Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2177/21 (B. R.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kamata
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2177/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-2177/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Branko Rezo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Branko Rezo protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 Mal 064698 20 Gž od 22. listopada 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Rezo (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Mostara, kojega zastupa Darislav Paponja, odvjetnik iz Mostara, podnio je 18. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Mal 064698 21 Rev od 21. travnja 2021. godine i Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Mal 064698 20 Gž od 22. listopada 2020. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4458/20 od 12. siječnja 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnio apelant protiv Presude Kantonalnoga suda od 22. listopada 2020. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda broj 58 0 Mal 064698 21 Rev od 21. travnja 2021. godine revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neučinkovit pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskoga suda u Mostaru od 8. srpnja 2020. godine u cijelosti je odbijen kao neutemeljen tužbeni zahtjev tužitelja („Vodovod“ d.o.o. Mostar) kojim je tražio da mu apelant isplati dug u iznosu od 518,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

4. Presudom Kantonalnoga suda od 22. listopada 2020. godine priziv tužitelja (pogrešno navedeno apelanta) je uvažen i prvostupanjska presuda preinačena na način da se obvezuje apelant platiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnoga duga od 518,90 KM počevši od 30. travnja 2009. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate duga 2. veljače 2018. godine.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz stanja spisa proistječe da je tužitelj prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave zatražio isplatu duga za isporučenu vodu u iznosu od 1.197,30 KM, te da je prvostupanjski sud rješenjem od 22. veljače 2018. godine odredio predloženu ovrhu, na koje rješenje je apelant kao ovršenik uložio prigovor u kojem je istakao zastarjelost, te osporio temelj i visinu potraživanja, pa je zaključkom prvostupanjskoga suda od 9. siječnja 2019. godine utvrđeno da se prijedlog za ovrhu smatra tužbom i postupak je nastavljen po odredbama parničnoga postupka. Kantonalni je sud istakao da je tužitelj podneskom od 9. siječnja 2019. godine uredio i smanjio tužbeni zahtjev na način da na ime duga potražuje iznos od 518,90 KM. Kantonalni je sud istakao da tužitelj u prizivu utemeljeno ukazuje da je prvostupanjski sud trebao obvezati apelanta na isplatu zakonskih zateznih kamata na glavni dug, koji je u međuvremenu nesporno plaćen. Kantonalni je sud istakao da je, po ocjeni ovoga suda, potraživanje zakonskih zateznih kamata na dio duga koji je apelant platio sa zakašnjenjem utemeljeno u smislu odredbe čl. 277. Zakona o obligacionim odnosima. Kantonalni je sud istakao da je točno da tužitelj sa preciziranom tužbom nije tražio kamate kao glavnicu, nego je ostao kod potraživanja ukupnoga duga sa zakonskim zateznim kamatama, iako je glavni dug nesporno plaćen. Kantonalni je sud istakao da je tužbeni zahtjev bio odrediv jer su navedeni elementi na temelju kojih se može obračunati zakonska zatezna kamata (iznos od 518,90 KM kao dug po 12 računa koji su plaćeni 2. veljače 2018. godine) dospjeli su sa danom podnošenja tužbe. Kantonalni je sud istakao da je pogrešno stanovište prvostupanjskoga suda da tužitelj nije dokazao visinu potraživanja zakonske zatezne kamate, budući da je nesporan iznos duga na koji se obračunava kamata, period docnje, te da je visina stope zakonske zatezne kamate određena Zakonom o visini stope zakonske zatezne kamate u F BiH. Kantonalni je sud naveo da su, dakle, poznati svi elementi za obračun koji inače vrši banka u ovršnome postupku, tako da nije nužno da se potraživanje kamata postavi kao glavno potraživanje.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant u predmetnoj apelaciji, između ostaloga, navodi kako je zaključak drugostupanjskoga suda o tomu da je tužbeni zahtjev bio odrediv u suprotnosti sa dokazima u spisu i zakonskim propisima, te smatra kako je tužitelj imao mogućnost jasno odrediti tužbeni zahtjev, ali da je to umjesto njega učinio Kantonalni sud, protivno odredbama Zakona o parničnom postupku. Također, apelant navodi kako sa ispunjenjem obveze nije zakasnio od 30. travnja 2009. godine, već od 2. svibnja 2009. godine, budući da je posljednji račun od 17. travnja 2009. godine na naplatu dospio 2. svibnja 2009. godine. Relevantni propisi

7. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnome sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnome dijelu glasi:

Član 277. stav (1) (1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao da tužitelju pripada pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata na glavni dug, koji je nesporno plaćen u međuvremenu, shodno odredbi čl. 277. Zakona o obligacionim odnosima. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2177/21 (B. R.) | Sudska praksa | Aktio