Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-686/20 (E. G.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Izvršenje
- Mjenica
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-686/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-686/20, rješavajući apelaciju Elvedina Gluhačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Elvedina Gluhačevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 029808 18 Rev od 31. oktobra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 029808 18 Gž od 17. maja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 029808 16 P od 28. decembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Elvedin Gluhačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnio je 20. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 029808 18 Rev od 31. oktobra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 029808 18 Gž od 17. maja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 029808 16 P od 28. decembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, advokata Denisa Alića, koji je zastupao tužitelja „Addiko Bank“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) i advokata Esada Muminovića, koji je zastupao prvotuženog Dž. B. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) zatraženo je 27. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i advokat tužitelja dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 6. maja 2021. godine. Advokat prvotuženog u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Tužilac je u svojstvu tražioca izvršenja 15. aprila 2015. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv prvotuženog i apelanta, kao izvršenika, na osnovu vjerodostojne isprave - mjenice sa protestom broj RS 421024341 (u daljnjem tekstu: sporna mjenica), radi duga.
6. Općinski sud je dozvolio predloženo izvršenje Rješenjem o izvršenju broj 45 0 V 029808 15 I od 4. juna 2015. godine, na koje rješenje su prvotuženi i apelant, kao izvršenici, uložili prigovor osporavajući osnov i visinu potraživanja u cijelosti.
7. Zaključkom Općinskog suda broj 45 0 V 029808 15 I od 26. avgusta 2015. godine odgođeno je izvršenje po navedenom rješenju o izvršenju, a izvršni spis je upućen u parnični postupak. Osporeni postupak
8. Presudom Općinskog suda broj 45 0 P 029808 16 P od 28. decembra 2017. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužioca u odnosu na apelanta kojim je traženo da se apelant obaveže da tužiocu izmiri dug u određenom novčanom iznosu sa pripadajućim zateznim kamatama, a po stopama koje se primjenjuju na osnovu odredaba Zakona o visini stope zatezne kamate počev od 22. novembra 2014. godine kao dana dospijeća mjenice, uključujući troškove parničnog postupka i troškove zastupanja (detaljno navedeno u izreci presude). Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev tužioca u odnosu na prvotuženog kojim je traženo da se prvotuženi obaveže da tužiocu izmiri dug u određenom novčanom iznosu sa pripadajućim zateznim kamatama, uključujući troškove parničnog postupka i troškove zastupanja (detaljno navedeno u izreci presude). Istom presudom, ukinuto je Rješenje o izvršenju tog suda broj 45 0 V 029808 V 15 I od 4. juna 2015. godine u odnosu na prvotuženog, kao izvršenika, te je naložena obustava izvršnog postupka dozvoljenog navedenim rješenjem. U konačnici, tužilac je obavezan da prvotuženom naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
9. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je ukazao na dokaze koje je proveo u toku postupka, kao i na to šta proizlazi iz sadržine izvedenih dokaza (detaljno navedeno na str. 4-11). Pri tome, Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza, a u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude. Dalje, da u konkretnom predmetu nije sporno da je tužilac pravni sljednik „Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: pravni prednik tužioca), kao ni visina mjeničnog potraživanja. Međutim, Općinski sud je naveo da je između tužioca i prvotuženog sporan osnov potraživanja i da li je prvotuženi potpisao spornu mjenicu, odnosno da li je falsifikovan potpis prvotuženog na navedenim dokumentima. Nadalje, da je između tužioca i apelanta sporno da li je sporna mjenica sačinjena u skladu sa zakonom, da li postoji obaveza apelanta, kao avaliste, jer je lažan potpis na mjenici prvotuženog i da li je zastarjelo mjenično potraživanje.
10. Općinski sud je, između ostalog, naveo da su pravni prednik tužioca i prvotuženi 1. jula 2009. godine zaključili ugovor o namjenskom stambenom kreditu, a da je ugovor o jemstvu, zaključen između pravnog prednika tužioca i apelanta i S. P., kao jemaca, sastavni dio navedenog ugovora. Potom, istakao je da je sporna mjenica izdata kao sredstvo obezbjeđenja obaveze plaćanja rata kredita po ugovoru o namjenskom stambenom kreditu, uz sporazum i izjavu o obavezi na osnovu vlastite mjenice potpisane od strane prvotuženog, kao korisnika kredita i apelanta, kao jemca. Nadalje, da je sporna mjenica izdata kao vlastita bjanko mjenica naknadno popunjena od strane tužioca na osnovu datih mu ovlaštenja u dijelu koji se odnosi na datum dospijeća mjenice i iznos duga po mjenici, čime je bjanko mjenica postala mjenica i to vlastita mjenica. Nadalje, Općinski sud je naveo da prvotuženi, kao glavni dužnik, nije otplaćivao svoje obaveze po ugovoru o kreditu u ugovorenom roku, zbog čega je pravni prednik tužioca sačinio obavijest o otkazu ugovora o kreditu, a da je, potom, tužilac sačinio opomenu pred tužbu prvotuženom (dužniku) i apelantu (jemcu), budući da nisu održali otplatnu dinamiku ugovorenu otplatnim planom kredita.
11. Općinski sud je ukazao na odredbe člana 106., člana 108. stav 2., člana 9., člana 18. stav 1. i člana 33. Zakona o mjenici. Nadalje, istakao je da je predmet konkretne pravne stvari isplata mjeničnog duga na osnovu sporne mjenice. Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, a posebno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke prof. dr. Z. D., koji je u cijelosti prihvaćen, utvrđeno da prvotuženi, kao izdavalac mjenice, nije potpisao spornu mjenicu, odnosno da je potpis prvotuženog na mjenici falsifikovan. Imajući u vidu da prvotuženi nije potpisao spornu mjenicu, Općinski sud je istakao da je neosnovano mjenično potraživanje tužioca prema prvotuženom, kao glavnom mjeničnom dužniku - izdavaocu mjenice.
12. U odnosu na apelantove prigovore da je sporna mjenica zastarjela, da ne sadrži sve bitne elemente (zbog nedostatka potpisa prvotuženog) i da nije izvršen osnovni posao, Općinski sud je naveo da ih je odbio kao neosnovane. Pri tome, istakao je da je mjenica strogo formalna isprava prema načelu pismenosti, te da mora sadržavati sve bitne elemente propisane članom 106. Zakona o mjenici da bi se smatrala vlastitom mjenicom. Dalje, da je uvidom u spornu mjenicu utvrđeno da sadrži sve bitne elemente koje mora sadržavati vlastita mjenica, bez obzira što je izdata na blanketu trasirane mjenice, jer za vlastitu mjenicu ne postoji mjenični blanket. Budući da sporna mjenica sadrži lažni potpis prvotuženog, kao izdavaoca mjenice, Općinski sud je istakao da tužilac, kao imalac mjenice, gubi pravo na naplatu mjenice od glavnog dužnika - prvotuženog, ali da ne gubi pravo na naplatu mjeničnog duga od mjeničnog jemca - avaliste (apelanta), pri čemu je ukazao na sadržaj odredbe člana 9. Zakona o mjenici. Dalje, da svaki mjenični dužnik (izdavalac mjenice, avalist) stavljanjem svog potpisa na mjenici preuzima zasebnu obavezu nezavisno od punovažnosti obaveza drugih potpisnika mjenice, osim kada je u pitanju formalni nedostatak obaveze mjeničnog dužnika. Međutim, Općinski sud je naveo da lažni potpis izdavaoca mjenice nije formalni nedostatak, te da je apelant, kao avalista, obavezan da ispuni obavezu tužiocu. U odnosu na apelantov prigovor da je mjenično potraživanje zastarjelo, Općinski sud je naveo da je navedeni prigovor, također, neosnovan (detaljnije obrazloženo na stranici 14 presude), kao i prigovor da osnovni posao nije izvršen. Pri tome, naveo je da je prigovor neizvršenja osnovnog posla subjektivni ili lični prigovor koji može isticati samo glavni mjenični dužnik - izdavalac mjenice koji je sa tužiocem zaključio osnovni posao - ugovor o namjenskom kreditu, a ne apelant, kao avalist, jer taj prigovor ne proizlazi iz ličnog odnosa avaliste prema imaocu mjenice. Vezano za apelantove prigovore da se odredbe Zakona o zaštiti žiranata u FBiH primjenjuju na ugovore zaključene prije stupanja na snagu navedenog zakona, da otkaz ugovora o kreditu ima karakter raskida ugovora i da je zastarjelo potraživanja po osnovu ugovora o kreditu, Općinski sud je naveo da navedeni prigovori nisu relevantni u predmetnom sporu, pošto apelant ne potražuje dug po osnovu ugovora o namjenskom kreditu. Dalje, da su isti prigovori neosnovani i sa aspekta pravnog posla - ugovora o kreditu, imajući u vidu da je odredbom člana 4. navedenog ugovora propisano da se apelant obavezao kao sudužnik ili jemac platac, odnosno da solidarno odgovora, dok se odredbe Zakona zaštiti žiranata u FBiH, primjenjuju na supsidijarno jemstvo.
13. Općinski sud je naveo da su ugovorne strane, između ostalog, ugovorile otkaz ugovora o kreditu u slučaju insolventnosti korisnika kredita, što je u skladu sa članom 1067. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje, da je tužilac prvotuženom otkazao ugovor o kreditu, jer su se za to stekli uslovi prema članu 10. predmetnog ugovora (prema kojem tužilac ima pravo otkazati ugovor, proglasiti ga dospjelim i zahtijevati cjelokupni iskorišten kredit zajedno sa kamatama i drugim troškovima i prije dospjelosti ako se kredit ne koristi za odobrene namjene, ako ne ispunjava obaveze iz ugovora, ako korisnik kredita uprkos jednoj opomeni i odobrenim naknadnim rokom kasni sa plaćanjem jednog anuiteta više od 30 dana od dana dolaska u docnju, ako na zahtjev banke ne dostavi instrumente obezbjeđenja kredita, te ako se obaveza po kreditu ne otplaćuje u ugovorenom roku), zbog čega se apelant neosnovano poziva na to da otkaz ugovora o kreditu ima dejstvo raskida ugovora, te da je obaveza apelanta prestala raskidom ugovora. U konačnici, Općinski sud je naveo i da su neosnovani navodi apelanta da je potraživanje po ugovoru o kreditu zastarjelo, jer je ugovor otkazan 19. februara 2014. godine, a prijedlog za izvršenje tj. tužba su podneseni sudu 15. aprila 2015. godine, čime je prekinut rok zastarjelosti od pet godina za potraživanje po osnovu ugovora o kreditu.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 45 0 P 029808 18 Gž od 17. maja 2018. godine djelimično je uvažena žalba tužitelja, te je prvostepena presuda preinačena u odnosu na odluku o troškovima tako što je tužitelj obavezan da prvotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok su u preostalom dijelu žalbe tužitelja i apelanta odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda je potvrđena. Istom presudom, odbijeni su zahtjevi za naknadu troškova sastava odgovora na žalbe tužitelja i apelanta u određenim novčanim iznosima.
15. Kantonalni sud je ukazao na činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku (detaljno navedeno na str. 2 i 3 presude). Kantonalni sud je potom istakao da se u žalbi apelanta neosnovano navodi da „kako prvotuženi nije potpisao mjenicu u skladu sa odredbom člana 32. stav 4. Zakona o mjenici za njega aval nije dat te da predmetna mjenica u skladu sa članom 107. stav 1. Zakona o mjenici ista ne vrijedi kao vlastita mjenica“. Dalje, naveo je da je takvo stanovište nepravilno, a što jasno proizilazi iz odredbe člana 9. Zakona o mjenici. Kantonalni sud je naveo da su neosnovane i tvrdnje apelanta da je pravna priroda jemstva da je ono akcesorne prirode, jer ne može postojati bez postojanja glavne obaveze i ako glavna obaveza nije nastala ne može nastati ni jemstvo. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da prema odredbi člana 33. stav 2. Zakona o mjenici obaveza avaliste vrijedi i onda ako je obaveza za koju jemči ništava iz bilo kojeg drugog razloga, osim zbog formalnog nedostatka. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i navodi prema kojima „drugotuženi kao jemac može staviti tužitelju sve one prigovore koje mu može staviti i sam glavni dužnik (član 1009. ZOO), a koje se tiču same glavne obaveze jer njegov položaj ne može biti gori od položaja prvotuženog“. Nadalje, istakao je da je navedeno stoga što se, u konkretnom slučaju, primjenjuju odredbe Zakona o mjenici kao lex specialis, a ne opća pravila o uvjetima davanja kredita i obavezama glavnog dužnika i jemca sadržanih u odredbama čl. 1009. i 1065. ZOO.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 45 0 P 029808 18 Rev od 31. oktobra 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova nastalih u povodu revizije.
17. U obrazloženju revizione odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi, polazeći od odredaba člana 9., člana 33. stav 2., člana 106. i člana 107. stav 1. Zakona o mjenici, pravilno obavezali apelanta na isplatu utuženog iznosa. Vrhovni sud je istakao da je jedno od osnovnih načela mjeničnog prava načelo pismenosti ili formalnosti, što znači da je mjenica strogo formalna pismena isprava, odnosno formalni pravni akt, koji mora imati sadržaj određen zakonom, mora sadržavati sve bitne elemente propisane zakonom, sve mjenične radnje moraju biti u strogo pismenoj formi i na samoj mjenici i svi zakonom propisani elementi moraju biti upisani odnosno sadržani u mjeničnom obrascu. Dalje, da je članom 106. Zakona o mjenici propisano šta sve vlastita mjenica sadrži, a da isprava u kojoj ne bi bilo bilo kojeg od sastojaka nabrojanih u tom članu ne vrijedi kao vlastita mjenica (član 107. Zakona o mjenici). Nadalje, kod utvrđenja da je u konkretnom slučaju apelant, kao mjenični jemac, svojeručno potpisao spornu mjenicu, koju je tužitelj popunio na određeni novčani iznos, sa rokom dospijeća 21. novembra 2014. godine, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da sporna mjenica zadovoljava zakonom propisanu formu u smislu odredbe člana 106. stav 7. Zakona o mjenici i da proizvodi pravno dejstvo u odnosu na apelanta. Osim toga, da je, polazeći od odredbe člana 9. Zakona o mjenici, pravilan i zaključak nižestepenih sudova da činjenica da je potpis prvotuženog na mjenici lažan, odnosno falsifikovan, nije od uticaja na obavezu apelanta.
18. U konačnici, Vrhovni sud je naveo da je bez osnova i prigovor apelanta da je jemstvo akcesorne prirode i da ne može postojati bez glavne obaveze. Pri tome, istakao je da se u konkretnom slučaju radi o mjenično-pravnom jemstvu (aval), koje se razlikuje od građansko-pravnog jemstva. Dalje, da građansko-pravno jemstvo dijeli pravnu sudbinu glavne obaveze i da u slučaju ništavosti glavne obaveze prestaje da postoji i sporedna obaveza. Međutim, Vrhovni sud je naveo da se, za razliku od ove vrste jemstva, u mjeničnom pravu davanjem avala zasniva samostalan pravni odnos povodom istog. Nadalje, da je obaveza avaliste u odnosu na imaoca mjenice, ista kao honoratova, s tim što avalist odgovara samo za isplatu mjenice. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da avalist odgovara kao i onaj za koga jemči (član 33. stav 1. i 2. Zakona o mjenici), te da njegova obaveza vrijedi i onda ako je obaveza za koju jemči ništava iz bilo kojeg drugog razloga, osim zbog formalnog nedostatka, što znači da obaveza avaliste postoji i kada je obaveza honorata nepostojeća zbog nekog materijalnog nedostatka.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju predmetnog postupka, te ukazuje na obrazloženja odluka redovnih sudova. Apelant, pored ostalog, ističe da je u odnosu na predmet spora pogrešan zaključak sudova da je irelevantno to što tužitelj prvotuženom nije isplatio iznos u odnosu na koji je zaključen ugovor o kreditu, te da se pogrešno navodi da je prvotuženi korisnik kredita. Apelant ukazuje na sadržaj odredbe člana 1065. ZOO, te tvrdi da ugovor o kreditu nije ni zaključen, te da samim tim nema osnova ni za aktiviranje sredstava obezbjeđenja datih za taj ugovor. Osim toga, navodi da je sud obavezu apelanta zasnovao na tome da je apelant potpisao spornu mjenicu kao avalista, pri čemu apelant ukazuje i na sadržaj odredaba člana 2. stav 1. tačka 4., te člana 32. st. 3. i 4. Zakona o mjenici. Apelant dalje navodi da je u postupku dokazano, a što su sudovi prihvatili, da prvotuženi kao trasant nije potpisao spornu mjenicu. Nadalje, kako prvotuženi spornu mjenicu nije potpisao u skladu sa odredbom člana 32. stav 4. Zakona o mjenici za njega aval nije ni dat. S tim u vezi, apelant navodi da je jemstvo akcesorne prirode i da ne može postojati bez postojanja glavne obaveze, koja, pored toga što mora postojati, mora biti i punovažna. Apelant, također, smatra da su sudovi izveli pogrešan zaključak da apelant kao jemac nema pravo tužitelju isticati prigovore, pri čemu ukazuje na odredbu člana 1009. ZOO. Apelant navodi da je u postupku dokazano da prvotuženi, kao trasant, nije izdao spornu mjenicu, te da u skladu sa pravnim pravilima člana 4. stava 1. Zakona o mjenici sporna mjenica ne vrijedi kao trasirana mjenica, kao i da, u skladu sa pravnim pravilima člana 107. stav 1. Zakona o mjenici, sporna mjenica ne vrijedi ni kao vlastita mjenica. U konačnici, apelant ističe da je na njega stavljen prevelik i nesrazmjeran teret, jer on tužitelju mora isplatiti mjenicu koja je izdata kao sredstvo obezbjeđenja obaveze glavnog dužnika, kojem po ugovoru nije isplaćen novac tj. kreditna sredstva, a potpis na spornoj mjenici nije njegov potpis.
II.Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude. Nadalje, da je odluka tog suda donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani navodi apelacije, jer presudom tog suda nisu povrijeđena prava apelanta zajamčena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom na koja se apelant pozvao u apelaciji. Nadalje, naveo je da ostaje kod svih razloga datih u obrazloženju presude, a koji su kao pravilni ocijenjeni od strane revizionog suda. U konačnici, Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Općinski sud je naveo da je odluka tog suda utemeljena na dokazima i činjenicama koje je sud prihvatio i poklonio im punu vjeru i pažnju, donesena u skladu sa važećim zakonskim propisima i u zakonom propisanoj proceduri, te da istom odlukom nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozvao u apelaciji. Općinski sud je predložio da se predmetna apelacija u odnosu na presudu tog suda odbije.
23. Advokat tužitelja je naveo da apelant podnoseći apelaciju na odluku Vrhovnog suda ulazi u redovno preispitivanje zaključaka koje taj sud iznosi u svojoj odluci. Slijedom toga, predložio je da apelaciju apelanta odbaci u cijelosti.
V.Relevantni propisi
24. U Zakonu o mjenici („Službene novine Federacije BiH“, br. 32/00 i 28/03) relevantne odredbe glase:
Član 9.
Iako se na mjenici nalaze potpisi lica koja su nesposobna da se mjenično obavežu, ili lažni potpisi ili potpisi izmišljenih lica ili potpisi koji iz bilo kojeg drugog razloga ne obavezuju lica koja su potpisala mjenicu, ili u ime kojih je ona potpisana, ipak su obaveze ostalih potpisnika pravovaljane.
Član 18. stav (1) (1) Lica protiv kojih je stavljen zahtjev da ispune svoje obaveze iz mjenice ne mogu prema njenom imaocu isticati prigovore koji imaju osnov u njihovim ličnim odnosima sa trasantom ili s kojim prijašnjim imaocem mjenice, osim ako je sadašnji imalac mjenice prilikom njenog sticanja svjesno postupio na štetu dužnika.
Član 32.
(1) Aval se daje na mjenici ili na alonžu i potpisuje ga avalista.
(2) Aval se izražava riječima: “per aval“, “kao jamac“, “kao poruk“ ili ma kojim drugim izrazom koji to isto znači.
(3) Za davanje avala dovoljan je potpis na licu mjenice, osim ako je u pitanju potpis trasata ili trasanta.
(4) Iz avala treba da se vidi za koga je dat. Ako se to ne vidi, vrijedi kao da je dat za trasanta.
Član 33.
(1) Avalista odgovara onako kako odgovora onaj za koga jamči.
(2) Njegova obaveza vrijedi i onda ako je obaveza za koju jamči ništava iz bilo kojeg drugog razloga, osim zbog formalnog nedostatka.
(3) Kad isplati mjenicu, avalista stiče pravo iz mjenice protiv onoga za koga je inače jamčio, kao i protiv onih koji su po ovoj mjenici odgovorni (pravo na regres).
XIX - VLASTITA MJENICA
Član 106.
Vlastita mjenica sadrži:
1) oznaku da je mjenica unesena u sam slog isprave na jeziku na kome je ona sastavljena, 2) bezuvjetno obećanje da će se određena svota novca platiti, 3) oznaku dospjelosti, 4) mjesto gdje se plaćanje treba obaviti, 5) ime onog kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti, 6) oznaku dana i mjesta gdje je vlastita mjenica izdata, 7) potpis onoga koji mjenicu izdaje (izdavalac).
Član 107. stav (1) (1) Isprava u kojoj ne bi bilo ma kojeg od sastojaka nabrojenih u članu 106. ovog zakona ne vrijedi kao vlastita mjenica, osim u slučajevima koji su određeni u sljedećim stavovima.
Član 108. stav (2) (2) Na vlastitu mjenicu isto tako primjenjuju se odredbe ovog zakona o mjenici plativoj kod trećeg lica ili u mjestu različitom od trasatovog prebivališta (čl. 6. i 28.), o određivanju kamata (član 7.), o razlikama u naznakama svote koja se ima platiti (član 8.), o pravovaljanosti potpisa stavljenog na mjenici koja sadrži potpise spomenute u članu 9. ovog zakona, o pravovaljanosti potpisa lica koje radi bez ovlaštenja ili koje prekorači svoja ovlaštenja (član 10.), kao i o naknadnom ispunjavanju (član 18. stav 2.).
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 45 0 P 029808 18 Rev od 31. oktobra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Cijeneći blagovremenost podnošenja apelacije, Ustavni sud primjećuje da je apelant naveo da mu je navedena presuda Vrhovnog suda dostavljena 25. decembra 2019. godine. Na traženje Ustavnog suda Općinski sud nije dostavio dostavnicu o uručenju navedene presude apelantu ili njegovom punomoćniku (Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u prilogu dostavlja fotokopiju dostavnice o uručenju presude Vrhovnog suda apelantovom punomoćniku, ali navedena fotokopija dostavnice nije dostavljena). Stoga, u nedostatku dokaza o uručenju apelantu osporene presude Vrhovnog suda, imajući u vidu da ta presuda predstavlja konačnu odluku protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud će prihvatiti apelantov navod da mu je navedena presuda Vrhovnog suda dostavljena 25. decembra 2019. godine, jer se apelantu ne može staviti na teret nedostavljanje dostavnice o uručenju osporene presude. S obzirom na to da je predmetna apelacija podnesena 20. februara 2020. godine proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana od prijema navedene presude Vrhovnog suda, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na isplatu mjeničnog duga, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Apelant, u suštini, ukazuje na to da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, kao i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
34. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
36. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom presudom Vrhovnog suda, između ostaloga, usvojen tužbeni zahtjev tužioca u odnosu na apelanta kojim je traženo da se apelant obaveže da tužiocu izmiri dug u određenom novčanom iznosu. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali na relevantne činjenice utvrđene iz sadržine izvedenih dokaza. Pri tome, Ustavni sud uočava, a kako to proizlazi iz obrazloženja odluka redovnih sudova, da su tužilac i prvotuženi zaključili ugovor o namjenskom stambenom kreditu. Nadalje, da je sporna mjenica izdata kao sredstvo obezbjeđenja obaveze plaćanja rata kredita po ugovoru o namjenskom stambenom kreditu, uz sporazum i izjavu o obavezi na osnovu vlastite mjenice potpisane od strane prvotuženog, kao korisnika kredita i apelanta, kao jemca. Također, iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je potpis prvotuženog, kao izdavaoca mjenice, na spornoj mjenici falsifikovan, zbog čega tužilac, kao imalac mjenice, gubi pravo na naplatu mjenice od glavnog dužnika - prvotuženog, ali ne i pravo na naplatu mjeničnog duga od apelanta, kao mjeničnog jemca - avaliste, imajući u vidu odredbu člana 9. Zakona o mjenici. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je navedenom odredbom propisano da iako se na mjenici nalaze potpisi lica koja su nesposobna da se mjenično obavežu, ili lažni potpisi ili potpisi izmišljenih lica ili potpisi koji iz bilo kojeg drugog razloga ne obavezuju lica koja su potpisala mjenicu, ili u ime kojih je ona potpisana, ipak su obaveze ostalih potpisnika pravovaljane. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova slijedi da svaki mjenični dužnik stavljanjem svog potpisa na mjenici preuzima zasebnu obavezu nezavisno od punovažnosti obaveza drugih potpisnika mjenice, osim kada je u pitanju formalni nedostatak obaveze mjeničnog dužnika, kao i da lažni potpis izdavaoca mjenice nije formalni nedostatak.
37. U odnosu na navode apelanta da je jemstvo akcesorne prirode i da ne može postojati bez postojanja glavne obaveze, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja odluka redovnih sudova slijedi da se u konkretnom slučaju radi o mjenično-pravnom jemstvu (aval), te da se, za razliku od građansko-pravnog jemstva, u mjeničnom pravu davanjem avala zasniva samostalan pravni odnos povodom istog. Nadalje, da je obaveza avaliste u odnosu na imaoca mjenice, ista kao honoratova, s tim što avalist odgovara samo za isplatu mjenice. Pored toga, slijedi da prema odredbi člana 33. stav
2. Zakona o mjenici (koji se, u konkretnom slučaju primjenjuje kao lex specialis) obaveza avaliste vrijedi i onda ako je obaveza za koju jemči ništava iz bilo kojeg drugog razloga, osim zbog formalnog nedostatka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 33. st. 1. i 2. Zakona o mjenici propisano da avalista odgovara onako kako odgovora onaj za koga jamči, kao i da njegova obaveza vrijedi i onda ako je obaveza za koju jamči ništava iz bilo kojeg drugog razloga, osim zbog formalnog nedostatka. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
39. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenciji, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje, kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno. Također, nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić