Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2066/21 (N. K.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ustav entiteta
- Radni spor
- Nenadležnost za odlučivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2066/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-2066/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Nedžad Kasumović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nedžad Kasumović protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 291937 20 Rev od 9. veljače 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291937 17 Rsž od 7.
srpnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291937 16 Rs od 29. rujna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nedžad Kasumović zbog navodne povrede odredaba Ustava Federacije BiH, zbog nenadle žnosti Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedžad Kasumović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Odvjetnički ured "Muhić i dr." d.o.o. Tuzla, odvjetnik Gordan Isabegović iz Tuzle, podnio je 11. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 291937 20 Rev od 9. veljače 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291937 17 Rsž od 7. srpnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291937 16 Rs od 29. rujna 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je kao neutemeljen apelantov primarni tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženik (Tuzlanski kanton) na temelju manje isplaćenih plaća u razdoblju od 1. listopada 2013. do 30. lipnja 2017. godine isplati ukupan novčani iznos od 41.013,74 sa zakonskim zateznim kamatama (stavak I izreke) i eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženik na temelju manje isplaćenih plaća u razdoblju od 1. listopada 2013. do 30. lipnja 2017. godine isplati ukupan novčani iznos od 21.518,89 KM, sa zakonskim zateznim kamatama (stavak II Izreke).
3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je apelant u utuženom razdoblju bio zaposlenik tuženika, sa statusom državnog službenika, na radnom mjestu kantonalni inspektor zaštite na radu u Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove tuženika. Dalje proizlazi da je nakon stupanja na snagu Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakona o plaćama i naknadama) iz 2010. godine Vlada tuženika osnovicu za obračun plaće nije utvrdila u dogovoru sa Sindikatom, niti je tuženik sukladno odredbi člana 60. Zakona o plaćama i naknadama donio zakon o plaćama i naknadama uposlenih u organima vlasti tuženika kojim bi utvrdio koeficijente državnih službenika. S obzirom na takvo utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je istakao da su nižestupanjski sudovi odbili primarni i eventualni tužbeni zahtjev tužitelja primjenom odredbe članka 5., 6., 20. i 21. Zakona o plaćama i naknadama, jer su ocijenili da su postavljeni tužbeni zahtjevi apelanta u cijelosti neutemeljeni, te da nije moguća direktna primjena odredaba Zakona o plaćama i naknadama i to primjenom samo odredaba članka 5., 6., i 20. tog Zakona. Vrhovni sud je naime istakao da su pri donošenju odluke nižestupanjski sudovi imali u vidu i odredbe članka 59. i
60. Zakona o plaćama i naknadama, koje upućuju na način kako će se utvrditi parametri za obračun plaće, odnosno da se osnovica za obračun plaće u skladu s člankom 5. Zakona o plaćama i naknadama utvrđuje u dogovoru sa sindikalnim organizacijama tuženika iz kog razloga se ne može utvrditi veća osnovica od osnovice utvrđene na federalnom nivou, a također ni koeficijenti i platni razredi zaposlenih u organima vlasti kantona (članak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i naknadama). Vrhovni sud je ukazao da je člankom 60. Zakona o plaćama i naknadama propisano da se koeficijenti utvrđuju Zakonom o plaćama i naknadama zaposlenih u organima vlasti kantona, s tim da koeficijenti ne mogu biti veći od koeficijenata utvrđenih člankom 9. Zakona o plaćama i naknadama. S obzirom da apelant tijekom postupka nije tvrdio da mu je za utuženi period, a nakon stupanja na snagu Zakona o plaćama i naknadama osnovna plaća isplaćena ispod 70% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku (u smislu zagarantiranog minimuma iz članka 6. stava 2. Zakona o plaćama i naknadama), a nesporno je da tuženik nije dogovorio osnovicu za obračun plaće sa sindikatom (kako to predviđa članak 5. Zakona o plaćama i naknadama), niti su bili utvrđeni platni razredi i koeficijenti složenosti kod tuženika (po članku 29. Zakona o plaćama i naknadama), Vrhovni sud je istakao da su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili primarni i eventualni tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je također, istakao da nisu utemeljeni apelantovi prigovor o povredi Zakona o zabrani diskriminacije, kroz navode da su kantonalni inspektori (apelant) neposredno diskriminirani u svezi primjene članka 8. Zakona o inspekcijama tuženika i u odnosu na druge zaposlene u organima vlasti tuženika. Naime, Vrhovni sud je istakao da tvrdnja o postojanju diskriminacije paušalna, a da za osnovanost iste nije dovoljno pozivanje na okolnosti različitog postupanja, već je neophodno da dokazati i postojanje jednog od osnova diskriminacije, propisnih člankom 2. stavak
1. Zakona o zabrani diskriminacije u Bosni i Hercegovini. U svezi s tim, Vrhovni sud je istakao da tijekom postupka apelant nije dokazao da neki drugi inspektor čija se plaća isplaćuje od strane istog poslodavca, odnosno tuženika ima veću osnovnu plaću od samog apelanta, a što bi se eventualno moglo promatrati kao diskriminacija.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant, između ostalog, ističe da je temeljio tužbu na primjeni članka 8. Zakona o inspekcijama tuženika (koji je važio sve do stupanja na snagu Zakona o izmjenama Zakona o inspekcijama tuženika iz 2016. godine), a koji upućuje na direktnu primjenu zakona i drugih propisa koji važe za zaposlene na federalnom nivou, a o čemu sudovi nisu dali odgovor nego su tu tvrdnju poistovjetili s apelantovom tvrdnjom o diskriminaciji. Nadalje, apelant se pozvao i na povredu prava iz Ustava Federacije BiH (pravo na jednakost pred zakonom).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojega drugoga suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka a) i (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadle žan za odlučivanje;;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I.Nenadležnost za odlučivanje
6. Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji naveo da su mu osporenim odlukama povrijeđena i prava iz Ustava F BiH. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj «Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojega drugoga suda u Bosni i Hercegovini». Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnomu slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji u dijelu koji se odnosi na povredu odredaba Ustava F BiH jer ista, u smislu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreću pitanja «koja su sadržana u ovome Ustavu» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3918/09 od 10. listopada 2012. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).
II.Dopustivost Prima faciae
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o plaćama i naknadama, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da su svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3434/20 od 28. listopada 2020. godine i AP-1409/21 od 19. svibnja 2021. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). U odnosu na apelantove navode da Vrhovni sud nije odgovorio na sve njegove navode iz revizije, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Vrhovni sud nije bio obvezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene apelantove navode, nego je bio dužan odgovoriti na relevantne navode, te svoju odluku obrazložiti tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka a) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće. .
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić