sud je također, istakao da na drugačije rješenje ove pravne stvari nema utjecaja ni revizijski prigovor apelanta da nadležni organi tuženika nisu postupili u skladu sa Odlukom tuženika u smislu da nisu na vrijeme proveli eksproprijaciju, niti su predvidjeli budžet za neophodno rješavanje imovinsko-pravnih pitanja, a da su unatoč tome natjerali apelanta da sve to trpi iako se obraćao nadležnim organima tuženika i ukazivao na neodrživost takvog stanja. Kako je zahtjev apelanta bio upravljen na naknadu štete u vidu izgubljene dobiti, a ne na potraživanje naknade zbog faktički izvršene eksproprijacije, tj. oduzimanja nekretnina bez naknade, Vrhovni sud je istakao da na drugačije odlučivanje u ovoj pravnoj stvari nisu od utjecaja revizijski prigovori apelanta isticani u smislu odbijanja tuženika da provede postupak eksproprijacije i isplati mu pravičnu novčanu naknadu. Vrhovni sud je istakao da je u ovoj parnici apelant zasnovao svoj zahtjev na činjeničnim tvrdnjama o prouzročenoj materijalnoj šteti od strane tuženika, pa se nije mogao s uspjehom u reviziji pozivati na članak 20. Zakon o stvarnim pravima (kojima je propisano da pravo vlasništva može u javnom interesu biti oduzeto ili ograničeno uz naknadu sukladno zakonu). Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da se obraćao organima tuženika sa zahtjevom za rješenje statusa njegovih nekretnina, te smatra da od trenutka izvlaštenja u smislu članka 20. Zakona o stvarnim pravima ima pravo na naknadu zbog ograničenja korištenja njegovog vlasništva. Pri tomu je istakao da je odredbom članka 34. stavak 1. točka 3. Zakona o zaštiti kulturne baštine jasno propisano pravo obeštećenje zbog nemogućnosti korištenja imovine koja je proglašena baštinom.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o zaštiti kulturne baštine i ZOO, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud istakao da je u ovoj parnici apelant zasnovao svoj zahtjev na činjeničnim tvrdnjama o prouzročenoj materijalnoj šteti od strane tuženika, pa se nije mogao s uspjehom u reviziji pozivati na članak 20. Zakona o stvarnim pravima, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, također, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. .
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić